Govor Snježane Mutapčić, povjesničarke umjetnosti iz Sarajeva, na otvaranju izložbe “Slikari ramskoga kruga”, Galerija Franjevačkog samostana sv. Ante na Bistriku, Sarajevo 25. 6. 2014.
Skupna izložba likovnih radova na temu iz Rame nastala je u Zagrebu, kada je i predstavljena prvi put, 2013. godine, pod nazivom „Slikari ramskoga kruga“, a danas se ponovo otvara ovdje, u prijateljskom ozračju franjevačke zajednice iz Rame-Šćita i sa Bistrika, prigodom proslave Dana državnosti Republike Hrvatske – čije je Veleposlanstvo pokrovitelj ove sarajevske izložbe.
Rama je područje istoimene rijeke u čijoj je kotlini stvoreno umjetno Ramsko jezero s poluotokom Šćitom i otočićem Umcom, toponimima koji su spomenuti u više naziva eksponata ove izložbe.
Sela Ripci i Draševo na obroncima planinskoga vijenca iznad jezera, sa ostacima ruralne arhitekture i tipičnom ramskom kućom, također su zabilježena u nazivima pojedinih slika.
U ramskoj kotlini, sve do 1968. godine kada je izgrađena brana u Kovačevu Polju za sustav hidrocentrala na Neretvi, naselje Šćit, sa crkvom i samostanom, pretvoreno je u poluotok. Uslijed potapanja vodom iz akumulacijskog jezera Rama, čitav se krajolik mijenja, a mnogobrojne obitelji iseljavaju, dok ostatak življa ostaje u izmijenjenim uvjetima.
Unatoč spomenutih promjena u ambijentu Rame, zavičajna ljubav i vitalne snage Ramljaka pokrenule su ovdje stvaranje novih životnih prostora koji danas svjedoče o njihovu opstanku u sačuvanoj i njegovanoj prirodi, a time i o pobjedi nad tamom nestanka.
Sadašnji spomenički kompleks šćitskoga samostana sa crkvom, Kućom mira, pinakotekom, etnografskom zbirkom i drugim kulturnim sadržajima čine jezgro za čuvanje, proučavanje te izlaganje baštinskih, umjetničkih i kulturoloških vrijednosti širega područja Rame (od kojega je dio proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, 2006. godine).
Začeci ove izložbe sežu u prve kontakte između fratara sa Šćita i hrvatskih umjetnika koji su boravili u Rami nešto ranije, zbog svojih radova za samostan i crkvu, među kojima je prvi po kronologiji nastanka izložbeni eksponat Ramski križ iz 1993, ujedno i okosnica likovnog postava ove i prethodno spomenute izložbe u Zagrebu. Da bi se pokazale javnosti višestruke vrijednosti i značaj Ramskoga križa kipara Mile Blaževića, u zagrebačkoj galeriji Mimara, godine 1994. bila je održana tematska izložba njegova djela čija je najkompleksnija varijanta kasnije izlivena u bronci i postavljena na zeleni plato samostanskog perivoja na Šćitu, 1996. godine. Time je Ramski križ postao oživjeli spomenik univerzumu žrtava, stradanju i otporu, od vremena stećaka do danas, kao i spomenik žrtava ubijenih i poginulih u Drugom svjetskom ratu i ovom zadnjem, a ujedno, to je spomenik sjećanja i zahvale. Jednom sažetom rečenicom fra Luka Makrkešić veli: „U Ramskom križu susrećemo se s cijelom baštinom onog plemenito-ljudskoga i kršćanskog što svatko od nas nosi u sebi po svom rođenju i svojoj povijesti – hrvatskoj i kršćansko – katoličkoj. I još više: u njemu se susrećemo ne samo s nečim nego i s nekim drugim – s osobom čovjeka i Boga“.
'Ramski slikarski krug'' je nastao okupljanjem umjetnika oko zajedničke teme sa kojom ostaju povezani kroz nastanak zbirke i pojedinih djela za izlaganje, koja su prilagođena samoj ideji i estetskoj realizaciji svakog od umjetnika ponaosob.
Profesori Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, akademski slikari Igor Rončević i njegov kolega s akademije Matko Vekić, pored spomenutog profesora iste akademije Mile Blaževića, također su radili za šćitski samostan prije 2006. godine kada ovamo dolaze s grupom svojih studenata čije će oduševljenje ramskim vrednotama zadugo trajati i biti osnova nastanka ramskog slikarskog kruga i ove izložbe. Spiritus movens ovoga poduhvata, fra Ivan Jelić i Božo Mišura, sa gvardijanom fra Tomislavom Brkovićem, ponudili su im zbirku od skoro tisuću starih fotografija Rame, da zajednički odaberu motivske predloške za buduće slikanje, u Zagrebu, bez zadanoga roka ili načina izvedbe. Koliko nam je poznato, formiranje zbirke slika na ovakav način, sustavno, dogodio se prvi put u bosanskohercegovačkoj povijesti umjetnosti, što zaslužuje i veliku pohvalu.
U vrijeme realizacije ove ideje, od 2006. godine, uz već spomenute profesore zagrebačke likovne akdemije sudjeluju i njihovi studenti: Stjepan Šandrk, Martina Grlić, Ivan Tomasović, Andrija Ivanišić i Darko Markić.
Većina od njih, u većoj ili manjoj mjeri koristi refleksivni put ka predlošku – fotografiji u prikazu predmetnosti i figuracije. Pa tako naglašeniju deskriptivnost imaju slike: Ripci, Ramska kuća, Umac i Kupelice, Ramski samostan, te slike životinja: ovčije stado i psi Tornjaci, sa primjetnim slikarskim kvalitetima u odnosu na dokumentarni sadržaj predložaka. Priče folklorne tematike: Ašikovanje i Ramske cure, iznose na vidjelo posebnosti ramske nošnje i portretnih osobina prikazanih likova iz stvarnosti, među kojima dominira upečatljivi portret Stipana Totina, sa obiteljskim licem snažnog čovjeka iz Rame.
U odnosu na spomenute slike, Tomasović, Vekić i Markić rade vidno slobodnije, pri čemu apstrahiraju realne elemente sa predložaka, što se očituje na Ramskim svatovima od Tomasovića, Raspjevanoj Antoniji od Markića, kao i na kućama iz Draševa od Vekića čiji su krovni pokrovi slikani ornamentima ili bojom koja „curi.“. Vekićev apstraktni predio mirnog seoskog života iz Draševa, uz dvije dramatične vizije Oluje na Ramskom jezeru sa porukom Rončevića o stradanju i nadi u borbi sthije i križa, upotpunjuju izložbu autorskim kvalitetima spomenutih profesora zagrebačke likovne akademije, koji su pratili rad svojih studenata u nastanku slika za izlaganje, dovršenih i potpisanih 2011. i 2012. godine, kada su oni već stekli diplome i svojim su akademskim obrazovanjem i radom nastavili razvijati likovna strujanja između tradicije i suvremene hrvatske umjetnosti.
