Fra Luka Markešić: Što je nama Ahdnama? /Osvrt na različita aktualna tumačenja Ahdname/

16.06.2013 22:30   |   5153 prikaza Fra Luka Markešić: Što je nama Ahdnama? /Osvrt na različita aktualna tumačenja Ahdname/

550. obljetnica Ahdname (1463-2013), koju je sultan Mehmed II. EL-Fatih darovao fra Anđelu Zvizdoviću, kustosu bosanskih franjevaca, prilikom osvajanja Bosanskog kraljevstva, na Milodražu, 28. svibnja 1463. godine, pokazala je različita i suprotna tumačenja Ahdname, od  omalovažavanja i nijekanja njezina značenja do primjerenog prihvaćanja i pozitivnog vrednovanja kako u prošlosti tako i u sadašnjosti za budućnost. Ovdje želim prvo pokazati takva tumačenja, a potom dati svoj kratki osvrt.  


Različita tumačenja Ahdname

Na Akademiji u Fojnici, 17. svibnja 2013, književnik Ivan Lovrenović i historičar Srećko Džaja iznijeli su, prema izvještaju novinarke Branke Jukić,  svoje tumačenje Ahdname ovako:

Srećko Džaja:
"U modernim političkim razračunavanjima koja teku pod drukčijim duhovnim i političkim odrednicima od odrednica Osmanskog carstva, pogrešno je ahdnamu idealizirati kao dokument o ljudskim pravima. Ahdnama nije bila niti je mogla biti dokument ljudskih prava u suvremenom značenju, ali isto tako niti list papira bez ikakva stvarnoga značenja. Ahdnama je legitimirala prisutnost i djelovanje bosanskih franjevaca, dakle u okvirima vrlo skučene islamske tolerancije prema kršćanima, i time omogućila - usprkos raznolikim političkim i financijskim pritiscima, ratnim nevoljama i velikim brojčanim gubitcima - povijesno preživljavanje katoličanstva u Bosni i Hercegovini te drugim zemljama koje su bile dospjele pod osmansku vlast."

IvanLovrenović:
Prava je pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička zloupotreba  kada se o ahdnami govori kao o "dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja", kao o "dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine".  Ahdnama je samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više: istovremeno i garancija dozirane zaštite, ali i rječito historijsko svjedočanstvo nejednakosti."

Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene u svojoj Izjavi od 28. svibnja 2013. zauzima ovakav stav:
„Mi, bosanski franjevci ne možemo u ovom povodu slaviti nikakvu obljetnicu, jer za nas ovo nije obljetnica za slavlje. Naime, prije 550 godina nekada slavno Bosansko kraljevstvo je uništeno, posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević je vjerolomno pogubljen (5. lipnja 1463.), bosanska kraljica Katarina Kotromanić-Kosača je doduše uspjela pobjeći iz Bosne, ali se nikad više nije mogla vratiti u svoje kraljevstvo. Ovo je, dakle, godišnjica naše nacionalne i državne tragedije.
Malo svjetlo u velikoj tami jest bila Ahdnama, ali je ona vrlo često bila samo mrtvo slovo na papiru. Često je gažena i nije poštivana od mjesnih moćnika, iako je bila i ostala neka pravna podloga za franjevačko inzistiranje na osnovnim ljudskim pravima u Otomanskom carstvu.”

Fra Petar Jeleč, profesor crkvene povijesti, govori o Ahdnami ovako:
„Fra Anđeo Zvizdović svojom mudrošću uspijeva isposlovati Ahdnamu koja je kasnije, usprkos svim kršenjima pojedinih muslimanskih vlastodržaca, ipak ostala dokument na koji su se franjevci uvijek iznova pozivali i branili svoja i prava svojih vjernika pred nepravdama kroz koje su prolazili tijekom otomanske vladavine i zahvaljujući kojemu su uspjeli opstati u ovoj zemlji. Primjera radi, u gotovo isto vrijeme kada pada bosansko kraljevstvo, u Španjolskoj katolički kraljevi Ferdinand II. i Izabela u potpunosti protjeruju cjelokupno muslimansko i židovsko stanovništvo s teritorija Španjolske, a zanimljivo je da upravo jedan broj tih protjeranih španjolskih Židova (sefarda) dolazi poslije u našu zemlju i nastanjuje se u njoj. Ahdnama je vrlo važan dokument u našoj bosanskoj povijesti. Neki velikohrvatski nacionalisti i crkvenjaci tu njezinu važnost žele umanjiti, dok je s druge strane pojedini bošnjački povjesničari krivo tumače kao neku povelju velikih ljudskih prava i sloboda.
Bilo je to vrijeme kada ljudska i vjerska prava nitko nije poštivao: niti su katolici tamo gdje su bili na vlasti poštivali ljudska i vjerska prava muslimana, pravoslavaca, židova, protestanata i drugih, niti je igdje bio obrnut slučaj. Obično su osvajači, bilo koje vjere, sa svog teritorija u potpunosti istjerivali stanovnike koji su bili druge vjeroispovijesti.
Važnost Ahdname je posebno velika kada se ima u vidu da ni u jednoj kršćanskoj državi toga vremena muslimani nisu mogli živjeti u svojim domovima, nego su bili u potpunosti  protjerani s tog teritorija.“  (Prometej.ba, 30. 5. 2012).

Fra Drago Bojić, dosadašnji urednik Svjetla riječi, piše ovako o Ahdnami:
„Činjenica da se ovog dokumenta u praksi nije držalo kao i činjenica da se njime danas manipulira, što je uostalom slučaj i s mnogim drugim i povijesnim i sadašnjim dokumentima, ne poništava njegovu temeljnu povijesnu, zakonsko-pravnu i društveno-političku vrijednost.
Osvrt fra Nikice Vujice su s neskrivenom zluradoš­ću i likovanjem dočekali herceg-bosanski mediji, među njima i beha izdanje Večernjeg lista, čija novinarka Ana Popović, poznata i po tome što je pod svojim imenom potpisala autorski tekst objavljen u Svjetlu riječi, karikira i značenje ovog dokumenta, manifestacije i sudionika…
Ahdnama, današnji Fojnički prijepis kao „kvazioriginal“, kako tvrde stručnjaci, važan je povijesni dokument, neovisno o tome što su ga lokalni vlastodršci često kršili, i što se s njim danas pokušava manipulirati, a pogotovo neovisno o tome što ga suvremeni historiografi tuđmanovsko-bobanovske provenijencije kao i klerikalni omalovažatelji franjevačke prisutnosti u Bosni (primjerice vlč. Franjo Topić, biskup Tomo Vukšić i dr.) poništavaju svodeći ga na „papučarski“ čin fratarske „servilnosti“. Sjećanje na susret fratra i sultana treba čuvati i obilježavati. To pripada povijesti katolika, Katoličke crk­ve i bosanskih franjevaca, te povijesti Bosne i Hercegovine kao multireligijske zemlje.“ /Svjetlo riječi, lipanj 2012., br. 351/.

Snježana Mulić-Softić iznosi ovako svoje shvaćanje Ahdname:
“Ahdnama ili vjerodajnica kojom je sultan Fatih, zaklinjući se „teškom zakletvom Stvoriteljem i gospodarom zemlje i nebesa, sa sedam musafa, sa velikim Božijim Poslanikom i sa 124.000  pejgambera i sabljom koju paše“, zagarantirao svećenicima slobodu i zaštitu njihovih života, bogomolja i imetka, dokument je koji se sa posebnom pažnjom čuva u muzeju Fojničkog samostana.
Iako je originalna Ahdnama izgorjela 1664. zajedno sa samostanom, prof. Srećko Džaja i književnik Ivan Lovrenović, koji su bili gosti akademije, kažu da je sadržaj Ahdname koja je kasnije urađena, najvjerovatnije istinit.“ /za Al Jazeeru, 18. 5. 2013./

Mr. Rizvan Halilović,predsjednik udruženja Bosansko-turskog prijateljstva „Bosfor“ i predsjednik organizacionog odbora manifestacije obilježavanja 550. obljetnice Ahdname, govori ovako u „Oslobođenju“ (24. maja 2013):
„O Ahdnami kao dokumentu o ljudskima pravima već u to vrijeme, čak u situaciji pada Bosanskog kraljevstva, nemamo namjere veličati Ahdnamu niti veličati sultana, nego reći ono što je bilo činjenično stanje: Namjera nam je da upoznamo bosansko-hercegovačku i svjetsku stvarnost sa epohalnim i univerzalnim porukama i odredbama Ahdname kao dokumenta koji je očuvao multikulturalnost i utemeljio ljudska prava i slobode u BiH.“
Taj stav je bio jasno izražen također na Akademiji u Narodnom pozorištu/kazalištu, 25. 06. 2013, kao što su u svojim prikazima istakli i pokazali član predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i prof. Mirko Pejanović. /Oslobođenje, 26. maja 2013./  

Osvrt na različita tumačenja Ahdname

Na tumačenja Ahdname, u prošlosti i sadašnjosti, davao sam više puta svoje osvrte. Tako prvo, u svom širem studijskom osvrtu Teološke implikacije Ahdname na simpoziju u Sarajevu (usp. Fra Luka Markešić, Kako živjeti zajedno, Svjetlo riječi, Sarajevo – Zagreb 2009), a potom u zadnje vrijeme u dva manja osvrta: Ahdnama – značenje za mene (Akademija u Narodnom pozorištu, Sarajevo, 25. 5. 2013, portal hnv.ba) i Ahdnama je dio mene (Novo vrijeme, novine, 31. 5. 2013).  U njima svima sam želio ukazati na tumačenje Ahdname u smislu hermeneutike kao znanosti koja historijske događaje i dokumente prošlosti tumači istinito i cjelovito, uvažavajući sve ono što se u njima nalazi kao konstitutivni elementi tih događaja i dokumenata. Pritom sam imao u vidu prije svega  pogrešno tumačenje Ahdname kao dokumenta o značajnom historijskom događaju davanja-primanja Ahdname u susretu sultana Mehmeda II. El-Fatiha i fra Anđela Zvizdovića, kustosa bosanskih franjevaca.
Pogrešno tumačenje Ahdname dolazi od zloupotrebe pravila znanstvene hermeneutike, kada interpretatori polaze od svojih subjektivnih interesa i svjetonazora, a ne od samog historijskog događaja i autentičnog dokumenta o njemu. Oni ne poštivaju ni hermeneutiku kontinuiteta u tumačenju tih događaja i dokumenata, nego se žele dokazati, protivno svim dosadašnjim tumačenjima, kao kreatori novih iznašašća i istina. Takva tumačenja su redovno lažna u ljudskoj spoznaji istine o prošlim historijskim događajima.
U tom smislu, neki tumače Ahdnamu čisto pozitivistički i historistički  kao prošli svjetovni historijski događaj i dokument bez uvažavanja vjerskog teološkog elementa kao bitnog sastavnog dijela u tom događaju i dokumentu.
Glavni cilj takve interpretacije Ahdname nije, međutim, pokazati njezino prvotno značenje, niti njezino istinito prečitavanje i aktualizaciju za naše današnje vrijeme, nego ukazati na opasnost zloupotrebe u bošnjačkom nacionalizmu za novu osmanizaciju i dominaciju bošnjačkog naroda u BiH. Radi toga se niječe svaka mogućnost tumačenja Ahdname kao dokumenta koji je imao elemente dijaloga za suživot u Osmanskom imperiju, počevši od te povelje do Islamske deklaracije Alije Izetbegovića. Na taj način se zapravo potiče dalji sukob kultura - prema Huntingtonu -  umjesto izgradnje pomirenja i mira u svijetu - prema Schumanu i graditeljima nove Evrope.

Takvu pogrešnost tumačenja Ahdname nalazimo uglavnom kod Ivana Lovrenovića i Srećka Džaje.  Kod prvoga u njegovom sekularističkom shvaćanju stvarnosti svijeta, kao što sam izričito kaže: „Ahdnama je samo ono što historijski i socijalno-politički jest, ništa manje i ništa više!“ Sve drugo ja za njega: "Prava pseudohistorijska lakrdija, ali i nacionalistička zloupotreba, kada se o ahdnami govori kao o "dokumentu dijaloga, slušanja, međusobnog poštivanja", kao o "dokumentu temeljnih vrijednosti Bosne i Hercegovine.“ Za takvo njegovo tumačenje Ahdname može se  kazati upravo ono što on pripisuje drugima – to je tek prava pseudohistorijska lakrdija i izručivanje nacionalističkim zloupotrebama!
Kod drugoga je pogrešnost u njegovom divergentnom shvaćanju historijske znanosti, prema kojoj: „Ahdnama nije bila niti je mogla biti dokument ljudskih prava u suvremenom značenju, ali isto tako niti list papira bez ikakva stvarnoga značenja. Ahdnama je legitimirala prisutnost i djelovanje bosanskih franjevaca, dakle u okvirima vrlo skučene islamske tolerancije prema kršćanima.“  I  kod jednog i drugog nalazi se pak omalovažavanje i nijekanje važnosti vjerskog momenta i  ljudskih osoba kao vlastitih faktora u povijesnim zbivanjima po čemu je povijest svijeta je istodobno - božanska i  ljudska povijest.  U smislu sekularističke znanosti tumačenje je svega postojećeg – kao da Boga nema.  Ljudi pak ovdje: osobe fra Anđela Zvizdovića i Mehmeda II. El-Fatiha gube kod njih svoje značenje i postaju samo slučajne igračke u kontekstu čisto svjetovnog zbivanja bez smisla i bez religiozno-teološkog shvaćanja povijesti.
Zašto su sadašnji fratri u Fojnici pozvali upravo njih da protumače značenje Ahdname, teško je objasniti, jer takvo tumačenje ne prihvaćaju  sigurno fratar i sultan, koji su je takvu obostrano prihvatili i obznanili, a bosanski franjevci trajno čuvali kao dragocjenu vrijednost cijelo vrijeme Osmanskog imperija u BiH upravo u fojničkom samostanu. To se može jasno vidjet već iz njihove biografije i karaktera ličnosti. 

Fra Anđeo Zvizdović, 1420 – 1498:  čovjek čvrstog duhovnog karaktera, s dubokim odgojem u  kršćanskoj vjeri, franjevačkoj duhovnosti i širokog obrazovanja.
Mehmed II. El-Fatih, 1432 – 1481:  čovjek čvrstog vojničkog karaktera, dobro odgojen u islamskoj vjeri i svestrano obrazovan u povijesti, zemljopisu, inženjerstvu, pjesništvu, književnosti.
Posve pogrešno je svako kršenje Ahdname pripisivati već samom sultanu, kao da je on sam kriv za to, kako to zlurado čine osporavatelji, posebno uKatoličkom tjedniku (Sarajevo, 26. svibnja 2013, 8-9), služeći se također istraživanjima fra Andrije Zirduma o stradanjima katolika i rušenjima crkava i samostana, što se događalo većinom nakon života Mehmeda II., a ne u njegovo vrijeme vladanja. Štoviše, u svojim osporavanjima Ahdname krivica za kršenje te povelje pripisuje se često kolektivno cijelom turskom narodu, pa čak i bošnjačkom narodu i religiji islama, sve do današnjih generacija!      
Mnogo bolje politički, filozofski i teološki zrelije shvaćanje i tumačenje Ahdname nalazi se također kod ovdje navedenih interpretatora susreta sultana i fratra na Milodražu prije 550. godina – fra Petra Jeleča, fra Drage Bojića, SnježaneMulić-Softić i Rizvana Halilovića.

Na iznenađenje ili na žalost, takvom tumačenju Ahdname pridružuje se i Uprava Franjevačke provincije Bosne Srebrene svojom izjavom, u kojoj se jednako shvaća i objašnjava propast Bosanskog kraljevstva kao „naša nacionalna i državna tragedija“, bez opravdanog  teološkog ili barem filozofskog i političkog tumačenja. Tu nema evanđeoskog franjevačkog odnosa prema drugima, nego je samo sužena nacionalna i religijska interpretacija Ahdname. Zar se to dogodilo bez  Boga i njegove providnosti u upravljanju svijetom? Zar se i ovdje ne bi moglo prihvatiti biblijsko shvaćanje – Propast iz tebe, Izraele / Perditio ex te Israel!  Takvo shvaćanje nalazi se doista u teologiji bosanskih franjevaca - Divkovića, Margitića, Lastrića, Kneževića , Jukića i Jelenića, sve do novijeg vremena kod Gavrana - koji uvijek s nadom u vjeri čekaju i rade na oslobođenju i obnovi Bosanskog kraljevstva u smislu svoje vlastite teologije oslobođenja. U tom smislu se kao meritorni interpretatori Ahdname mogu i trebaju prihvatiti, nasuprot njezinim suvremenim osporavateljima, izvana i iznutra provincije Bosne Srebrene,  dr. fra Julijan Jelenić i dr. fra Ignacije Gavran, franjevci sa svojim potvrđenim djelima iz historijske znanosti i priznatim karakterom franjevačke duhovnosti.  

Prema tome, Ahdnama ima svoje teološke implikacije s teorijsko-praktičnom dimenzijom socijalnog nauka Crkve, bez čega se ona ne može danas ni razumjeti ni tumačiti: Fra Anđeo Zvizdović je prije svega kao franjevac, vjernik i teolog, primio tu povelju, koju mu je sultan Muhamed El-Fatih darovao pod zakletvom Bogu Stvoritelju, u kojega kršćani i muslimani jednako vjeruju. Na temelju toga je bilo moguće s povjerenjem primiti riječi: „Neka nitko ne smeta i ne uznemiruje spomenute ni njihove crkve. Neka mirno stanuju u mom carstvu. A oni koji su izbjegli neka budu slobodni i mirni…“  Na taj način je on htio i mogao ostati na svojoj zemlji  i sa svojim narodom, znajući da se države i carstva mijenjaju ili ponovno nastaju. I sada netko u svojoj uobraženosti može kazati da to nije imalo nikakvo egzistencijalno značenje za franjevce i njihov narod u toj povijesnoj situaciji, da je, štoviše, „pseudohistorijska lakrdija“. Dokazujući to kršenjem te Ahdname kroz povijest i isticanjem razlike s evropskim poveljama za ljudska prava. Kao da su druge slične povelje o ljudskim pravima, poput Povelje o pravima čovjeka i građanina iz Francuske revolucije, UN-ove opće deklaracije o ljudskim pravima, ili Evropske konvencije o ljudskim pravima bolje zaštitile ljude i narod u njihovim stradanjima u francuskoj revoluciji, u dva svjetska rada, ili za nedavnog rata nas u BiH!? Međutim, sve te povelje po starodrevnom ljudskom načelu vrijede bez obzira na njihovu zloupotrebu (Abusus non tolit usum).  

Teologija u kojoj je Ahdnama prihvaćena od fra Anđela i  tumačena cijelo vrijeme u Osmanskom imperiju u Bosni i Hercegovini je bila teologija križa i uskrsnuća Isusa Krista. Obje te komponente su međusobno nerastavljivo povezane u franjevačkoj duhovnosti rana i ljubavi svetog Franje Asiškoga prema uskrslom Isusu Kristu. Glavna pogrešnost naših novih interpretatora Ahdname je njihova sekularistička vizija u kojoj nema faktora vjere u Boga i u raspetoga i uskrsloga Isusa Krista. Za njih nema značenja religiozni svetački lik fra Anđela Zvizdovića i njegova franjevačka duhovnost, u kojoj se Ahdnama prihvaća kao bitni dio života  po  evanđelju Isusa Krista i evangelizaciji svijeta u duhu svetog Franje Asiškoga. To znači  prihvaćanje puta križa u svojem povijesnom hodu preko Golgote do slave uskrsnuća u duhu Isusa Krista.  Zato se franjevačka  zajednica i zove punim imenom Franjevačka provincija Svetoga križa Bosna Srebrena. Franjevci, pak, kao svjedoci kršćanske vjere na svom križnom putu i kao mučenici za tu vjeru mogu se uzimati samo kao uzori mirotvoraca i pravednika koji u duhu Isusova Govora na gori zaslužuju tim kraljevstvo Božje, a nikako poticanjem činjenja zla kao vraćanja nepravde i zla drugima (Mt 5, 1-12). Jer, kao što apostol Petar piše stradalnicima i mučenicima u Rimskom carstvu: „Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv blagoslivljajte, jer ste na to pozvani da baštinite blagoslov!...Bolje je, naime, ako bi htjela volja Božja, da trpite čineći dobro nego čineći zlo“ (1 Pt 3, 9.14). Tko ne razumije što križ  znači u toj teologiji povijesti bosanskih franjevaca ne može shvatiti ni samoga fra Anđela Zvizdovića ni tumačiti Ahdnamu, koja je nerazdvojni dio njihove krvave povijesti križa, nade u uskrsnuće i obnove Bosanskoga kraljevstva. Fra Anđeo Zvizdović upravo tako shvaća svoje franjevaštvo, ne bježeći, nego slobodno, odgovorno i hrabro izlazi pred sultana Mehmeda II. El-Fatiha i sa zahvalnošću prima Ahdnamu – ne kao kolaboracionist i papučar osvajača, kako ga neki neljudski i nekršćanski proglašavaju i danas, nego radi mogućnosti življenja i propovijedanja evanđelja u novoj političkoj situaciji Osmanskog imperija. Na taj način je njegov postupak postao najvažnija paradigma i modus vivendi za bosansko franjevaštvo i model za sve franjevce svijeta – svetački lik. U njemu su  zato bosanski franjevci uvijek gledali uzor vlastitog života i djelovanja u duhu evanđelja, franjevačkog duha, metode nenasilja i dijaloga u izgradnji slobode, mira i zajedništva u različitosti nacija, kultura i vjera ljudi i naroda u pluralističkom svijetu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tko to ne shvaća, ne može shvatiti ni fra Anđela Zvizdovića, ni njegovu i našu Ahdnamu kao bitni dio nas i naše Franjevačke provincije Svetog križa Bosne Srebrene!

Takav  je dakle moj odgovor na pitanje: Što je nama Ahdnama? 

Sarajevo, 14. lipnja 2013.




Arhiva novosti