Knjiga Otkrivenja (Otk. 21,1-9), iz koje smo čitali odlomak govori o novom nebu, o novoj zemlji, novom svijetu. Kristovo uskrsnuće je temelj novoga svijeta. Zemlja se pretvara u nebo time što njezini stanovnici sve više žive kao Božji ljudi. Gdje god se ljudi već danas opredjeljuju za Boga, jedni druge, pomoć jedni drugima, nastaje novi Božji svijet. Bit blizu Bogu, tako će se ljudi zbližiti jedni drugima. Tako će nestati glavni grijeh svijeta: otuđenje od Boga. Posljedica tog je otuđenje ljudi među sobom. A to onda vodi mržnji, ratovima, masakrima, iskorištavanjima, raznim manipulacijama, imovinsko-potrošačkom interesu, nasilnim političkim utjecajima i raznoraznim podjelama.
Treba biti hrabar i odabrati put približavanja Bogu, put evanđelja, put Isusova praštanja koji na križu oprašta svojim neprijateljima.
Ovom svetom misom i molitvom sjećamo se i obilježavamo tužni događaj koji se dogodio početkom listopada 1942. kada su četnici pobili mnoge nevine ljude u Rami. Ti ljudi nisu bili vojnici ni naoružani. Svi redom nedužni.
Moglo bi se pitati: zašto o tom događaju ne govore civilne vlasti, i zašto baš Crkva čuva uspomenu na te teške događaja iz Drugog svjetskog rata kao i stravične masakre i događaje tijekom zadnjeg rata.
U sarajevskoj katedrali, Papa Franjo je 6. lipnja 2015. obraćajući se svećenicima redovnicima, redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima je rekao:
„Nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne da se svetite, nego da stvarate mir“. ... „Autor Poslanice Hebrejima kaže: Molim vas ne zaboravite vaše pretke, one koji su vam prenijeli vjeru.“ ...
Prva Crkva se sjećala s pijetetom kršćanskih mučenika. U rimskom carstvu progoni kršćana bili su stalni. Crkva je molila na grobovima onih koji su život dali za Krista, kršćanska zajednica se okupljala na grobovima mučenika, gradila crkve. Tako se sačuvao spomen, bar na neke. Imena su nekih na različitim mjestima i načinima zapisivana. A prvi kršćanski mučenici su primjer svjedočanstva vjere, opraštanja progoniteljima i mučiteljima. Baš nam je to i danas potrebno.
Svega nekoliko dana nakon pokolja u Rami, 14. listopada 1942. župnik na Stupu (Sarajevo), vlč. Ivan Subašić piše izvješće Nadbiskupiji u kojem između ostalog piše: … „Došao sam na željezničku postaju Rama pred podne, posjetio sam fra Antu Ravlića koji se nalazi na Rami kod časnih sestara Maloga Isusa, a izbjegao je sa Gračaca. Fra Anto i izbjegli prozoraci su plakali radi stradanja što su ga počinili četnici pod vodstvom savezničke talijanske vojske. Katolička sela popaljena, ljudi poklani, djevojke oskvrnjivane, kuće opljačkane, stoka otjerana… žito iz kuća oteto, pokućstvo i odijelo izvučeno. Sve to i dalje rade. Četnici se (negdje) izgrlili s partizanima te neki odredi četnika i partizana otišli pod oružjem prema Čapljini… U Solakovoj Kuli zapaljen je do temelja župski stan, crkva orobljena, oltar slupan sve pred talijanskom vojskom. U selu Bare, župa Sol. Kula poklano je oko 9 osoba… u uzdoljskoj župi isto…. (Arhiv Vrhbosanskog ordinarijata, br. 3275/1942).
Župnik u Prozoru vlč. Petar Perić, 11. studenog 1942. (mjesec dana nakon ramske tragedije) piše izvješće Nadbiskupskom ordinarijatu vrhbosanskom te u tom izvješću kaže: … „ono se odnosi samo na crkvu i župne zgrade … ja sam se koncem listopada povratio u svoju župu Prozor. (Pobjegao je od partizana u seoskom odijelu). Čuo sam koješta o radu četnika i partizana, ali svemu nisam vjerovao. Sve je gore nego sam i pomisliti mogao. 1. Crkva je u Prozoru opljačkana … odnesena sva zlatnina i srebrenina, posuđe crkveno, kaleži, monstranca, ciborij. 2. Župna štala je zapaljena. 3. Župni stan je opljačkan toliko da su samo goli zidovi ostali i krov. … Sve knjige i matice uništene su, popaljene i razvucane… Stanujem privatno u jednoj sobi u kući koja je bombardirana… (dopis je pisan na putu i u brzini, kako svjedoči sam autor), (Arhiv Vrhbosanske nadbiskupije br. 3575, 1942.).
Nažalost izvješća drugih ramskih svećenika nisu sačuvana, nestala su iz arhiva, a bila bi dragocjena.
Potrebni su nam izvorni dokumenti ljudi koji su svjedoci tragičnih događaja. Tim više što nakon dugog vremena nema svjedoka, očevidaca. A uvijek postoji tendencija da se povijesni događaji prikažu drugačijima ili po želji određenih skupina, a ne kakvi su oni uistinu bili.
Današnje evanđelje (Lk. 23,33.39-43) donosi dio drame na Golgoti. Sin Božji raspet među razbojnicima. Razbojniku koji je svjestan svoga stanja i moli mjesto u raju, Isus obećava „Još danas bit ćeš sa mnom u raju“ (Lk.23,43).„Oče, oprosti im ne znaju što čine“ (Lk.23,34).
Ovaj najviši izvor milosrđa prema onima koji su ga razapeli, pokazuje nam točku do koje može doseći Božje milosrđe. Milosrđe Božje ne poznaje granica.
Čuvati pamćenje i sjećanje na naše pretke na njihovu žrtvu i stradanje ne budi u nama osvetu nego služi čuvanju naše hrvatske katoličke povijesti u BiH ma kakva god ona bila u budućnosti. A time se otvara put poštovanju i drugih naroda i razumijevanju njihovih stradanja.
Isus Krist je kralj novoga svijeta, on je ključ svih naših tegoba, nemira, patnjih, stradanja, poniženja. Krist je naš Oslobiditelj, Mironosac, utemeljitelj je civilizacije ljubavi, praštanja. Slijedeći Isusa postajemo pravi ljudi ovdje na zemlji i nakon zemaljskog života postajemo dionici nebeske slave zajedno s našom pokojnom braćom i sestrama.
Mons. Ante Meštrović, prepošt Kaptola vrhbosanskog
