Dame i gospodo,
uvaženi prisutni!
U ime ramskih franjevaca i Franjevačkoga samostana Rama-Šćit čestitam Dan općine. Vama najodgovornijima, počevši od načelnika Joze Ivančevića, preko vijećnika općinske skupštine, svih javnih radnika naše općine izražavam podršku i sve nas pozivam da budemo uvijek svjesni svoje odgovornosti za zajedničko dobro.
Svjedoci smo kako se u našoj općini obnavlja grad Prozor, izvode se radovi na poboljšanju i obnovi infrastrukture, Starački dom na Šćitu se nastoji dovršiti. Zato zahvaljujem svima vama kao i mnogim dobročiniteljima, Ramljacima i drugim ljudima izvan našega zavičaja koji nam pomažu da u ovom vremenu izgrađujemo zajedničku kuću i zajednički zavičaj.
Dopustite mi da u ovom svečanom trenutku izrazim nekoliko misli, prijedloga i želja kao čovjek i građanin i nadam se ćete to shvatiti u suradničkom i prijateljskom tonu kako i nastupam. Kao i prijašnjih godina i ove apeliram na promjenu datuma Dana općine kako bismo zajedno, i Bošnjaci i Hrvati, svi sugrađani naše komune imali razloga da se osjećamo ravnopravni u zajedništvu. Slijedeće godine je 650. obljetnica prvog spomena mjesta Prozor u povelji bana Tvrtka I. koja je izdana 11. 8. 1366. „pod Prozorom u Rami“. Evo lijepog datuma za naše lokalno zajedništvo. Znam da će kao i uvijek biti onih koji će se tome protiviti, koji će primitivnu isključivost maskirati demokratskim pravom na protivljenje ili pravom većine. Ipak smatram da je to jedini ispravan civilizacijski a i vjernički put u budućnost.
Drugu stvar koja mi se čina važnom danas jest nužnost posvješćivanja da živimo kao različiti u jednoj maloj lokalnoj zajednici, da živimo u svijetu velikih promjena, u svijetu bezbrojnih sukoba i ratova, kao i u vrijeme nove seobe naroda da i ne slutimo kamo sve to vodi. Na koševskome stadionu u Sarajevu Papa Franjo je u propovijedi kazao da je treći svjetski rat započeo. Mnogi smatraju da su to bile prejake riječi. Ipak, ako pozorno pratimo svjetska zbivanja uočavamo da je to istina. Živimo u nenajavljenim ratovima ili produžecima ratova na drukčiji način. Makar mi bili mala lokalna zajednica, svatko je od nas pozvan da u sebi kaže jednom za sva vremena: sukob i rat nije nikakvo rješenje, nigdje i ni za koga. Rat je najveća kolektivna ljudska nesreća i tko dalje želi živjeti na ratu on unesrećuje ne samo sebe nego i druge.
Svjestan sam također da i moj govor koji želi potaknuti nadu i smisao pada u vrijeme raznih kriza. Rekao bih da mnoge naše krize, posebno ona ekonomska, nisu stvarne krize nego prijevare, prijevare koje nad nama vrše političko-ekonomski sustavi. Nitko ne govori o krizi humanosti, o pomanjkanju socijalne osjetljivosti. Naši politički sustavi i režimi kojima vladaju partije, partijama neupitni vođe ustvari su u rukama moćnih, bogatih i bezosjećajnih pojedinaca. Oni vladaju velikim firmama, poduzećima, strankama i narodima. Politika neoliberalnoga kapitalizam koja se skriva iza nacionalnoga i religijskoga, ta nezajažljiva pohlepa za novcem manjine moćnih, sve više osiromašuje čovječanstvo. Štoviše, nametnula se tako kao da ovaj svijet nema alternative osim rata i logike kapitala i profita. Zato mi živimo u zastrašujućim paradoksima. Dok u zapadnu Europu navaljuju unesrećeni ljudi koji bježe od rata, dok mnoge ljudi u Siriji, Iraku, Libiji i drugdje ostaju bez kuća i zavičaja, na Zapadu mnoge kuće ostaju bez ljudi, mnogi su ljudi deložirani od strane bankarskih i političko-financijskih diktatura. I dok dakle na mnogim mjestima svijeta ljudi ostaju bez doma i kuća, bez zavičaja, u našoj općini, u našem ramskom zavičaju, i ne samo u njemu nego po čitavoj našoj domovini BiH, sve je više kuća, ogromnih kuća i zemlje bez ljudi.
Znam da vam je ova situacija poznata. Znam da su često naši kapaciteti za promjenu maleni. No jedno je sigurno, život na lokalnoj razini traži od nas da ne dopustimo da nas ušutkaju, da ne dopustimo da tupo i glupo stojimo kao da smo mi krivi i odgovorni za sve veći državni ili entitetski dug. Također ne bismo smjeli oslijepiti da ne vidimo kako nekolicini ova kriza, ova prevara odlično odgovara, kako se ne bismo smjeli dati kriminalizirati i stigmatizirati da našu opravdanu kritiku pretvaraju u onu đavolsku potvoru kako smo slabi Hrvati ili izdajnici naroda. Najgore što nam se može dogoditi jest da pristajemo na to da alternative nema, da je nemoguća promjena izvan tog kapitalističkog, strukturalnog (nacionalističkog) determinizma koji je ustoličio privatno prisvajanje našega zajedničkoga bogatstva. Naš sistem u državi počiva na otimačini. Najprije su kroz rat mnogim ljudima i skupinama naroda oteli kuće, zemlju, zavičaj, oteli su domovinu, iselili ih; zatim su oteli nacionalnost, crkvenost pa i vjeru, sada otimaju demokraciju, smisao slobodna i kritična pojedinca, kao i smisao u strpljiv i uporan rad.
Da ne duljim. U ovom svečanom trenutku htio sam osim čestitke za Dan naše općine pozvati sve vas, i sebe zajedno s vama, da se odlijepimo od te sive zone neslobode, da iziđemo iz osjećaja nemoći u koje nas guraju i političari i naš sistem, da srušimo ogradu uskoga tora brige i odgovornosti samo za sebe i svoje, da ostavimo načelo profita i bezbožno klanjanje bogu novcu. Prihvatimo se rizika i blagoslova osobne slobode, pravimo politiku prijateljstva, politiku rada i poduzetništva, budimo osjetljivi za potrebne i ne prestajmo raditi na zajedničkom dobru.
Sretan vam Dan općine! Živjeli!
Prozor, 4. rujna 2015.
