U jednoj siromašnoj zemlji susreo sam ljude
koje više nikada neću moći zaboraviti.
Bijahu jako siromašni, ali unatoč tome
posjedovali su nešto što teško mogu shvatiti:
ljubaznost, radosno raspoloženje, gostoljubivost.
To uopće nije moguće opisati.
Nikad me prije toga nisu vidjeli,
ali ja za njih uopće nisam bio stranac.
Srdačnost kojom su mi prilazili, nudili usluge,
otvarali svoja vrata, za mene je bila duboko potresna.
U tom njihovu siromaštvu otkrio sam
da su oni ujedno vrlo bogati:
bogati spontanom životnom radošću, gostoljubivošću,
svime onim što je u nas postala prava rijetkost.
Nisu to bili ljudi koji umiru od gladi,
ali im je nedostajalo mnogo toga
što se nama čini neophodnim.
Što nedostaje njima, a što nedostaje nama?
U nezasitnoj gladi za uvijek više
bogati često postaju bijednim jadnicima.
Njima nedostaju najjednostavnije radosti života
jer više nisu u stanju uživati
u najjednostavnijim stvarima života.
Ta što imaš od svih tih tako mnogih nagomilanih stvari
ako ti je srce prazno? Nešto, dakako, smiješ slobodno imati.
Ali ono prvo i najvažnije što ti je potrebno
jesu ljubav i radost u tvom srcu.
