Poslije čitanjâ Ivanova evanđelja prošlih nedjelja, a koja su se odnosila na događaje poslije uskrsnuća, Ivan nas u današnjem odlomku ponovno vraća u Isusov zemaljski život, podsjeća nas na zgodu kad se Isus našao u Jeruzalemu za blagdan Posvećenja hrama. Šetao je Salomonovim trijemom kad su ga opkolili Židovi i postavili mu pitanje: Dokle ćeš nas držati u neizvjesnosti? Ako si zbilja ti Mesija, reci nam otvoreno! (Iv 10,24). Na ovo pitanje Isus odgovara da im je to on već kazao, ali da oni ne vjeruju, i da im to nije govorio samo riječima nego djelima koje je činio u ime svoga Oca, ali da oni u to ništa ne vjeruju jer ne pripadaju njegovim ovcama. Govor bez povjerenja je uzaludan. Uzaludni bi bili svi znakovi, i oni s neba.
Ovaj nam je uvod trebao da bismo bolje razumjeli današnji odlomak Ivanova evanđelja. On nas naime ubacuje usred spomenute rasprave između Isusa i Židova, a u njemu se reflektira sučeljavanje kršćanske zajednice Ivana Evanđelista sa židovskom sinagogom. Odatle i tako oštro Isusovo povlačenje razdjelnice između njegovih ovaca i židovske zajednice koja se protivila prvim kršćanima, Isusovim učenicima, optuženima kao krivotvoriteljima otačke vjere i Zakona.
Isus govori u slikama običnoga onodobnoga života, razumljivima svima: o ovcama i pastiru, i to o poslušnim ovcama, njegovim učenicima, i o sebi kao dobrom pastiru. Njegove ovce slušaju njegov glas. On ih poznaje i one idu za njim.
Velika je i otkupljujuća istina povjerovati da nas Isus poznaje. Hoditi mirno zemljom u sigurnosti da nas netko neizmjerno dobar posve poznaje; zna naše postupke, naše riječi, svu našu nutrinu, sve, baš sve; nutrinu koja ne samo da nije otkrivena drugima nego je nepoznata i nama samima. Kako je utješno povjerenje u Isusa Prijatelja i Gospodina koji smiruje naše korake, koji nas odvraća od tolikih mukotrpnih i nepotrebnih putova samospoznavanja. Kako je utješno povjerenje da nas Učitelj razumije i smiruje našu nervozu dokazivanja drugima kakvi smo; koji nas razumije i povlači iz gotovo patoloških opterećivanja i sebe i drugih svojim problemima i jadikovkama da smo mislili ovako a ne onako, da nam je namjera bila ova a ne ona…
Slika dobroga pastira i ovaca, koju Ivan i u ovom odlomku razvija, za naše je uši opterećena pomišlju na zaostalost i neka bivša vremena. Ipak, ona u sebi nosi nadvremensku istinu. Riječ je o tome da je Isus takav pastir koji ne samo da poznaje svoje ovce, nego se i učinkovito brine za njih, štoviše on im daje puni, sretni, vječni život. Život koji ne može propasti.
Kad se govori u slici pastira i ovaca, ne smije se međutim zaboraviti da naglasak nije na tome da Isus oduzima dostojanstvo čovjeka, da ga osiromašuje za slobodu, a da bi čovjek bio slijepo poslušan i pokoran (kao stvarna ovca). Naprotiv, Isus trajno napominje da oni koji su ga upoznali i koji su se odlučili za njega, više ništa ne može skloniti s toga puta. I oni će se uvijek vraćati u Isusovu blizinu, čak i onda kada se nađu kao izgubljena ovca, kad se grešnički nađu na stranputici. Isus sam će se pobrinuti za onoga tko se nađe izgubljen, jer je i došao izgubljenima i grešnima. Onaj tko si prizna izgubljenost, on ima priliku da već učini prvi korak na povratku k Isusu i njegovu evanđelju.
Isusovi učenici nisu stoga stado, ni masa, podatna gomila nijednoj zemaljskoj instituciji ili čovjeku, ni u političkom ni u religioznom smislu, nego ovce poslušnosti i predanja jednom Učitelju. One se u slijeđenju svoga Pastira ne vode nikakvim strahom, nikakvom ugodom, profitom ili interesima sračunatih ciljeva, nego sigurnošću dobrote i spasiteljskom brigom svoga Pastira. Ako se uspostavi bezgranično povjerenje između Isusa i njegova učenika, njegove učenice, onda život bukti u snazi dobrote, onda su horizonti otvoreni, onda je zemlja gostoljubiva, onda su drugi ljudi sestre i braća. Isusovi učenici znaju razlikovati Pastira od tolikih “najamnika” koji samo “strižu” ovce; materijalno ih i duhovno osiromašuju, pljačkaju ili sluđuju Isusovu braću i sestre za svoju korist.
Današnje evanđelje završava Isusovim riječima da je sve što je on činio dio Božjega plana kao i da su njegovi učenici posve u Božjoj, Očevoj ruci. U Isusu se Božja objava očituje u svome vrhuncu. Odatle sigurnost Ivana Evanđelista, odatle sigurnost vjernikâ njegove zajednice, prvih kršćana, da vjernički posvjedoče da su Otac i Isus njegov Sin jedno, zajednica ljubavi. Nije riječ o biološkom, tjelesnom sinovstvu, nego o duhovnom sinovstvu i očinstvu dobrote i milosrđa. Božja se ljubav na najuzvišeniji način utjelovila u čovjeka Isusa iz Nazareta. Nasljedovanjem njega, dobroga Pastira, kršćanin sigurno hodi zaštićen milosrdnom rukom nebeskoga Oca.
I dok danas molimo za duhovna zvanja u Crkvi, najprije bi trebalo moliti za što dosljednije nasljedovanje Isusa, Dobrog pastira, onih koji su već u Crkvi i predvode njegovu zajednicu; treba moliti za što manje polovičnih, licemjernih i lažnih svjedočanstva koja su zaglušila crkve, za što manje zvanja koja će biti puki bijeg od ljudi i samo sebična briga za sebe.
Dobri pastir daje svoj život za svoje ovce, a današnje kršćanstvo je postalo građanska i nacionalna religija žrtvovanja drugih. Postala je vjera bez žrtve, religija koja ponajviše osigurava vlastitu egzistenciju i društvenu moć. Treba danas moliti za nove Kristove svjedoke u čijim ustima će riječ Bog, ime Isus Krist, Dobri Pastir, iznova značiti ime slobode i istine, ime pravde i ljubavi, ime sigurnosti i neustrašivosti za mnoge politički i religijski potlačene i obespravljene, a ne ime koje će biti lažno umirujuća, imunizirajuća parola intimne utjehe razmaženih i dobrostojećih pobožnjaka, parola kojom će se ušutkati ili kazniti svaki glas nužne promjene, nužnog obraćenja.
Dobri pastir “ne ugoni” niti “zavodi” u tor u kojem je religija opijum bogatih, vladajućih i duhovnih elita. Njegov ovčinjak nema ograda. On je na granicama Crkve i društva, ondje gdje ne dolaze oni koji se sami nazivaju njegovim “namjesnicima” na zemlji kao ni oni koji trgaju s tim namjesničkim najamnicima. On je na rubovima posvađanih i “razvaljenih” obitelji, s otpisanim radnicima, s omalovaženim osobama, od djece i žena, do hendikepiranih i staraca u svim ljudskim odnosima. Njegove su ovce na marginama zbivanja. Ondje Isus čeka ima li novih pastira koji će spriječiti vukovima u ovčjem runu da razgone i dijele njegovo stado. Koji će uspostaviti evanđeosku zajednicu njegovih učenika.
Fra Ivan Šarčević
