Ponekada nas iznenada obuzme neki nemir. Neočekivano se uvuče u nas. Nekad je uzrokovan lošom viješću o bolesti, patnji, smrti bližnje ili prijateljske osobe. Nekada nas uznemiri glasina o nama, skovana u laži. Nekada nas salijeće nemir zbog lošeg socijalnog stanja, vanjskih okolnosti, nepravedne društvene situacije. Nekada nemir nosimo iz nezadovoljstva kojemu ne dosižemo zadnje razloge, nekad iz zavisti i ljubomore, ili nas porazi i gubici čine tjeskobno nervoznima. Nemir je vezan i uz strah, a strahovi su opet razni. Nemir je vezan i uz manjak vremena, uz nedovršene poslove, uz dodijavanje ljudi. Nemir nam izazivaju i nepotrebni obziri, nametanje osjećaja dužništva bez stvarnog duga, ili emocionalne ucjene kojima uvjetujemo jedni druge.
Nemir izazivaju i slomljena očekivanja i izjalovljene nade. Tako je bilo i s Isusovim učenicima nakon njegova smaknuća. Sve im se srušilo. Ipak, baš takve, nemirne i uplašene – izvještava Ivan Evanđelist – koji su se poslije Isusova stradanja zaključali, Isus iznenađuje svojim posjetom. Dolazi među njih nespriječen prostornim uvjetovanostima i pozdravlja ih pozdravom Mir vama. Pri tome im pokazuje svoje rane da ne pomisle da je utvara. Pozdravom mira unosi hrabrost u njihova slomljena srca i postavlja razdjelnicu između svoga mira i mira kojeg svijet, mi ljudi, jedni drugima dajemo.
Utemeljivanje mira na Isusovu djelovanju i njegovu evanđelju pouzdan je oslonac za ljudske strahove, rješavanje životnih dilema, tjeskoba i sukoba. Tko hoće mir sa sobom i bližnjima, svijetom i Bogom, Isus mu nudi taj mir. Ali ne kao praznu parolu nego kao određenje života prema Isusovu životu. Taj mir nije pasivno čekanje, niti odsutnost konflikta, nego odricanje od svakog nasilja kao njegova rješenja, te odlučna zauzetost u ljubavi za istinu i pravdu.
Kad su se učenici obradovali Gospodinovim dolaskom, on ih u radosnom ozračju podsjeća na njihovo poslanje. Nije to ništa specijalno ni preteško u smislu shvatljivosti. Nije riječ ni o nekom posebnom mandatu, nego o običnom životu u svijetu, pretvaranje onoga običnoga, pa i banalno svakodnevnoga u jedinstveni put nasljedovanja, u blagoslov, u novi život. Težina Isusova poslanja, težina kršćanskoga života, ne leži tek i prvotno u vrsti posla i profesije koji se obavljaju, nego u načinu kako se poslanje onoga koji želi biti Isusov učenik ostvaruje među ljudima. Isus postavlja visoki cilj: učeničko poslanje treba slijediti Isusovo poslanje.
To se poslanje bitno sastoji u opraštanju i nezadržavanju grijeha. Tako se stječe mir u sebi i u svijetu. No, kad je riječ o opraštanju grijeha, redovito i odmah mislimo na svećenike i njihovu ovlast opraštanja grijeha, na ispovijed. Međutim, Isusovo poslanje opraštanja grijeha je mnogo šire od redovitoga puta u ispovijedi. Opraštanje se odnosi na sve ljude i treba se činiti u svakodnevici. Opraštanjem grijeha se običnost i “normalnost” života pretvara u izvanrednost, u svetkovinu zajedništva, u nove mogućnosti. A to je vrlo teško, možda i najteže u nasljedovanju Isusa. Isus poziva da se mjerimo po njegovu poslanju, a ono je iskaz prebogata Očeva milosrđa za sve grešnike. Došao je na svijet za grešnike, da ih ljubi i uskršava na novi život. Do nas je hoćemo li opraštati ili zadržavati svoje grijehe i grijehe bližnjih, hoćemo li Očevim milosrđem izlaziti iz svoga grijeha i opraštati bližnjima ili ćemo robovati svome i tuđem zlu. Zakovanost za svoje ili tuđe grijehe, zakovanost je za unesrećujući nemir.
Dakle, opraštanje grijeha je najuže povezano s Isusovim mirom. Opraštanje je ostavljanje, ne zaborav, svoje i tuđe uznemirujuće prošlosti i ulazak u novu budućnost, novi, uskrsli suživot s ljudima i s Bogom. To je Isusov mir koji uspijeva sačuvati se u dostojanstvu i ljubavi unatoč svim izvanjskim nemirima i bučnim silama. To je zahtjev koji Isus stavlja pred svoje učenike.
Drugi dio današnjega evanđelja izvještava kako pri Isusovu dolasku nije bilo njegova učenika Tome. Njegova oznaka, sumnjivi ili nevjerni Toma, govori da je Toma posumnjao u kazivanje svojih prijatelja. Poslije golgotskih događanja i razočaranja s Isusom vjerojatno se uputio svojim putom. Toma želi sve provjeriti: i ruke, i rane, i bok. Ta ne radi se o bilo kome, nego o Učitelju kojemu je povjerovao, kojemu je već jednom izručio svoj život. Toma se ne zagrijava odmah. Ne pristaje na priču drugih, svojih prijatelja, koliko god ona bila gorljiva i uvjerljiva. Život nije za sve eksperimente, pogotovo ne za lakomislenu vjeru.
Tomine riječi sumnje skupljenoj zajednici istodobno su čežnja i unutarnja molitva za susret s Gospodinom i Učiteljem. Zato i ne napušta zajednicu. Iako sumnjičav, Toma dolazi u zajednicu, ostaje u zajednici, i čeka Gospodina u zajednici prijatelja. Čestitost njegova nastojanja da ponovno susretne Isusa, da ga sam susretne i da se sam uvjeri, za njega biva blagoslovno nagrađeno. Gospodin dolazi. Staje pred njega u njegovoj sumnji i pokazuje mu se onakav kakvog je sam Toma htio vidjeti. Odgovara njegovoj iskrenosti.
Toma, iskreni Toma, kod ponovnog Isusova dolaska, kod Isusove ponude da na samom Isusu provjeri svoja pitanja, opet čestito izlazi iz svoje sumnje i očituje svoju ljudsku nesigurnost vjerničkim priznanjem: Gospodin moj i Bog moj! I tu se završava sumnja.
U sumnji je važno biti iskren, nenamješten. U sumnji je potrebno ići dokraja. Sumnju valja izdržati. Ona nije posjed, nije trajno stanje, nije ni kraj put. Mnogi suvremeni agnosticizmi su prejeftini i komotni, umjetni i profitabilni. Slično je i s vjerom. Mnogi od nas pretpostavljamo da smo sigurni vjernici, a često smo to iz društvene komocije i isplativosti, neiskreni i dvolični. Često vjerujemo iz navike, iz nevjerničkoga nemira i neslobode, iz svjetovnih i trgovačkih razloga.
Na koncu današnjeg čitanja Isus blaženima naziva one koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ne odnosi se to na raznovrsna “viđenja” kojima obiluje naš svijet i Crkva, za kojima i neki “nemirni” Isusovi učenici uznemiruju i straše bližnje oko sebe mračnim prijetnjama o neoprostivosti grijeha. Riječ je o tome da se povjeruje da je Raspeti Isus i danas živ, sa svom svojom biografijom, od rođenja do praznoga groba, osobito da se povjeruje u evanđelje kao radosnu vijest oslobođenja od grijeha, u mir bez zemaljskoga uspjeha i nagrada koje “svijet” daje. Riječ je o tome da se Isusa prepozna u licima bližnjih, da im se daruje najveća milost – novi život, opraštanjem grijeha i nepravdi. Da ih se prima, s njima živi i otpušta u miru.
Fra Ivan Šarčević
