Razgovor sa fra Mijom Džolanom za Glasnik kotorvaroškog kraja

11.05.2017 18:19   |   4563 prikaza Razgovor sa fra Mijom Džolanom za Glasnik kotorvaroškog kraja

(Napomena urednika: ovaj razgovor prenosimo i na našem portalu, jer skoro ista pitanja kao Damaklov  mač vise i nad sudbinom Rame)


Fra Mijo, recite nam malo o sebi, gdje  sad boravite?


Od jeseni 2016. nalazim se u Franjevačkom samostanu Rama-Šćit. Obnašam službu župnog vikara, a uz to  pomažem upravi samostana oko specifičnih zadaća našeg samostana: primanje hodočasničkih grupa, održavanje jednodnevnih duhovnih obnova u Kući mira,  duhovno-kulturno upoznavanje hodočasnika i turista  sa znamenitostima Samostana u Rami, kao što su Ramski  križ, Posljednja   večera,  Diva Grabovčeva, Ramska majka…, Umjetnička galerija „ fra Ljubo  Lucić“,  Povijest  Gospina svetišta, Etnografski  muzej itd.

Što vas veže za Kotor Varoš? Bili ste kapelan, razlika nekad i sad?


Za Kotor Varoš me vežu iskrena prijateljstva s dosta  Kotorvarošana i  najljepše uspomene  na kratki boravak  i rad  1984/1985., kada sam bio  kapelan u Kotor Varošu. Već tada sam povlačio paralele  između Kotor Varoša  i mog rodnog zavičaja Rame. U BiH  su ova dva zavičaja Hrvata mentalitetom, odnosom prema radu, uopće vrednotama života,  ponosnoj pripadnosti hrvatskom narodu i Crkvi  najsličniji. Zato sam valjda vrlo brzo u Kotor Varošu  bio kod kuće, kao što su fratri iz Kotor Varoša  zavoljeli Ramu kao svoj zavičaj.


Danas ? Nešto je zacijelo od tih duboko usađenih vrednota naših zavičaja  ostalo  u ljudima kamo god oni pošli ili bili silom otjerani.


Treba registrirati silne promjene  u životu  Kotorvarošana, koje su pokrenute iz dva izvora:  jedan je svakako rat i posljedice rata  u vidu stradanja   ljudi i uništavanja  svih dobara, potenciran još  nepravednom i neučinkovitom daytonskom strukturom države  BiH.


Ne treba  zanemariti   još jedan  dugoročni izvor promjena, koji se reflektira na budućnost malih zajednica i naroda: to je globalizacija  koja u sebi ima  dobre elemente kad bi se radilo o njegovanju univerzalnih prava i jednakosti,   globalom etosu, globalnoj solidarnosti … No, ta globalizacija  kod nas realizirana u okviru političko-ekonomskog projekta  EU  nije uvijek prijateljski raspoložena  prema očuvanju identiteta malih naroda, štoviše  prepušta da  se osnaže  profiterske  tendencije  jakih, koji onda u nekom modernom janjičarskom stilu  usisavaju u svoje ekonomije  mlade i osobito  kroz brain drain  proces kradu obrazovane ljude.


Nisam ipak pristaša nikakve bolesne nostalgije niti pretjeranog skepticizma. Mi kršćani vjerujemo da se iz svih tragedija i svih životu nesklonih struktura može i treba izići kao pobjednik.  

Bili ste  u Kotor Varošu zadnjih godina, vidjeli ste borbu naših svećenika da ponovo obnove crkve, župne kuće i drugo. Zašto  to kad se ljudi ne vraćaju?


To je doista velika dilema.  Ne radi  se  tek o racionalnom ili neracionalnom trošenju materijalnih  financijskih sredstava ulaganjem u objekte koji bar za sada  nisu  primjereno iskorišteni niti objektivno potrebni.


Ipak  i ovi  da ih nazovem „ suvišni“ objekti  imaju svoju ulogu: duhovnu, psihološku, političku….


Kada  neku zajednicu  snađe  tragedija, koja je gurne skoro na rub  nestanka, tada postoje dva odgovora na tragediju:


Prihvatiti tragediju  kao konačni poraz i u svim segmentima života  spustiti, srozati  kriterije na najnižu razinu  ili podići kriterije  na višu razinu od prethodne i tako postaviti visoko ljestvicu, koja angažira  sve   i ne da ni pojedincu ni zajednici  da se uruši u beznađe,  boluje u samosažaljenju, o osobito ne dopušta da ga zlo definira i paralizira.


Treba pokušati  ta nastojanja obnove  čitati kao buđenje zdravog  ponosa i nade. Čudesna su i duboka iskustva ljubavi prema zavičaju:  nekad ga ljudi  zamrze jer im ta mržnja opravdava bijeg i izostanak zauzetosti, dok kod drugih  ljubav prema zavičaju prevladava sve strahove i mržnju i vraća čovjeku radost i  elan u životu.


Kad pogledate  skupove Kotorvarošana  u zavičaju, na primjer za Rokovo,  i u inozemstvu  osjećamo  kako je ljubav nadjačala strah, što  je osnovna vizija Evanđelja.

U  kotorvaroškom kraju prije rata bilo je preko 10.500  vjernika,  a sada nas ima jedva 300. Što biste savjetovali nama koji smo ostali ovdje, posebno mladima?


Ima tu dosta mogućih odgovora.  Uvijek sam kod dijeljenja  savjeta o  ovim pitanjima nastojao paziti da oni ne  budu puka demagogija, manipuliranje  ljudskim osjećajima  i sl.  Mladi ljudi  su po prirodi mobilni, a naša civilizacija  potiče mobilnost i u dobrom i u destruktivnom smislu.


Destruktivno  bi bilo na primjer ako bi mladi  osjećali da su ostankom u Kotor Varošu nešto  bitno izgubili u odnosu na vršnjake koji žive u zemljama izobilja i zabave, ali i ubitačne dosade.


Odgovor na to mogao bi biti  da je centar svijeta za svakog čovjek ondje gdje je  našao smisao  života… a smisao najčešće ne ide s obiljem već dapače s  borbom  kako ostati uspravan, potvrđivati život  pa i u nepovoljnim uvjetima. Dobro se prisjetiti kao je Majka Terezija odgovorila gdje je za nju centar svijeta: ondje gdje je susrela Isusa, a to su siromasi u Kalkuti. Mi dakle neovisno  o vanjskim okolnostima ipak živimo od nekih bitnih susreta koji su dali smjer našem životu.


Do prošle godine bili ste ravnatelj  franjevačkog Instituta za kulturu mira Splitu. Koja je svrha tog Instituta? Možete  li nam to malo pojasniti?


Franjevački institut  za kulturu mira u Splitu osnovan je 1996. kao jedna  zajednička institucija svih  franjevaca i franjevki  RH i BiH, kasnije i Crne Gore na kojem će se duhovno, znanstveno  i kroz angažman  našoj ukupnoj javnosti nastojati  u duhu sv.  Franje,  Evanđelja  i 2. vatikanskog koncila  promovirati pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja. To su sve aktualne teme, a u neke projekte kao  što je  INTERAKTIVNA EKO-KARTA  RH i BiH  mogu se i svi zainteresirani uključiti, što osobito  preporučujem članovima i simpatizerima Frame.  Zanimljive  stvari možete otkrit na stranici našeg Instituta: www.franjevacki-institut.hr


Napisali i objavili ste dosta tekstova i članaka, dugo se družite s knjigom, koja je Vaša poruka posebno mladima danas trebaju li se mladi ljudi obrazovati i s knjigom družiti?


Kamo god ispružiš ruke i  pokreneš mozak  bilo prema makrokozmosu bilo prema mikrokozmosu ( duše i života)  možeš naći čudesne tragove Ljubavi i  Logosa.


Mi kršćani držimo  da je  ta Ljubav osoba, Bog.  I to ne Bog straha već, kako nam ga je Isus  pokazao, Bog ljubavi , radosti i života.


To Kantovo  zvjezdano  nebo nad nama i moralni  zakon u nama daju ljudima  svih vremena orijentaciju. Zato  nema dileme,  treba   biti otvoren spoznaji, čitanju, istraživanju, čuđenju,  divljenju  i na koncu zahvalnom ophođenju prema svoj Božjoj zbilji, osobito najčudesnijem Božjem stvorenju: čovjeku.


Smatrate li da se kao svećenik  ne bi trebali baviti političkim temama nego isključivo se baviti načelnim pitanjima ? Trebaju li se uopće svećenici trebaju „uplitati“ u politiku?


Na ovo pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti  sa da ili ne. Isus nije zamislio  Crkvu kao povijesni politički pokret. Crkva je sakrament, prostor Duha u kojem ljudi čineći pravdu  i ljubeći čak i neprijatelje očekuju Kraljevstvo  Božje, kao konačni Božji dara i dolazak Spasitelja na koncu, finalu svih vremena.


To je smisao Crkve i kršćanstva. Niti se može  Crkva niti ijedna povijesna politička tvorevina  proglasiti Kraljevstvom Božjim. Kad god se to pokušalo  te su tvorevine postajale totalitarne, fanatične, netolerantne  i donosile su  ljudima velike tragedije.


Svećenicama je obveza  naviještati Kraljevstvo Božje, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira  kao kritički korektiv svih povijesnih sustava.  Ako je to politika, onda je ona obvezatna angažiranim kršćanima. To najčešće znači biti na strani malenih, siromašnih, a   takav život nosi radost i nije bezopasan.


Iza Vas stoji jedno bogato životno iskustvo kao čovjeka. Koliko ste na tom svom putu ostvarili sebe i je li to život kakav ste željeli?


Ako bi ovo pitanje sugeriralo svođenje neke životne bilance, onda mogu načelno razmišljati  kroz tri bitne natuknice koje definiraju svaki život: Zahvalnost, odgovornost  i sreća.  Što se tiče zahvalnosti  puno je ljudi kojima sam zahvalan. Što čovjek ide dublje u godine tim postaje svjesniji  kako je sve bitno u životu primio kao dar.


Tako s posebnom zahvalnošću  primam i činjenicu da sam većinu života  proživio kao fratar. Biti fratar, posebice  u Bosni Srebrenoj  veliki je privilegij.  Sociolozi tvrde da  fratri ovdje u našem narodu imaju  silan društveni kapital koji se ogleda u povjerenju, emotivnoj blizini, iskrenosti u odnosima  prema svom puku,  određenoj sudbinskoj, skoro obiteljskoj  povezanosti,  čemu svjedoči  još uvijek aktualan atribut  kojim se imenuje fratra u Bosni  kao „ujaka“.


Odgovornost:  Ova upućenost fratra i hrvatskog naroda  jedne na druge  nosila je sa sobom  i veliku odgovornost. Nekad smo igrali sve bitne uloge u narodu  od prosvjetitelja do političkih narodnih tribuna.
Danas se naša uloga  izmijenila, ali ništa manje nije važna ako prihvaćamo da zdravlje duše  i duhovna  higijena određuje bitno sudbinu svake zajednice i naroda. Odgovorni smo  za  zdravu duhovnu hranu, ponajprije da svoj  narod ljubimo,  ne da njime manipuliramo, što je danas pitanje ozbiljnog razlučivanja  i  samokritike.


Što se tiče sreće, osjećaja ispunjenosti života ili nekih zvjezdanih trenutaka  života mogu potvrditi slijedeće: kad god sam uspio zaboraviti ili potisnuti svoj ego  i kad sam nosio  bar jednu dionicu križ nekog drugog čovjeka, to se kasnije  očitovalo kao  najvrjedniji dio života. Zato ostaje i kod mene  žal  što takvih zvjezdanih trenutaka nije bilo više.


To potvrđuje da se  pravac  samopotvrđivanja sastoji u Isusovom modelu sreće : biti čovjek za drugoga.

U ova stresna vremena sve veći broj ljudi pokušava pronaći mir putem određenih duhovnih tehnika i odlazeći na razne seminare gdje se govori o nekim novim pobožnostima. Možete li povući paralelu između tih pobožnosti i naše lijepe bosanske franjevačke pobožnosti.


Dosita je na tzv. duhovnom planu došlo do nemale zbrke. U tu zbrku ugrađeno je nekoliko fenomena suvremenog doba u kojem se kao bitna oznaka vremena nameće kultura izbora. U new-age konceptu duhovnosti  svatko je „svoj majstor“  koji kao u trgovini uzima s police  religijske ponude što mu odgovara. Tako se često miješaju  elementi posve različitih religijskih koncepata sreće i spasenja, Boga i čovjeka, pogotovo  istočnjačkih i politeističkih tradicija. Kad se k tomu pribroje  razni šarlatani  i manipulatori s   nestabilnim ljudskim psihama te se ponude kao iscjelitelji i spasitelji   dobivamo dosta   dramatičnu sliku  razine   duhovnosti u našem puku.


Zato svakako treba i našoj zdravoj tradicionalnoj duhovnosti   pronaći zaboravljene  bisere iskustva  čovjeka s Bogom ljubavi, sa Isusom Kristom.


Moramo biti izravniji  u čuvanju  ljudi od  šarlatanske  i manipulatorske  duhovnosti, koja  prenaglašava strah, krivnju, koja od znanstveno protumačivih  psihičkih fenomena  sugestije,  neuroza, gubitka  smisla  pravi instrumente za  manipulaciju. Bitno im je čovjeka uvjeriti  kako je čak i bez osobne   krivnje izgubio Božju milost.. Tada u priču upada manipulator, guru,  kao spasitelj, koji poznaje tehnike ozdravljanja, stvara si  logikom obmane imidž svemoći, što samo uvećava manipulacijsku  moć na mase ljudi.


Ti ljudi nažalost  nikada ne ozdravljaju ,  već postaju sve ovisniji o svojim guruima i postaju nesposobni  objektivno sagledati svoju stanje, te često  se i sami pretvaraju u misionare tmurnih duhovnosti, kao da Evanđelje nije radosna vijest.


Svjedoci smo sve većeg egzodusa mladih ljudi pa i čitavih obitelji u inozemstvo. Mnogi od njih govore da idu za boljim životom. Što biste mogli reći o tome?


Na sceni je jedan proces koji se najbliže  može opisati pojmom krađa velikih, gospodarski moćnih naroda  i država,  te multinacionalnih korporacija, koje iz malih naroda, hendikepiranih ratom, s uništenim gospodarstvima  i tradicijom totalitarnih režima   izvlače ne više prirodne resurse već ono što je najvrijednije mlade ljude, osobito školovane  i  mlade obitelji. Treba činiti sve  da se ovaj proces  obrne u drugom smjeru, smjeru ponovnog otkrivanja  ljepote  svog starog  zavičaja.


Što biste na kraju ovog kratkog razgovora poručili čitateljima?


Možda bi u ovo vrijeme dezorijentacije i manjka poetičnog, kreativnog  odnosa prema  životu dobro bilo razmisliti  o dubini poruke Evanđelja:
''Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti'' (Lk 9, 24).
Ako ne ovdje, gdje? Ako ne sada kada?  Ako ne ja, tko?

U ime mladih Kotor Varoša za Glasnik kotorovarškog kraja, broj 115, travanj 2017. razgovor vodila Viktorija Barišić





Vezana fotogalerija (1)



Arhiva novosti