Bez sjećanja čovjek gubi identitet i karakter. Dobra sjećanja, uspomene na drage osobe i na primljenu ljubav, stvaraju čvrst identitet i pridonose integralnosti osobe. Mnogi od nas čuvaju u svojim kućama neku uspomenu na svoje pretke ili pokojne, ili posjeduju neku sitnicu dragih, živih osoba: sliku, križ, prsten, knjigu, neki predmet koji su nam darovali ili smo ga uzeli/naslijedili poslije njihove smrti da nas na njih podsjeća. Što činimo s takvim uspomenama? Kako vrijeme odlazi po njima možda padne prašina ili ih zatrpamo u dnu kakve ladice ili se pri nekom pospremanju zauvijek rastavimo od njih.
Mnogi ipak čuvaju takve uspomene dok god žive. Često ih gledaju ili uzimaju u ruke, preko njih se sjećaju onih kojih nema. Nisu tu da budu rana na tugu odsutnosti voljene osobe, nego su te intimne, “svete” stvari zahvalno sjećanje da su oni koji su otišli od nas prisutni u našem životu, da djeluju blagotvorno, da nam daju nadahnuće i snagu. Preko njih vodimo i dijalog s odsutnima. Dogodi se da nas sjećanje, da nas prisutnost neke uspomene odvraća od zlog djelo i potiče da činimo dobro, da budemo istinoljubivi, plemeniti.
I kršćanska vjera je utemeljena na sjećanju, na spomenu temeljnih događaja vezanih za Isusa Krista. Večeras slavimo spomen Isusove posljednje večere, koju nazivamo euharistija (sveta misa). Sjećamo se ne uz neku sliku ili neki predmet, nego uz sveto događanje, i od njega na cjelokupni život Isusa iz Nazareta, posebno na njegove posljednje dane koje euharistija obredno uprisutnjuje. Euharistija je, kako grčka riječ kaže, zahvalno spominjanje jedinstvene osobe u ljudskoj povijesti u kojoj je Bog progovorio totalnom ljubavlju. Euharistija je sinteza, sabirilište čitava Isusova djelovanja, njegovih riječi i djela, njegove patnje, smrti i uskrsnuća. Zato je važno da se odlijepimo od svođenja euharistije samo na pojedina njezina značenja.
Ona je više od rituala i obreda, ona je više od skupa svojih dijelova. Ona je više od riječi, kako bi netko pomislio da je u misi, euharistiji, najvažnija riječ ili propovijed. Ona je više od ljudske težnje da obred “banalizira”, uprosječi, kao i da ga makne iz jednostavnosti života, da ga tabuizira. Ona je više i od kruha i vina, od onoga ljudskoga nastojanja da sve mistificira i dovode do granice nedostupnosti kroz nezajažljivu i emocijama sklonu magiju. Euharistija jest otajstvo, ali otajstvo jednog ipak razumljivog i ljudima shvatljivog spominjanja i aktualiziranja života i odnosa s osobom Isusa Krista.
Euharistija je i više od toga da se svodi na vlasništvo svećenika i da se Veliki četvrtak i spomen Isusove posljednje večere proglašava svećeničkim danom i time zatvara pristup gozbi koju Isusu priprema za sve ljude. [Osim što na Veliki četvrtak nema nekih posebnih obreda i blagoslovina, vjerojatno i u tom leži razlog što relativno malo ljudi dolazi ma misu Večere Gospodnje.]
Iz bogatstva tajne euharistije evo još nekih momenata:
Euharistija je zahvalna uspomena koja stvaralački djeluje na one koji su povjerovali Isusu. Odlomak Ivanova evanđelja kojega svake godine čitamo na Veliki četvrtak jezgrovito sažima osnovnu poruku Isusova života i poruku koju on ostavlja onima koji ga žele nasljedovati. Ponajprije evanđelje svjedoči da je Isus došao od Boga, od Boga kojemu je jedinstveno ime Otac svih ljudi, a posljednja večera je svjedočanstvo ljudskog i Božjega saveza i zajedništva.
Isus oproštajnu večeru slavi s onima koje je ljubio i to do kraja. Posljednja večera govori potom o važnosti koju Isus pridaje gozbi i gozbenome zajedništvu, obrednome zajedništvu pashe ili mise i euharistije kako će se kasnije ostvariti u povijesti kršćanstva. U pitanju je gozbeno (prijateljsko), ne radno ili interesno zajedništvo. To je zajedništvo oko kojega se stvara jedinstvo različitih, u kojem se moli i pjeva, blagoslivlja, šuti i zahvaljuje, u kojem se rađaju nade novog početka. Zajedništvo u kojem nitko nije isključen doli onoga tko se sam isključi ili komu ljudi onemoguće.
Osim navještaja Božjega očinstva u totalnoj ljubavi prema ljudima, osim gozbenoga zajedništva koje se ostvaruje kroz euharistiju, evanđelisti, a posebno Ivan najviše prostora posvećuje još jednom nezaobilaznom vidu nasljedovanja Isusa Krista, neodvojivom elementu euharistijske gozbe. To je pranje nogu – služenje. Budući da su se prije gozbe, ovdje pashalne gozbe, prale ruke i noge, i budući da su se, vjerojatno, učenici ustezali tko će dodavati lavore, praonik, vodu, ubruse, Isusu je bez otezanja odložio haljine, uzeo ubrus i počeo prati noge učenicima. Počeo ih je služiti.
Euharistija, koja eminentno označava ljudsko zajedništvo u Isusovo ime pred Bogom, kao molitvu, gozbu, uspomenu na Isusovu žrtvu na križu, kao da u ovom Isusovom činu dobiva svoju praktičnu korekciju i nadopunu. Korekciju, jer ne može se ostati samo na gozbi, na zajedništvu koliko god ono lijepo i zanosno bilo. Euharistija je Isusov poziv da se nasljeduje njegov primjer služenja u svakodnevici. [Nekada je u Katoličkoj crkvi pranje nogu ubrajano u sakramente.] Služenje je ovdje kritika svake moći pa i one koja bi proizlazila iz duhovne sigurnosti i svećeničkog ređenja kao da je samo tim rukama u prilikama kruha i vina pridržano “doticanje” samog Boga. Nerijetko, naime, činimo od odgovornosti privilegij, od odgovornosti činimo naše “sredstvo” vlasti i moći nad nečim čemu smo samo sluge i poslužitelji.
Služenje potom ne valja poistovjećivati ni s naša dva uobičajena mišljenja o služenju. Naime, često služenjem želimo ovladati drugim ljudima, želimo im pokazati ili našu velikodušnost ili njihovu ovisnost o nama. Time služenje, pod maskom lažne poniznosti i malenosti, postaje dokazivanje vlastite superiornosti, što je u konačnici egoizam, služenje samome sebi i svojoj veličini.
S druge strane, kod Isusova služenja nije riječ ni o sluganstvu, o beskičmenjačkom podaništvu, ponižavanju kako se služenje često razumijeva u kršćanskoj duhovnosti. Takvo služenje ustvari služi održavanju moći, svake moći, pa i one crkvene (klerikalne) moći nad drugima.
Isus služenjem ne želi sebe istaći niti sebe poniziti. Iako služi, iako je sluga, Božji sluga, on, kako i sam kaže, ostaje Gospodin i Učitelj. Služenje u dostojanstvu vlastite osobe za dobro drugoga, krajnje je poslanje Isusovo na zemlji i najuzvišeniji put njegova nasljedovanja. Služenje kao i euharistija, kao i čitav Isusov život ostaje u konačnici tajnom. Nikada se služenje ne može dosegnuti do kraja ali je nezaobilazan put da dotaknemo makar i ulomke smisla.
Da zaključimo: naša euharistija kao uspomena i spomen Isusove oproštajne večere s učenicima sinteza je njegova života, srž njegove poruke o Bogu Ocu i njegove ljubavi prema ljudima, iskaz ljudskoga zajedništva pred Bogom i trajni poziv na služenje ljudima. Pred nama je hoće li slavljenje euharistije biti stvaralačka uspomena, spasonosno događanje koje vodi služenju ili fiktivno zajedništvo samotnjaka koji uživaju i traže samo egoističnu milinu oko srca ili samo koncentriraju svoj pogled na ono što im je magijski dohvatljivo.
Euharistijski Isusu jest darovana Božja ljubav kojoj se odgovara zahvalom i ponovnim darovanjem u dostojanstvenom služenju. Euharistija znači da je Isus prisutan u zajednici vjernika, u njegovu službeniku, u svojoj riječi, u kruhu i vinu, ali i u licu, u “tijelu” potrebitoga, bližnjega kojega i kojemu služimo. Na to nas zajedništvo i služenje podsjeća euharistija i potiče da je tako slavimo.
Fra Ivan Šarčević
