Tri razmišljanja/propovijedi o Isusovom posljednjem danu, Velikom petku: I. Učenički petak, II. S Isusom na Kalvariji, III. Odnos prema patnji
VELIKI PETAK I.
UČENIČKI PETAK
U svemu što se za vrijeme Isusove muke događalo najpotresnije je i postavlja mnoga pitanja ponašanje Isusovih učenika. Ne znamo sve kako se do u detalje događalo, ali možemo pretpostaviti kako je bilo i učenicima, te iznad svega samome Isusu. Učenici su se razbježali, a dvojicu od njih evanđelisti (sinoptici) posebno apostrofiraju – Judu i Petra. U njihovom ponašanju nalazimo i sebe same.
Juda: učenička izdaja
Kad se točno dogodila Judina izdaja Isusa, teško je odrediti. Je li Juda već prije izdao Isusa ili je to učinio tek odlazeći s Isusove pashalne gozbe, prozvane posljednjom večerom s učenicima? Je li, dakle, Juda još prije sredio prljavu rabotu s glavarima i onda došao na večeru ili je – saznavši kamo će Isus poslije večere, otišao velikim svećenicima i narodnim starješinama i rekao da će Isus doći u Maslinski vrt, da će ga ondje pokazati te da ga ondje mogu uhvatiti?
Teško je također naći konačni razlog Judine izdaje. U evanđelju se spominje da je Juda imao kesu, bio blagajnik Isusove zajednice, da je jako volio novac, pa je – smatra se – izdao svoga prijatelja da se obogati. Je li trideset srebrnjaka ipak malen novac, ili pohlepa i za malim novcem čini čovjeka spremnim i za najgnusnija djela? Znamo da evanđelja izvještavaju kako se kao “lopov” skandalizirao na Marijinu gestu kad je Isusu prala noge skupocjenim nardovim uljem. Pozivao se na veliko načelo solidarnosti, na siromahe, a ustvari da je dobio to ulje, prodao bi ga i od novca bi ukrao nešto i sebi.
Neki tumači opet iz Judina imena Išakariot izvode riječ sikar – što bi značilo da je Juda pripadao radikalnoj struji zelota (revolucionara), onih koji su nosili male bodeže i smatrali da se samo nasiljem može i treba srušiti opaka vlast u zemlji. Naime, Isus je razočarao Judu. Nakon spektakularnoga ulaska u Jeruzalem, kada se narod toliko okrenuo Isusu, kada se slutilo da bi Isus mogao doista postati kraljem i uspostaviti toliko željeni novi poredak, Isus se – možda prema Judinom mišljenju, uplašio. Juda je dakle zbog razočaranja u Isusa, promijenio stranku i otišao Isusovim, dakle i svojim bivšim protivnicima i neprijateljima.
Kako god bilo, kod Jude se pokazuje da su i novac i vlast, dostatni razlozi za izdaju, za izdaju nedužnoga, za izdaju prijatelja.
Nevjerojatno kako i malo novca izopačuje ljude, zatamnjuje nam razum i pogled, daje privid sigurnosti da i ne mislimo da možda činimo zlo. Bez obzira koliko je Isus za svoga djelovanja – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – govorio da se čuvaju bogatstva i novca, njegovi učenici teško odolijevaju zamamnosti bogatstva i zavodljivosti novca. Sve do danas.
Nevjerojatno je također kako i malo ugleda i vlasti izopačuje i kvari ljude. I malo vlasti uzoholi čovjeka. Bez obzira koliko je Isus naglašavao – osobito svojim učenicima i svome prijatelju Judi – da se čuvaju prvih mjesta, da paze da ih vlast ne pokvari, i da ako već hoće biti prvi, trebaju služiti drugima. Bez obzira dakle na Isusove opomene, njegovi su učenici uvijek tražili vlast, ulazili u pregovore s nasiljem moćnika. I danas. Kroz svu su povijest čak u njegovo ime, Isusovo ime, podčinjavali druge, pljačkali ih i ubijali. S njegovim križem i s njegovim imenom na usnama.
Tako, dok su mnogi izravno odbacili i danas odbacuju Isusa i njegovo evanđelje, mnogi su ga odbacivali i danas odbacuju zbog njegovih učenika, zbog njihove izdaje Učitelja – zbog njihova bogatstva i pohlepe za novcem, zbog njihove pohlepe za ugledom, prvim mjestima, volji za moć i borbi za vlast. Isusa dakle nije raspelo samo neprijateljstvo njegovih protivnika nego i izdaja njegovih prijatelja. Juda je ljudski posve zakazao, bilo zbog novca bilo zbog vlasti. Ne izdati prijatelja, jedna je od najljudskijih zadaća.
Petar: učenička zataja
I dok su Juda i njemu slični skloni izdati prijatelja zbog malo novca i malo vlasti, jer doista uvijek je novca malo i uvijek nam je malo vlasti nad drugima, dotle je Petar i slični njemu u malovjernosti i strahu zatajio svoga učitelja i prijatelja. I onako kako su pohlepa za novcem i vlašću stalna ljudska kušnja, tako su strah i malovjernost stalna provjera naše vjernosti, našega prijateljstva i naše ljudskosti.
Poznato nam je kako su se gotovo svi Isusovi učenici razbježali kad je Isus uhvaćen, i nema ih sve do onog doista čudesnoga poslijeuskrsnog vremena kada s novom snagom, osnaženi Božjim neočekivanim zahvatom, iznova prihvaćaju svoga Učitelja i ono što im je on govorio. Poznato nam je kako se Isusov učenik i prijatelj Petar kukavički ponio u predvorju zgrade gdje je Isus bio ispitivan. Usporedno dok je Isus bio ispitivan o svome identitetu, Petar je pred sluškinjom i drugim prisutnima pao na ispitu identiteta svoga prijateljstva i učeništva s Isusom. Poznato nam je da je tom prilikom zanijekao i svoj jezik i svoje podrijetlo i iznad svega svaku vezu s Isusom. On koji je toliko vremena proveo s njime, u strahu i malovjernosti, krivo je zatajio da ga uopće poznaje. I to više puta.
Osim dakle izdaje, zataja je velika kušnja prijateljstva. Kako doista ostati vjeran prijatelju do kraja? Kako se samo lagano odričemo prijateljstva u situacijama kada nam prijatelj padne u nemilost vlasti ili javnoga mišljenja, a dobro znamo da je u pravu. Petar naravno uopće nije kao Juda: nije poletio ni za novcem ni za vlašću, ali se pokazao malenim, jer se uplašio da ga netko ne izvede na svjetlo dana i ne otkrije s kime on prijateljuje.
Isus se ponašao tako da nije imao straha da se susretne s grešnicima, sa strancima, sa Samarijankom, rimskim stotnikom, s onima koje su njegov narod i društvo odbacivali, a Petar, a i mi, Isusovi današnji sljedbenici, kršćani, nerijetko se uklanjamo i od svojih prijatelja; strah nas je javno priznati da su nam oni prijatelji, strah nas je s njima se javno, naočigled svih sastati, pokazati da imamo išta s njima.
Isus je čitava života bio blizak i solidaran s onima koji nisu imali ni novca ni vlasti, koji su društveno bili prezreni, nacionalno omalovaženi, religiozno diskreditirani. U njegovoj solidarnosti bilo je rizika, opasnoga životnog rizika. Uostalom zbog toga je i skončao na križu. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik, opasnost po život. Prijateljstvo s Isusom nije samo u nedjeljnom slušanju njegovih lijepih riječi, u kontempliranju njegove prisutnosti u crkvi, pred Tabernakulom ili samo u klanjanju u hostiji. Prijateljstvo s Isusom podrazumijeva rizik – rizik povlastica života – rizik da se u situacijama kada naš prijatelj ili prijateljica budu krivo optuženi dignemo svoj glas istine, rizik da se i nas optuži i osudi kao i naše prijatelje da smo izdajnici ili zavodnici naroda. Prijateljevati s Isusom ne znači osigurati si miran i siguran život u zavjetrini od ljudi, nego izlazak na vjetrometinu, u srce svijeta s rizikom da budemo šikanirani, da od nas okreću glave, da nas se drugi klonu kako se ne bi onečistili, rizik da hodimo zemljom kao slabi vjernici, katolici, kao „smeće“ naroda i ruglo svijeta. Petar je ipak došao k sebi, gorko je zaplakao, iskreno se pokajao na zataju svoga prijatelja.
I još nešto: Mi ljudi redovito i ne želimo uvidjeti jesmo li gdje zatajili i Isusa i prijatelje, je li nas strah, poput Petra, tako slomio da zaniječemo i sebe same, svoj jezik i zavičaj, svoj identitet. Rado bismo bili dobri ljudi, rado bismo bili Isusovi učenici, ali nikako ne bismo htjeli nositi rizik kojeg to učeništvo i to prijateljstvo traže. Bilo bi dobro – barem nekad, poput Petra – gorko zaplakati i pokajati se!
*******
VELIKI PETAK II.
S ISUSOM NA KALVARIJI
Kalvarija među Isusovim gorama. Pred svaki svoj veliki čin, Isus se povlačio od svijeta. I sam ili s pojedinim apostolima, odlazio bi u osamu, naročito u goru. Poznate su posebno neke Isusove gore, u kojima možemo sagledati i svoj vlastiti život. Prva je gora kušnje kada ga Zli odvodi na goru vrlo visoko i zavodljivo mu nudi sve što vidi svijeta ispred sebe samo ako se prestane klanjati Bogu a počne se klanjati njemu, zlome. Poznata je Isusova potom gora blaženstava na kojoj Isus sažima svoje životno učenje i predaje ga svojim učenicima. To je gora kako programirati, etički voditi svoj život. Zatim je važna i gora preobraženja (Tabor) na kojoj se trojici učenika posreduje smisao Isusova poslanja i nagoviješta njegova proslava; oni čuju glas s Neba i zahtjev da se sluša i nasljeduje Isusa. Pred kraj života gore se zgušnjavaju. Maslinska gora na kojoj se događa Isusova teška unutarnja drama da li da se izmakne od poslanja koje uključuje patnju, osudu ljudi i nasilnu smrt; da pođe lakšim putem svoje volje ili Očeve, Božje volje koji je teži put: put dobrote koja se posve dariva za druge. I naposljetku je posljednja Isusova gora – Kalvarija – gora Isusova puta križa, osude i raspeća. Na nju nije išao sam, nego je bio prisiljen. Na Kalvariji se okončava jedan kratki ali život koji je duboko zahvatio u ljudske duše, ljudsko društvo, religiju i povijest čovječanstva i stao ih mijenjati. Od tada i riječ kalvarija postaje metaforom i slikom ljudima, pogotovo kršćanima, ne samo za nepravdu i lažne osude, za neljudske vlasti i nevinu smrt, nego i ogledalom i modelom za život, za nošenje vlastitih križeva i patnji.
Na putu prema Kalvariji
Vjerujem da smo u čitanju/pjevanju Muke sabrano pratili Isusa na njegovom putu od Pilatove Palače do Golgote, da smo u svakoj postaji tražili smisao svoga hoda, svojih muka i bolesti, svojih nerazumijevanja i samoća, svojih padova i ustajanja, svojih radosti i tuga, svojih slomljenih odnosa, svoje mržnje, ovisnosti i grijeha, raznih križeva i tereta. Ovdje smo, vjerujem, da od Boga izmolimo snagu i utjehu za svoj život. Sa sobom smo osim sebe i svojih života donijeli i živote svojih bližnjih, obitelji i župe, naroda i društva. Vjerujem da smo uz Isusov križ nosili i svoje križeve, nosili svu težinu svojih godina i dana, mnoge nepreboljene rane svojih nastradalih, pokojnih; vjerujem da smo donijeli i one koji nisu s nama, i one s kojima su – bilo našom bilo njihovom krivnjom – popucali odnosi ili hoće da se uruše u pakao, one odnose nad koje se nadvila šutnja sukoba, možda mržnja i osvete.
Kad se god radi o Isusovu križu, onda odmah valja prihvatiti da tu nema isključenih, jer je Isusov križ od mučila sramote i najdubljeg poraza, postao izvorom spasenja za sve ljude. Kad je god riječ o Isusovu križu, onda tu nema posvajanja, jer Isusov križ, njegove ruke su znak Božje ljubavi za sve ljude i čitav svijet. Ako Isusov križ nije univerzalni znak spasenja za sve ljude, onda on prestaje biti Isusov križ, postaje strah i strašilo svijeta, ludost i sablazan.
Možda bi bilo dobro zašutjeti, ostati ovako zajednički u šutnji da nas prožme, kako su stari govorili, sveti strah, sveto drhtanje. Jer, ne čini li se da smo što od svoje ne malene muke, što od silne patnje posvuda oko nas i u svijetu, što od prenatrpanosti tobože Isusovim križevima – ima ih posvuda – izgubili vjerničku sabranost ili možda čak izopačili značenje Isusova križa. Kao da se Isusov križ izgubio u silnim vapajima i patnjama nas ljudi.
Ne umanjujući doista golemu ljudsku patnju, pokušajmo još jednom ukratko prijeći posljednje trenutke Isusova života. Već smo se, vjerujem, slušajući Muku, uživljavali u buku mase koja je promjenjiva, koja je od veličanja Isusa prešla u gnjev i zahtjev za osudom, koja je uživala u patnji nedužnoga. Vjerujem da smo se pronašli i kao svećenici, veliki i mali, koji su Isusa krivo optužili kao i oni dvoličnjaci (farizeji) koji nisu mogli podnijeti kritiku i proročansku riječ dobroga između sebe. Sigurno smo se u pranju Pilatovih ruku sjetili svoje ljudske mizerije, kada nismo mogli ustati u zaštitu nevinoga. Vjerujem da smo se makar jedno upitali: Jesmo li uopće sposobni uživjeti se u patnju drugoga? Jesmo li sposobni uopće još suosjećati ili smo se zatvorili u sebe i svoje boli?
Vjerujem da smo se i mi pronašli u liku doušnika i izdajnika Jude, ili kao malovjerni zatajivač i strašljivac Petar pred sluškinjom, ili kao većina njegovih učenika koji su se razbježali kad je prijatelju bilo najteže. Vjerujem da smo se pitali može li se i nas bez prisile kao Cirenca dotaknuti patnja drugoga da bližnjem pomognem nositi križ. Ili se izdvojiti iz mase poput Veronike i drugih žena, ili i tada samo plačemo nad sobom i od svoje ne vidimo patnje drugoga. Vjerujem da smo se pitali možemo li nositi terete krivih osuda, padati i ustajati poput Isusa. Vjerujem da smo se upitali, pa koji je smisao moga života uopće, koji je smisao patnje u njemu, koji je u konačnici smisao ljudskoga umiranja i smrti?
Možda u ovoj drami, u preispitivanju aktera nađemo neki dostatan razlog za našu promjenu, jer nismo ovdje došli kao na kakvu vanjsku predstavu. Svaki naš susret, pogotovo susret s tajnom Božje ljubavi na Isusovom križu traži od nas obraćenje.
Posljednje riječi na Kalvariji
I neka mi bude dopušteno da još jednom za kratko prijeđemo Isusove posljednje riječi s križa kako ih donose evanđelisti, da kroz njih prosudimo svoj svakodnevni život. Jer ovdje smo i došli ne da ostanemo, ne da se prikujemo uz patnju, nego da se vratimo svojim svakodnevnim poslovima i svojoj obitelji, svojim dužnostima i poslovima, da se vratimo osnaženi za utjehu u patnjama i mogućnost da se i nama otvori put uskrsnuća u situacijama koje su kod nekih od nas bezizlazne, kao i u situacijama našeg umiranja i smrti naših bližnjih.
U golgotskoj galami prvu riječ s križa koju Isus izgovara jest ona posve ljudska, nama tako bliska: Žedan sam. U njoj je sadržana naša žeđ za materijalnom sigurnošću, žeđ za slušanjem u obitelji, žeđ za ljudskom blizinom, za razumijevanjem, za društvenom pravdom, vapaj mnogih siromašnih radnika i nezaposlenih da dostojno žive.
Mogli bismo razmišljati o onoj Isusovoj riječi kada s križa dariva svoju majku svome učeniku Ivanu i kako se u toj suosjećajnosti i praktičnoj brizi jednih za druge stvara Isusova zajednica, crkva. Zar u tome nije samo naše pouzdanje u Marijin zagovor nego i naša čežnja da i nas netko prihvati kao svoju majku ili dijete, ili da i mi budemo nekima brižna majka ili brižni sin i kći. Zar u ovim riječima ne iščitavamo vrijeme da svojim roditeljima ne budemo teret, da na svojoj djeci ne vršimo teror, da i u obiteljskim i župnoj zajednici izgrađujemo odnose poštivanja i odgovornosti jednih za druge.
Mogli bismo razmišljati i o onom razgovoru između Isusa i njegovih supatnika, razbojnika i zločinaca kako ih se naziva. O onome koji se u posljednji tren kaje za svoj život i prepoznaje Isusa patnika kao nevina čovjeka, što i nama – od kojih možda drugi bježe, od kojih su možda drugi digli ruke da se uopće mogu promijeniti, popraviti; što i nama koji smo možda digli ruke od sebe, odustali u najcrnjoj noći, paklenoj noći naših grijeha, razočarani u sebe – nudi mogućnost da se popravimo, da i mi koji smo se prikovali na križ svoga pijanstva, nervoze, svađe i konflikta, da postoji mogućnost da nas Isus izvuče iz zamke smrti. Ili da u patnji drugih, poput skrušenoga razbojnika, i mi prepoznamo da nevini stradaju ili da se, onako zastrašujuće, poput onog drugog razbojnika rugamo nevinom, rugamo Isusu, Isusovoj braći i sestrama koji nevini stradaju. Zar se danas doista ne događa da oni koji su nevino stradali ili osuđeni još jednom ne osuđuju ako im se govori da im se to dogodilo zbog njihove krivnje, a ne zbog zla drugoga. Često se i dva puta žrtve i patnici unizuju: jednom zato što ih je protivnik ili neprijatelj dehumanizirao, proglasio neljudskim, sve do mogućnosti i čina da ih se beskrupulozno ubije; drugi put kad ih njihovi proglašavaju da im je i trebalo tako jer su grešni, jer nisu neki ljudi (nisu bili nacionalno svjesni i sl.). Prezire ih se i optužuje ustvari, jer su ipak bili dobri, nenasilni. Razbojnici se rugaju nedužnima, politički mešetari i dalje trguju s nevinim patnjama i na njima zarađuju.
Ovdje bi se iz ovoga razgovora Isusa s razbojnicima, pogotovo s razbojnikom koji ga prezire i ruga mu se [a Isus ga ne osuđuje nego mu šutnjom ostavlja mogućnost obraćenja], moglo iščitati kako i danas ima različitih križeva, kako svaki križ nije Isusov pa onda ni kršćanski križ, kako i danas ima razbojničkih križeva koji izopačuju ne samo Isusov križ nego ljudsku nevinu patnju, i postaju križevi prkosa, poruge i sramote, križevi zla.
Mogli bismo dalje razmišljati o strašnim riječima Isusove samoće kada, poput svih biblijskih i vjernika uopće, vapije Bogu, Ocu zašto ga je ostavio i u toj njegovoj samoći iščitati svoju i tolike samoće ostavljenih i zaboravljenih ljudi oko nas: teške samoće roditelja, bračnoga druga kojega je ostavio partner, raskid prijateljstva, neobjašnjivo odlaženje djece od kuće, ili prijatelja, ali i tu strašnu, posljednju samoću u kojoj vapijemo za Bogom a on se ne odaziva. Ova se samoća ne može otkloniti kako to neki misle i čine nekim brzim molitvama, stadionskim povicima, nekom jeftinom milošću koja će doći na dugme. Ne uljepšavajmo stvari! Isus osjeća napuštenost od onoga koji mu je u tim trenucima najpotrebniji. Mi vjerujemo da je njegov Otac uz njega, ali Isus ne laže, Boga doista nema. U tim Isusovim riječima sadržan je najteži uzor za nasljedovanje. Vjera je takav slobodni i osobni čin da se odlučujemo za Boga i njegov put kada Boga nema onako kako mi mislimo da treba biti prisutan i djelotvoran. Vjera i jest apsolutni slobodni čin odluke, neovisan – uvjetno kazano – i od Božje nazočnosti. To je radikalni čin vjere.
Mogli bismo razmišljati i o jedinstvenoj Isusovoj molitvi Ocu s križa da oprosti svojim protivnicima i neprijateljima, jer oni ne znaju što čine, jer nisu prepoznali ljubav i u tome naći naša iskustva neuzvraćene ljubavi, ali i naša iskustva tvrdoće i zatvorenosti za opraštanje, toliko stajanja pred kamenim i lažnim licima koja se neće smilovati. U riječima Isusova opraštanja sažima se povijest Boga i čovjeka, povijest ljudi međusobno. Za Boga kažemo i vjerujemo da je Bog ljubavi i milosrđa, Bog praštanja, a u životu to teško provodimo u djelo. Isus na toliko mjesta govori o opraštanju, i na križu moli molitvu za opraštanje. Onaj koji nije osjetio, iskusio da je njemu oprošteno, on teško može oprostiti. I bilo bi bolje doista ne zvati se kršćanima ako ne prihvatimo opraštanje. To ne znači da nam ga netko može nametnuti, te da je opraštanje strategija u kojoj kao spužvom brišemo prošlo. Ne, opraštanje je životni proces najdubljeg odnosa s Bogom i ljudima.
Od Isusovih posljednjih riječi mogli bismo izabrati i onu bolnu riječ kada Isus mirno i dostojanstveno, izgovara riječ Svršeno je, i odlazi s ovoga svijeta u punoj svijesti i odluci vjere, ali odlazi u neizvjesnost s dubokom nadom da zlo nema zadnju riječ. To je posljednji čin predanja u poslanje, čin ispunjenja njegova životnog zadatka.
Ili i onoj posljednjoj riječi, tako bliskoj svim biblijskim a i drugim vjernicima, našim predšasnicima koji su prekriženih ruku ili s križem u ruci umirali i govorili: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. To je sigurnost vjere da poslije ovoga života ima još jedan život, ima vječnost u koju je stalo i živi naše vrijeme. To je onaj posljednji trenutak kojega vjernik ima pred očima i iz perspektive toga trenutka organizira i uređuje svoj život. Da, sve protječe kroz to predanje vlastitih misli i nauma. Onaj tko živi iz tog zadnjeg trenutka, iz trenutka smrti ne kao odlaska u ništavilo, nego ulaska u zagrljaj i blizinu s dobrim Ocem, on drukčije živi svoj zemaljski život. Tada i njegove patnje i križevi primao dublji smisao.
*******
VELIKI PETAK III.
Zdravo križu nado jedina!
ili: ODNOS PREMA PATNJI
Prebogata su sadržajem i porukama Isusova patnja i križ. Za kraj bi možda bilo važno u svjetlu Isusove patnje još se jednom osvrnuti na naše razumijevanje, podnošenje i preradu patnje. Jer, doista, kako s patnjom? Ima li svaka patnja svoj smisao? Možemo li za svaku patnju i bol naći utjehu? Koliko je samo patnje i nevolje u našem svijetu, tu oko nas? Od one kada se malo dijete u mučnim snovima budi i traži sigurnost roditeljeva zagrljaja, od trauma koje se nose iz djetinjstva zbog pijanstva oca, zbog posesivne majke, zbog razreda u kojem smo bili crna ovca, ili zbog nepomirenosti sa svojim izgledom, stasom, ljepotom svoga lica, koliko se strahova nakupilo kroz vrijeme rata, koliko je neizvjesnosti ostalo od pitanja hoće li se vratiti voljena osoba; koliko je toga potreslo naše biće, tako potreslo da se zgrada naše osobnosti jedva može obnoviti; koliko je samo vijest da nam je poginuo ili umro netko drag posjeklo noge da više ne možemo sigurno koračati, da nam još uvijek čitavo biće biva uzdrmano besmislom – besmislom koji nas gura u melankoliju, depresiju ili i nezajažljivi rad i aktivizam kako bismo odagnali to mučno stanje?
Koliko je noći probdjevenih i danas pred odlukama, koliko nas stoji u nesigurnosti da se preuzme rizik vlastitoga života, da se izvučemo iz grešnosti, pijanstva, preljuba, ovisnosti, lopovluka i privrednih prevara? Koliko nas živi s teškom patnjom do fizičke boli zbog neoprostivih grijeha jedni drugima ili samima sebi?
Što god govorili nećemo dosegnuti konačno rješenje za patnju kao ni njezin puni smisao. Ono što u skromnosti pred tajnom patnje i pred Isusovim križem trebamo priznati jest: Patnju ne smijemo podcjenjivati ali ni precjenjivati. Ima ljudi koji stalno uzmiču od patnje, kao od krvi, od svega što je bolno, krhko, slabo. Oni ne vole ljude koji imaju ljepotu duše. Oni ne vole ni ljude ni krajeve s patnjom. Tako je i s našom zemljom (Bosnom), da je ne vole ni njezin sinovi ni kćeri. Postala je “nemila”, “ostavljena” (Izaija). I naša kultura omalovažava patnju, bježi od siromaha i patnika. Ona se odlučuje za moćnike, za one uspješne. Pa pogledajte i naše politike, svjetovne i crkvene, samo se želi u blizinu moćnih. Razumljivo je onda da živimo u duševnoj bolesti, u određenoj patologiji duha, ako u vjeri za uzor imamo Isusa patnika a u životu, u stvarnom, društvenom životu za uzore i vođe imamo razbojnike i kriminalce.
Pogledajmo naše obitelji kako se odnosimo prema patnji drugih: koliko se može slušati drugoga u njegovoj boli, u njegovim potrebama. Mnogi od nas misle kako će ovaj život biti ljepši, kako će već jednom doći bolji dani, kako će se – bez naše odgovornosti i zauzimanja – stvoriti bolji uvjeti a mi doći na gotovo. Ima lažnih i duhovnih tješitelja koji neće ozbiljno da uvaže kako pojedine i političke i druge strukture tlače ljude i kako sav grijeh nije na čovjeku pojedincu. Oni pri govoru o patnji odmah skaču u bolju budućnost, ili ako su nabožni, odmah – po skraćenom postupku – tješe obećanjem uskrsnuća. Uskrsnuće bez patnje/križa, ljubav bez patnje, milost bez patnje je prejeftina, postaje mit. Nema uskrsnuća bez križa, svjesnoga preuzimanja križa svakodnevlja.
S druge strane, patnju se ne smije ni precjenjivati. A imamo stalno iskustvo njezina precjenjivanja koje završava najčešće u samosažaljenju koje podrezuje dostojanstvo i odriče se života koji bukti iz patnje i nevolje. Ima i naše pobožnosti kojom se samom Isusu na križu oduzima osobnost. Gura ga u sfere sladunjavoga pobožnjaštva, poput jeruzalemskih žena lažnim sažaljenjem čini se od njega mekušca. Pa zar slab čovjek, pa zar neki puzajući poniženi čovjek može podnijeti sve što je on podnio i sačuvao svoj ponos, zar slab čovjek oprašta, zar nejak čovjek u krajnjoj situaciji gubi vjeru, nadu i molitvu. To čini samo snažni, moćni čovjek, čovjek vjere i pouzdanja u Boga i ljubav prema ljudima.
Mnogi od nas precjenjuju patnju, pa i ona zatvara. Od njih čini kuću bez vrata i prozora. U nju nitko ne može ući, nitko pomoći, nitko pružiti utjehu. Zar ne živimo s ljudima koji na vrijeme nađu svoju bolest, nađu svoju patnju i čitav je život marljivo njeguju te od drugih traže da se na njih kao takve uvijek pazi. Zar neki i na vlasti stalno glume nevinašca, navodno nemoćni zbog drugih a pljačkaju sve oko sebe na račun lažne nemoći? Zar nema toliko umišljene povrijeđenosti s kojom čitav život ucjenjujemo druge, zar nema onih koji stalno govore kako su ugroženi a dobro žive, onih koji od svojih najbližih stalno stvaraju dužnike. Zar se po svojim obiteljima neki ne ponašaju kako su drugi tu samo zbog njih, kako ih moraju uvijek prepoznati što im treba.
S patnjom se ne smije pretjerivati. Ona nije sve. Besmislenu patnju se ne smije podržavati. Susreli smo ljude koji se ne mogu utješiti i to treba prihvatiti. Susreli smo ljude koji se s pravom muče s pitanjem kako se dobre stvari događaju zlim ljudima a loše stvari dobrim ljudima. Susreli smo ljude kojima veliki petak traje godinama, šutnja groba, šutnja velike subote traje desetljećima, kako nikako da svane uskrsno jutro. Nemojmo prebrzo nuditi rješenja. Bog se ne doziva vikom nego praktičnim zalaganjem. Pomozimo ljudima praktično, budimo Isusovi nasljedovatelji i ljudima patnicima posvjedočimo Isusovu ljubav i u patnji.
Utjeha dolazi s Isusova križa, ali ne automatski, nego nasljedovanjem. Utjeha u patnji nije vezanje za nju, nego aktivan život, briga za proširenje života. Patnja po sebi nije dobra, ona ponižava čovjeka. Ona po sebi ne oplemenjuje i ne čini čovjeka boljim. Samo patnja sa smislom i ciljem, s vjerom u Boga i ljubavlju za njega i druge i dobru stvar, za čovječanstvo kako je to Isus činio, omogućuje da se i najteža patnja može nositi i da postane milosno vrelo stvaranja novoga života. Zdravo križu, nado jedina!
