U Zagrebu je, u subotu, 2. srpnja 2016. godine, nakon duge i teške bolesti, umro Slavko Jeličić (Mlinarić), rođen u Proslapu kraj Prozora, u župi Rama-Šćit, 6. prosinca 1950. godine, od roditelja Ive i Anice, r. Mišura. Bio je oženjen s gospođom Višnjom, r. Špacopan, iz Zagreba. Nisu imali djece. A Višnja ga je pazila cijeloga života, posebno u njegovim teškim trenucima bolesti. Pokop će biti u ponedjeljak, 4. srpnja 2016. godine, u mjestu doseljenja i življenja njegovih roditelja iz Rame, na mjesnome groblju u Rovišću kraj Bjelovara, u 15.00 sati.
Slavko je osnovnu osmogodišnju školu završio u Šćitu (1964), dok je srednju školu pohađao u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom od 1965. do 1967. Nakon odlaska iz Visokog u trećemu razredu, srednjoškolsku izobrazbu nastavlja u Zagrebu, u VI. gimnaziji, gdje je i maturirao 1969., nakon čega upisuje studij na Pravnome fakultetu u Zagrebu.
Sudjelovao je u studentskim i političkim previranjima 1971. godine. Nakon sjednice CK SKJ u Karađorđevu i rušenja ondašnjega legitimnog hrvatskog političkog vodstva, kada su uslijedili masovni progoni i hapšenja, Slavko je, prema vlastitome kazivanju, bio kindapiran od strane tajne jugoslavenske policije (UDB-e) na sred ulice u Zagrebu i odvezen u nepoznatome pravcu, a da mu ni roditelji dugo vremena nisu znali gdje se nalazio. Naime, zbog sumnje u «rušenje socijalističkoga samoupravnog uređenja s pozicija hrvatskoga nacionalizma» bio je osuđen na višegodišnju robiju, a kaznu je izdržavao u zatvoru u Lepoglavi, u razdoblju od 1975. do 1977. godine. Nakon toga su mu bila oduzeta građanska prava javnog istupanja kao i putovnica koja će mu biti izdana nakon 22 godine, tek 1999. godine. Poslije robijom prekinutog studija verificira Višu upravnu školu.
Nakon izlaska iz zatvora (1977), počinje se samostalno baviti umjetničkom obradbom keramike, u čemu je imao velikog uspjeha, što su pokazale i njegove samostalne izložbe. Dubravko Horvatić uvrstio ga je u svoju knjigu Pleter oko slike (Zagreb, 1985). Nakon toga radi u osiguravajućem društvu «Croatia osiguranje» u Zagrebu (1979-1981), a potom je od 2003. bio jedno dulje vrijeme direktor tvrtke-kćeri Svjetla riječi iz Sarajeva u Zagrebu.
Nakon rušenja Berlinskoga zida s grupom disidenata i političkih istomišljenika osmišljava političku platformu za hrvatsko višestranačje, iz čega će se kasnije oformiti politička stranka Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) koja će se 28. veljače 1989. u Društvu hrvatskih književnika prvi put predstaviti javnosti. Međutim, Slavko se već 17. lipnja 1989., u poznatome stranačkome raskolu, razilazi s HDZ-om i ostaje u grupaciji ljudi koji će nešto kasnije formirati političku stranku Hrvatsku demokratsku stranku (HDS). Ta će stranka na prvim parlamentarnim izborima postati parlamentarna stranka, prva najjača oporbena stranka. Bio je član Izvršnog odbora HDS-a i predsjednik Odbora za promidžbu stranke. U kasnijem razvojem političkih prilika u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, posebno tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH, zagovarat će nedjeljivost BiH te se žestoko suprotstavljati sukobu Hrvata i Bošnjaka (tada Muslimana), smatrajući da to nije strateški hrvatski interes i da je taj rat nametnut upravo protiv hrvatskih interesa kako u Hrvatskoj tako i u BiH.
Jedan je od utemeljitelja Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije Visoko sa sjedištem u Zagrebu(Udruga je utemeljena u Zagrebu, 6. srpnja 1996. godine) u kojoj je obnašao dužnost tajnika (1997-2004) te bio član Predsjedništva Udruge (2005-2009), zatim dugogodišnji član uredništva Biltena Udruge. Aktivno je sudjelovao u realizaciji svih projekata koje je Udruga poduzimala. Tijekom rata u BiH (1991-1995) aktivno je sudjelovao u organiziranju i slanju humanitarne pomoći u Ramu, Bugojno, Travnik i Zenicu. Nositelj je Spomenice Domovinskoga rata Republike Hrvatske. Bio je član Matice hrvatske Zagreb i HKD «Napredak» Zagreb, u kojem će, s grupom entuzijasta pokrenuti obnoviteljsku skupštinu i na njoj biti predsjednik Izbornoga povjerenstva.
Slavko je cijeloga života ostao vjeran svojim kršćanskim načelima. U tome ga ni u jednome vremenu nitko nije mogao pokolebati. Bio je nesebičan. Volio je darivati druge. Bio je također neposredan, u raspravama dosljedan svojim stavovima. Udruzi đaka Franjevačke klasične gimnazije posvetio je velik dio svoga života i pomagao ju je u svakome pogledu. Posebno je cijenio ramske fratre kao i Franjevačku provinciju Bosnu srebrenu. U Ramu je volio dolaziti, kao i u Rovišće.
Dragi Slavko, neka ti je pokoj vječni.
Ivan Markešić
