Govor Edina Šarčevića na godišnjicu smrti fra Luke Markešića na komemorativnom skupu kojega je 7. kolovoza 2015. u Sarajevu organiziralo Hrvatsko narodno vijeće Bosne i Hercegovine. Edin Šarčević je profesor prava u Leipzigu (Njemačka) i direktor Centra za javno pravo (Sarajevo).
Moram priznati da je poziv da danas govorim došao sa iznenađenjem, ali da mu rado izlazim u susret, iako nisam vičan govoriti o ljudima ovakvim povodom. Čini mi se da govor o pokojnom Luki Markešiću predstavlja govor o sebi, o svojoj porodici i o svima nama. Fra Luku Markešića lično sam upoznao dosta kasno, možda prekasno, za Božić 2013. Stajali smo u tom času pred godinom njegove smrti. Dvadeset godina ranije njegovo ime je ulazilo u moj život kao rijetko hrabar glas pravde i razuma. Poruke iz Bosne su 1994. godine sa potpisom fra Luka Markešić zvučale kao fanfare, kao svijetlo riječi. Unosile su u moj porodični život vjeru u ljude, u moju kuću vjeru u razum. Dizali su nam raspoloženje.
Ovako je govorio: “Protivili smo se podijeli kao nečemu što se protivi naravi Bosne i Hercegovine kao zemlje koja predstavlja jednu cjelinu i što je protivno naravi njenih ljudi.To je životno pitanje svih nas kojima je ovo zajednička domovina i država i u tom smislu imamo ne samo pravo nego i dužnost u takvom smislu baviti se i politikom, kojoj je po naravi glavni cilj izgradnja zajedničkog ili općeg dobra ljudi. Radi se dakle o zadaći ostvarenja ljudskih prava, kod pojedinaca i naroda, što spada posebno u područje morala, a moral je bitni dio istina vjere u religiji. To dakle traži i sam Bog od svakog čovjeka. I oni koji se na taj način ne bave politikom griješe i pred Bogom.”
Transcendentna moć oblikovanja svijeta
Hrvatsko narodno vijeće je zajedno s njim predstavljalo i predstavlja državnopravnu činjenicu o kojoj ćemo još razgovarati u ovom stoljeću. Danas HNV predstavlja alibi hrvatskom narodu jer dokazuje da svi nisu isti ili da svi nisu uletjeli u nacionalističku štalu iz koje su etnički čisto tlo i ista krv jedina perspektiva. Ono je istovremeno i državnopravna reakcija pravednih ljudi na rat, na pozive da se uništi bosanskohercegovačko društvo i država. Znam šta je Hrvatsko narodno vijeće bilo sa Markešićem, ne znam šta bi bilo bez njega i od te tačke se svaka kritika mora suočiti sa sjećanjem na Markešićev stil i stav: nije se saginjao u vrijeme kada je to bio opšti trend, nije pristao na „realno stanje“ iako je to donosilo samoću, medijski prezir i orkestrirano vrijeđanje. U toj neprilagodljivosti i usamljenosti bila je njegova veličina i garancija da neće i da ne zna izdati.
To sam shvatio prateći njegove napise, intervjue, posebno, proklamacije sa njegovim potpisom, ali nisam imao prilike osobno provjeriti naše stavove. Među nama je bilo više barijera koje realno razdvajaju, nego sličnosti koje povezuju ljude u amalgam zajedničke akcije, razlike su, iznad svih, generacijske i obrazovne. On je završio visočku gimnaziju 1957. godine – godinu dana prije mog rođenja. Ja sam vjerovao da je ljudski razum, dakle, čovjek po sebi dovoljan da se konstituiše pravedan svijet, on je vjerovao u transcendentnu moć uobličavanja svijeta; moji orijentiri su bili ljudskog, njegovi božanskog porijekla.
Politika iz odgovornosti za cjelinu i opće dobro
Naš jedini susret je pokazao da takve razlike nestaju u potrebi da se provjeri vlastiti stav suprotstavljanjem drugom. Nadugo smo odmjeravali argumente o kolektivnoj krivici i o kolektivnoj odgovornost i ja sam pred sobom imao žilavog i tvrdoglavog sugovornika bez “organa” za shvatanje konstrukta koji nisu u funkciji općeg dobra. Njegov stav je da se “kod interesa radi o sebičnom obliku držanja samo svoga imanja, a dobro je uvijek povezano s drugim. Dobro se dijeli s drugim i na taj se način postiže jedino i vlastiti interes kao vlastito dobro s dobrima drugih ljudi.”Ovaj stav nas uvodi u arhitekturu modernog doba i stavlja nas pred pitanje da li je izigrana ona ideja modernog čovječanstva oko koje su se preko dva stoljeća vodile žučne pravne i političke rasprave i koja je bila ideja vodilja evropskih ratova i revolucija, kako onih mirnih tako i krvavih. Mislim na ideju pravne države koju u smislu nastanka razumijevam kao zahtjev da vlada pravo kao materijalna pravda. Arhitektura modernog svijeta je ovaj zahtjev realizirala kao vladavinu kapitala/interesa i iza demokratije i pravne države sve se jasnije artikulira novi sadržaj: princip profita. Riječ je o prevari koja se pod okriljem demokratije rukovodi interesom: šume su primjerice sirovine koje treba prodati i pretvoriti u pelet, ogrjev, u materijal koji se lijepkom pretvara u dasku, u ono što je drvo bilo prije uništavanja; rijeke su postale sirovine na koje treba staviti monopol i iz njih izvući profit, koncesije nad vodama su trend; sami ljudi su, ne samo jezički nego i stvarno, pretvoreni u resurse, u ljudske resurse, dakle sirovinu koja ima smisla samo ako osigurava profit koncernima za koje rade – menadžeri i direktori za ljudske resurse su odavno svakodnevnica.
Markešićevo objašnjenje dobra ima u vidu praktičnu politiku koja osvjedočeno slijedi osjećaj suodgovornosti za sudbinu cijelog ljudskog roda, za perspektive jedne zajednice, države, za pluralitet takve zajednice, za njenu slobodu i miroljubiv život. Moguće je zamisliti politiku iz koje se vidi da je njenim autorima više stalo do ekonomskog blagostanja, do razvijanja trajnih odnosa uzajamnog razumijevanja i prosperitetnih politika obrazovanja, kulture, ekologije, nego do vlastitog i brzog finansijskog profita ili provođenja nekog ideološkog zadatka. Kada zamišljam politiku onda upravo vidim mnoštvo jednostavnih, neupadljivih odluka čiji je zajednički nazivnik pojam dobra fra Luke Markešića: moje dobro, parafraziram, ne može izrastati na tvojoj nesreći, odnosno, moj vlastiti interes je da se odreknem svoga dobra ako on drugom donosi zlo.
Ljudska prava iz zajedničkog prapočela postojanja
Markešić politiku nije dogmatizirao ili artikulirao kao teorijski postulat koji se centrira samo na etiku dobra, nego je upravo praktičnim djelovanjem ovakvoj politici davao ljudske obrise. Radi se, dakle, o Markešićevom političkom djelovanju koje izvor ima u kršćanstvu i koje je usmjereno prema ljudski oblikovanim odnosima. A oni se ne iscrpljuju u nastojanju da se zajednici služi pokoravanjem nekoj dogmi ili ideologemu koji izvan svake veze sa realnim iskustvom i općim pojmom dobra artikulira šta je u interesu čovjeka. Jer, princip dobra zahtijeva da se ljudski interes ne artikulira samo iz vlastite pozicije nego i iz pozicije dobra drugih. Ovaj zaključak će se razumjeti do kraja ako ga dovedemo u vezu sa pojmom ljudskih prava iz upravo citiranog stava.
Markešić govori o zadaći ostvarivanja ljudskih prava kao posebnom moralnom imperativu koji ima svoje korijene u religiji. Taj stav upućuje na odbranu univerzalnosti ljudskih prava argumentom zajedničkog osnova, dakle, utvrđivanjem supstancije koja je zajednička svim kulturama, narodima i ljudima. Put do dobra u bosanskohercegovačkim prilikama iz te perspektive nije u uspostavljanju kompromisa među utvrđenim razlikama, nego u traženju zajedničkog prapočela koje izvire iz iskustva čovjeka sa univerzumom i svojom okolinom, odnosno iz iskustva sa ratom, mirom, sa vlastitom i kolektivnom poviješću.
Ljudsko iskustvo sa samim sobom u univerzumu i bosanskoj povijesti mora se realizirati u punom kapacitetu prava koja pripadaju čovjeku zbog činjenice da je čovjek, a zatim i njegovom kolektivnom identitetu zbog činjenice da je u njemu ukorijenjen. To je postulat na osnovu kojeg se mora traži djelovanje u smislu praktične realizacije ljudskog iskustva ali i na osnovu kojeg se mora poštovati moralno poslanje kroz koje ovo iskustvo progovara. Konačno u tom se postulatu stapaju pojam dobra i pojam ljudskih prava.
Sve je ovo lako opisati i još lakše izgovoriti. Teško je ići takvim putem. Fra Luka Markešić ga je prošao. Meni je jasno da taj put zahtijeva beskrajnu izdržljivost, jake živce, strpljivost i veliku odvažnost. Nisam siguran da bih ja umio ići takvim putem. Siguran sam međutim da pojam dobra i praktična politika fra Luke Markešića mogu poslužiti kao uzor.
