(Napomena urednika: ovaj razgovor prenosimo i na našem portalu, jer skoro ista pitanja kao Damaklov mač vise i nad sudbinom Rame)
Fra Mijo, recite nam malo o sebi, gdje sad boravite?
Od jeseni 2016. nalazim se u Franjevačkom samostanu Rama-Šćit. Obnašam službu župnog vikara, a uz to pomažem upravi samostana oko specifičnih zadaća našeg samostana: primanje hodočasničkih grupa, održavanje jednodnevnih duhovnih obnova u Kući mira, duhovno-kulturno upoznavanje hodočasnika i turista sa znamenitostima Samostana u Rami, kao što su Ramski križ, Posljednja večera, Diva Grabovčeva, Ramska majka…, Umjetnička galerija „ fra Ljubo Lucić“, Povijest Gospina svetišta, Etnografski muzej itd.
Što vas veže za Kotor Varoš? Bili ste kapelan, razlika nekad i sad?
Za Kotor Varoš me vežu iskrena prijateljstva s dosta Kotorvarošana i najljepše uspomene na kratki boravak i rad 1984/1985., kada sam bio kapelan u Kotor Varošu. Već tada sam povlačio paralele između Kotor Varoša i mog rodnog zavičaja Rame. U BiH su ova dva zavičaja Hrvata mentalitetom, odnosom prema radu, uopće vrednotama života, ponosnoj pripadnosti hrvatskom narodu i Crkvi najsličniji. Zato sam valjda vrlo brzo u Kotor Varošu bio kod kuće, kao što su fratri iz Kotor Varoša zavoljeli Ramu kao svoj zavičaj.
Danas ? Nešto je zacijelo od tih duboko usađenih vrednota naših zavičaja ostalo u ljudima kamo god oni pošli ili bili silom otjerani.
Treba registrirati silne promjene u životu Kotorvarošana, koje su pokrenute iz dva izvora: jedan je svakako rat i posljedice rata u vidu stradanja ljudi i uništavanja svih dobara, potenciran još nepravednom i neučinkovitom daytonskom strukturom države BiH.
Ne treba zanemariti još jedan dugoročni izvor promjena, koji se reflektira na budućnost malih zajednica i naroda: to je globalizacija koja u sebi ima dobre elemente kad bi se radilo o njegovanju univerzalnih prava i jednakosti, globalom etosu, globalnoj solidarnosti … No, ta globalizacija kod nas realizirana u okviru političko-ekonomskog projekta EU nije uvijek prijateljski raspoložena prema očuvanju identiteta malih naroda, štoviše prepušta da se osnaže profiterske tendencije jakih, koji onda u nekom modernom janjičarskom stilu usisavaju u svoje ekonomije mlade i osobito kroz brain drain proces kradu obrazovane ljude.
Nisam ipak pristaša nikakve bolesne nostalgije niti pretjeranog skepticizma. Mi kršćani vjerujemo da se iz svih tragedija i svih životu nesklonih struktura može i treba izići kao pobjednik.
Bili ste u Kotor Varošu zadnjih godina, vidjeli ste borbu naših svećenika da ponovo obnove crkve, župne kuće i drugo. Zašto to kad se ljudi ne vraćaju?
To je doista velika dilema. Ne radi se tek o racionalnom ili neracionalnom trošenju materijalnih financijskih sredstava ulaganjem u objekte koji bar za sada nisu primjereno iskorišteni niti objektivno potrebni.
Ipak i ovi da ih nazovem „ suvišni“ objekti imaju svoju ulogu: duhovnu, psihološku, političku….
Kada neku zajednicu snađe tragedija, koja je gurne skoro na rub nestanka, tada postoje dva odgovora na tragediju:
Prihvatiti tragediju kao konačni poraz i u svim segmentima života spustiti, srozati kriterije na najnižu razinu ili podići kriterije na višu razinu od prethodne i tako postaviti visoko ljestvicu, koja angažira sve i ne da ni pojedincu ni zajednici da se uruši u beznađe, boluje u samosažaljenju, o osobito ne dopušta da ga zlo definira i paralizira.
Treba pokušati ta nastojanja obnove čitati kao buđenje zdravog ponosa i nade. Čudesna su i duboka iskustva ljubavi prema zavičaju: nekad ga ljudi zamrze jer im ta mržnja opravdava bijeg i izostanak zauzetosti, dok kod drugih ljubav prema zavičaju prevladava sve strahove i mržnju i vraća čovjeku radost i elan u životu.
Kad pogledate skupove Kotorvarošana u zavičaju, na primjer za Rokovo, i u inozemstvu osjećamo kako je ljubav nadjačala strah, što je osnovna vizija Evanđelja.
U kotorvaroškom kraju prije rata bilo je preko 10.500 vjernika, a sada nas ima jedva 300. Što biste savjetovali nama koji smo ostali ovdje, posebno mladima?
Ima tu dosta mogućih odgovora. Uvijek sam kod dijeljenja savjeta o ovim pitanjima nastojao paziti da oni ne budu puka demagogija, manipuliranje ljudskim osjećajima i sl. Mladi ljudi su po prirodi mobilni, a naša civilizacija potiče mobilnost i u dobrom i u destruktivnom smislu.
Destruktivno bi bilo na primjer ako bi mladi osjećali da su ostankom u Kotor Varošu nešto bitno izgubili u odnosu na vršnjake koji žive u zemljama izobilja i zabave, ali i ubitačne dosade.
Odgovor na to mogao bi biti da je centar svijeta za svakog čovjek ondje gdje je našao smisao života… a smisao najčešće ne ide s obiljem već dapače s borbom kako ostati uspravan, potvrđivati život pa i u nepovoljnim uvjetima. Dobro se prisjetiti kao je Majka Terezija odgovorila gdje je za nju centar svijeta: ondje gdje je susrela Isusa, a to su siromasi u Kalkuti. Mi dakle neovisno o vanjskim okolnostima ipak živimo od nekih bitnih susreta koji su dali smjer našem životu.
Do prošle godine bili ste ravnatelj franjevačkog Instituta za kulturu mira Splitu. Koja je svrha tog Instituta? Možete li nam to malo pojasniti?
Franjevački institut za kulturu mira u Splitu osnovan je 1996. kao jedna zajednička institucija svih franjevaca i franjevki RH i BiH, kasnije i Crne Gore na kojem će se duhovno, znanstveno i kroz angažman našoj ukupnoj javnosti nastojati u duhu sv. Franje, Evanđelja i 2. vatikanskog koncila promovirati pitanja pravde, mira i integriteta stvorenja. To su sve aktualne teme, a u neke projekte kao što je INTERAKTIVNA EKO-KARTA RH i BiH mogu se i svi zainteresirani uključiti, što osobito preporučujem članovima i simpatizerima Frame. Zanimljive stvari možete otkrit na stranici našeg Instituta: www.franjevacki-institut.hr
Napisali i objavili ste dosta tekstova i članaka, dugo se družite s knjigom, koja je Vaša poruka posebno mladima danas trebaju li se mladi ljudi obrazovati i s knjigom družiti?
Kamo god ispružiš ruke i pokreneš mozak bilo prema makrokozmosu bilo prema mikrokozmosu ( duše i života) možeš naći čudesne tragove Ljubavi i Logosa.
Mi kršćani držimo da je ta Ljubav osoba, Bog. I to ne Bog straha već, kako nam ga je Isus pokazao, Bog ljubavi , radosti i života.
To Kantovo zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama daju ljudima svih vremena orijentaciju. Zato nema dileme, treba biti otvoren spoznaji, čitanju, istraživanju, čuđenju, divljenju i na koncu zahvalnom ophođenju prema svoj Božjoj zbilji, osobito najčudesnijem Božjem stvorenju: čovjeku.
Smatrate li da se kao svećenik ne bi trebali baviti političkim temama nego isključivo se baviti načelnim pitanjima ? Trebaju li se uopće svećenici trebaju „uplitati“ u politiku?
Na ovo pitanje ne mogu jednoznačno odgovoriti sa da ili ne. Isus nije zamislio Crkvu kao povijesni politički pokret. Crkva je sakrament, prostor Duha u kojem ljudi čineći pravdu i ljubeći čak i neprijatelje očekuju Kraljevstvo Božje, kao konačni Božji dara i dolazak Spasitelja na koncu, finalu svih vremena.
To je smisao Crkve i kršćanstva. Niti se može Crkva niti ijedna povijesna politička tvorevina proglasiti Kraljevstvom Božjim. Kad god se to pokušalo te su tvorevine postajale totalitarne, fanatične, netolerantne i donosile su ljudima velike tragedije.
Svećenicama je obveza naviještati Kraljevstvo Božje, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira kao kritički korektiv svih povijesnih sustava. Ako je to politika, onda je ona obvezatna angažiranim kršćanima. To najčešće znači biti na strani malenih, siromašnih, a takav život nosi radost i nije bezopasan.
Iza Vas stoji jedno bogato životno iskustvo kao čovjeka. Koliko ste na tom svom putu ostvarili sebe i je li to život kakav ste željeli?
Ako bi ovo pitanje sugeriralo svođenje neke životne bilance, onda mogu načelno razmišljati kroz tri bitne natuknice koje definiraju svaki život: Zahvalnost, odgovornost i sreća. Što se tiče zahvalnosti puno je ljudi kojima sam zahvalan. Što čovjek ide dublje u godine tim postaje svjesniji kako je sve bitno u životu primio kao dar.
Tako s posebnom zahvalnošću primam i činjenicu da sam većinu života proživio kao fratar. Biti fratar, posebice u Bosni Srebrenoj veliki je privilegij. Sociolozi tvrde da fratri ovdje u našem narodu imaju silan društveni kapital koji se ogleda u povjerenju, emotivnoj blizini, iskrenosti u odnosima prema svom puku, određenoj sudbinskoj, skoro obiteljskoj povezanosti, čemu svjedoči još uvijek aktualan atribut kojim se imenuje fratra u Bosni kao „ujaka“.
Odgovornost: Ova upućenost fratra i hrvatskog naroda jedne na druge nosila je sa sobom i veliku odgovornost. Nekad smo igrali sve bitne uloge u narodu od prosvjetitelja do političkih narodnih tribuna.
Danas se naša uloga izmijenila, ali ništa manje nije važna ako prihvaćamo da zdravlje duše i duhovna higijena određuje bitno sudbinu svake zajednice i naroda. Odgovorni smo za zdravu duhovnu hranu, ponajprije da svoj narod ljubimo, ne da njime manipuliramo, što je danas pitanje ozbiljnog razlučivanja i samokritike.
Što se tiče sreće, osjećaja ispunjenosti života ili nekih zvjezdanih trenutaka života mogu potvrditi slijedeće: kad god sam uspio zaboraviti ili potisnuti svoj ego i kad sam nosio bar jednu dionicu križ nekog drugog čovjeka, to se kasnije očitovalo kao najvrjedniji dio života. Zato ostaje i kod mene žal što takvih zvjezdanih trenutaka nije bilo više.
To potvrđuje da se pravac samopotvrđivanja sastoji u Isusovom modelu sreće : biti čovjek za drugoga.
U ova stresna vremena sve veći broj ljudi pokušava pronaći mir putem određenih duhovnih tehnika i odlazeći na razne seminare gdje se govori o nekim novim pobožnostima. Možete li povući paralelu između tih pobožnosti i naše lijepe bosanske franjevačke pobožnosti.
Dosita je na tzv. duhovnom planu došlo do nemale zbrke. U tu zbrku ugrađeno je nekoliko fenomena suvremenog doba u kojem se kao bitna oznaka vremena nameće kultura izbora. U new-age konceptu duhovnosti svatko je „svoj majstor“ koji kao u trgovini uzima s police religijske ponude što mu odgovara. Tako se često miješaju elementi posve različitih religijskih koncepata sreće i spasenja, Boga i čovjeka, pogotovo istočnjačkih i politeističkih tradicija. Kad se k tomu pribroje razni šarlatani i manipulatori s nestabilnim ljudskim psihama te se ponude kao iscjelitelji i spasitelji dobivamo dosta dramatičnu sliku razine duhovnosti u našem puku.
Zato svakako treba i našoj zdravoj tradicionalnoj duhovnosti pronaći zaboravljene bisere iskustva čovjeka s Bogom ljubavi, sa Isusom Kristom.
Moramo biti izravniji u čuvanju ljudi od šarlatanske i manipulatorske duhovnosti, koja prenaglašava strah, krivnju, koja od znanstveno protumačivih psihičkih fenomena sugestije, neuroza, gubitka smisla pravi instrumente za manipulaciju. Bitno im je čovjeka uvjeriti kako je čak i bez osobne krivnje izgubio Božju milost.. Tada u priču upada manipulator, guru, kao spasitelj, koji poznaje tehnike ozdravljanja, stvara si logikom obmane imidž svemoći, što samo uvećava manipulacijsku moć na mase ljudi.
Ti ljudi nažalost nikada ne ozdravljaju , već postaju sve ovisniji o svojim guruima i postaju nesposobni objektivno sagledati svoju stanje, te često se i sami pretvaraju u misionare tmurnih duhovnosti, kao da Evanđelje nije radosna vijest.
Svjedoci smo sve većeg egzodusa mladih ljudi pa i čitavih obitelji u inozemstvo. Mnogi od njih govore da idu za boljim životom. Što biste mogli reći o tome?
Na sceni je jedan proces koji se najbliže može opisati pojmom krađa velikih, gospodarski moćnih naroda i država, te multinacionalnih korporacija, koje iz malih naroda, hendikepiranih ratom, s uništenim gospodarstvima i tradicijom totalitarnih režima izvlače ne više prirodne resurse već ono što je najvrijednije mlade ljude, osobito školovane i mlade obitelji. Treba činiti sve da se ovaj proces obrne u drugom smjeru, smjeru ponovnog otkrivanja ljepote svog starog zavičaja.
Što biste na kraju ovog kratkog razgovora poručili čitateljima?
Možda bi u ovo vrijeme dezorijentacije i manjka poetičnog, kreativnog odnosa prema životu dobro bilo razmisliti o dubini poruke Evanđelja:
''Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti'' (Lk 9, 24).
Ako ne ovdje, gdje? Ako ne sada kada? Ako ne ja, tko?
U ime mladih Kotor Varoša za Glasnik kotorovarškog kraja, broj 115, travanj 2017. razgovor vodila Viktorija Barišić