Franjevački samostan Rama

1. Šćit je već stoljećima duhovno i kulturno središte cijele Rame. Nekada je Šćit bio brežuljak usred plodnih ramskih polja, smješten između udoline Suhog potoka i potoka Slatine. Danas je to otok s kopnom povezan nasipom u Ripcima preko kojega vodi cesta do Šćita.
Narodna predaja kaže da se ovaj brežuljak ranije nije zvao Šćit nego je to ime dobio prigodom prvoga paljenja samostana. Naime kada su Turci provalili u samostan, isjekli braću, mrcvarili ih i mučili, momak, koji se redovito kod fratara brinuo za konje, vidjevši to zlo, uzjahao je najboljeg fratarskog konja zvanog Šćitonja, uzeo sa sobom fenjer i počeo bježati kroz mrak prema Ripcima. Kad su Turci to primijetili zapucali su prema svjetlu fenjera i na ovom brežuljku ubiju i momka i konja. I tako je po konju Šćitonji, ovdje ubijenom, nastao naziv Šćit.
Na Šćitu su njive, livade, šume i drugi lokaliteti poznati po ovim imenima: Apeluša, Bandri, Čoluša, Duga glavica, Fratarski gaj, Križ, Nešpilje, Praskavica, Radiljevac, Rašće, Smrč, Stari Šćit, Šarinica, Stupe, Šeperak, Šunjin dolac, Šušnjevačka, Ustrane njive, Zorićka, Ražišće, Biloje, Kučini, Kadijina stina, Maslarev dolac, Fratarski brist, Rosulje, Beguša, Humac.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Šćitu je bilo 12 katoličkih obitelji. U selu su bile 2 prodavaonice, 2 gostionice, 7 kavana. Tu je bila škola i općina. Groblje je zajedničko s Ripčanima. Obitelji su bile isključivo katoličke. Tridesetih godina na Šćitu su stanovale dvije obitelji Grubeša, a potječu od Lukića iz Sivše. Prema pričanju ovdje im je došao djed Ilija s bratom Grubešom kako bi izbjegli osvetu za ubojstvo Turčina koji im je napadao žene. Najprije su pobjegli u Fojnicu, a onda su na poziva fojničkih fratara, koji su tada pastorizirali Ramu, doselili na Šćit. Bile su ovdje i tri obitelji Tomića. Na poziv fratara, koji su služili i Gornji Vakuf i Fojnicu, doselio im se djed Jozo od kojega su nastale dvije obitelji. Treći Tomić je došao na ženinstvo iz Gornjeg Vakufa. Bile su i dvije obitelji Juričića čiji je djed došao također iz Gornjeg Vakufa. Živjela je tu i jedna obitelj Čalića koja se doselila iz Vinice kod Imotskog. Zane su na Šćit doselili iz Proslapa. Jedna obitelj Vladića potječe sa Ustirame. Jedna obitelj Lovrića doselila se iz Varvare. Jedna obitelj Džidžića doselila se ženidbom na Šćit. Fratri su na svoje imanje naselili dvojicu braće Bagarića. Fra Jeronim Vladić je naselio i dvojicu Ivandića iz Trišćana i napravio im kuću u kojoj je kasnije bila škola.

Poslije Drugoga svjetskog rata (1948.) na Šćitu je živjelo 98 stanovnika, 1953. godine bilo je 252, a 1961. godine Šćit je brojao 282 stanovnika. Poslije potopa (1971.) broj se smanjio na 187 stanovnika, a 1981. godine na Šćitu je živjelo 124 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) Šćit je imao 177 stanovnika. Vrh

2. Ripci su naselje smješteno oko puta od Prozora prema Šćitu, Rumbocima, Tomislavgradu, Blidinju, ispod brda čija se prisojna strana zove Strana. Izvor potoka Slatine bio je razlog da su se ljudi prije više stoljeća skućili oko ove vode. Kuće ispod puta, oko izvora Slatine, nazivaju se Donje selo, a iznad ceste je Gornje selo.
Njive, pašnjaci, voćnjaci, šume i ostali lokaliteti koji pripadaju selu imaju ova imena: Babin dolac, Barakovača, Bašče, Berića dolac, Biloje, Bilotiavka, Boškovac, Brišće, Brižina, Brodac, Bruše, Bunarić, Crvena jabuka, Cukin brig, Čaušev gaj, Delin pod, Diljka, Dolac Česma, Duga njiva, Dvorišća, Džinina luka, Đulapuša, Gaj, Gaj-Osojnica, Gornji gaj, Gornji ševar, Groci, Guvno, Hamidovka, Hrastić, Jablan, Jame, Jedini greb, Jakina ravan, Jelešac, Kaluša, Kod močila, Kolovoz, Kozare, Krčevina, Krčić, Krive njive, Križnice, Lanišće, Lazine, Lišća, Lišnjačan, Livadica, Lokva, Lopate, Lučica, Luka, Ljuljovača, Makljen, Megdan, Misiruša, Miševo groblje, Muraj (voda i dobra livada), Njivice, Ograda, Okraje, Općeni brig, Orlovača, Osojnica, Pečenica, Perićka, Petrovi doci, Pod, Pod grobljem, Pod grudom, Pod kolovozom, Pod provalijom, Poputnjača, Potkosa, Povoz, Pratarka, Privoz, Puškovača, Rakitica, Rastanak, Rastić, Rastovac, Ravne njive, Ripčeve njive, Rupavica, Selišće, Slatinjak, Slivice, Solijovac, Stinice, Strančina, Stup, Stustinovača, Šabanovac, Ševar, Šušnjovača, Točak, Tosine, Ulica, Vedrine, Velo polje, Vitica, Vodica, Vrdaljevci, Vrelo, Zagroblje, Zamilišće, Zanoga, Zvirac.
Priča se da su Ripci bili varoš iako nema nekih posebnih tragova. Spominje se fra Andrija Ripčanin u vrijeme selidbe Ramljaka u Cetinjsku krajinu, a kasnije se spominje još nekoliko fratara s ovim pridjevom.
Selo je stradalo od kuge. Kažu da su kuće prije kuge bile ispod Osoja, sjeverno od sadašnjeg sela. Oni koji su ostali preselili su se na drugu stranu doca. Prije kuge od katolika u Ripcima su bili samo Jozići, a od muslimana Šere i Suknići. Od kuge se bježalo na Kosu iznad sela i krilo se u Vrdaljevim docima.
U Ripcima su nekada od muslimanskih obitelji živjeli Suknići, koji su izumrli, Zaimovići i Grcići koji su došli iz Prozora, Kadrići, Muftići, Mahmutovići i Peštelji. Uz njih je živio samo jedan katolik, Jozić, koji je služio kao kavedžija. Selo je bilo pod upravom prozorskih aga. Joziće nalazimo u Ripcima još u 17. stoljeću, što potvrđuje fra Andrij Ripčanin, koji je bio gvardijanom u vrijeme selide Ramljaka u Cetinjsku krajinu.
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Ripcima su živjele ove katoličke obitelji: devet obitelji Jozića, od kojih su nastali Ramljaci; dvije obitelji Brkovića, doselile s Orašca, a u vrijeme kuge neki su od njih odselili u Vareš; četiri obitelji Mišura došle su iz Duvna poslije kuge; dvije obitelji Selaka su iz Hercegovine; Ravlići su podrijetlom iz Sinjskog polja, zvali su se Bogetići, kraj Sinja su imali veliku livadu Ravna po čemu su prozvani Ravnićima, a kasnije Ravlićima, preselili su se u Kozice kod Imotskog odakle šestorica braće bježe pa se jedan zaustavlja u Ripcima; Malekini su došli s Orašca; Franjušići su porijeklom Jeličići iz Podbora; Sablje potječu iz Duvna od obitelji Baćak; Varela je doselio s Orašca; Grbavac iz Družinovića; Ćuk je doselio na Barakovaču iz Rumboka; Papić-Kraljević porijeklom je iz Vedajića kod Duvna; Džidžići su doselili iz Jaklića.
Od muslimanskih obitelji starosjedioci su Šere, Haćimići su doselili iz Sopota, a Džinović je kao kovač doselio iz Duvna.

Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Ripcima je živjelo 335 stanovnika, 1953. godine 368, a 1961. godine 421 stanovnik. Poslije potopa Rame (1971.) u Ripcima je bilo 396 stanovnika. Odlaskom ramskih radnika na rad u Njemačku, neki su od njih iz "Planine" napravili kuće u Ripcima, tako da je 1981. godine u Ripcima živjelo 555 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Ripcima je živjelo 592 stanovnika, od toga su 544 Hrvata i 45 Muslimana.
Danas u Ripcima u 109 kuća živi 473 stanovnika. U Ripcima se nalazi matični ured i osnovna škola u kojoj se školuje 434 učenika, 129 ih je od prvog do četvrtog razreda, a 305 učenika je od petog do osmog razreda. U vjeronaučnoj dvorani, uz župni vjeronauk, organiziraju se različite aktivnosti kao što su zborno pjevanje, rad folklornih skupina, tečajevi za informatiku, vokalnoinstrumentalni sastav, škola klavira. U nedovršenoj svadbenoj dvorani organiziraju se još samo zabave za pokladni maskenbal. Postoji Internet klub, tri trgovine mješovite robe i tri gostionice. U Ripcima je zajedničko groblje za Ripce i Šćit. Ovdje su od posebne vrijednosti starinski križevi i fratarska grobnica koju je uredio akademski kipar Kuzma Kovačić. Grobljansku kapelu projektirao je arhitekt Mile Markešić. Vrh

3.Jaklići se nalaze na obroncima planine Raduše (610 m). Raduša zahvaća cijelu sjeverozapadnu stranu prozorske općine gdje se nalaze još i sela: Lapsunj (673 m), Rumboci (614 m), Varvara (604 m) i Proslap (660 m). Raduša je sastavljena od krečnjaka i dolomita trijaske starosti. Najveći vrh Raduše je Idovac s 1956 m, čiji bokovi sa druge strane prelaze u sela Ravno i Vukovsko Polje. Glavni greben Raduše je u pravcu sjeverozapad - jugoistok preko Prodojnice (1775 m), prema Kadinici (1489 m) i Draševu (1155 m).
Na sjeveroistočnoj strani Raduše nalaze se dva jezera, na Idovcu na visini od 1860 m i donje jezero na Plandištu, na visini od 1750 m. Jezero Idovac nalazi se oko 100 m ispod najvišeg vrha planine. Jezero je eliptičnog oblika, oko 90 m dugačko, 75 m široko, a dubina varira između 2 i 6 metara. Površina mu je od 1500 do 2000 m2. Na površini ima vodenog bilja. Vjerojatno jezero u sredini ima malih izvora od kojih prima vodu. Veliku količinu vode jezero prima u proljeće kada se otapa snijeg.
Na Kadinici i Prodojnici ima bukove šume pomiješane s omorikom. U Prodojnici, na Jaklićkoj planini, nalazi se zanimljiv izvor Ledenica (1600 m). To je jedno kraško udubljenje slično širijami ili vrtači čije se dno spušta oko 70 m. Voda se nalazi pod jednom stijenom, uvijek je na istoj razini, izvire i uvire na istome mjestu.
Jaklićka planina - visoravan Draševo (1155 m) imala je obradive zemlje koju su nekada obrađivali oni koji su ljeti redovito izgonili stoku i imali svoje staje i kuće na planini. Strmije strane i vrtače koriste se za kosidbu. Na visoravni se nalazi selo Gornji Jaklići (1224 m) koje je 1937. godine imalo 47 domaćinstava.
Draševo je visoravan ispod Kadinice. Na istoku je planina Sajina, na zapadu kosa Komar, na sjeveru Gare, Lišci i kosa Debeli brig. Draševo se do početka dvadesetog stoljeća zvalo Jaklićka planina. Kako je svako ramsko selo imalo svoju "planinu", tako su sela Jaklići, Družinovići i Šlimci imali svoju planinu na Draševu. Do početka dvadesetog stoljeća tu su bili stanovi i staje, gdje se samo preko ljetne sezone boravilo dok se prikupi ljetina, a svi su zimovali u selu. Početkom dvadesetog stoljeća neki počinju i preko zime boraviti na Draševu. Od tog se vremena koriste nazivi Gornji Jaklići i Draševo.
Draševo je sve do sedamdesetih godina imalo više naseljenih mjesta u zaklonima brda i šuma, posebno u dolini između Debelog briga i Sajine. Problem Draševa sve do danas je u nedostatku žive vode. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća bila su tri bunara i deset čatrnja.
Na mjestu Gromile nalazi se jedna gromila gdje je, po predaji, u tursko vrijeme bila karaula. U Snižnom docu je grob nekog Tomića koji je umro od kuge. Tu se nalazi i Lucin grob, grob neke Luce koja je umrla od kuge.
Na Draševu postoje ovi lokaliteti: Počivoci, Doci, Krč, Pale, Paljike, Kurtagin dolac, Sjetovica, Zaustje, Plandišće, Ramenkovac, Zečija jama, Rat, Stražice, Prigon, Cvitne kraje, Babin dolac, Lišće, Jatare, Pliševica, Jesika, Srg, Dolac, Biljevine, Korica, Provalije. Okolo pašnjaka, po bregovima i stranama, ima šume, a posebno je šumom bogata Prodojnica.
Gornji Jaklići danas se nazivaju jednostavno Selo ili opet Jaklićka planina. U prvoj polovici dvadesetog stoljeća tu su bile naseljene kuće nekih obitelji. U njima bi zimi samo neki ostajali, a ljeti bi svi bili u planinu, osim ponekog starca ili starice, koji bi ostali u selu. To su bile: tri obitelji Džidžića, devet obitelji Tadića, šest obitelji Petričevića, tri obitelji Jelića, četiri obitelji Tomića, tri obitelji Babića i po jedna obitelj Marića, Perića, Ivančevića, Antunovića, Pavlovića, Novakovića. Neke obitelji su samo ljeti boravile na Draševu, a to su: Selaci, Ravlići i Franjušići iz Ripaca; Ivančevići, Prskalo, Ramljaci, Babići - Senkići iz Šlimca; Bilići, Ćališi iz Lapsunja; Kuraje iz Jaklića i Zahirovići iz Družinovića.
Jaklići su smješteni između Ripaca i Rumbuka, s desne strane puta uz padine koje se penju prema Draševu. U selu ima nekoliko izvora s kojih se napaja selo. Kuće su raspoređene u zaseoke između kojih sada nema nikakvih jasnih granica. Takvi zaseoci su: Glib, Cvitkovići, Glavičnjik, Perići, Tučići, Tomića guvno, Đulići, Franjkići, Kuduša, Markovića gromila, Petričevići, Bandir, Bili brig, Borak.
Ostali lokaliteti, njive, pašnjaci i šume se vode pod ovim imenima: Bakin dolac, Barica, Barišina njiva, Bašča, Begin dolac, Berine, Bili brig, Bogodo, Borak, Brijeg, Brist, Brižina, Brodac, Bučje, Bužino, Cergovo, Cipale, Cvitni kraji, Cvitove, Čatrnja, Čiveljak, Ćićerišće, Divakinja, Doci, Dočine, Dolac, Donje Lanišće, Donje Trijakovice, Dragin dolac, Draševo strana, Drvarica, Duga meja, Gabrinovac, Gabrino Selišće, Gaćice, Gaj, Gajine, Galina njiva, Glavica, Glavičica, Glavićnjik, Glib, Gnjila, Goslojevina, Greda, Grudica, Gustička, Hadžićka, Humci, Iva, Jablan, Jabuka, Jarčišće, Jatare, Javorje, Jesika, Kadinica, Klisura, Ključ, Kod potoka, Kolibišća, Kosjanica, Košar, Kozarica, Krč, Krčevina, Križnice, Krš, Kržić, Kruglica, Kruškog panj, Kućetina, Kuduša, Kukrika, Lanišće, Lazine, Liske, Liskove vrtače, Liskovnik, Lišće, Lokva, Lokvice, Lucinka, Lučica, Luka, Lukin dočić, Lužine, Ljestovi, Mala Kadinica, Marića glavica, Marišin brijeg, Martička, Martinov trn, Matošina Grudica, Meje, Meljak, Metaljka, Mila vrtača, Milićevci, Milina bukva, Mislovača, Mračaj, Muraj, Nasred sela, Na samaru, Nemila, Nožanj, Nunin orah, Ograda, Okruglica, Općenik, Orašće, Orašnica, Pale, Paljika, Pastuja, Plandišće, Pliševica, Počivaoci-doci, Počivaoci, Pod, Pod bilim brigom, Pod glavicom, Pod grobljem, Pod kućom, Poda stranom, Pole-doci, Poručenica, Postuja, Potok, Povoz, Pratarski doci, Pristranak, Prolog, Radidrag, Rajičevice, Rasonjik, Rat, Rumenkovac, Rupin greb, Selišće, Sicavica, Skok, Smajička, Smračice, Stražice, Stupina, Surduk, Šimunov dolac, Široki dolac, Tadića ograda, Tadići, Tomića dolac, Tomića guvno, Točilo, Trijakovice, Trolog, Tučići, Uvlake, Unci, U golim kosama, U Osretku, Ust, Velika Kadinica, Velika njiva, Velika njiva Ćićerišće, Vinograd, Vlaka, Vrtača, Vučje, Zagreblje, Za grobljem, Za Perića kućom, Zadušna voda, Zaustje, Zavince (Za vinice), Zečja jama, Zmijare, Zmijina vrtača, Željeznik.
Groblje je na kraju sela, na putu prema Družinovićima.
Iznad Jaklića su dvije gromile: jedna na granici prema Rumbocima, a druga na Bilom brigu. I jedna i druga se zovu Kamenita glavica. Na Borku pod selom bilo je "grčko groblje". Bilo je više stećaka na starom katoličkom groblju, ali su uništeni jer su ih seljani koristili za građevni materijal. U majdanu iznad sela bila je radionica gdje su se klesali stećci od kojih je jedan ostao nedovršen u majdanu.
Selo je stradalo od crne kuge koja je bila 1770. godine. Trideset godina kasnije bila je druga kuga kada je od stotinu stanovnika umrlo njih pedeset. Neko je vrijeme, koncem 18. i početkom 19. stoljeća, u Jaklićima stanovao fratar, bio je protjeran sa svoga uređenog imanja u Proslapu. Prozorak, Turčin Alibegović, nagovorio je dvojicu Mihača da protjeraju fratra iz Jaklića, a njegovo imanje podijele. Turčinu se zapravo svidjelo fratrovo imanje pa ga je želio prisvojiti. Fratar je odatle otišao u Podbor kod obitelji Jeličića, a Mihačevi su na sebe navukli prokletstvo prema kojemu je uvijek netko od muških u obitelji bolovao od "Jobove gube".
Nekada je cijelo selo bilo imanje muslimana koji su uglavnom stanovali u Prozoru. Muslimana je u selu bilo još u 18. stoljeću. Ispod sela je staro muslimansko groblje, Omriševo greblje, za koje se jedva zna. Zna se samo da su u selu bili neki begovi, koje su zvali "Ambarasi" (Arbanasi).
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je bilo 60 katoličkih obitelji. Bilo je pet obitelji Tomića od kojih je nastala jedna obitelj Antunovića. Četiri obitelji Jelića su starosjedioci, a od njih su nastale dvije obitelji Lucića. Tadići su starosjedioci, a bilo ih je deset obitelji. Ranije su se zvali Mijači. Kad su naišli Turci kroz Jakliće, pričaju da su Mijači pobjegli, a jedno dijete ostavili u nekakvom šupljem orahu. Kad su došli na Zahum, roditelji su se sažalili pa su se vratili po dijete. Kad su došli, Turci im nisu ništa zla učinili pa su oni ostali živjeti u selu. Od njih su nastale dvije obitelji Djakovića. Kažu da su Mišići od obitelji Gašpara i da su starosjedioci. I Perići su od istoga roda. Četiri obitelji Marića su doselile iz Hercegovine. Šest obitelji Petričevića doselilo se iz Hercegovine, a ranije su se zvali Raičići. Jedna obitelj Tučića porijeklom je iz Tučepa u Dalmaciji. Pavlovići su dugo u selu iako su se više puta selili. Brkići ili Selaci su odavno doselili iz Hercegovine u Kopčiće, odakle su se razišli i po drugim selima. Dvije obitelji Ivančevića su došle iz Lapsunja. Novakovići su porijeklom Penjge iz Voljica u Skoplju. Kuraje su došli na kmetovinu iz Proslapa. Jedna obitelj Bagarića je doselila iz Duvna. Babići su doselili iz Šlimca. Šućurovići su doselili iz Imotskog. Dvije obitelji Bošnjaka došle su na ženinstvo s Orašca. Radići su došli iz Proslapa na ženinstvo. Jurić je došao sa Šlimca na ženinstvo.

Poslije rata (1948.) u Jaklićima su živjela 483 stanovnika. Broj stanovnika stalno se povećavao sve do najnovijeg vremena. Tako je 1953. godine u Jaklićima živjelo 522 stanovnika, a 1961. godine 587 stanovnika. Čak i poslije potopa Rame u Jaklićima je rastao broj stanovnika. Tako je 1971. godine bilo 672, a 1981. godine 681 stanovnik. Pred zadnji rat (1991.) bilo je 708 stanovnika. Od tada se broj stanovnika smanjuje, tako sada u Jaklićima u 122 obitelji živi 628 stanovnika.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).Vrh

4. Družinovići su naselje koje je novosagrađenim kućama gotovo spojeno s Jaklićima. Naselje je smješteno ispod Strane, strmih padina i litica nadovezanih na visoravan Draševo. Nekada su selo činile tri skupine kuća: Oslaci, Dolac i Ravnjaci (Ramljaci). Ispod sela su bregovi i udoline do potoka Broca. U selu su vode Vitimer ili Vitemir i Stubo. Ove vode su male pa se nekada stoku pojilo uglavnom na Brocu. Kraj potoka Broca nalazi se izvor Deveć.
U Strani je neplodno kamenito tlo sa sitnim raslinjem, a pri selu bjelogoričnim stablima škrte šume. Ispod sela su njive i druge parcele: Povoz, Gajine, Klanac, Metlika, Doci, Škronjile, Ražišće, Orašće, Drinčići, Akitovina, Oslaci, Kapina glavica, Gajić, Makljen, Vukova njiva, Zagreblje, Selišće. Uz Brodac su livade: Silina, Vukova njiva, Gajine, Luka, Makljen, Kriva njiva.
Prema predaji u Družinovićima su nekada bili samo "Grci", a poslije njih samo muslimani. U novije je vrijeme ovo selo naseljeno katolicima. U selu se nalaze dvije srednjovjekovne nekropole. Jedno groblje je na Brigu gdje su, prema predaji, pokopani umrli od kuge. Grobovi su poredani oko jednoga velikog četvrtastog stećka. Drugo groblje u kojem ima više stećaka nalazi se na Lisinama. Grobovi su najvjerojatnije bili ograđeni kamenom. Ispod Lisina nalazilo se staro muslimansko groblje.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Družinovićima su živjele ove katoličke obitelji: jedna obitelj Žulj, jedna obitelj Tomića podrijetlom iz Malog Graca u Brotnju, jedna obitelj Ramljaka od kojih su i Brizari, dvije obitelji Kuraja i jedna obitelj Burića koje potječu iz Proslapa, jedna obitelj Jurića koja potječe iz Kovačeva Polja i po jedna obitelj Nevjestića i Babića koje su doselile iz Šlimca.
Od muslimanskih obitelji u to su vrijeme bile tri obitelji Ravnjaka, čije je prezime nastalo po nekoj babi koja je došla iz Ravnoga, jedna obitelj Ruvića koja je doselila iz Kovačeva Polja i jedna obitelj Šabića doseljena iz Varvare.

Poslije rata (1948.) u Družinovićima su živjela 134 stanovnika. Broj stanovnika povećavao se do potopa Rame: 1953. godine bilo je 142 stanovnika, 1961. godine 162, a 1971. godine 189 stanovnika. Poslije potopa Rame broj se smanjuje, tako je 1981. godine bilo 178 stanovnika. Pred rat u BiH (1991.) u Družinovićima je živjelo 125 stanovnika, od toga 58 Hrvata i 67 Muslimana. Vrh

5.Podbor. Ispod brda Kolivrata, cestom od Sopota do crkve sv. Ane, sve do jezera razbacane su kuće sela Podbor. Kuće su ranije grupirane po naseljima: Podbor, Oraščić, Perićevina, Dočnjak, Džematovina, Cripalo.
Selo Podbor dobilo je ime po velikom boru koji je rastao na kosi Dubini. U njemu su bile skrivene moći, donesene iz Dalmacije, koje su imale štititi selo od poplave.
Nazivi lokaliteta u selu su sljedeći: Beguša, Biloje, Blace, Blizanci, Boravnik, Bošnjakova bašča, Brijeg, Brist, Brizni dolac, Brižina, Česmrlaz, Čolopek, Čuvida, Ćoluša, Desetina, Dolac, Dolujak, Donja bašča, Donja Diljka, Donje osoje, Donje Raline, Donji Brist, Dubina, Gabeljka, Gatavuša, Gojce, Goleta, Golovina, Gornja bašča, Gornja Diljka, Gornja njiva, Gornje osoje, Gornje raline, Graovište, Grčko groblje, Grebak, Gromile, Grtavuša, Grubeše, Jašarovo selišće, Jaz, Jedin greb, Jusupovac, Kamenovi, Katarine, Kočini, Kolivret, Kosa, Kratina, Krč, Krečana, Kršić, Krznave, Kuraićevica, Lisina, Lozina, Lug, Luka, Malo selišće, Mekotina, Meteruša, Mijurčić, Okruglica, Otave, Otimer, Pećine, Pjesak, Pobrižnica, Pod, Podgaj, Podgračac, Podjabuče, Podlatimer, Podmornica, Potok, Prezide, Prisoje, Pržina, Putina, Rakiće, Raline, Rastova glavica, Rosulja, Rupe, Slamkovina, Slatina, Slivačke bašče, Slivnik, Smrčelaz, Sopoćki dolac, Sopot, Stranjčina, Stupe, Suknuša, Šarampov, Široka voda, Tamašica, Tomino polje, Trsje, Tursko groblje, Vardino groblje, Velika njiva, Velika rosulja, Viš točila, Viš vode, Vršaće guvno, Vrtle, Želje.
Postoji narodna predaja kako je selo više puta stradalo od kuge. Zanimljivo je tumačenje uzroka haranja ove teške bolesti. Priča se kako je prva kuga trajala nekoliko godina, a kako se narod nije "popravio", udarila ga je druga pa i treća kuga. Mještani su od kuge bježali u Jelinu pećinu iznad sela, u kojoj je bila neka Jela s djecom.
Selo je staro sigurno nekoliko stoljeća. Postoji križ iz starog podborskog groblja na kojemu je upisana 1748. godina. Osim toga zabilježeno je da je fratar, nakon što su ga protjerali iz Jaklića, dulje vrijeme boravio u Podboru. Ovo selo je pohodio i biskup 1768. godine kada je podijelio krizmu.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Podboru je živjela starosjedilačka obitelj Jeličića, od koje je nastalo nekoliko loza: pet obitelji Jeličića, sedam obitelji Metera, jedanaest obitelji Sičaja i jedna obitelj Franjušića. Jedna obitelj Glavaša doselila je iz Bugojna. Dvije obitelji Čuljaka doselila je iz Bogodola u Hercegovini. Jedna obitelj Đurasa potječe od Kuraja. Tri obitelji Zlatića potječu od Grubeša sa Šćita. Jedna obitelj Vidovića doselila je iz Ploče. Tri obitelji Ćališa potječu iz Hercegovine. Jedna obitelj Pivića (ili Zekića) potječe iz Dalmacije. Dvije obitelji Stapića potječu iz Dalmacije, iz Zagvozda, pa ih zato zovu Gvožđanima. Dvije obitelji Matešića doselile su iz Ploče, a nekad su se zvali Uložnik. Jedna obitelj Beškera doselila je iz Rumboka kao i jedna obitelj Šarac. Jedna obitelj Andričića doselila je s Orašca. Jedna obitelj Mečića potječu iz Dalmacije. Četiri obitelji Bilića doselile su iz Šlimca.

Poslije rata (1948.) u Podboru je živjelo 386 stanovnika. Broj stanovnika se stalno povećavao: 1953. godine bio je 381 stanovnik, 1961. godine 446 stanovnika, 1971. godine 515 stanovnika, a 1981. godine 563 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH u Podboru je živjelo 614 stanovnika (statistički podaci su zbrajali Podbor i Sopot pod isti naziv) od čega je bilo 566 Hrvata i 46 Muslimana.
Danas u Podboru živi 369 stanovnika u 72 obitelji. Selo ima dvije gostionice i jednu prodavaonica mješovite robe. Tu je i jedna manja benzinska crpka. Gotovo svakoga vikenda, osim korizmenih i adventskih, u Svadbenom salonu u Podboru slavi se nečija svadba, jer je ovo jedina svadbena dvorana u Gornjoj Rami. Uz nju odnedavno postoji malo nogometno igralište. U podnožju Kolivrata građevinsko poduzeće "Gradina" već nekoliko desetljeća kopa i melje kamen krečnjak od kojega proizvodi pjesak kao građevinski materijal. Kamenolom je sve veća rana u brdu koja izgledom narušava ljepotu ramskog pejzaža.
Mjesto koje okuplja najviše naroda ispod Kolivrata jest crkva sv. Ane. Ušlo je u praksu da je u nazivu i terminologiji župnih naredbi crkva u Podboru, iako je smještena na samoj granici dvaju sela, Ploče i Podbora. Crkvu je projektirao arh. J. Antolić iz Zagreba. Izgrađena je i stavljena u funkciju pred zadnji rat u BiH. Radovi na crkvi su dovršeni tek 2005. godine. Završeno je umjetničko uređenje: šest vitraja i četrnaest postaja križnoga puta - akademskog slikara Đure Sedera (Zagreb), dva mozaika - akademskog slikara Vlatka Blažanovića (Zagreb), križ izrađen u drvetu - akademskog kipara Mile Blaževića (Zagreb). Crkvu je blagoslovio pomoćni biskup vrhbosanski mons. dr. Pero Sudar 30. srpnja 2007. godine kada je zaštitnicom crkve proglašena sveta Ana.Vrh

6. Sopot. Na putu od Prozora prema Ramskom jezeru, na dijelu od Međugorja prema jezeru, nalazi se niz nepravilno poredanih kuća koje, zajedno s naseljem Haćimići ili Meteri, čine naselje Sopot.
Vjerojatno je naselje dobilo ime po izvoru Sopot na kojem se napajalo selo.
Sjeveroistočno od sela na brdu Gradini postoje neke stare neispitane gromile. Na jednom brijegu iznad sela nalazi se srednjovjekovno Vardino groblje. Tu se nalazi 13 stećaka razne orijentacije, a vjerojatno ih je bilo i više. Još jedno tzv. "grčko groblje" je Višnjac s nekoliko stećaka i jednim križem.
U zaseoku Haćimići nalazi se kamenolom kamena munjike odakle se vadio kamen za zidanje mnogih kuća i gradnju Gospine crkve i franjevačkog samostana na Šćitu.
Sopot je danas naselje s 23 obitelji u kojima živi 93 stanovnika. U Sopotu se nalazi poduzeće za prijevoz putnika i jedna stolarija. Vrh

7. Ploča. Naselje čini niz nepravilno raspoređenih kuća s jedne i druge strane puta koji od Podbora ide prema Mluši i brani Ramskog jezera. Potočić Gračanica, koji teče s visoravni Gračac, dijeli Ploču od Podbora. Kroz selo teče potočić Kozarica, na Brijegu je voda Lazovača, a u selu Česmica. Selo je dobilo ime po pločama koje su se u njemu nekada nalazile i koristile za pokrivanje kuća. U groblju i na drugim lokalitetima ima više stećaka.
U selu i okolo njega nalaze se njive, pašnjaci i gajevi s ovim nazivima: Bare, Bašta, Bašta kod Selišća, Bilin potok, Borike, Brdo, Brig, Brist, Brižina, Čevaljika, Dolac, Dolašnica, Dolić, Gadan potok, Galvica, Garin ili Gorin dolac, Gobelja, Goleta,
Gornje selišće, Gradovnica, Klanci, Kod bunara, Kod raskršća, Kod vode, Kozarica, Krajna bašta, Kralice, Kralija, Krlić, Kukrike, Kupušnjak, Mravinjača, Nikolina njiva, Nujnica, Orašina, Pear, Pod kućom, Pošip, Povoz, Pustolovine, Ravno, Razovača, Risovača, Selišće, Selišće uz vrh ograde, Silina, Sršenjak, Stinice, Studenac, Šip, Vardišće, Viganj, Vorike, Vrbovik, Vrtle, Zabrig, Zelenice, Zelića gaj.
Iznad sela nalazi se mala visoravan Gračac s dva zanimljiva humka. Po ostacima keramike okolo ovih umjetno napravljenih humaka, čini se da se tu nekada izrađivalo keramičko posuđe. Sam naziv Gračac govori da se ovdje nekada odvijao život, ali se ne zna točno u kojem obliku i okolnostima. Prema tradiciji sačuvanoj do danas to je fratarski Gračac, a o tome govore i nazivi Pratarski gaj, Pratarsko šetalište, Pratarska voda. Priča se da je na Gračacu bila crkva. Po nekima opet tu nije bilo crkve nego su se fratri skrivali na Gračacu, gdje su imali svoju kolibu u kojoj su živjeli, a pod stablom bi govorili misu.
Godine 2006. do Gračaca je napravljen put i na njemu raspoređene postaje Križnoga puta od starih križeva koji su doneseni iz više ramskih sela: Rumboka, Gmića, Trišćana, Gračaca, Uzdola, Doljana, Proslapa, Orašca, Jaklića, Mluše, Podbora, Ploče, Ripaca i Šćita.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu su bile 34 katoličke obitelji: dvije obitelji Vidovića, dvije obitelji Tanjića, jedna obitelj Stipića, dvije obitelji Augustinovića, sedam obitelji Pločkinića, po jedna obitelj Banušića, Jeličića i Bilića, šest obitelji Uložnika, jedna obitelj Matešića, sedam obitelji Čuljaka koje potječu iz Bogodola u Hercegovini, jedna obitelj Ramljaka koja je doselila s Orašca, jedna obitelj Ćurčića koja je doselila iz Brišnika kod Tomislavgrada i obitelja Bošnjaka doseljena s Orašca.
Poslije rata (1948.) u Ploči je živjelo 215 stanovnika. Kasnije broj polagano raste: 1953. godine bilo je 270 stanovnika, 1961. godine 292 stanovnika, 1971. godine 258 stanovnika, a 1981. godine 243 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH u Ploči je živjelo 265 stanovnika i svi su bili Hrvati.
Danas u Ploči u 48 obitelji živi 217 stanovnika. Tu su dvije prodavaonice mješovite robe i jedna gostionica. Ploča ima svoje groblje u sred sela.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).Vrh

8. Mluša. Selo je smješteno na brijegu iznad same brane na Ramskom jezeru. Iznad sela su nekada bile rivine i vododerine, ogoljele strme litice Srebrenika ispod brda Stražbenice koje su zadnjih desetljeća zarasle u šumu. Nekada je najkraća prometna komunikacija iz ovog dijela Gornje Rame išla preko Mluše u Prozor. Zapadno od sela su doci Korita i Bareci, a istočno Jove i Badanj. Selo je nekada oskudjevalo vodom. Bio je zajednički bunar u selu. Mještani bi koristili i izvore Prdaljice i Zmajevaču, ali su oni ljeti oskudijevali vodom.
Katoličko groblje nalazi se izvan sela na brežuljku Buljevcu. Na groblju se slavi sv. Anto, pa se više puta mogu primijetiti katolici, posebno žene, kako hodočaste sv.Anti na ovo groblje.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele na Mluši vode se pod ovim imenima: Aćin brig, Alujkuša, Arapovac, Bare, Bašča, Blace, Bor (ili Bar), Borike, Brig, Brista, Brižina, Buljevac, Crvene stijene, Čavlovača, Debela kosa, Diljka, Dolac, Draga, Drežnica, Duga njiva, Dumača, Gaj, Gajkovac, Grebac, Gromila, Guvna, Izbaj, Jablan, Jesike, Jezera, Jove, Kalivrt, Korito, Kartaluša, Koto, Krajčica, Krčevina, Krčić, Krševita kosa, Kruška, Kučetino, Kuk, Kumovača, Latica, Livadica, Lomište, Lučica, Luka, Maklenje, Mala njivica, Međubregovi, Muslimansko groblje, Okruglica, Orašina, Osridak, Pivnica, Pod kućom selište, Podrinjak, Podvoda, Popala, Popričica, Posolilo, Postaja, Potok niz Vrbljinu, Potok, Zmajevački, Ravna, Rosovača, Rupa, Selišće, Selo, Slanci, Slivice, Smrike, Strana više mlina, Šiljevina, Trebiševica, Vlajevača, Vrbljine, Vrilo, Vrtača, Vučja kosa, Zablance, Zabršće, Zagruda, Zanaga, Zaglavišće.
Ispod sela Mluše ima više ostataka koji svjedoče o starosti sela. U Priklapcima pod Mlušom ima starih gromila. Bilo je više nadgrobnih spomenika od kojih su neki korišteni za gradnju kuća, neki su isprevrtani i tako veći dio stradao od ljudske ruke. Bila su i dva srednjovjekovna groblja.
Prema predaji Mluša je nekada bila čisto muslimansko selo. Priča se da je u selu bilo 77 muslimana "puškara", muškaraca sposobnih za ratovanje. Bavili su se kiridžilukom. Pratili bi karavane kao zaštitari i od toga živjeli. Bila je to zdrava zajednica snažnih ljudi kojima, po pričanju, nitko nije mogao odbaciti kamena s ramena niti odskočiti. Kuga ih je sve naglo pomorila. Nakon izumiranja stanovnika Mluša je postala vlasništvo bega Dugalića s Duga, koji je dove Belje kao kmetove, koji su bili prvi stanovnici Mluše nakon kuge.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Mluši je živjelo trinaest katoličkih obitelji. Deset obitelji Beljo potječe od Ćorića iz Ograđenika. Pradjed im je doselio na Mlušu, a djed im je bio vješt puškar i prvi gradio mlinove i stupe za valjanje sukna pod selom. Po tome (bijeljenju sukna) su i dobili ime Beljo. Pod Mlušom na Priklapcima bilo je sedam ujmenica, mlinova u kojima se mljelo žito za "ujam" (postotak od samljevenog). Tu su žito donosili stanovnici Zvirnjače i Vukovskog, ali i drugih ramskih naselja. Sredinom 20. st. jedino je još pod Mlušom bilo šest stupa, valjaonica sukna, vlasništvo obitelji Beljo. Tu su sukno donosili i valjali stanovnici cijele Rame, pa i iz susjednih općina (Ravnog, Vukovskog, Uskoplja). U to su vrijeme na Mluši živjele i dvije obitelji Pilava, koje su doselile iz Lapsunja.
Poslije rata (1948.) na Mluši je živjelo 125 stanovnika. Broj se blago povećavao: 1953. godine - 134 stanovnika, 1961. godine - 110 stanovnika, 1971. godine - 138 stanovnika, a 1981. godine - 157 stanovnika. Pred zadnji rat (1991.) na Mluši je živjelo 168 stanovnika - Hrvata. Danas na Mluši živi 149 stanovnika u 35 obitelji. Vrh

9. Kovačevo Polje. Naselje je bilo smješteno oko rijeke Rame, uglavnom na plodnom polju. Kovačevo Polje se sastojalo od više malih zaselaka: Franjići, Brod, Ružica, Glavica, Zečići ili Redžići, Zukanovići, Ravne, Garadžići i Oručevići. Selo se spominje još 1552. godine. Tu je bilo neistraženih gradina i neko nepoznato groblje. Priča se da je u selu nekada davno bilo samo sedam muslimanskih kuća. Kada bi kadija dolazio iz Prozora suditi u ovom kraju, sud bi uspostavio u selu pod jednom vrbom.U selu je bila i tabakana, radionica za štavljenje kože. Ovdje su bila dva aktivna groblja, katoličko i muslimansko.
Do potopa Rame, pa tako i Kovačeva Polja, u selu su bila tri vrela: Tornjaci, Močila i Klenjak, a kroz selo su tekli potoci Klenjak i Tornjaci. Njive, pokućnice, livade i šuma nazivale su se: Anićin dolac, Badnjevac, Baščica, Bašćetine, Beganovića dolac, Berabuša, Bijorevina, Bilina njiva, Bilječka njiva, Bondira, Borevice, Borić, Bovakuša, Brijeg, Bristova glava, Brod, Brotovac, Bučila, Bulajuša, Bunarić, Bunije, Cipala, Crniovac, Čađica, Čatrnja, Čifluk, Čisti doci, Čolopek, Čuljkuša, Ćaćin krč, Ćitorevac, Diljka, Dočić, Dola, Dolac, Donja livada, Dragomir, Dragosov, Dragovac, Duda, Duga njiva, Duratovac, Đulni brijeg, Feratovka, Glavica, Golinac, Goričica, Gornja livada, Gornja vlaka, Grab, Gradina, Grančevina, Grein dolac, Gromica, Grude, Hasanova njiva, Heldovina, Hercegovača vlaka, Hodžićka, Homore, Humac, Ivica, Ivkovina, Jabuke, Jarebice, Jelovina, Jerkuša, Jesika, Jorgovan, Jumrovka, Jurića Vlaka, Kamen, Kamenica, Katumišće, Kitica, Klenjak, Klinjek potok, Kolač, Kolilišće, Koprivnica, Koritačica, Kosa, Koš-polje, Kovačevine, Krč, Krećine, Krivodo, Kršine, Krupić, Kruška, Kruškovnik, Kućište, Kulina, Kupušnjak, Lanište, Laz, Lebno, Lebra, Ledine, Lešino, Lica, Liskovac, Lišće, Luka, Mala vlaka, Marinovac, Marinović, Međugaje, Mitruša, Močila, Mrtvo groblje, Mujkića dolac, Murevica, Murva, Odorak, Odrovac, Ogradica, Osik, Osilina, Osridak, Otavice, Otoćica, Parednice, Pećurišće, Peratovac, Pilavuša, Plana, Ploča, Pod, Pod Matinim stijenama, Podkraj, Podkršće, Podracije, Podrajče, Podulica, Podvode, Poljana, Poljika, Ponikve, Porednice, Porednice donje, Porednice gornje, Porednice srednje, Posriste, Priboj, Prijepuzovina (Pripuzovina), Prosječnik, Prošac, Prošćenik, Puljića dolac, Rad, Radin potok, Rajac, Rakića njiva, Rakita, Ratok, Ravne, Režića kosa, Rivina, Rodna Ploma, Romino kolje, Rovance, Rovna livada, Rulja, Runjuša, Rupe, Ruste, Rušće, Ružica, Salkuša, Selimovka, Selište, Slama, Slatina, Smojnik, Smredova ledina, Smreke, Strana, Striževo, Šaša, Šećino guvno, Ševolje, Šiljkuša, Škijuša, Tijanovi doci, Tomašica, Torlakovac, Tornjani, Trn, Trsje, Uločica, Vardišće, Velika njiva, Velika vlaka, Višnjica, Vlačica, Vlaka, Voćnjak, Vrtača, Za guvnom, Zećeva vlaka.
Tridesetih godina u Kovačevu Polju je bilo 45 obitelji, 23 katoličke i 22 muslimanske.
Od katoličkih obitelji ovdje su živjele: jedna obitelj Dodik porijeklom iz Dalmacije, dvije obitelji Jurića ili Nikolića porijeklom iz Imotskog, jedna obitelj Stape ili Stapići koja je doselila s Kozla, dvije obitelji Stipića doselile su iz Rumboka, tri obitelji Gliba porijeklom su iz Goranaca u Hercegovini, dvije obitelji Pedića doselile su iz Kopčića, dvije obitelji Stipića doselile su iz Ploče, dvije obitelji Augustinovića ili Vidovića također su doselile iz Ploče, četiri obitelji Grbeša potječu od obitelji Pinjuha iz Hercegovine, jedna obitelj Mitrovića doselila je iz Rakitna i dvije obitelji Bošnjaka.
Od muslimanskih obitelji u Kovačevu Polju su živjele: tri obitelji Šuškovića, pet obitelji Zečića, jedna obitelj Junuzovića, četiri obitelji Zukanovića, četiri obitelji Tabaka, šest obitelji Gorančića i tri obitelji Duvnjaka.
Poslije rata (1948.) u Kovačevu Polju je živjelo 279 stanovnika. Broj se povećavao tako je 1953. godine bilo 403 stanovnika, a 1961. godine 332 stanovnika. Poslije potopa Rame svi su Hrvati iselili, a i broj muslimana se naglo smanjio: 1971. godine bilo je 122 stanovnika, a 1981. godine 121 stanovnik. Pred zadnji rat (1991.) u Kovačevu Polju živjelo je 146 stanovnika. U ratu je selo bilo ispražnjeno. Tek poslije rata u selo se pomalo vraćaju Bošnjaci.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).Vrh

10. Maglice. Visoko iznad Kovačeva Polja, u uvalama i udolinama Smojnika, smješteno je selo Maglice. Maglice su dobili ime po tome što se na prostoru iznad sela često zaustavlja magla. Maglice su dugo bile samo planina sela Kovačevo Polje, Ripaca i Ploče. Kad su prvi stanovnici počeli tjekom cijele godine stanovati na Maglicama, tada je to postalo pravo selo. Prvi su na Maglicama počeli stalno boraviti Čuljci, a kasnije su dolazili i drugi, otkupljivali bi zemlju i na njoj ostajali.
Uokolo naselja su šume: Raškovac, Gvozd, Drvenjaci, Smojnik, Podračje, Rat, Strana, Pirišće, Omara, Đulin brig, Stupišće. Iznad sela je snažan izvor Osik, dovoljno jak za potrebe cijelog sela. Magličke njive i livade su: Amšinov dolac, Dragosov, Duže, Franića krč, Javor, Jerkuša, Koprivni doci, Kozla, Krivi do, Lebra, Lica, Lice, Miradovica, Narte, Osoje, Pitića dolac, Podračje, Poljana, Priboj, Pripuzovina, Rajce, Radina planina, Rjeke, Ruste, Tavanica, Zarudno, Zavranje.
Tridesetih godina na Maglicama je bilo 15 katoličkih stalno nastanjenih obitelji. Četiri obitelji Čuljaka iz Ploče stalno su tu boravile, a sedam ih je (obitelji Čuljaka) dolazilo preko ljeta u svoju "planinu". Stalno su boravili: jedna obitelj Jeličića iz Podbora, dvije obitelji Bošnjaka iz Dubog, četiri obitelji Penava porijeklom iz Širokog Brijega, dvije obitelji Jurića došle su iz Kovačeva Polja, dvije obitelji Belja, jedna obitelj Grbeša koja je imala imanje i u Kovačevu Polju, jedna obitelj Jozića iz Ripaca i jedna obitelj Glibo iz Kovačeva Polja. Na Maglice bi samo preko ljeta izlazili: tri obitelji Mišura iz Ripaca, jedna obitelj Jozića iz Ripaca, Čuljci iz Ploče, Gorančići i Duvnjaci iz Kovačeva Polja.
Poslije rata (1953.) na Malgicama je živjelo 153 stanovnika. Broj stanovnika nije se bitno mijenjao do najnovijeg vremena: 1961. godine - 185 stanovnika; 1971. godine - 183 stanovnika; 1981. godine - 135 stanovnika.
Pred zadnji rat (1991.) na Maglicama je živjelo svega 80 stanovnika - Hrvata. Sada na Maglicama u 29 obitelji živi 115 stanovnika. Vrh

11. Proslap je bio jedno od najvećih ramskih sela. Selo je potopljeno osim zaseoka Klanac i Lučići. Naselje je obuhvaćalo nekoliko zaselaka s obje strane rjeke Rame. Središte ovoga naselja činio je sam Proslap na desnoj strani rjeke Rame. Na lijevoj strani je bilo selo Mriže. Ostala su sela po stranama i brežuljcima s obje strane Rame: Klanac, Krsti, Kuraje, Draguni, Drin, Lučići, Rašće, Brežina, Dronjići, Šeperak, Nikolići, Špilja i Rosulje.
S desne strane Rame su brda Gorica, Gornja i Donja Nešnica. Između ovih brda bila je Bitovlja, plodna oranica koja se spajala s Klancem. Usred ove plodne udoline bio je zaselak Krsti, a donjim krajem je dodirivala selo Kuraje. Na kraju sela, prema Orašcu su brda Kozica, Kašac i Klanac. Desno od potoka Prosjeka bila je kosa Greben i nad njom brdo Stražbenica. Iznad izvora Krupića su Velike Matine stine i Strašna vlaka. S desne strane su bili brežuljci Križa, Rašće, Drin, Rosulje i Grab.
S lijeve strane su se u rjeku Ramu ulijevali (potoci) Suhi potok, Brodac i Slatina, a s desne strane Buk, Prosjek i Krupić. Krupić je bio najsnažniji izvor koji je činio pravu rijeku, koja je brzo nestajala utjecanjem u Ramu. Prosjek je nastajao od dva manja izvora u udolini kraj Nešnice.
Njive, okućnice, polja, livade, pašnjaci i gajevi naselja Proslap nazivaju se: Anđin dolac, Apeluša, Avdenjak, Avdina vlaka, Bandri, Bare, Barišin dolac, Bašča, Bećirova vlaka, Begluk, Belekuša, Beškerušin dolac, Bitolje, Bivalica, Blizanci, Blizanjci, Bobovica, Boćkove kose, Bok, Bosanka, Bošnjakuša, Brig, Brijeg, Brižina, Brod, Bučevina, Bućevica, Buk, Bukva, Bunarina, Bunička, Burića guvno, Carinja, Crvenka, Curki dolac, Čatavica, Čepljiz, Čepljizovci, Čičkovača, Čićina kosa, Ćališeva vlaka, Ćatovina, Ćoluša, Debeli brig, Dedina njiva, Dembovina, Deminini doci, Dereznik, Diljka, Doci, Dočići, Dolac, Donji Oglavak, Duboki dolac, Dubrava, Duga glavica, Dvinjak, Đabulića dolac, Đekovina, Đikovac, Đođevina, Đođin dolac, Eljdovina, Fratarski gaj, Gavranuša, Gazdina kosa, Gazilji, Gljina, Gnjila, Gojna, Gorina vlaka, Gornje vlake, Grab, Grabić, Grbava vlaka, Grebovi, Gromile, Gruda, Guvno, Halilovača, Hasanbegovica, Hasanova kosa, Hrušče, Ilijina bašča, Ilijina vlaka, Ilini doci, Ivanova njiva, Ivin dolac, Ivovci, Jame, Jaovrah, Jastrebić, Javorak, Javorina, Jeleč, Jelovac, Jesikovac, Jezero, Jovovak, Juričišće, Jusupov dolac, Kaloci, Kamenjača, Klanac, Klančić, Klicini doci, Ključić, Kočinac, Kolibe, Količka, Konak, Konopljišće, Konjski dolac, Koprivnice, Kosa, Kovačevina, Kovćevina, Krč, Krčevina, Krčić, Križ, Krsta, Krš, Kršine, Kućišće, Kuduša, Kulina, Kupušnjaci, Lanišće, Lazina, Lice, Lisičje grude, Lisine, Livadica, Lokva, Lučica, Lujčevina, Luka, Majdan, Markešići, Markotin dolac, Markova ravan, Markovac, Mednjača, Međugaj, Megdan, Meminica, Merdanovina, Meterova vlaka, Meterovi doci, Mijatov dolac, Milesov dolac, Mišina kosa, Mlaščevina, Močila, Mriža, Mujina vlaka, Nedio, Nešnica, Nešpilje, Nikolići, Nikolićka, Noćaj, Nonjače, Oglavak, Ograda, Okruglica, Omar, Oputalji, Osoje, Osojnica, Ošipnica, Oštra glavica, Otok, Padine, Pale, Paprikuša, Pavlov dolac, Pavlova kosa, Pazarka, Pecerepuša, Pilavuša, Plandišće, Ploče, Poćevo, Pod, Pod grebljem, Pod Lisinom, Pod Osojnicom, Pod Vajčem, Podeljčić, Podić, Podjelovac, Podovi, Podvodinica, Ponor, Porednica, Poslan, Posteljna vlaka, Pošipnica, Potok, Praskavica, Prdenjača, Prisoje, Progon, Progon struge, Prosjek, Proslap, Pucarev dolac, Radiljevac, Rajčevina, Rapunj, Rasadnik, Rastići, Rašće, Rat, Ravna, Ravnice, Ripište, Ripnjak, Rivine, Rosoje, Rosulja, Rošće, Rožišće, Rupetina, Sadište, Saginjišće, Silina, Siskov dolac, Slap, Sleguša, Slivovah, Smrč, Smrike, Snjičevina, Sočkovac, Solilo, Srednja vlaka, Srnate, Stap, Stari dolac, Stari Šćit, Stepen, Stipanov gaj, Stojetina, Stožišta, Struge, Stupe, Sučila, Sugrebvci, Suljin dolac, Šabića kosa, Šabića Vlaka, Šabići, Šarena glavica, Šarenica, Šepana, Šeperak, Šiljak, Široka kosa, Šišići, Škip, Šolin dolac, Špigina staja, Špilja, Šunjin dolac, Šuplja stina, Šušnjevača, Tolovine, Tonarovača, Torić, Tresulja, Trišnjice, Urija, Usina Vlaka, Ustranje njive, Uvala, Velika vlaka, Velike Jeleč, Vidova kosa, Viganj, Vlačica, Vlačkovac, Vlaka, Voboč, Vrtli, Vrto, Vukasovići, Zanićka, Žilića doci, Žilići.
Na prostoru Proslapa bilo je više grobalja. Jedno je groblje bilo u Lučićima, drugo u Kurajama, treće u Markešićima - poznato kao fra Ludino groblje jer je u njemu bio pokopan fra Ljudevit Nikolić, jednostavni fratar na glasu pobožnosti. Četvrto groblje je bilo u Nikolićima nazvano Hadžića groblje, kojega drže najstarijim ramskim grobljem.
Muslimani su se sahranjivali u groblju kod džamije u Kopčićima ili na Grabu ili u Lučilu.
Sela Nikolići, Draguni i Kuraje nazvani su tim imenima po prezimenima stanovnika koji su tu živjeli. Dronjići su prozvani tako prema nazivu svoga zaseoka, a zaseok je, po pričanju, dobio to ime jer su se jedne godine na tom mjestu "otronjile" jedna kobila i jedna koza, kobila je oždrijebila troje ždrijebadi, a koza okozila tri kozlića. Zaseok Kulina, na desnoj strani Rame, dobio je ime po kuli koja se tu nekada nalazila.
Ovo mjesto ima dosta nekropola, gromila i drugih nadgrobnih spomenika uz koje su vezani povijesni događaji i legende. U Klancu i sada postoji jedna velika gromila, a ispod Klanca i danas postoji jedan srušeni stećak. U blizini je bilo neko staro groblje bez posebnih oznaka na spomenicima. Spominje se da je bila "grčka" crkva kod potoka Prosjeka. Predaja spominje mnogo grobova "grčke" djece na brdu Radiljevcu. Navodno je u ratu vojska tu sustigla djecu koja nisu dalje mogla bježati i poubijala ih i tu pokopala. Pod Nešnicom je bio jedan ograđeni zavjetni grob spominjan kao "grčki" grob.
Spominje se i kužno groblje koje je nastalo poslije velikog pomora stanovnika čija su mrtva tijela volovskim zapregama i kukama dovlačili do počivališta jer ih je bilo mnogo. Poslije selidbe Ramljaka u Cetinjsku krajinu fratar, koji je došao iz Fojnice skrivao se kraj Nešnice i u Prosiku govorio misu.
Zaseoci su bili grupirani, posebno su bili katolički, a posebno muslimanski. U cijelom Proslapu bila je 101 kuća sa 119 obitelji, 89 katoličkih i 30 muslimanskih.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Proslapu su živjele ove katoličke obitelji: devet obitelji Šišića koje se zovu i Filipovići, a porijeklom su iz Dalmacije; jedna obitelj Drljića starinom su Lučići; dvije obitelji Burića doselile su iz Ploče od obitelji Augustinovića; četiri obitelji Đođo su starosjedioci, a nekada su se zvali Mrižići; Ivančevići (ili Lučići) su starosjedioci; pet obitelji Radića potječe iz Drniša; za obitelj Milas (ili Miles) u Lučićima kažu da su starosjedioci koji su bili odselili iz Rame u Hercegovinu i ponovno se vratili iz Ljubuškog, od ovoga roda su i Šunjići kojih je bilo tri obitelji; pet obitelji Kuraja kasnije su uzeli prezime Pavličević, od njih potječu Markešići kojih je bilo tri obitelji, dvije obitelji Malekinušić i osam obitelji Žilića; tri obitelji Gazilja ptječu iz srednje Bosne; jedna obitelj Džejića porijeklom je iz Hercegovine; dvije obitelji Novića potječu iz Dalmacije; četrnaest obitelji Faletara koji su se ranije zvali Nikolićima, a potječu iz Lipna (kod Mostara); jedna obitelj Grbaca potječe iz Dalmacije; četiri obitelji Bošnjaka potječu iz Hercegovine; jedna obitelj Bilića ili Ramljaka potječe iz Donje Rame; jedna obitelj Sliško potječe iz Imotskog; jedna obitelj Perića doselila je iz Dalmacije; jedna obitelj Barišića podrijetlom je iz Dalmacije; dvije obitelji Bagara potječu iz Duvna; tri obitelji Zana porijeklom su od Kvasina iz Dalmacije, Zanama su prozvani kada su postali imućniji, koncem devetnaestog stoljeća jedna obitelj Zana prešla je sa Šeperka na Šćit; jedna obitelj Jagića potječe iz Dalmacije; jedna obitelj Brkovića potječe sa Orašca; jedna obitelj Metera prešla je iz Sopota u Dronjiće; jedna obitelj Banušića koji su se još zvali Šušić došla je iz Ploče; dvije obitelji Abaza potječu iz Prološca u Dalmaciji; jedna obitelj Grgića doselila je iz Podbora; dvije obitelji Karača doselile su iz Dobrog Sela iz Hercegovine; jedna obitelj Selaka naselila se na Potoku u Mlinima; jedna obitelj Miletića došla je također iz Dobrog Sela; jedna obitelj Miloša živjela je u Proslapu, neki su članovi ove obitelji preko ljeta bili u Hercegovini, a neki na planini Vaboč; Prce - Nikolići su živjeli u Proslapu, a kasnije su odselili na Orašac.
Od muslimanskih obitelji u Proslapu su živjele: tri obitelji Bristina, dvije obitelji Delića i tri obitelji Alilića, živjele su u Dragunima; sedam obitelji Hodžića potječu iz Zvirnjače, od te je obitelji svojevremeno potjecalo devet imama; jedna obitelj Mujanovića, još su ih zvali Fukare, a živjeli su na Drinu; dvije obitelji Mujkića i dvije obitelji Osmića od iste su obitelji, a doselili su s Mluše; dvije obitelji Polića potječu iz Gornjeg Vakufa.

Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Proslapu je živjelo 963 stanovnika. Broj stanovnika povećavao se tako da je 1961. godine bilo 980 stanovnika. Potopom Rame ovo najveće ramsko naselje je gotovo potpuno nestalo. Neke su se obitelji za stalno naselile u današnja sela Proslapskih planina, tako da je po popisu 1971. godine bilo 526 stanovnika koji su se i dalje pisali kao stanovnici Proslapa. Godine 1981. u Proslapu je živjelo 465 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Proslapu je živjelo 315 stanovnika od čega 312 Hrvata i 3 muslimana. Prema statističkim podacima u Hrvatskoj iz Proslapa živi 577 Hrvata.22
Od proslapskih zaseoka danas jedino u Klancu živi još 18 stanovnika i u Lučićima 3 stanovnika. Ostali koji su prema statističkom zavodu pisani stanovnicima Proslapa vode se pod imenom Proslapska planina.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih). Vrh

12. Proslapska planina. Rama je svojevremeno živjela jednim posebnim načinom života, specifičnim za ovo podneblje. Od Jurjevdana, ili još ranije, pa do Miholjdana, ili do pred sam Božić, većina je članova ramskih obitelji boravila sa svojim stadima "na planini", a samo bi ponetko od starijih, ili nevjesta s posve malim djetetom, ostajao "u polju", tj. u selima. Tako je svako ramsko selo imalo svoju planinu.
Proslapska planina je visoka, gotovo posve ogoljela površina s koje se dižu dva visa, Paćevo (1418 m) i Dašnik (1514 m). S istočne strane su padine prema Ramskom jezeru, a s južne i zapadne je planina Ljubuša. Vrh proplanka naziva se Rat.
Planina Ljubuša (1797 m) se prema jugu prostire do Vran planine, prema istoku i sjeveroistoku do Raduše, a prema zapadu i sjeverozapadu graniči s Duvanjskim poljem. Ljubuša je potpuno gola, bez ikakve šume, nema čak ni klekovine ni smreke. Po stranama koje su okrenute prema Trebiševu i Duvanjskom polju prevladava goli krš s manjim i plitkim vrtačama. Po unutrašnjem dijelu planine nalaze se prostrane visoravni s dosta trave. Na Ljubuši su prostrane uvale: Poljica, Bunari (1498 m), Oprava (1562), Lisac, Veliki crni vrh (1686 m) i Zlopolje (1304 m). Ima bogatih pašnjaka s pitomim planinskim travama za ispašu ovaca. Nekada su ovdje obrađivane vrtače i dobro bi rodio krumpir i jaro žito, a bilo je dosta obradive zemlje. Ima više manjih izvora žive vode koji nikada ne presuše, a jer su utonuli u zemlju neki ih nazivaju bunarima. Na Ljubuši se nalaze tri velike lokve. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Ljubuši je ljetovalo oko 20.000 komada ovaca i koza i oko 500 konja i goveda.
Do početka dvadesetog stoljeća po naseljima Proslapske planine bile su samo staje, a poslije su neke obitelji počele naseljavati ove prostore i ostajati tjekom cijele godine. Kuće su razbacane i po manjim zaseocima građene. Danas su to naseljeni zaseoci: Markešići, Šunje, Pavlići, Gazilji, Kalesići, Žilići, Novići, Malekinušići, Šišići, Nedio - Solila, Mujkići, Vlake, Rat, Debeli brig.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u planini su stalno boravile ove obitelji: četiri obitelji Milas, dvije obitelji Pavličevića, pet obitelji Markešića, dvije obitelji Malekinušića, četiri obitelji Šunja, tri obitelji Novića, dvije obitelji Ćorića, dvije obitelji Tanjića, jedna obitelj Sliško, četiri obitelji Filipovića ili Šišića, jedna obitelj Pedića, jedna obitelj Sičaja, jedna obitelj Bošnjaka i jedna muslimanska obitelj Hodžića.Vrh

13. Zlopolje (1304 - 1459 m) je prostrana uvala sjeveroistočne strane središnjeg dijela planine Ljubuše. U uvali ima manjih i većih dolaca i prostranih dubokih vrtača.
Sa sjeveroistoka i sjevera ograničava ga greben Lisac (1625 m), od zapada Marića gradac, od jugozapada Veliki oprov (1562 m), a prema jugu i jugoistoku omeđuju ga manji i niži grebeni, koji se nešto uzdižu iznad uvale. Grebeni tu razdvajaju uvalu od kosa koje se u blagom padu spuštaju prema Trebiševu. Manjim grebenima i glavicama, razbacanim po cjelom prostoru, razdijeljeno je Zlopolje u nekoliko manjih polja po kojima se nalazi obradiva zemlja. Tu se uzgaja krumpir, kupus, raž i ječam. Nema nijedne žive vode. Voda se nalazi u lokvama. Najveća im je lokva Selakuša. Sva je Ljubuša nekada bila u posjedu begova Kopčića.
Na Zlopolju su stanove imale uglavnom hercegovačke obitelji, a pastorizirali su ih ramski fratri. Godine 1937. na Zlopolju su bile ove obitelji: Sivrići iz Međugorja, Raspudići iz Dobrog Sela, Primorci iz Čitluka, Prskalo iz Gradnića, Miletići, Šaravanje iz Lipnog, Brkići i Bevande iz Dobrog Sela kod Mostara. Ispod najvišeg vrha Ljubuše stanovali su Bokovci iz Goranaca kod Mostara, Miletići i Miloši iz Dobrog Sela.
Kolibe i stanovi su pravljeni od daske. Daske od metra duljine ukopavane su u zemlju, povrh njih žlibe, pa onda krov od dasaka. Zidovi su zasuti busenima zemlje, sve do pod krov, da bi kolibe bile zaštićene od vjetra. Prednja strana bila je zatvorena daskom. Koliba s ognjištem služila je kao zaklon čeljadima od nevremena.Vrh

14. Trebiševo. Iako je Trebiševo 1981. godine ušlo u sastav naselja Kongora (općina Tomislavgrad), i ovo ćemo naselje kratko obraditi u okviru ramskih župa jer ga i danas pastoriziraju ramski fratri.
Trebiševo (1273 - 1306 m) je visoko polje, izduženo od zapada prema istoku. S južne i jugoistočne strane zatvara ga Vran planina, a ostale strane Ljubuša sa svojim brdima i brežuljcima. Sjevernu i sjeveroistočnu stranu obuhvaćaju gole uzvisine Klekovac, Oro, Kamen, Raužin dolac i Hum. Trebiševo je najprostranije polje ispod Ljubuše. Nastanjeno je stočarima, od Ljubuše do Mostara. Neki ostaju samo preko ljeta, a neki i preko zime.
Godine 1937. tu su bili stanovi Skoka iz Radišića, Petrovića i Šarića iz Rakitna, Vasilja iz Međugorja, Šimovića iz Zvirovića, Jelačića i Pehara iz Stubice, Dodiga iz Zvirića, Karačića i Šoljića iz Crnča. Kada ljeti sakupe dosta sjena, ostaje samo netko od muških koji hrani ovce preko zime. Neki su ovdje stalno naseljeni.Vrh

15. Kopčići su potopljeno naselje smješteno ispod planine i naselja Kozla, s obje strane rijeke Rame i potoka Brodca. Glavni dio naselja Kopčići bio je na kosi između rjeke Rame i potoka Brodca. Na desnoj strani Rame, između rjeke Rame i potoka Trešanice, bilo je mjesto Odžak na malom uzvišenju. Gornji dio Kopčića zvao se Ženovnica. Oko ovih sela bilo je katoličkih kuća na Pirišću, u Gaju, na Mejniku, u Luci, na Škarinama i na Lukama. Na Buku se nalaze mlinovi, ali tu nitko ne stanuje.
Žive vode su Rama i Buk. Buk je vrlo kratkog toka i brzo se ulijeva u Ramu. Manji izvori su Mostić, Kondir i Trešanica, a potoci su Brodac, Trešanica, Muraj i Jelašac.
Obradive njive, okućnice, livade, gajevi i drugi lokaliteti vode se pod ovim imenima: Ahar, Bandovo, Bara, Barica, Bartulovina, Bašča, Beganuša, Bešin dolac, Bibinovci, Bihić, Blace, Borova glava, Bostanluk, Božurak, Brdo, Brig, Brizovac, Brljevina, Bruše, Bukovica, Bukve, Bukvica, Bunarina, Cicvarin bunar, Čelinjak, Čemerikova draga, Čulin dolac, Delina njiva, Dimintura, Dionica, Doci, Dolac, Domićka, Donja Šišičevina, Draga, Drin, Dublje, Duboka rupa, Dugalića draga, Duge njive, Đuletov bostan, Đulina lokva, Faruša, Gaj, Gola kosa, Gornja Lučica, Gornja Šišičevina, Gradac, Greben, Hast, Hendek, Hendek brig, Jaminovina, Jasenje, Jasike, Jasle, Jelašac potok, Jelica, Jelinovac (Jelinac), Jezerine, Kadričuša, Kalemi, Kamen, Kapetanuša, Ketuša, Klačina, Kod lisićje jame, Kolovoz, Komar, Konopljišće, Konjića dolac, Konjska lokva, Kopčevina, Kopočevica, Koritna njiva, Koto, Kozo, Kravarica, Krč, Krčevina, Križ, Krš, Kruglica, Kruška, Kućišta, Kuline, Kupušnjak, Lice, Lisičje jame, Liske, Lišičnjak, Lokve, Lučica, Lug, Luk, Luke, Ljutica, Ljutičko brdo, Makljen, Mala gubuša, Mali Mrkodol, Mali Oglavci, Mejdan, Meje, Mejnik, Meljak, Mendelovina (ili Mandelovina), Meterovac, Miševine, Mlini, Mrkodol, Mujičin gaj, Mujkuša, Na kolovozu dolac, Nad kućom, Nad kućom (dolac), Nakovanj, Njiva kod bunara, Njiva za guvnom, Njivica, Oglavci, Ograda, Omerovi doci, Oraški doci, Osmanuša, Paćevo, Paprikuša, Papuča, Perkovac, Picarepovina, Pirovište, Plaće, Plandišće, Plastila, Pleće, Pod, Pod ahar bašča, Pod brdom, Pod čatrnjom, Pod kod bunara, Podovi, Podravnica, Podzida, Polučak, Poljane, Poljice, Popradljivica, Potok, Prizov, Prkač, Puzdrovac, Rastići, Rastova klada, Ražišće, Rivina kroz Vubicu, Rosulje, Runjava glava, Rupača, Samica bukva, Selimova smrč, Selišće, Slap, Smetina, Srednji gaj, Stajetine, Stara guvna, Staze, Studenci, Stupi, Suha lokva, Šabanovina, Šahbeguša, Šehićevina, Šelića vlaka, Široka njiva, Škarine, Šuplja stijena, Šušnjavac, Tir, Trnovac, Tuhovac, Tulina livada, Tulina lokva, Turdi pod, Uža, Veliki dolac, Veliki Mrkodol, Vlačica, Vlake, Voznik, Vrbica, Vrbični gaj, Vrto, Vučije stanine, Za kikom, Zanićka, Zidina, Zuhića lokva, Zvičevina, Žegalovci, Kondir, Pirišće. Strane ispod Kozla su pod sitnom šumom, i tu je seoska ispaša: Deligrude, Dubrave, Peharac, Peharna gruda, Jelovača, Krćna gruda, Počivala, Hodžinac, Orlovača, Pišćetak.
Muslimanski dijelovi, Odžak i Kopčići, su bili zbijeni. Na sredini Kopčića bio je veliki nenaseljen prostor zvani Škarine, danas je to otok bez ikakvog sadržaja. Katoličke kuće su bile razbacane po malim zaseocima. U Kopčićima se nalazila džamija čiji je minaret nakon potapanja jezera dugo stajao u vodi i zadnjih se godina srušio. U Kopčićima su bila tri dućana, sedam mlinova i tri kavane.
Nekada, u tursko vrijeme, cijelo se ovo naselje zvalo Ženovnica. Na Dublju, mjestu iznad Kopčića, bilo je srednjovjekovno groblje, očuvan je samo jedan stećak, a zove se Kamenbaba. Prema predaji tu je nekada bila "grčka crkva".
Za džamiju se u selu pričalo da ju je napravio unuk bega Kopčića, a da ju je zapalio Stojan Janković, ali požar nije uništio minaret. Pričalo se da je minaret sagrađen od kamena crkve na Šćitu. Kula begova Kopčića bila je u Odžaku. Iznad mjesta Kamenbabe nalazilo se kužno groblje, gdje su sahranjeni mnogi stanovnici Kopčića pomoreni od kuge.
U Kopčićima je tridesetih godina dvadesetog stoljeća živjelo 58 muslimanskih i 20 katoličkih obitelji. Od katoličkih obitelji u Kopčićima su živjeli: tri obitelji Penava koje su doselile s Maglica, a živjele su na Pirišću; jedna obitelj Kutleša, doselila sa Zvirnjače, živjela je u Gaju; jedna obitelj Kalajdžića doselila se iz Duvna, živjela je u Gaju; četiri obitelji Vrljića živjele su na Mejniku, a doselili su s Risovca; jedna obitelj Kvasina živjela je u Gaju; dvije obitelji Raspudića živjele su na Lukama, a doselile su iz Hercegovine; iz Duvna je doselila jedna obitelj Radoša, koji su stanovali na Škarinama; jedna obitelj Mitrovića stanovala je na Lukama; Brkići su doselili iz Hercegovine, a stanovali su na Lukama; dvije obitelji Ravlića ili Tufekčića ili Brešića doselile su iz Dalmacije, a stanovali su u Kopčićima; dvije obitelji Šimunovića ili Šola stanovale su na Rosuljama, a doselile su iz Duvna; jedna obitelj Bagara doselila je s Proslapske planine, a stanovala je na Lukama.
Od muslimanskih obitelji najpoznatija je bila obitelj Kopčića od koje su nastale tri obitelji Fetahagića ili Kasumovića, dvije obitelji Bećirbegovića, devet obitelji Kadrića, pet obitelji Muratbegovića, tri obitelji Zukića, dvije obitelji Sulejmanagića, četiri obitelji Mahmutbegovića, četiri obitelji Jusufbegovića, tri obitelji Huseinbegovića, sedam obitelji Hasanbegovića, dvije obitelji Agića, dvije obitelji Džaferbegovića i sedam obitelji Beganovića.
Po predaji, predak obitelji Kopčića Gazi Kasum alajbeg došao je s nekom turskom vojskom od Šama. On je na Mohaču uhvatio kralja, i za to junaštvo je dobio "zijamet" koji su sačinjavali veliki dio prozorskog i duvanjskog sreza. On je bio i "deribeg". Kralj, kojega je uhvatio, dao mu je prsten i komad crvene čoje, po čemu će ga poslije prepoznati, jer je znao da ga Kasum neće dovesti do sultana, nego veziri koji će ga oteti od njega, kao što je i bilo. Kralj ga je poslije prepoznao po njegovim kopčama. Kopčiću je dano da bude njegovo što hoće. A on je zatražio ono što može na svom Mlikoti objahati. Tako je dobio ovo područje. Za pola dana je objahao od stjene Šibenika do sadašnjeg turbeta, a od po dana mislio je da će obići Uskoplje. Međutim, crkao mu je konj jer ga je neka baba prevarila rekavši mu da je najbolje dati konju ozimice pšenice pa ga napojiti. Konja je pokopao na mjestu gdje je i uginuo, pod Rumbocima. I nad konjem je gromila, a i beg je u blizini sahranjen, gdje je turbe. Tako Uskoplje nije postalo Kopčevina. Glavno imanje Kopčića bilo je u Duvnu i tamo su starješine sela bili ujedno i subaše Kopčića. Kopčići bi samo ljeti stanovali u Duvnu, a tamo su stalno imali blago - stoku. U Lipi i u Kongori su imali svoje kule.
Selo Kopčići danas više ne postoji, potopljeno je Ramskim jezerom 1968. godine.Vrh

16. Kozo. Na obroncima planine Ljubuše nalazi se selo Kozo. Nekada je to bila samo planina stanovnika sela Kopčići. Selo je razdvojeno šumom Dašnik od Mrkodola, gdje je također bilo staja i stanova sela Kopčići. Danas je Kozo naselje u kojem stalno živi 15 obitelji.
Lokaliteti na ovom prostoru imaju ova imena: Kozo, Bartovina, Bukovica, Smetina, Jasle, Kućište, Omar, Džegalovci, Šabanovina, Doci, Lanišća, Razišća, Borova glava, Puzdrovac, Usin konak, Mali i Veliki Mrkodol, Pukve, Katunina, Kik, Lokvetina, Cvrljivica, Konjske lokve.
Na Kozlu je 1932. godine bilo stalno naseljenih deset obitelji, a na Mrkodolu pet. U Mrkodolu su bili nastanjeni samo Hercegovci, koji su do početka dvadesetog stoljeća gradili samo staje. Najprije su obrađivali zemlju kako bi mogli štogod zasijati, a kasnije su ostajali i preko zime i naseljavali se za stalno. Većina obitelji su imali dvojna vlasništva, jedno u Hercegovini, a drugo na Mrkodolu.
Uz stalno naseljene, na Kozlu su svoja imanja imale i begovske obitelji iz Kopčića (Begovići, Agići, Mahmudbegovići i Hasanbegovići, Muratbegovići), ali su oni tu boravili samo preko ljeta.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Kozlu su stalno naseljene bile ove obitelji: četiri obitelji Tadića ili Tatkića porjeklom iz Kongore; jedna obitelj Barišića porijeklom je iz "Kaura"; dvije obitelji Ravlića potječu iz Dalmacije, a na Kozo su doselile iz Ripaca; dvije obitelji Brkića doselile su iz Dobrog Sela iz Hercegovne, a od njih su neki odselili u Ripce; jedna obitelj Žilića doselila je iz Proslapa, a jedna obitelj Korda pripremala se živjeti na Kozlu za stalno.
Bilo je više obitelji koje su se pripremale trajno boraviti u Mrkodolu, a to su: četiri obitelji Raspudića iz Dobrog Sela; jedna obitelj Karača iz Crnča; jedna obitelj Širića porijeklom iz Broćanca kod Posušja; jedna obitelj Miletića iz Dobrog Sela; dvije obitelji Šaravanja iz Dobrog Sela; dvije obitelji Kneževića ili Revenića koje potječu iz Goranaca; jedna obitelj Petrovića koja potječe iz Rakitna kao i jedna obitelj Miličevića i jedna obitelj Pavkovića. Svi ovi, iako stanuju u Mrkodolu, još su bili u zajednici s ostalim članovima obitelji koji su stalno živjeli u Hercegovi. Tako se nikada nije moglo jasno odrediti jesu li ove obitelji ovdje stalno naseljene ili samo privremeno.
Budući da je Kozo 1981. proglašen samostalnim naseljem, nemamo do tog vremena odgovarajućih statističkih podataka. Po popisu 1991. godine bilo je 105 stanovnika, svi su bili Hrvati. Danas na Kozlu u 15 obitelji živi 72 stanovnika, svi su Hrvati.Vrh

17. Orašac. Naselje Orašac obuhvaća sve zaseoke od Maglica do Proslapske planine, a to su: Radinice, Podaniš, Malekini, Kalaura, Dubo, Ubo, Lise.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele na Orašcu vode se pod ovim imenima: Andrića dolac, Arinuša, Bare, Barnica, Baščetina, Baščice, Batiovica (Batijavica), Bećina kosa, Blace, Borbinovo guvno, Bošnik, Brdo, Bregovi, Brig, Brikinja, Brižina, Brljužine, Bukovica, Bukve, Bukvica, Bunar, Bunarić, Crnica, Čatrnja, Česma, Čilni doci, Čuljkovi podići, Čupića guvno, Ćurin dolac, Delićka, Diljka, Dobri doci, Doci, Dočić, Dočić kod lokve, Donja njiva, Donji krstac, Dragomir, Dršlac, Dubo, Duvanjci, Dvanjci, Falataruša, Fejzića dolac, Gaj, Glavinjak, Gnjila, Gola kosa, Golubinka, Gornja njiva, Grah, Granin dolac, Gromila, Grozdin krč, Guvnamica, Guvno, Guvno ograda, Gvozd, Hasin dolac, Hrastac Iva, Ivanikovica, Jabuka, Japruga, Jasike, Javor, Jela, Jeleč, Kačac, Kalaura, Kalem dolac, Katin greb, Katino lice, Kerinov prag, Klanac, Klančić, Kod Jasikovice, Kod javora, Konopljišće, Kosa, Koščanica, Kovačev do, Kovačuša, Kragulja, Krč, Krečana, Krešićka, Krivača, Krivodol, Krstac, Krš, Kruška, Kuburnjača, Kućetina, Kudrića liska, Kuga, Kuna, Lazina, Lekra, Letičine njive, Lice, Lokvica, Lončarev dolac, Lučnjak, Lug, Luka, Malkinovo guvno, Mašin dolac, Mazičevina, Medenik, Medvednjak, Među njivama, Merića vlaka, Mijatovka, Mišića dolac, Mravlji doci, Mrs, Mujkića dolac, Muravica, Nasloni, Ograda, Ojič, Omarutevina, Omeljci, Opletić, Oštra glavica, Oštra kosa, Pačevo, Paprika, Pareš dolac, Pehar, Pitića bašča, Pleće, Poce, Pod kamenom, Pod lise, Pod Pačevom, Pod vodilom, odaniš, Podić, Podrajče, Podresincia, Podvoda, Podvornica, Podvran, Pole, Poljice, Poređe, osijastina, Postupnice, Potoševac, Potpočevom. Praščino trnje, Prisika, Priskulja, Prisoje, Ravna, Ravno, Ražića dolac, Resnica, Riškovac, Rosnik, Rosovača, Rudo polje, Rupe, Rušče, Savićka, Selišće, Semerno, Silovina, Sitne kruške, Slani doci, Smrikovača, Sniženica, Stari doci, Stramisavac, Strana, Studenac, Suhi dolac, Šaš, Šatorovka, Šuljkuša, Šuškovo lice, Tomuruci, Trahinovac, Trakića vlaka, Trklje, Tulićka, Tutina kuća, Ubo, Ukos, Uz Šaš, Vaganj, Vanjanka, Velika njiva, Više lazi (Višelazi), Više Pehara, Vlačica, Vlajina, Vlake, Vramići, Vrilo, Zabuhića njiva, Zagožđe, Zaguznica, Zanoga, Zaružna kosa, Zauranje, Završće, Zdenkuša, Zečeva vlaka, Zećuša, Zemljenik, Zidina, Zukva, Zuluša, Žilićka Begov Dolac, Kolem-Dolac, Guljače, Pear, Pasovača, Lebra, Bućice, Rutići, Brujica Dolac, Krastac, Potkamenom, Dobri doci, Ubo, Bratiševac, Zavranje, Vlainja. U Orašcu su žive vode: Vrilo, Bukovica, Dubo (dva bunara), Tomruci i Krvavica.
O prošlosti ovoga kraja govore brojne gromile i legende.
Na brdu Onišu mogu se i sada pronaći ostaci lonaca i drugih glinenih posuda. Tu je nekada postojala gradina. Priča se da je na vrhu Oniša nekada bila "grčka crkva" i da su tu živjeli "Kauri". Od brojnih gromila izdvajaju se: Zmijinjača na brežuljku Kalaura, na kosi pod Onišem, zatim na Kamenu pod Paćevom, na Lipoj ledini iznad Duboga, na Rastima na Dubom, kod Bulaja i u Klancu. U katoličkom groblju u Podanišu ima stećaka. Jedan stećak se nalazi na putu za Maglice, a drugi je na stranama. Pričaju da su na Paćevu "Grci" sijali pšenicu i da su oni vodu Tomruke na Dubom izveli drvenim vodovodom (tomrucima) na put.
Pričalo se kako je krajem devetnaestog stoljeća kuga pomorila mnogo stanovnika, pa su neki bježali u brda. Tako je Božin dolac dobio ime po Boži koji se tu sklonio od kuge i umro.
Na Radinicama je bila kula Peštelja iz Prozora, a na Orašcu je bio čardak od Miralema s Kupresa. Po pričanju su Ubo, Jasikovina i Lise nekada bili samo katuni gdje se izlazilo samo "na litišće", a tek su prvi počeli stalno stanovati početkom dvadesetog stoljeća. U ova naselja, kao i u Dubo, počeli su se naseljavati stanovnici nakon diobe u orašaščkim zaseocima. U Dubo su se prvi naselili Lovrići koji su doselili iz Malekina.
Selo Malekini dobilo je ime po obitelji Malekin od kojih već dugo nitko ne živi ovdje nego su preselili u Ripce. Priča se da su bila sedmorica braće Malekina koji su bili hrabri junaci. Fratri ne bi započimali slaviti misu dok ne bi došli Malekini koji bi bili spremni zaštititi misare od kabadahija. Neki od Malekina prebjegli su u Mandino Selo kod Duvna.
U naselju Orašac danas postoje katolička groblja u Podanišu, Malekinima i Dubom.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Orašcu su bile sljedeće obitelji: devet obitelji Lovrića porijeklom iz Duvna, neki su od njih odselili u Jajce, a neki u Varvaru; devet obitelji Bulaja su starosjedioci; pet obitelji Andričića, koje su nekada zvali i Arežinama, također su starosjedioci; dvije obitelji Brkovića i jedna obitelji Ćavara ista su obitelj; od jedne obitelji su također četiri obitelji Čupića, tri obitelji Podborkića, dvije obitelji Ravančića i jedna obitelj Ćavara; od tog roda su također tri obitelji Mostina, osam obitelji Bradića, četrnaest obitelji Bošnjaka i četiri obitelji Rumbočića. Svi Bošnjaci u Rami imaju podrijetlo od četvorice braće iz Hercegovine; jedna obitelj Savića došla je prije austro-ugarske okupacije; dvije obitelji Nikolić-Prce došle su iz Proslapa prije dolaska austro-ugarske vlasti; tri obitelji Grbeša porijeklom su Pinjuhi iz Hercegovine, a došli su na Orašac sa Šćita; devet obitelji Kuraja se na Orašac doselilo iz Proslapa; jedna obitelj Grozdića, nekada zvana Bogdani, bila je siromašna obitelj; jedna obitelj Brkića podrijetlom je iz Duvna; jedna obitelj Mišura je s Višnjana doselila u Malekine; jedna obitelj Faletara i jedna obitelj Abaza doselila je iz Proslapa; četiri obitelji Zubaca i jedna obitelj Lekića doselile su iz Grljevića u Hercegovini, a zimuju na Jasikovici; jedna obitelj Matkovića, porjeklom iz Rakitna, također zimuje na Jasikovici.
Od muslimanskih obitelji u to je vrijeme bilo šest obitelji Zec i devet obitelji Pračića, a doselile su od Prače kod Rogatice.

Poslije rata (1948.) na Orašcu je živjelo 433 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao: 1953. godine - 520 stanovnika; 1961. godine - 608 stanovnika; 1971. godine - 707 stanovnika; 1981. godine - 699 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) na Orašcu je živjelo 687 stanovnika od čega je bilo 574 Hrvata i 108 muslimana. Danas na Orašcu živi 530 stanovnika (Hrvata) u 117 obitelji.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).Vrh

Župa Rumboci

1. Rumboci su selo smješteno u podnožju Pliševice. Iznad sela su strme padine planine Raduše, a ispod sela blage strane i dolovi. Sam naziv sela Rumboci nema jasnog tumačenja. Samo su pokušaji odgonetanja ovog imena iz naziva Rudiboci, oblik koji spominje fra Jeronim Vladić u svojim Urežnjacima, što bi trebalo označavati boju rude u rumbočkoj strani, ili iz naziva Rumbok, kako ovo selo naziva fra Ivan Frano Jukić, što bi moglo biti povezano s položajem sela na boku rijeke Rame.
Kuće su grupirane po zaseocima, nekada odvojenim nenaseljenim prostorom, a danas uglavnom posve spojenim novosagrađenim kućama, koji se nazivaju Trzan, Donje Selo, Bulići, Šarci, Ćuci, Franjići, Beškeri, Majčići, Poljane i Nikolići.
Vode u selu poznate su po imenima: Bilo, Draganj, Vodica, Studenac i Borak iznad sela.
Ostali lokaliteti, njive, livade, okućnice i šume navode se u katastarskim knjigama pod ovim imena: Adzolićka, Andrijanov dolac, Audina ograda, Babićka, Bare, Begića dolac, Begovac, Beovo, Beškerova ravan, Bila gromila, Bilićka, Bilo, Biluša, Biljužnica, Bistovica, Boričje, Borovice, Borovišće, Braimov dolac, Brig, Brigovi, Brist, Brize, Brižine, Bulić, Bulića dolac, Bunarić, Čalićka, Čepalovac, Čepliz, Čeprljače, Ćorinuša, Divan, Dobrina, Doca, Doci, Dok, Dolac, Dole, Donja guvna, Draganj, Drvenjak, Dub, Duboki dolac, Duga dila, Duge mekotine, Dužice, Džaferovka, Franjići, Gajice, Garević, Glavenjak, Glavica, Gornje poljice, Grabušine njive, Gradica, Gradina, Gredica, Grkašnica, Gubak, Gunjevača, Gušće boričje, Guvna, Halilovića gruda, Ibrahimov dolac, Idovarica, Ilićina greda, Ivići, Ivlje, Jarčići, Jasike, Javor, Javorak, Jazina, Jedina liska, Jelešac, Jezerac, Juneći dolac, Jurkov dolac, Kaepak, Kalpok, Kamenice, Kaprina vrtača, Katunišće, Kicelj, Klingerice, Kod javora, Konopljište, Korita, Kosa, Kosurina, Kraovac, Krč, Krstaci, Krš, Krtuša, Kućarica, Kukavice, Kuke, Kurovi doci, Lasića glavica, Lis, Liske, Lišnjak, Litina, Livadica, Lokva, Lokvice, Lučica, Luka, Majčića bara, Majčića dolac, Majčići, Majerovka, Mali česan, Manjišćik, Meje, Mekiš, Milešića brig, Milovac, Močilo, Muhinja, Mumirovka, Mustafićka, Naplovak, Napodnica, Nastinje, Nizpolje, Obadine, Obrva, Oglavak, Ograda, Ogradica, Orićev brig, Osoje, Pačevo, Paljež, Paprnji dolac, Pastuji, Petrov dolac, Petrovići, Pod, Pod bukvom, Pod gredom, Pod Kiceljom, Pod Osoje, Pod Ostapićem, Pod Raduša, Podak, Podi, Podijevak, Podivlje, Podovi, Podvornica, Poljane, Poljice, Povoz, Prigožđe, Prisojnik, Priška glavica, Progon, Puko Iličića, Putevi, Rastić, Rašće, Rašiće, Rat, Ravašnica, Ravna njiva, Ražišće, Rešin dolac, Rešuša, Rivine, Romanov gvozd, Rudo polje, Rupce, Rupe, Samarina, Selišće, Sina, Srednja Plišavica, Stara kuća, Stražbenica, Stubina, Suha poljica, Suho klečje, Šahinovka, Šarampov, Šarci, Škrivenjak, Tadića ograda, Trijakovice, Trišnjevača, Trišnjica, Trnovac, Tronjak, Trzan, Tvrdi dolac, Urije, Utiri, Veliki dolac, Vlake, Vodica, Vrana lokva, Vrila, Vrtača, Vrtli, Vrto, Za glavicom, Zavozi.
Iznad sela postoji jedna gradina i jedna gromila. U selu ima više stećaka na različitim mjestima. Ima ostataka od nekoliko starih grobalja i tragova gotovo zaraslih grobova, vjerojatno kužnih grobalja. Naime u drugoj polovici 18. i početkom 19. stoljeća cijelu Ramu, pa tako i Rumboke, pogodile su dvije epidemije kuge. Mnogi su stanovnici tražili zaštitu od ove neizlječive bolesti bježeći u brda, gdje su neki znali i umrijeti. O tim zbjegovima postojale su različite priče u kojima je naglašen strah od ove teške bolesti.
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katoliko, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (pričešćene) i 328 djece (nepričešćenih).
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Rumbocima je živjelo 110 katoličkih obitelji. Starosjedilačkom obitelji smatra se bitelj Milišića, a od njih su nastale tri obitelji Ivića, šest obitelji Iličića, devet obitelji Šarčevića - Sandala, dvije obitelji Ostojića, četiri obitelji Fofića, šest obitelji Barabana, četrnaest obitelji Nikolića - Džolana i osam obitelji Franjića - Zelića. Osim njih, u starosjedilačke su se obitelji ubrajale četiri obitelji Zečevića, šest obitelji Žutića, šest obitelji Beškera, jedna obitelj Novaka, devet obitelji Kovačevića - Pelušića i jedna obitelj Ćulapa.
Doseljenicima u Rumboke smatralo se sedam obitelji Petrovića, a doseljeni su iz Dalmacije. Najprije su doselili na Gmiće, a poslije zadnje kuge u Rumboke. Nekada su se zvali Jurići. Od njih potječe i jedna obitelj Pivića. Jedna obitelj Kapčevića doselila se iz Hercegovine. Dvije obitelji Lovrića doselile su od Lovrića iz Varvare. Dvije obitelji Kneževića - Samardžića najprije su iz Hercegovine doselile na Gmiće i u Lapsunj, a kasnije u Rumboke. Jedna obitelj Vidakušića doselila je iz Proslapa. Jedna obitelj Ćurića doselila je s Gmića. Četiri obitelji Ćuk potječu iz Kočerina iz Hercegovine. Oni su najprije doselili u Rumboke, a odatle u Ripce, Jakliće i Uskoplje. Jedna obitelj Ćurčića - Vrljičaka doselila je iz Vrljike. Jedna obitelj Anđelića doselila je iz Hercegovine. Pet obitelji Baketarića potječe iz Lapsunja. Pet obitelji Burečića potječe iz Duvna, kao i njihovi rođaci Jurići kojih je bilo četiri obitelji. Jedna obitelj Brkića doselila se iz Kopčića. Bile su tu i četiri obitelji Jakovljevića kojima se ne zna podrijetlo.
U to je vrijeme u Rumbocima živjelo 12 muslimanskih obitelji: tri obitelji Bačvana podrijetlom iz Duvna, tri obitelji Džaferovića - Bulića doselile su kao spahije, a rodbina su im bile tri obitelji Čolića, jedna obitelj Čepalo zvala se Durmiševići, a još ranije Kovačevići, jedna obitelj Bajrića doselila je iz Donjih Višnjana, jedna obitelj Ćuliman doselila je iz Varvare. Zna se da su ovdje nekada živjele i muslimanske obitelji Deminići, Ajanići, Ganići i Majčići.
Poslije rata (1948.) u Rumbocima je živjelo 774 stanovnika. Broj se brzo povećavao tako je 1953. godine bilo 749 stanovnika, 1961. godine 941, 1971. godine 1248, a 1981. godine 1581 stanovnik.
Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Rumbocima je živjelo 1655 stanovnika od čega su 1618 bili katolici, a 33 muslimani.
Godine 1946. u Rumbocima je dovršena gradnja četverogodišnje škole, a godinu dana kasnije izgrađen je zadružni dom u kojem su do osamdesetih godina prošloga stoljeća bili smješteni prodavaonica (zadruga), magazin i kavana. Kratko vrijeme zgrada je bila prenamijenjena u tvornicu disketa, a u zadnjem ratu služila je kao ratna bolnica.
Sedamdesetih godina gotovo svi rumbočki radno sposobni muškarci odlaze na privremeni rad u Njemačku i Austriju što poboljšava materijalne uvjete života, ali i izrokuje najrazličitije posljedice koje će se trebati još dugo analizirati. Poboljšanje materijalnih uvjeta života i potapanje plodne ramske zemlje (1968.), uzroci su koji širom otvaraju vrata za odlazak i selidbu mnogih obitelji iz Rumboka.
Koncem lipnja 1972. godine ovo se mjesto našlo u vrtlogu jednog iznenadnog i neobičnog događaja. Naime iz Australije je u tadašnju Jugoslaviju ušlo devetnaest hrvatskih emigranata, članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva, rodom uglavnom iz BiH. Kasnije su prozvani Bugojanska skupina. Od granice su se prevezli kamionom do sela Lužani kod Bugojna, a odatle su pješice prešli Radušu i spustili se u šumu Bukovicu iznad Rumboka. Nekoliko dana živjelo se ovdje u pravom ratnom stanju i borbi u kojoj je bilo poginulih i među emigrantima i među vojnicima "teritorijalne obrane". Jedan od emigranata bio je Ilija Lovrić, rodom iz Varvare. Nakon više od mjesec dana grupa je razbijana, većina ih je pobijena, samo je jedan preživio i to uz izdržavanje višegodišnje zatvorske kazne.Vrh

2. Varvara. Ispod strmih padina Umne glave, između Izlaza i izvora rijeke Rame, nalazi se naselje Varvara. Iznad same Umne glave, na vrhu kose Sića, zaseok je Kazivići - Kaznovići. Gornje je selo na istoj kosi između doline Trojače i doline Paljike, a Donje je u strani spomenute kose. Rastavljen od Gornjega sela dolinom Trojačom na kraju kose Grebena nalazi se zaseok Majčići. Na bežuljku Grebenu ili Banjdolu nalaze se sela Draganj i Knežići. Na rijeci Rami su se, sve do nastanka jezera, nalazili milinovi, 5 mlinova s 23 vitla.
Žive vode su poznate po imenima Šljivovik, Draganj, Uljenik i Ilidža. Ilidža se smatra veoma zdravom i ljekovitom vodom. Prema pričanju, ova je voda nekada davno nošena u Sarajevo i prodavana.
Tu je i izvor rijeke Rame. Vrelo se nalazi između Gradine i Mratinovca. Vodu dobiva od većeg broja izvora. Do 1968. godine Rama je tekla od izvora do sela Mluše s lijeve strane i Kovačeva polja s desne strane rijeke i dalje kanjonom nizvodno sve do ulijevanja u Neretvu kod nekadašnjeg naselja Rame, nedaleko od današnjeg sela Hudutsko. Gradnjom brane tok Rame kroz ramska polja pretvoren je u Ramsko jezero. Rama dalje teče kroz vodovodne cijevi 9,5 km do Marine pećine, gdje se ulijeva u Jablaničko jezero. Manja količina vode od nekadašnjih pritoka Rame (Prozorčice, Krupića, Radoćuše, Vojne, Volujače) teče nekadašnjim koritom rijeke Rame i upotpunjuje ljepotu kanjona.
Rama izvire na visini od 540 m. Njenu desnu padinsku stranu čine obronci Vrana, Ljubuše i Čvrsnice, koji se izdižu i do 1500 m visine, a s njene lijeve padinske strane spuštaju se obronci planina Raduše, Makljena, Kolivrata, manjih i većih brda s kojih se u daljini vide vrhovi Vranice i Zec planine. Oko vrela i nizvodno nalazili su se kazani, lijevci, prorezi i drugi zanimljivi oblici koje je Rama stvarala svojim zaljevima, virovima i usjecima.
Prema ranijim mjerenjima prije potopa Rame iz Ramskih vrela je u maksimumu istjecalo do 15 m3/sek, a u minimumu oko 1m3/sek. Optimalni protok Rame iznosio je 11 m3/sek, a minimalni 2,5 m3/sek.
Srednja godišnja temperatura Ramskog vrela iznosi 7,5 0C što govori da je ovaj izvor najhladniji među gornjeramskim izvorima. Prirodna ljepota izvora Buka i Krupića slična je vrelu Rame.
Nazivi njiva, livada, okućnica, gajeva i drugi lokaliteti prije nastanka jezera bili su sljedeći: Agine ledine, Bandovo, Bare, Barica, Baričje, Bašića liska, Bažurak, Bilimišće, Blaganj, Bliznaci, Borovača, Božurak, Bukva, Bukvići Jelica, Bunarić, Bunarina, Cicranin bunar, Crvenik, Čelemija, Čeprljače, Čvaljine, Ćulina vlaka, Ćurak, Debela glavica, Doci, Dočići, Dolac Ulanik, Domine njive, Donji gaj, Draga, Draganj, Drinjak, Duboki dolac, Duga vlaka, Dužice, Đurđevača, Gamaruša, Gavranuša, Gilovača, Glavica, Glavičica, Gornji bliznaci, Gornji gaj, Greben, Grljevača, Grude, Gurjevača, Gurnište, Gvozd, Hadžićka, Hanišće, Hasina ravan, Homare, Hraščina, Isićnje, Izlaz, Jama snježnica, Jametina, Jarčići, Jare, Jastrebac, Jedini bor, Jelica, Jesen, Jurića dolac, Kadinica, Kamenica Giljevača, Kanska vlaka, Katunišće, Klačina, Kladovac, Klanac, Klapavice, Klicin dolac, Klicina ravan, Klicini doci, Klicuša, Klingerice, Klobučina, Kmetovac, Koja, Kolibe, Konj dolac, Kosa, Kozjenići, Kozo, Kravrica, Krč, Krčevina, Krnji doci, Krstac, Krš, Kruškica, Kućetina, Kulaševac, Kupušnjak, Lanišće, Lazine bukve, Ledina, Lemišnjak, Lipe jele, Lipov dolac, Lipovača, Lisičje jame, Litorina, Lokva, Lokvetina, Lopate, Lučica, Luka, Ljutička brda, Majčićevina, Mala kosa, Mala snježnica, Mali dašnjik, Malinova draga, Manovac, Manjuškova kosa, Mašat, Maščino, Mašnikov pod, Mazalica, Mijatovo guvno, Miledovo, Mitaljka, Mlini, Mugorje, Mujkića vlaka, Mulamedića dolac, Nađak, Naplavak, Njivice, Ograda, Okruglača, Omanuša, Omare, Omarića oriluk, Omaruša, Osojčina, Osoje, Osojić, Oštra glavica, Pad, Paljika, Paprikuša, Paševina, Pašina ledina, Pašine vrtače, Pašini doci, Patića ravan, Pažimuša, Pearce, Peča, Peharac, Pelaše, Piškov konak, Pleča osoje, Plećina medijača, Pod, Pod golom kosom, Pod Lemišnjakom, Podašnjača, Poddolom kosom, Podeš, Podić, Podlanišće, Podovi, Podvojnica, Pokruša, Poljika, Poslanišće, Poterajnica, Potkućnica, Potok, Prisoje, Prkač, Pucina, Račvasti dolac, Raline, Rama, Rasoje, Ravna, Ravna glavica, Razvale, Ražište, Redulja, Ripišće, Rodranka, Rosulja, Rožetna pleća, Rožišća, Ružni doci, Saraćuša, Selišće, Sič, Sinjovi dolac, Slinovik, Smrč, Sofića dolac, Stipin dolac, Strana, Stražbernica, Stupi, Široka, Široka vlaka, Šljivovik, Šreguša, Talin dolac, Trnje, Trojača, Turčinov dolac, Tvrdi pod, Ulenik, Uljenik, Utulovac, Utulovare, Varčevina, Velika lokvetina, Velika njiva, Velika vlaka, Veliki dolac, Veliki selaci, Viceljevina, Vlaćica, Vlaka, Vlaka Biblerova, Vlake, Volov dolac, Vrto, Vugdalića guvno, Zmijnica, Žuta lica.
Najstariji povijesni podaci govore o postojanju naselja koje se nalazilo na prostoru današnje Varvare. Naselje Varvara razvilo se oko rijeke Rame i lokaliteta Velika Gradina, na kojemu su pronađeni tragovi života iz mlađeg kamenog doba, oko 2200 godina prije Krista. Naziv Velika Gradina nosi jedna krečnjačka hrid, odvojena od susjednog masiva Prezirevca dubokom klisurom u kojoj se nalaze gornji, ljeti suhi, izvori rijeke Rame. Neposredno uz južni obronak Gradine izbija prvi stalni izvor, jedan od glavnih izvora ove rijeke. Na istočnom obronku Gradine bilo je smješteno prapovijesno naselje. To je bio dobro odabran položaj, zaštićen s tri strane, tako ga se samo s istočne strane trebalo braniti. Vrh Gradine je odlična promatračnica odakle se mogla kontrolirati cijela Rama. Neposredno uz naselje je velik i jak izvor vode i rijeka sa svim svojim pogodnostima. Prema istoku i jugoistoku pružala se prostrana kotlina s plodnim obradivim zemljištem i pašnjacima. Naselje je ležalo na raskrižju putova prema Dalmaciji, Vrbasu i Panonskoj nizini. Zbog svega toga na Velikoj Gradini se razvilo jedno od najvažnijih naselja eneolita i brončanog doba u slivu rijeke Neretve.
Na temelju ostataka oruđa i raznih predmeta iz brončanog doba, može se pretpostaviti da su se stanovnici ovog pretpovijesnog naselja bavili i preradom metala, po svoj prilici bakra i bronce.
U Varvari je postojala starokršćanska bazilika. Crkva je imala glavnu lađu, predvorje, dvije pobočne prostorije i prostoriju koja je služila kao grobnica. Crkva je bila posvećena sv. Barbari, koja se u kršćanskoj tradiciji do danas štuje kao zaštitnica rudara. I to je pokazatelj da se vjerojatno negdje u blizini kopala ruda. Vjerojatno je današnje naselje Varvara i dobilo ime po sv. Barbari, zaštitnici rudara.
U Varvari se i danas nalazi obnovljeno turbe, nadgrobni spomenik, pod kojim je, prema pričanju, sahranjen beg Kopčić koji je umro nakon svog "obilaska oko Duvna".
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Varvari su živjele ove katoličke obitelji: tri obitelji Lovrića - Kovača doselile su iz Duvna, tri obitelji Cvitanovića prijeklom su iz Dalmacije zbog čega ih zovu Kaurima, jedna obitelji Ramljaka doselila je iz Rumboka, dvije obitelji Pavlovića potječu od Petrovića iz Rumboka, jedna obitelj Beškera doselila je iz Rumboka, jedna obitelj Ivića došla je na ženinstvo iz Rumboka, jedna obitelj Zečevića došla je na ženinstvo iz Rumboka, jedna obitelj Džolana također je doselila iz Rumboka, po jedna obitelj Jurića i Petrovića, te dvije obitelji Ljubića - Lumbića doselile su iz Duvna. Jedna obitelj Vidakušića ili Ramljaka doselila je iz Rumboka.
Od muslimanskih obitelji u Varvari su bile ove: devet obitelji Bektaša, dvije obitelji Gafurovića (nekada su se zvali Ćuste ili Palići), jedna obitelj Palića, šest obitelji Manjušaka, dvije obitelji Omerbašića, jedna obitelj Ajanića, svi se smatraju starosjediocima. Šest obitelji Majčića porijeklom je iz Rumboka. Pet obitelji Isaka se doselilo. Dvije obitelji Hasanagića doselile su iz Rumboka. Jedna obitelji Verem doselila je iz Donjeg Vakufa. Jedna obitelj Pračića doselila je sa Orašca. Dvije obitelji Mujanovića i jedna obitelj Čolića doselile su iz Rumboka. Za devet obitelji Bašinaca, kao i četiri obitelji Pokvića i sedam obitelji Vugdalića ne zna se podrijetlo. Jedna obitelj Mujića doselila je iz Kopčića.
Poslije rata (1948.) u Varvari je živjelo 1078 stanovnika, 1953. godine 1057, a 1961. godine 1296 stanovnika. Poslije potopa Rame broj stanovnika se naglo smanjio, tako je 1971. godine u Varvari bilo 816 stanovnika, a 1981. godine 807 stanovnika. Godine 1981. Varvari se pripajaju stanovnici potopljenih Kopčića. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Varvari je živjelo 620 stanovnika od čega je 248 bilo Hrvata, a 366 Muslimana.Vrh

3. Konj Dolac je nekada bio naselje gdje su bile staje i stanovi stanovnika Varvare i još nekih hercegovačkih obitelji koje su samo preko ljeta tu boravile sa svojim blagom. Naselje se kasnije formiralo između Prosoja i Gurjevače sa sjeverne strane i Dašnika s južne strane od zaseoka Konj Dolac i Lokve. Lijeva strana uvale Lokve zove se Jarpuč. U vrijeme austro-ugarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu u Konj Docu su bile samo dvije staje, Muje Bašinca i Muje Svitlice. Dolaskom nove vlasti, zemlju u Konj Docu kupuju uglavnom Hercegovci i nastanjuju ovaj prostor i na njemu ostaju tijekom cijele godine.
Nedostatak živih voda ovdje je bio trajni problem. Samo je preko zime bilo vode u Jarpuču, a preko godine su vodu koristili iz čatrnja.
Nazivi njiva, livada, pašnjaka i šuma ovdje su: Kućetine, Grude, Podašnjače, Doci, Krečane, Debela glavica, Progoni, Krujini Doci, Stražbenica, Pelaše, Lokve, Zabrđe, Tijević, Strana, Prisoj.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Konj Docu je bilo devet katoličkih i sedam muslimanskih obitelji. Od katoličkih obitelji tu je živjela jedna obitelj Cvitkovića, dvije obitelji Paponja i dvije obitelji Brkića, koje su doselile iz Lipna iz Hercegovine, dvije obitelji Lovrića koje su doselile iz Varvare, jedna obitelj Kraljevića koja je doselila iz Kočerina i jedna obitelj Korda iz Grljevića.
U to je vrijeme u Konj Docu stalno boravilo nekoliko obitelji iz Hercegovine, koje se nisu dijelile od članova obitelji koje žive u Hercegovini. Bile su to dvije obitelji Ivankovića i dvije obitelji Bazina doseljene iz Kočerina, dvije obitelji Prskala doseljene iz Lipna i jedna obitelj Martinovića doseljena iz Kočerina.
Od muslimanskih obitelji u to je vrijeme ovdje boravila jedna obitelj Manjušaka, dvije obitelji Bektaša, jedna obitelj Majčića i tri obitelji Vugdalića. Svi su oni porijeklom iz Varvare gdje su imali svoju najbližu rodbinu.6
Katolici se Varvare od 1930. godine počinju pokopati u groblju u Konj Docu, a muslimani u Varvari.
Stanovnici Konj Doca živjeli su isključivo od uzgoja ovaca. Šezdesetih godina prošloga stoljeća neke su obitelji odselile u Slavoniju. Pred zadnji ratu u Bosni i Hercegovini većina se obitelji vratila u Hercegovinu ili su se nastanile u Rumbocima ili u Prozoru.Vrh

4. Zahum je nekada bio samo "planina" sela Rumboci. Smješten je zapadno od Rumboka i izdužen u pravcu istok-zapad. Južnu granicu čine Oštra glava, Gurjevača, Česan, Umna glava, Debela glavica, Perac, Straže, Razvržđe, Kicelj, Varda, Suvo klečje, Glavičice, Idovac, Nastinje i Pliševica.
Ovdje nema nigdje žive vode, samo su lokve i čatrnje. Njive i livade su poznate po imenima: Čeprljače, Katunišće, Malješćek, Podak, Duga dila, Bristovica, Više Bristovice, Pod Bristovicom, Bristo, Dobrina, Poturov dolac, Kurtino vrilo, Rat, Napodnica, Zavozi, Javorak. Šume i ispaše po Raduši su: Prodojnica, Ravne, Marisovača, Katuni, Razvržje, Govejarski dolac, Duboka vrtača, Pitomi pod, Ivića dolac, Dovarice, Ježovača i Brigovi.
Većina zahumskih strana su goleti i služe za ispašu. Šume ima veoma malo.
Zahum postaje naseljem kasnije, kada su neke obitelji ostajale tu preko čitave godine, a neke bi prezimile u Rumbocima. Kuće su građene u manjim skupinama, u zavjetrinama i vrtačama, pa su tako stvarani zaseoci koji su nazivani posebnim imenima: Petrovići, Šarčevići ili Sandali, Brajinov Dolac, Radići, Beškeri, Franjići, Ivići, Petrovići, Zelići, Prskali, Nikolići, Čeprljače. Stanovnici Zahuma bavili su se stočarstvom, uzgojem ječma i planinskog krumpira.
Prema predaji iz Brajinova Doca potječe legendarna Diva Grabovčeva.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Zahumu su stalno boravile ove obitelji: Franjići ili Tubići, Ostojići, Fofići, Jakovljevići, Zečevići, Beškeri, Kovačevići-Pelušići, Ivići, Iličići, Baketarići, Šarčevići-Sandali. Ipak je većina obitelji ovdje boravilo samo preko ljetne sezone, od ranog proljeća do kasne jeseni, a to su: dvije obitelji Burečića, dvije obitelji Zelića, osam obitelji Šarčevića, dvije obitelji Iličića, sedam obiteli Petrovića, jedanaest obitelji Džolana, četiri obitelji Fofića, tri obitelji Barabana, jedna obitelj Jakovljevića, dvije obitelji Kovačevića, jedna obitelj Beškera, četiri obitelji Baketarića, jedna obitelj Ostojića, tri obitelji Ivića, jedna obitelj Brkića, dvije obitelji Franjića, jedna obitelj Pivića, tri obitelji Žutića i jedna obitelj Vidakušića.7
Poslije Drugog svjetskog rata na Zahumu je organizirana osnovna škola za niže razrede, a nastava je održavana u privatnim kućama. Nastupilo je vrijeme obnove starih i gradnje novih kuća i drugih gospodarskih zgrada. Šezdesetih godina sagrađena je nova školska zgrada i Zahum je funkcionirao kao naselje sa najpotrebnijim sadržajima.
Odlaskom ljudi na rad u inozemstvo, najviše u Njemačku, stanovnici Zahuma počinju napuštati stari način života. Smanjuju se stada ovaca i broj goveda, nestaje potreba za velikom količinom sjena za prezimljavanje stoke, a ljudi bez povratka napuštaju svoje kuće i staje, te se trajno nastanjuju u Rumbocima ili u nekom drugom mjestu.
Tako je danas Zahum naselje u kojem ne živi više nitko osim pet-šest obitelji koje se bave uzgojem ovaca. Vrh

5. Zvirnjača. Uz tek asfaltiranu prometnicu Rama - Mokronoge - Tomislavgrad, na dvadesetom kilometru od Rumboka, nalazi se selo Zvirnjača. Na prostranoj visoravni smještenoj između planina Ljubuše i Ravašnice, na nadmorskoj visini od 1300 metara, planinske kuće su razbacane po obroncima Ljubuše, na rubu Ravanjskog polja. Zvirnjača je selo rumbočke župe koje pripada kupreškoj općini. Podjeljeno na nekoliko zaselaka (Latinluk, Tovile, Jonjići, Tadići), selo je do zadnjeg rata u BiH imalo oko sedamdesetak obitelji s ovim prezimenima: Bešker, Čiča, Čičić, Dodig, Gašpar, Jonjić, Jurič, Karlić, Keškić, Tadić i Tovilo.
Stanovništvo se bavilo uglavnom stočarstvom, a od poljoprivrednih kultura uspijevao je kvalitetan krumpir, ječam i zob. Nekada je ovdje paslo mnoštvo, na tisuće ovaca. Zbog napornog rada, teških zima i načina života, koji se ne sviđa mladima i onima koji su tražili posla u inozemstvu, mnoge obitelji su počele iseljavati i prije rata u BiH. Stanovništvo je selilo uglavnom u Slavoniju, Kupres i Bugojno. U zadnjem ratu Zvirnjača je bila na samoj crti obrane, zbog čega je iselilo civilno stanovništvo. Nakon rata vratio se samo manji broj obitelji, uglavnom starijih.
Selo ima i svoju crkvu, posvećenu sv. Anti Padovanskom. Vrh

Župa Prozor

1. Prozor je gradić o čijem imenu postoji više priča i sve su one uglavnom vezane za opću imenicu prozor kojom se označava otvor kroz koji se gleda dalje u svijet. Kada se od obližnjeg mjesta Lug gleda uz tok rijeke Prozorčice, gradić se ne može vidjeti jer je pred njim ogroman kameni blok, kojemu ulazni i izlazni otvori izgledaju kao prozori.
Rijeka Prozorčica je najprije tekla površinski i usijecala taj blok sa strane, a kasnije je pronašla podzemnu kamenu pukotinu kroz koju je protjecala i ujedno je proširivala u obliku prozora. Od Kule na tom kamenom bloku kasnije se razvila varošica Prozor.
Prozor je omanji grad smješten između Makljena (1370 m), Kolivrata (1174 m), obronaka Vrana (2074 m) i Raduše (1456 m). Iznad Prozora je Makljen, dominantna kota dinarskog pravca sjeverozapad - jugoistok. Tlo čine krečnjačke i dolomitske stijene. Vrhovi Makljena su sedlo Makljen (1123 m), Kozje stijene (1157 m), Debelo brdo (1316 m), Koštica (1285 m) i Sajina planina (1374 m). S druge strane Makljena su Mejnik (1276 m), Kalac (1307 m), Crni vrh (1370 m), Pidriš i vrh Kobila (1301 m). Od sedla Makljen između strmih klisura prema uskopaljskoj kotlini spušta se dolina Žlib.
Prozor je nekada bio veoma važna prometnica puteva. Put iz Splita i Duvanjskog polja vodio je preko Prozora prema izvorištu Neretvice pa sve do kreševskih i fojničkih rudnika. U srednjem su se vijeku kraj važnijih putova podizale utvrde, kule za zaštitu putnika. Tako je bilo i na raskrižju putova koji su vodili iz doline Neretve i iz Splita. Prozor je vjerojatno spočetka bio samo jedno važnije utvrđenje čiji su ostaci sve do danas ostali u prozorskoj kuli, a kasnije se oko te kule formiralo varoško naselje.
Kasnije je od 1890. do1900. iz Prozora preko sedla Makljena dolinom Žliba napravljena makadamska cesta. Danas je to asfaltirana cesta kojom se od Jadranskog mora putuje prema Zagrebu. Kapacitet ove prometnice je smanjen nakon stvaranja novih državnih granica između BiH i Republike Hrvatske.
Makljen je uvijek bio važan planinski prijevoj, ne samo kao putna komunikacija, nego i kao strateška kota s koje se kontrolira Prozor i Uskoplje - Gornji Vakuf. Zato su se i u Drugom svjetskom ratu i u zadjem ratu u BiH vodile žestoke bitke za prevlast na Makljenu.
Prema katastarskim knjigama općine Prozor-Rama okućnice, vrtovi, livade, šume i drugi lokaliteti u općini vode se pod ovim imenima:
Ahmedinovac, Badanj, Bare, Basturuša, Batalovac, Berberinica, Bilice, Bitovina, Bohovničko greblje, Bora, Borova kosa, Borovnica, Brdo, Brig, Brigovi, Brodača, Bukvić, Bumgarovac, Bunarić, Bungarovac, Crni vrh, Crvenke, Čardočina, Česma, Čifluk, Čolakovića gaj, Čukur, Čuvida, Ćarkovac, Ćatovina, Ćilimara, Ćorkovac, Ćurevina, Dembuša, Derviševina, Diljka, Dobre vode, Doca, Dočić, Dolac, Dolac jezero, Dolina, Donje Bare, Donje Šikotovine
Donji Dolac, Dragašnica, Dubci, Dubovljak, Duga njiva, Dukve, Duže, Dužice, Eljdovina (Eldovina), Eljubovina, Eričevina, Galamorina, Gavranovića, Glavanov dolac, Glavica, Gola glavica, Gola strana, Gornja niva, Gornje Bare, Gornje padižba, Gornje Šikotovine, Gornji Omanjac, Gornji Umanjac, Greb, Grudica, Gumanjce, Gumanjci, Gunječa, Gusovode, Gvozd,
Hadžijin gaj, Hendek, Hladna voda, Hraščevina, Igrišće, Javorje, Jerizovina, Jezerce, Jezero, Kač, Kača, Kačevina, Kamešac, Karalasanovića, Kolenci, Kolibetina, Konopišće, Kosa, Mahala, Kovačice, Krč, Krišići, Krivača, Kršić, Kucina brda, Kumbet, Kupale, Kupušnjak, Laštinjak, Lazine, Lisnice, Livadica, Lučica, Luka, Macanov dolac, Makljen, Malo Slime, Mandića kosa, Mašeta, Medvidnjak, Meopotočje, Milkin dolac, Mlake, Mlinac, Moilo, Mukoš, Muratov dolac, Naplovak, Navijalo, Nišića njive, Nožice, Ogaja, Ograda, Okangljača, Omeljak, Ometala, Osišće, Osoje, Osredak, Osridak, Ošanjak, Paljička njiva, Paljike, Panjevi, Park, Pileći brijeg, Piskavica, Pod križ, Pod močila, Pod Ravan, Podhrast, Podosoje, Pograde, Pograđe, Poljana, Polje, Postinje, Potoci, Potok uz Prisoje, Potput, Preko Makljena, Prisoje, Pušine, Rakovac, Raskršće, Rat, Ravan Kalemova, Ravne njive, Ravno, Rezanovac, Rodne njive, Rov, Rovči, Rovi, Slime, Slomak, Smojnjača, Stari gaj, Starića gaj, Strane, Strmac, Stubo, Studenci, Subošnica, Šećine njive, Šikotovine, Šiljaci, Šiljevina, Tatarov dolac, Trišnjica, Umanjac, Umanjac krč, Upori, Urija, Usile, Uzploče, Vakufsko groblje, Varoš, Velika njiva, Veliki strmac, Veliko Slime, Vinčec, Vinišće, Vitrenjača, Vrelo, Vrtače, Vrtaljice, Zaborovlje, Zaborovlje donje, Zaborovlje gornje, Zabošča, Zadrinje, Zagorci, Zagrude, Zakriž, Zalezje, Zapade, Zatanovlje, Zatišnja njiva, Zatrnovlje, Zaveze, Zekanovića, Zelena gora, Zlatarine, Žica, Žlibić.

Povijesni okvir

Prozor se prvi put spominje 11. kolovoza 1366. godine kada je bosanski ban Tvrtko "pod Prozorom u Rami" izdao povelju Vukcu Hrvatiniću kojom mu poklanja cijelu Plivu s gradom Sokolom za zasluge stečene u ratu.
U Prozoru su dva puta boravili dubrovački izaslanici: prvi put 13. veljače 1433. godine o čemu izviješćuju i svoga kneza, a drugi put 1434. godine kad ih je primio sam banTvrtko II. koji je tada boravio u Prozoru.
Prilikom osvajanja Bosne 1463. godine Turci su osvojili i Ramu, ali ju je mađarski kralj Matija Korvin, djelomično oslobođenu, darovao u prosincu 1463. godine Vladislavu, sinu Hercega Stjepana, zajedno s gradom Prozorom i još nekim susjednim župama kao znak priznanja za njegovo sudjelovanje u borbi s Turcima oko Jajca.
Rama je konačno pala pod Turke 1482. godine kada je pala i Hercegovina. Najprije je bila pod livanjskim, a zatim pod kliškim sandžakom. Kad je Klis oslobođen, Rama je postala dio bosanskog sandžaka.
O padu bosanskih utvrda vežu se brojne legende od kojih neke govore o izdaji. Jedna takva legenda govori i o izdaji prozorske utvrde.
"Silni sultan Fatih Muhamed II. navali na Bosnu osvojiti ju. Gradovi su padali jedan za drugim. Nestalo je Bosne ponosne.
Prozor je najdulje očuvao svoju slobodu. Šest godina osvajao ga je veliki sultan Fatih. Ostavili su mnogi Turci kosti pod Prozorom. I danas puna njihovih grobova, okolina Prozora svjedoči o srčanosti branitelja.
Turci navaljuju, ali se Prozor ne daje. I sam Bog zna bi li ikad sultan Fatih zauzeo prozorski grad da nije bilo neke starice iz porodice Dedića. Poruči ta baba silnom sultanu da će još mnogo glava Turci ostaviti pod Prozorom, a ako nju posluša ona će ga savjetovati kako će Prozor lako osvojiti. Obraduje se poruci sultan. Pozove odmah staricu preda se. Dođe baba pred sultana pa mu se previja. Obeća babi bogatu nagradu ako uspije zauzeti Prozor i okolicu Rame. Ponuđena nagrada razveseli babu i stane ona kazivati sultanu tajne: 'Uzmi, svjetli care, najvatrenijeg konja trogodišnjaka što imaš u svojoj vojsci, hrani ga tjedan dana najboljom zobi. Vode mu ne daj nipošto. Osmog ga dana dovedi Bijeloj vodi. Pazi gdje konj kopitom zagrebe zemlju tamo je pod zemljom voda koju si Prozorčani dovode u grad. Presjeci im vodu i kad ih žeđ bude morila sami će ti se predati u ruke, svijetli care.' Ispuni obećanje sultan. Nadari babu zlatnim dukatima i učini kako ga je savjetovala. Konj stvarno nađe vodu pod zemljom, sultan je odvrati od grada i nesretne branitelje stane mučiti ljuta žeđ. Žeđu izmučeni predaju se posustali branitelji. Jedino se kraljica koja je u gradu stanovala nije željela predati u ruke okrutnom sultanu. Uze dva svoja malena sina u naručje i s visoke se kule baci u potok koji je oko grada tekao. Narod u spomen na nju potok nazove Kraljevac. Svježa je to i čista kao suza voda.
Od koljena babe izdajice nitko sretan nije bio, na njenu porodicu udareno je i crkveno proklestvo, a od njih ni danas nitko ne može postati svećenikom jer oproštaja izdajici domovine nema!"
U bosanskom vilajetu sarajevski mulaluk dijelio se na visočku, fojničku, konjičku i prozorsku nahiju. Tako je u Prozoru sjedio naib sarajevskog mule.
Prozor je za vrijeme Bajazida II. (1481. - 1512.) proglašen kasabom i u njemu je kao i u drugim kasabama na sultanovu zapovijed podignuta džamija o državnom trošku.
Od 1626. godine Rama i grad Prozor pripadaju kliškom sandžaku. U Rami je boravio sandžakov kapetan i kadija. Godine 1641. spominje se kadiluk Prozor.

Grad Prozor

Počeci nastajanja grada Prozora

Počeci grada Prozora datiraju najvjerojatnije od ranoga srednjeg vijeka. Po nekakvom srednjovjekovnom pravilu uzduž važnijih prometnica podizane su utvrde s ciljem zaštite putnika i robe. Jedna takva utvrda sačuvana je i iznad Prozora, jer tu je bilo čvorište prometnica koje su s jedne strane išle dolinom rijeke Neretve i Vrbasa i s druge strane iz smijera Splita preko Gornje Rame.

Srednjovjekovna varoš Prozor

Grad Prozor započeo se razvijati od srednjovjekovne kule koja se nalazi na brijegu iznad Ponira i potoka Prozorčice. Nastao je kao i ostali srednjovjekovni gradovi: na oštrom nepristupačnom brijegu nalazila se kula opasana zidinama u koju bi se sklanjalo stanovništvo za vrijeme opasnosti. Izvan opasnosti stanovništvo je boravilo u varoši neposredno uz samu utvrdu. Tako je i uz utvrdu grada Prozora, koja se i danas nalazi na teško pristupačnom terenu, nastajalo naselje. I danas se uz nju mogu vidjeti urušeni ostaci kuća i drugih objekata varoši, a ruševine zidina kojima je bilo opasano naselje, zatrpane su i teško uočljive.
Malo niže od grada, na istom brijegu, nalazi se naselje Pograđe koje se nekada nazivalo Podgrađe (naselje pod gradom). Podgrađe je bilo izdužena oblika, varoš u kojoj su kuće bile poredane uzduž jedne ulice. Vjerojatno je baš u tom naselju postojao srednjovjekovni trg gdje se odvijao javni život varoši. Stariji dijelovi srednjovjekovnoga Prozora nalazili su se u stranama. Na lijevoj strani Prozorčice nalazila su se naselja Hasa, Ogoje i Gornja Mahala, a na desnoj strani Varoš ili Alefendina Mahala. Srednjovjekovni nazivi naselja dolaskom Turaka u Bosnu dobivaju nova imena, a samo su ponegdje sačuvani stari nazivi.

Prozor kao turska mahala

U vremenu turske vladavine u Bosni Prozor dobiva oblik turskog naselja. Pograđe prestaje biti središte varoškog života i postaje običnom mahalom koju su prozvali Bajazid-mahala. Takav naziv Pograđe dobiva po džamiji Bajezid ili Sultan Bajezid džamiji. Vjerojatno se radi o sultanu Bajazidu (1481.-1528.) koji je najvjerojatnije osvojio Prozor. Pograđe je podijeljeno na dva dijela: dio iznad džamije ostao je s imenom Pograđe, a dio ispod džamije dobio je naziv Čujda. U tom su vremenu u gradu nastale i nove mahale, a u njih su se doselili protjerani muslimani iz nekih krajeva tadašnje Ugarske. Tako je sjeverno od Pograđa nastala Gornja mahala s Mehmedbegovom džamijom, a iznad nje u strani nastala je mahala Ogoje. Paralelno s Pograđem ispod Donje mahale, s obje strane Prozorčice, nastao je donji dio današnjeg Prozora, prozvan Čaršija. Sve trgovine i radnje bile su smještene u Čaršiji s desne strane Prozorčice. U gornjem dijelu tadašnje Čaršije, s lijeve strane potoka, nastala je za ono vrijeme najljepša mahala Hasa ili Hajrulahagina mahala s Hajrulahaginom džamijom. Ispod Čaršije, na desnoj strani Prozorčice, nastala je Alefendina mahala ili Varoš oko Alefendine džamije. U tom dijelu grada nalazila se i sahat-kula koju je sagradio Alefendija. Mahale su bile razdvojene njivama i vrtovima, a povezivale su ih starinske trošne kaldrme. Izvan ovih mahala manji broj stanovnika je živio na Pojani u Barama, na Muslićevini, na Mejdanu iznad Prozora i na Dupcima iznad Ogoja.
Iako je u tursko vrijeme Prozor bio varoš balkanskoga tipa ipak nije imao mnogo hanova, zgrada u kojima su putnici imali besplatno sklonište. Bilo ih je svega osam: Gubin han, dva Fejzića hana i po jedan Muftića, Nuhefendića, Nuspahića, Zaimovića, Hadžića i Đonlagića hana.

Prozor u vrijeme austrougarske vlasti

Dolaskom austrougarske vlasti u Bosnu izgrađuju se brojni putevi. Tako je 1900. godine završen put koji je išao od ušća rijeke Rame, kroz Prozor te preko prijevoja Makljen za Gornji Vakuf. Taj put je prolazio od ponora Prozorčice do Bara i povezivao sve postojeće mahale. Središte grada polako se pomicalo uz Prozorčicu prema sjeveru, a uz cestu su se počele graditi nove kuće i drugi objekti. Muftića kuća, nekadašnje vlasništvo obitelji Muftića i sjedište turskih vlasti, i dalje je bila u službi države u kojoj je bio i stan sreskog načelnika. Uz tri navedene džamije u Prozoru je, za vrijeme austrijske uprave, na Šehovoj luci sagrađena i manja katolička crkva još nekoliko državnih zgrada.
Austro-Ugarska na području prozorskog sreza nije bitno izmijenila odnose u korist kmetova. Ono što se može spomenuti kao doprinos pozitivnom pomaku društva bila je sigurnost građana i imovine. To je uvjetovalo da se i u manjim kasabama, kakva je bila Prozor, počela razvijati trgovina i zanatstvo. Grad Prozor je u vrijeme dolaska austro-ugarske vlasti imao 845 stavnovnika (770 muslimana i 75 katolika), a cijeli prozorski srez 9.419 stanovnika (5.357 katolika i 4.062 muslimana).
U Prozoru je 1907. godine izgrađen vodovod iz općinskih sredstava. Otvorene su i dvije osnovne škole od okojih je jedna bila u gradu. Tada je bila prva regulacija potoka Prozorčice. Pri kraju austro-ugarske vladavine započelo se i s izgradnjom ceste koja je trebala preko Duvna i Buškog blata povezati Prozor s morem, ali je zbog početka Prvog svjetskog rata izgradnja puta prekinuta.
Pod novom vlašću Prozor je bio sjedište sreza a zatim i općine. Godine 1912. Prozor je imao 1.106 stanovnika (850 muslimana, 230 katolika i 26 pravoslavnih), a u njemu su već tada bile smještene brojne institucije: sjedište sreza i općine, sreski sud, sreska zemljoradnička zadruga s magazinom žita, žandarmerijska stanica, odjel financijske straže, pošta i telegraf, osnovna škola, Hrvatsko društvo "Sokol", muslimanska i činovnička čitaonica, općinska ambulanta i vatrogasni savez. U gradu je bio i motel sa šest gostinjskih soba, tri gostionice, nekoliko kavana, dvanaest trgovina mješovitom robom i nekoliko zanatskih radnji. Ni u to vrijeme, kao ni ranije, u Prozoru i njegovoj bližoj okolini nije bilo nikakvog industrijskog objekta niti veće zanatske radionice.
Pred Prvi svjetski rat ovaj je kraj došao u gospodarski kolaps: bilo je i gladi pa su se ljudi prehranjivali jedući trave i razne korjenje. S takvim društveno- gospodarskim prilikama ušlo se u Prvi svjetski rat.

Prozor između dva rata

Od 1918. do 1941. godine i Rama je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Godine 1929. Prozor je postao srez. Prema administrativnoj podjeli priključen je primorskoj banovini sa središtem u Splitu.
U to je vrijeme u srezu živjelo 14.713 stanovnika. Od toga broja u Prozoru je stanovalo jedva 1.200 stanovnika. Seoskog stanovništva bilo je preko 90 % u 58 sela. U Gornjoj Rami je bilo većih sela sa po nekoliko imućnijih zemljoradnika a ostala su sela bila mala i razbacana po brdima gdje su ljudi veoma skromno i siromašno živjeli.
Dolaskom nove vlasti započele su i neke promjene kao što je agrarna reforma provedena 1919. godine. Seljaci su od nove države počeli dobivati zemlju ali bez osnovnih sredstava za obradu, zbog čega su se morali zaduživali kod bolje stojećih susjeda i kod prozorskih trgovaca. Radeći tako dugovanja nisu mogli vratiti, stoga su prodavali zemlju i tako ponovno postajali sirotinja.
I stočni fond bio je neravnomjerno raspoređen. Prema popisu iz 1939. godine u prozorskom srezu bilo je 2.850 konja, 4.430 goveda, 898 svinja, 18.200 ovaca i 13.980 koza. Na području sreza bilo je 68.000 stabala voća od čega je bilo 39.000 šljiva, 10.500 krušaka, 10.000 jabuka. Postojala su tri godišnja vašara - na Jurjevdan, Duhove, Miholjdan. Godine1930. na tim se vašarima prodalo 1.342 glave krupne stoke (konja i goveda), 3.250 glava sitne stoke (ovaca i koza) i to najviše u Mostar, Imotski i Sinj.
Tadašnji sreski načelnik u Prozoru L. Matković, opisao je stanje u srezu ovim riječima: "Varošica Prozor slabo napreduje, a tome je razlog zabačenost bez prometnih putova, donekle urođeni komoditet i nikakvi kulturni zahtijevi. Ne misle građani ništa, jer nisu sposobni da misle o prosperitetu svog mjesta, dapače oni rado priječe napredak. O podizanju industrije nema ni govora. Međutim, za unaprijeđivanje poljoprivrede postoji projekt i inicijativa sa strane vlasti, da se podigne voćni rasadnik, odnosno poljoprivredna stanica čemu se prave neprilike od općinstva uopće (nevjerojatno ali istinito)".
Zbog ovakvog gospodarskog stanja, mentaliteta ljudi i drugih okolnosti Prozor desetljećima nije mijenjao svoj vanjski izgled. Kuće su uglavnom bile građene od ćerpića i drveta, pokrivene šindrom, razasute uzduž prozorskog potoka i po okolnim brežuljcima, okružene avlijama i baštama. Prozorska čaršija smjestila se uz glavnu gradsku ulicu koja je iz doline Neretve preko Makljena vodila u dolinu Vrbasa. U toj su čaršiji bile javne ustanove i uz njih desetak trgovačkih radnji, isto toliko zanatskih, dvadeset pet kavana i gostionica, han i motelčić. U mjestu nije bilo ni veće zanatske radionice a kamoli kakav industrijski pogon. Na cijelom ondašnjem srezu samo je u Doljanima postojala mala pilana koja je zapošljavala 20 do 30 radnika.
Gotovo polovina gradskog stanovništva živjela je od trgovine, zanatstva, ugostiteljstva i zarade u raznim općinskim službama. Neke su se obitelji bavile poljoprivredom. Gotovo polovina stanovništva živjela je siromašno, od onoga što su zarađivali u kućnoj radinosti. Mnoge muslimanske agovske i begovske obitelji, koje su u novom državnom uređenju ostale bez zemlje, postale su sirotinja. Živjeli su od tkanja ćilima koje su tkale žene a muškarci su ih nosili prodavati u Sarajevo, Mostar ili čak u Beograd, Zagreb ili Dubrovnik.
Prozorski su obrtnici radili po narudžbi za potrebe gradskog stanovništva, a kovači za potrebe seoskih poljoprivrednika. Obrtničkim uslugama koristili su se stanovnici Prozora, ali ograničeno zbog lošeg materijalnog stanja. U obrtničkim su radnjama uz vlasnika radili po jedan ili dva pomoćnika, šegrta koji su najčešće bili članovi obitelji majstora vlasnika. Od obrtničkih djelatnosti bile su tada zastupljene obućarska, krojačka, pekarska, kovačka, stolarska i limarska.
Bolje od drugih stanovnika živjelo je svega nekoliko bogatijih trgovačkih obitelji koje su imale kapitala za vlastito poslovanje. Neki su od njih uz trgovinu posjedovali i veće zemljišne posjede. Ostali su bili sitni trgovci koi su prodavali tuđu robu bogatijih trgovaca iz Sarajeva.
Stoka iz prozorskog sreza najviše se prodavala u Mostaru, Imotskom i Sinju. Koža se prodavali u Gornjem Vakufu i Bugojnu gdje se izrađivala oputa. Najveći broj obitelji je bio tako siromašan da se moglo kupiti tek nešto soli, kave i šećera za domaćinstvo, malo čohe za izradu nošnje i ponešto metalnih predmeta za obradu zemlje.
U ovakvoj varoši sa slabim ekonomskom poslovanjem bilo je mnogo nezaposlenih i gotovo nikakvih ostvarenja u infrastrukturi općine. Za cijelo vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije ovdje je završena samo banska cesta, koju je započela graditi austrougarska vlast a koja je vodila od Prozora preko Duvna do Splita. Cesta je završena pred sami rat, 1939. godine. Na cijelom srezu 1939. godine nije bilo nijedne električne žarulje.
Zbog velike nezaposlenosti u ovom srezu, mladi su ljudi u potrazi za poslom u velikom broju odlazili u druga mjesta. Najčešće su odlazili u rano proljeće kada su započinjali sezonski radovi u šumi, na cestama, prugama, kamenolomima, ciglanama i građevinama.Tako su se mnogi našli u ciglanama u Sarajevu, u šumi ili rudniku u Varešu ili Zavidovićima, a neki su tražeći posla odlazili i do Beograda i Zagreba.
Na kulturnom području stanje je bilo još teže. Prema popisu stanovništva iz 1931. godine u prozorskom je srezu bilo 86 % nepismenog stanovništva. Bilo je sela u kojima je nepismenost bila stopostotna, a u mnogim je selima samo ponetko samouk znao čitati i pisati. Nepismenost je bila osobito velika kod ženskog stanovništva - preko 90 %, smatralo se da škola nije za žensku djecu. U cijelom srezu postojalo je pet četverorazrednih škola sa sedam učitelja.
Od kulturnih društava u Prozoru su djelovali Hrvatska čitaonica, Činovnički klub i Uhuvet.

Prozor poslije Drugog svjetskog rata

U Drugom svjetskom ratu Prozor je nekoliko puta mijenjao "gospodare". Spočetka rata u Prozoru su kao i u drugim dijelovima Rame bile domobranske i ustaške postrojbe. Partizani su osvojili Prozor 1942. godine. Poslije toga su došle talijanske postrojbe koje nakon četničkog pokolja ostaju u Prozoru do proljeća 1943. godine. "Prozor noćas mora pasti bez obzira na žrtve" - bila je Titova naredba nakon koje su 15. veljače 1943. godine partizani zauzeli Prozor i u njemu ostali do kraja rata. Geganova milicija nekoliko puta je nakratko zauzimala grad Prozor, ali se u njemu ne bi dulje zadržavala.

Stanovništvo grada Prozora

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Prozoru su živjele ove katoličke obitelji:
jedna obitelj Baketarića porijeklom iz Rumboka, bili su povratnici iz Amerike nakon Prvog svjetskog rata; četiri obitelji Brizara koji su se nazivali i Ramljaci jesu starosjedioci; jedna obitelj Čehuljića potječe iz Zlatara u Hrvatskoj; dvije obitelji Čalića doselile su kao sajdžije iz Studenaca kod Imotskog najprije u Proslap i to prije dolaska austrougarske vlasti u Bosnu, iz Proslapa su odselili u Prozor; jedna obitelj Juričića pripada ramskim obiteljima; jedna obitelj Dobrića nepoznatog su porijekla; jedna obitelj Đikića doselili su kao trgovci iz Gornjeg Vakufa poslije Prvog svjetskog rata; jedna obitelj Džamonja porijeklom je iz Ljubuškog a doselili su u Prozor kao gostioničari iz naselja Rama; jedna obitelj Faletar doselila se iz Proslapa početkom stoljeća a porijeklom je iz Lipna kod Mostara; jedna obitelj Gudića doselila se iz Kistanja u Dalmaciji prije okupacije Bosne; jedna obitelj Kapčevića porijeklom je iz Makarske odakle su doselili u prvoj polovici 19. stoljeća; jedna obitelj Lončara doselila je iz Lapsunja po završetku Prvog svjetskog rata; dvije obitelji Meštrovića doselile su iz Studenaca kod Imotskogd; tri obitelji Palinića doselile su početkom stoljeća iz Bugojna a porijklom su iz Dulibe kod Splita; jedna obitelj Ane Pavlović, čiji su sinovi bili svećenici, doselila je iz Gornjeg Vakufa 1929. godine; jedna obitelj Petrovića doselila je s Duga a porijeklom je iz Dalmacije odakle su doselili dolaskom Austro-Ugarske. Jedna obitelj Žutića doselila se iz Rumboka početkom stoljeća.

Muslimanske su obitelji tridesetih godina prošloga stoljeća bile brojnije:
šesnaest obitelji Grcića smatra se starosjediocima, to je bila aginska i ulemska obitelj iz koje su dolazile hodže, hadžije i kadije, od odseljenih obitelji imaju rodbine u Carigradu, Sarajevu, Mostaru i Visokom, neki drže da su dobili prezime po pretku koji se davio u vodi pa grcao, a drugim misle da potječu iz Grčke i da se zato zovu Grcići, prozorski Grcići su imali kulu na Orašcu; tri obitelji Hamidovića potječu od Grcića; jedna obitelj Džemata je starosjedilačka ali bez potomstva; jedna obitelj Maslića nepoznatog je porijekla; šest obitelji Nuhefendića u Prozoru su kao nasljednici imama u Alefendinoj džamiji; dvije obitelji Pirolića nazivale su se i Plavci a bile su težačke i trgovačke obitelji.
Bilo je više muslimanskih obitelji koje nisu poznavale svoje podrijetlo: tri obitelji Alibegovića, Jaklići su bili njihovo selo; osam obitelji Hadžića u Prozoru su bile još prije kuge u Rami; tri obitelji Hodžića nepoznatog su porijekla, a ne zna se ni otkada su u Prozoru; devet obitelji Kuloglića bili su zemljoradnici iuvijek su imali mnogo zemlje; od dviju obitelji Plećića ili Ejubovića nastale su četiri obitelji Muminovića; dvije obitelji Pripuza ili Manova dobile su prezime prema pretku koji je otišao na ženinstvo; nepoznatog su porijekla i dvije obitelji Sinanagića, tri obitelji Šabića i jedna obitelj Omeragića.

Ima više muslimanskih obitelji čije je podrijetlo izvan Bosne:
tri obitelji Ćatića smatraju se starosjediocima a tvrde da ime je porijeklo iz Konje u Turskoj, iz vremena kad su Turci osvajali Bosnu; tri obitelji Fejzića potječu iz Pešte pa su ih zato zvali Pešteljama; dvije obitelji Emirića potječu iz Budima; deset obitelji Karahodžića doselilo je iz Jemena u Krajinu a iz Krajine u Prozor, ranije su se zvali Kartali i Torlakovići a Karahodžićima su prozvani po nekom crnom pretku koji je bio hodža; tri obitelji Mulahasanovića doselile su s turskom vojskom u kojoj je bio predak Hasan; šest obitelji Nuspahića podijeljene su u dvije loze - prave Nuspahiće i Nuspahić-Arnautoviće, predak im je došao iz Arabije s turskom vojskom koja je osvajala Bosnu, on je prvi izučio ezan na prozorskom gradu i zato je bio postavljen za nasljednog mujezina na carevoj džamiji, imali su kao timar selo Ploču.
Više obitelji doselilo je iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine, a za njih se tvrdi da su porijeklom katolici koji su se poturčili: četiri obitelji Islamovića porijeklom su katolici koji su prešli na islam; jedna obitelj Glavanovića porijeklom je od katolika Marića s Gmića; jedna obitelj Jašarevića potječe od katoličke obitelji iz Podbora; za obitelj Bećirspahić kažu da su porjeklom od katoličke obitelji Sičaja iz Podbora; osam obitelji Zajimovića tvrde da su porijeklom od Konje ili Bagdada, njihov je ogranak obitelj Bećirspahića, a iz te obitelji bio je jedan šeh, upravitelj tekije, po kome je Šehova luka u Prozoru dobila ime. Sedam obitelji Omanovića potječe od Đonlagića iz Posavine, imali su timar od kule Gafića u Gornjem Vakufu pa do sela Dobrošina. dvije obitelji Đehića starinom su iz Prusca; jedna obitelj Jarebica došla je iz Livna prije dolaska austrougarske vlasti u Bosnu; jedna obitelj Pilavića doselila je s Mluše u Prozor neposredno prije aneksije Bosne; tri obiteli Samardžića u isto su vrijeme doselile s Mluše u Prozor a zvali su se i Semendrija jer su porijeklom iz Semendrije ili Smedereva.
Iz drugih krajeva Rame potječu sljedeće obitelji: jedna obitelj Huseinbegovića doselila je iz Kopčića; obitelj Kapetanovića također je doselila iz Kopčića od loze Smailbegovića.
Iz raznih mjesta Bosne i Hercegovine doselile su ove obitelji: jedna obitelj Ajanovića doselila je pred Prvi svjetski rat iz Voljica kod Gornjeg Vakufa; u to je vrijeme doselila i jedna obitelj Bukvića iz Donjeg Vakufa; Jedna obitelj Ćemidžića doselila je iz Sarajeva a porijeklom je iz Goražda, pradjed im je bio splavar i prije nego što se utopio zvali su se Imamovići; jedna obitelj Memića doselila je iz Privora kod Bugojna; jedna obitelj Ordaga - Ordagića doselila je iz Duvna ili Livna i to kao državni službenici; jedna obitelj Baralića doselila je iz Bugojna; Zulići i Tatatarevići (potječu od Tatara) bili su bez muških potomaka.

Posilije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu 1878. godine mnoge se muslimanske obitelji iz cijele Bosne, pa tako i iz Rame, iseljavaju u Tursku. Poslije Prvog svjetskog rata više muslimanskih obitelji iz Rame odselilo je u Sarajevo. Poslije 1920. godine u Sarajevo se odselilo 12 obitelji u potrazi za poslom. Nakon aneksije Bosne u Tursku su se odselili Muftići, Delibašići i Avdići. U Sarajevo i Brčko odselili su Tatarevići. U Glamoč su odselili Nikšići. U Tarčin su otišli Demirdžići. Odselili su iz Prozora i Omerbegovići. Izumrli su Kurahovići, Ćehajići i Šeh-Omerovići.

U Prozoru je bilo još nekih obitelji koji nisu pripadale ni katolicima ni muslimanima. Jedna pravoslavna obitelj Mijatovića došla je u Prozor iz Čipuljića kod Bugojna, bili su pekari. U Prozoru je bilo i ciganskih obitelji. Tako se obitelj Šušić doselila iz Konjica, a jedan je od njih otišao na ženinstvo u Poljareviće. Tri obitelji Poljarevića ciganskog su porijekla iako se ne žele takvima izjašnjavati. Jedna obitelj Dželilovića porijeklom pripada Arbanasima, doselila je iz Šalje. Dvije obitelji Kraus bile su židovske a doselile su iz Osijeka. Jedna krojačka obitelj Kalat češkog je podrijetla, predak im je u Prozor doselio kao austrijski žandar.
U Prozor su do 1948. godine spadala ova mjesta: Borovnica, Čaršija, Mahala gornja, Ogoje, Paljike, Podgrađe, Varoš.

Na kraju 2005. godine u Prozoru je živjelo 1.927 katolika - Hrvata u 480 obitelji. Za druge stanovnike grada Prozora nemamo preciznih informacija. Vrh

2. Gmići. Selo Gmići spada među najstarija naselja u Rami. Naselje je smješteno ispod planine Makljena, sjeverno od grada Prozora. Prostire se na istok do Naukovića a zapadno prema Ometalima i Lapsunju.
Dijelovi sela nazivaju se Glibovac, Dolac, Gmići u užem smislu, Krajina, Luka, Mejdan, Barbino guvno, Križ, Kupala.

Gmići ne oskudijevaju s vodom. Poznate su tu žive vode: Studenac, Rasodnjik ili Rasonjik, Grabovka, Lavarda, Bećuruša.

Prema katastarskim knjigama općine okućnice, vrtovi, livade, šume i drugi lokaliteti vode se pod ovim imenima:
Agamojuša, Babina njiva, Bara, Barbino guvno, Barica, Bašća, Bazica, Bečuruša, Biličnjak, Biljiščnjik, Bora, Borova kosa, Borak, Brig, Brižina, Brižnić, Brodac, Bunar, Bungurovac, Smrdelj potok, Crvenika, Čajir (Ćajir), Čardak, Čeprljača, Debela Maja, Debelo brdo, Diljka, Doci, Dolac, Donja crvenika, Donje Selišće, Donje Zadrinje Donji dolac, Drižine dolve, Džapina bara, Đulin dolac, Đuluša, Ernjača, Gaj, Gajić, Glavenjak, Glavica, Glibivac, Glibivo, Gornja bara, Gornja Crvenika, Gornje Kamenice, Gornji dolac, Grobovnik, Guvno, Gunjača, Javorići, Jezerca, Jukička, Kalem, Kamenice, Kločina, Koleni, Konopljišće, Krauzovo groblje, Krč, Krčevina, Krivača, Križ, Kršić, Krugaljača, Kupušnjak, Kurija, Ledine, Lelišće, Lihišće pod kućom, Lisine, Liske, Liske kod potoka, Lokva, Lokvice, Lovarda, Lučilo, Luka, Luka ometalo, Mandića kosa, Mejdan, Mejdan Breg, Mekotina, Milić, Mišov Dolac, Mlatac, Mlazac, Mlotac, Močilo, Musličevina, Mustićevina, Naukov grob, Nauković (Naukovići), Nožice, Njivica, Okruglice, Okrugljac, Okrugljac rosulja, Okuga, Omeljak, Ometalo, Oph, Opleter, Oruč, Osojnica, Peranov put za makljen, Peranov suhi potok, Peranova Bašća, Peranuša, Pinjin Dolac, Pleća, Plećni Dolac, Pločice, Pod, Pod gajem, Pod Javorićem, Pod kućom, Pod Mejdan, Pod opulom čaiz, Pod rostovac, Pod stranom, Poda, Podgreblje, Podica, Podločenica, Popova prosina, Porednjak, Postupnica, Pošpilje, Potočina, Prosina, Pušice, Rasadnik, Rast, Rast-Zagrebelje, Ravnica, Ravno, Ražišće, Rost, Rostovac, Rosulja, Rosulje okrugljac, Rovnica, Rožišće, Rupa, Selišće, Selo, Smrdelj, Smrike, Stankov grob, Strana, Strančina, Stubo, Studenac, Šfirni dolac, Šljivice, Špirića Dolac, Šreko Baćuruša put, Tić Dolac, Uzbarnica, Uzdojnica, Vakufsko groblje, Vedruša, Velika njiva, Velike Liske, Volkuša, Vrt, Vrt pod kućom, Vrt Studenac, Vrtli (Vrtle), Za kućom, Zabošća, Zadrinje, Zadubnica, Zagreblja (Zagroblja), Zapade, Zelenika, Zenika, Šikotovine, Zatrnovlje, Bradače, Čuflući, Omanjac, Javorje, Maldića Kosa, Studenac, Batalovac, Veliko Slime, Gradina.

Gmići su naselje s više nekropola i drugih arheoloških ostataka. Iznad sela su dvije gromile - na Gradini i na Uzdojnici. Na Mejdanu je "grčko" groblje sa stećcima ukrašenim reljefima a drugo takvo groblje je na Borku. Tu u blizini nalaze se stara groblja, jedno katoličko i drugo muslimansko.
Priča se da je na njivi Pločicama nekada davno bila crkva. Crkva je, kažu, bila i na mjestu Tiranja, na granici prema Lapsunju. Postoji legenda, koju je zabilježio fra Stjepan Margitić, koja govori o Gmićima kao naselju gdje je fratar slavio misu, a ona glasi:
"Bijaše u Prozoru jedan Turčin pribolio kugu. Ovi izajde uvečer obaći volove al mu prid kućom siedi jedna runjava divojčetina, koja ga, ufvativ, uzjaši. Molio joj se svakojako ali neće da ga pusti, nego veli: Nosi me na Gmiće! To čudo vidi i žena i dica onoga Turčica. I on nikako ne smide, nego ju ponese. A kad bi blizu gdji se Misa govori, reče mu: 'Stani, nejdi gori!' Odgovori Turčin: 'Zašto nejdi gori? Blizu smo, zašto me zamuči?' Odgovori ona napast: 'Tuda hoda ona fratrina i govori Misu, ne smijemo tamo.'
Onde ga sjaši pak je nesta. I to se proglasi po svemu onom vilajetu, i tako bi jasno zašto u onomu selu ne umri nitko od kuge, niti se otrova. Navališe isti da se govori Misa svuda i otajno postiše ponediljak svetomu Roku, i svuda Misu govorismo. I vrlo malo onuda pomori, al i scinjahu svi da hodi kuga. Nego sam teško dao razumiti, da je ono djavaoski način varati i da ih je Bog po kripsti sv. Mise sačuvao."

Ovo mjesto ima više kužnih grobalja: na Križu, Gradini, Šikotovini i Dolini. U to su vrijeme zaraženi i nezaraženi stanovnici živjeli razdvojeno, jedni u selu a durgi u planini. Zna se da je u Rami 1690. godine teška kuga pomorila mnogo naroda, ali da tada na Gmićima nije nitko umro od te bolesti. Vjerojatno su ova groblja od neke kasnije epidemije.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Gmićima je u 62 katoličke kuće živjelo je 65 obitelji, a bile su i 2 muslimanske obitelji. Od katoličkih obitelji tu je živjelo trinaest obitelji Dedića koji su starosjedioci. Od ove obitelji je i baba koja je po predaji pomogla Turcima da osvoje grad Prozor. Ova obitelj Dedića dijeli se na: Gavranoviće, Ćuriće, Antiće, Domaćinoviće i Džankiće. Tri obitelji Barešića doselile su iz Rakitna. Sedam obitelji Ćurića živjelo je na begovskoj zemlji i nisu se selili, zvali su se Petrovići a porijeklom su iz Doca kod Travnika. Jedna obitelj Budimira doselila je iz Dalmacije. Tri obitelji Marušića porijeklom su iz Širokog Brijega. Četiri obitelji Žulje ili Žuljevići, tri obitelji Perana i dvije obitelji Dragića pripadaju istoj lozi a doselili su iz Šlimca. Jedna obitelj Anića ili Mijatovića doselila je iz Duvna. Jedna obitelj Lovrića doselila je na Gmiće iz Duvna, zovu ih Kovačima jer su kovali sve što je trebalo u selu. Četiri obitelji Sučića porijeklom su s Kupresa "iz Karakašika". Otac im je bio najprije u najmu kod Belja na Mluši pa kad su preselili na Gmiće prozvali su ih Beljama po majci Beljuši. Dvije obitelji Dolića porijeklom su iz Dalmacije. Tri obitelji Jukića potječu od Kvesića iz Hercegovine. Jedna obitelj Jurića potječe od Ivančevića iz Šlimca i Jaklića. Šest obitelji Ćališa potječu od Grubeša iz Dalmacije. Jedna obitelj Đođo doselila je iz Proslapa. Jedna obitelj Brizara došla je iz Družinovića. Jedna obitelj Ćurčića porijeklom je iz Brišnika kraj Duvna. Jedna obitelj Raiča je od Ilića iz Goranaca. Jedna obitelj Juričića doselila je iz Donje Vasti. Jedna obitelj Kudića potječe od obitelji Jukića iz Jaklića. Jedna obitelj Azina-Mandić doselila je na Crni Vrh. Jedna obitelj Žutića doselila je iz Rumboka u Naukoviće.
Ovdje su živjele i dvije obitelji Kuloglića koje su doselile iz Prozora. Spočetka su dolazile samo "na litišće" a pred Prvi svjetski rat stalno su se naselile na Gmiće. Ovdje bi samo preko ljeta boravili Mušinovići i Emirići iz Prozora, a muslimanske obitelji Omerbegovići, Đezići, Grcići su ranije izmurle.
Do godine 1948. u Gmiće su spadali Gmići, Makljen i Poljana.

Prema podacima župe Prozor od 31. prosinca 2005. godine, na Gmićima je živjelo 665 katolika - Hrvata u 142 katoličke obitelji. Uz to na Barama je živjelo 208 katolika u 45 obitelji; u Ćališima 103 katolika u 21 obitelji; u Tomićima 72 katolika u 15 obitelji. Ukupno je na prostoru Gmića bilo 1048 katolika u 223 obitelji. O drugim stanovnicima koji su živjeli na ovim prostorima nemamo podataka. Vrh

3. Lapsunj. Selo Lapsunj je smješteno ispod planine Sajine. Iznad sela su strane Orluša, Strana i Bršćanka a ispod sela su kose i udoline.
Glavni dio sela je Lapsunj, a nalazi se u udolini koroz koju protječe Špionica, pritoka potoka Brodca. Jugoistočno od sela na brežuljku je Gostovo, na sjeveru je Stohora a lijevo od nje je Čardak. Iznad Čardaka nalazi se Krčevina.
I mještani Lapsunja su ima svoju planinu - na Sajini i Draševu gdje su neke obitelji stanovale do početka dvadesetog stoljeća. Na planini su bili "stanovi", kolibe u kojima bi se stanovalo preko ljeta i sve do kasne jeseni kada bi se vraćalo u selo. Tu su nekada svoje stanove imale obitelji Prskalo, Pilav, Tomić i Bevanda. Na Draševu su preko ljeta boravili Ćališi i Bilići.
Na planinama nema izvora vode što pričinjava veliki poteškoće ljudima i stoci. U selu ima više izvora, a to su Bukva, Rokoč, Močila, Gaj i Alilova vodica.

Okućnice, njive, livade, pašnjaci i gajevi u ovom selu i okolo nazivale su se prema katastarskim knjigama ovim imenima:
Baganovača, Barlota, Baščetina, Bauk, Bibanj, Bila, Biličica, Biljevina, Borine, Bornice, Boškov kraj, Brca, Brda, Brig, Brikinje, Brižđe, Brižine, Brodac, Bukve, Bunar, Crvenika, Čardak, Ćelanov gaj, Debeli brijeg, Dičica, Diljka, Dolac, Donje Kilavice, Draševo, Drinčići, Drinovica, Dručići, Duboka dolina, Duboki dolac, Dumanjac, Dušice, Duže, Dužice, Emirićka, Gajine, Galinac, Glavica, Glavičica, Gornje selišće, Gostovo, Govornik, Grab, Grkašnica, Groja, Gromile, Grudica, Guščica, Hadgića voće, Ivanov dolac, Jame, Javor, Jezero, Kamen, Kik, Kilavice, Kiselica, Konopljište, Korica, Kosa, Kosica, Kostina, Lazina, Košćur, Koštac, Krč, Krčevina, Kukrikovac, Kupelišće, Kupušnjak, Lanište, Ledine, Lipe, Lisine, Lišća, Lokvica, Lončaruša, Loznica, Luka, Mandina njiva, Marijanovica, Maruša, Metvica, Milankov brig, Milankova lokva, Mujinovka, Muratovka, Naslon, Obadine, Obodnica, Ograda, Ogradica, Okrugla vrtača, Ometala, Orašće, Oskuša, Oslaci, Osoje, Palac, Pale, Paradžikovina, Pločica, Ploška šuma, Počeline, Podnakoči, Podosoje, Podovi, Podstoje, Ponjovićka, Popova prosina, Povoz, Povozac, Pridšuma, Privina, Progon, Projače, Provalije, Radovine, Rakitovina, Raskršće, Rat, Ravna glava, Ravno, Raždolac, Ražište, Reputina, Rik, Rilovica, Ripišće, Rojna glava, Rosoja, Selište, Sića, Snižnica, Srgovo, Stara bašča, Stobor, Strana, Strančina, Stubo, Studenac, Suhe lokve, Sveljina njiva, Šabićka, Šamin dolac, Šiljevine, Škiljine, Trnovača, Trsje, Tvrduška, Umetala, Velika livada, Velika njiva, Vidove bukve, Vranica, Vrbanj, Vrtače, Vukov dolac, Vukova njiva, Vunogradi, Zabići, Zagonci,
Zagreblje, Zanošak, Zapolje, Zečićka, Zidine, Žanošak, Špionica, Kadina strana, Močila, Gradina, Palska.

Prema nekropolama i drugim ostacima koji pripadaju dalekoj prošlosti čini se da je naselje dosta staro. Iznad sela se i sada mogu pronaći krhotine posuđa. U selu ima stećaka. Na Borku se nalazi jedna nekropola s pravilno poredanim grobovima. Nadgrobni spomenici su sa uklesanim križevima. U katoličkom groblju na Bukvi postoje i ostaci starijih spomenika koji vjerojatno pripadaju nekom kužnom groblju. Ispod muslimanskog groblja na Glavici nalazi se i groblje bez ikakvih nadgrobnih spomenika. Na Stohoru se nalazi napušteno muslimansko groblje.

Tridesetih godina prošloga stoljeća u selu je živjelo 37 obitelji od kojih su 17 muslimanskih i 20 katoličkih.
Od katoličkih obitelji na Lapsunju je živjelo: pet obitelji Prskalo koje su porijeklom iz Brotnja; jedna obitelj Bevanda porijeklom je iz Hercegovine; tri obitelji Bradića došle su sa Orašca a zvali su ih i Starišinovićima ili Bilanovićima; pet obitelji Bilića doselilo je iz Podbora; jedna obitelj Ćurića došla je s Gmića; jedna obitelj Brkića doselila je iz Proslapa; dvije obitelji Ćališa doselile su iz Podbora; jedna obitelj Tomića doselila je iz Jasenjana kod Mostara; jedna obitelj Anđelića doselila je iz Rumboka; tri obitelji Meštrovića doselile su iz Prozora; jedna obitelj Devčića doselila je iz Karlobaga kao zidarska obitelj; jedna obitelj Tomića doseljena iz Hercegovine izumrla je jer nije imala muške loze.
Iz Lapsunja su odselili Ramljaci u Družinoviće, Jeličići u Podbor a Petrovići u Rumboke.

Od muslimanskih obitelji bile su dvije starosjedilačke obitelji Berića i petnaest obitelji Pilav. Obitelj Peštelja ili Fejzića odselila je u Prozor. Kažu da je u selu nekada živjela samo po jedna obitelj Pilava, Berića i Peštelja.

Na kraju 2005. godine u Lapsunju su živjele četiri katoličke obitelji - jedna obitelj Tomića i tri obitelji Brkića, ukupno 19 stanovnika. Vrh

4. Šlimac. Selo Šlimac je smješteno na padinama Draševa između Lapsunja i Družinovića. Kuće su polukružno poredane na mjestu gdje iz Strane silazi Orlov dolac. Glavni izvor vode za selo zvani Babe, nalazi se na putu za Družinoviće, nedaleko od sela. Ostali lokaliteti, njive, pašnjaci i okućnice imaju ova imena: Duga meja, Velika njiva, Reputina, Selišće, Dolac, Jame, Trojače, Grabovi, Diličice, Zapolje, Orlov dolac, Rastovac, Točila, Ravni rat, Okruglica.

Na brežuljku istočno od sela, na mjestu Brodac, nalazi se katoličko groblje. U tom se groblju, uz novije grobove, nalazi i više kužnih grobova. Iznad njega je još uvijek aktivno groblje a ispod njega je staro muslimansko groblje. Jedna veća nekropola nalazi se na mjestu Vranica. Tu ima stećaka sa ornamentima, ali i jednostavnih nadgrobnih ploča s ucrtanim križem, bez drugih ukrasa. Postoje neke tvrdnje da su nekada, prije kuge u Bosni, u Šlimcu živjeli samo muslimani. Tridesetih godina prošloga stoljeća u selu je živjelo 19 obitelji od kojih je 16 katoličkih i 3 muslimanske.
Od katoličkih obitelji bile su: pet obitelji Babića koje se smatraju starosjediocima; dvije obitelji Ivančevića, koje su zvali i Grubešama ili Grubešićima, koje se također smatraju starosjediocima; dvije obitelji Prskala porijeklom su iz Hercegovine; dvije obitelji Radoša doselile su iz Ripaca a daljnjim su porijeklom iz Duvna; dvije obitelji Bošnjaka doselile su s Orašca a daljnjim su porijeklom iz Hercegovine; tri obitelji Grbavaca potječu iz Imotskoga, a selile su se iz sela u selo.
Od muslimanskih obitelji u selu su bile dvije obitelji Perviza koji se smatraju starosjediocima i jedna obitelj Šabića koja je doselila iz Proslapa "na ženistvo".

Prema popisu župljana župe Prozor krajem 2005. godine u Šlimcu su živjela 62 katolika - Hrvata u 14 katoličkih obitelji. O drugim obiteljima ovog naselja nemamo podataka. Vrh

5. Ometala. Naselje je nastalo uz cestu između Gornje Rame i Prozora, na prostoru od izlaza iz Prozora (igrališta NK "Rama") do Podborskog raskrižja i Međugorja. Do pred Drugi svjetski rat na ovom prostoru je bilo svega nekoliko kuća, koje su bile dio naselja Gmići. Upravo zato ne možemo pratiti povijesni razvoj naselja i broj stanovnika sve do zadnjih pedesetak godina.
Ometala spadaju u naselja u kojima se broj stanovnika u općini Prozor-Rama najbrže povećavao. To možemo vidjeti i iz slijedeće statističke slike:
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Ometalima je živjelo 182 stanovnika; 1953. godine - 273 stanovnika; 1961. godine - 262 stanovnika; 1971. godine - 330 stanovnika; 1981. godine - 347 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH (1991.) na Ometalima je živjelo 484 stanovnika, od čega je bilo 440 Hrvata i 35 Muslimana.
Prema podacima župe Prozor od 31. prosinca 2005. godine na Ometalima je živjelo 256 Hrvata - katolika u 58 katoličkih obitelji.
Zbog nedostatka prostora u Prozoru u zadnje se vrijeme gradsko područje širi prema Ometalima, gdje primjetno nastaju nove radnje, trgovine i drugi objekti. Vrh

6. Paljike. Naselje Paljike smješteno je ispod brda Oplota i Paljičkih njiva. Kuće su raspoređene po zaseocima - na Mlakama, pod Paljikama, na Mejdanu, preko potoka Kovačice i na Ravnim njivama iznad sela.
Važni izvori voda za selo su Hadžića bunar i Pašinica.
Njive i drugi lokaliteti ovoga sela su: Obazev brijeg, Vinišće, Rivine, Ravne njive, Poljane, Mlake i Kovačice.

Tridesetih godina prošlog stoljeća na Paljikama je bilo svega 26 kuća, 10 katoličkih i 16 muslimanskih.
Od katoličkih obitelji bile su: tri obitelji Meštrovića koje potječu iz Studenaca u Dalmaciji, najprije su se doselili u Borovnicu kao majstori za gradnju puta, poslije u Dobrošu i na kraju u Prozor; dvije obitelji Raiča doselili su sa Gorice; dvije obitelji Gazilja došli su iz Proslapa; jedna obitelj Nikolića koja se zvala Prce a potječe iz Hercegovine, prije su doselili u Kovačevu Polju a onda u Paljike; jedna obitelj Brizara došla je "na ženinstvo"; jedna obitelj Grbavaca doselila se iz Lapsunja a porijeklom je iz Dalmacije.
Od muslimanskih obitelji bile su: četiri obitelji Manov-Pripuza, oni spadaju među najstarije obitelji na Paljikama, nekada su živjeli u Varoši; tri obitelji Grcića doselile su iz Prozora; dvije obitelji Porlića koje su nazivali Brkićima kao i dvije obitelji Hrinića nepoznatog su porijekla; jedna obitelj Plećića doselila se iz Prozora; dvije obitelji Rašidovića potječu od Grcića a smatraju ih starosjediocima; jedna obitelj Jašarevića doselila se s Borovnice; jedna obitelj Nuhspahića doselila se iz Prozora.

Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Paljikama je živjelo 157 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao: 1953. godine - 174 stanovnika; 1961. godine - 206 stanovnika; 1971. godine - 202 stanovnika; 1981. godine - 281 stanovnik. Pred zadnji rat u BiH (1991.) na Paljikama je živjelo 303 stanovnika od čega je bilo 228 Hrvata i 75 Muslimana.
Prema podacima od 31. prosinca 2005. na Paljikama je živjelo 160 katolika u 28 obitelji. Za druge stanovnike nemamo informacija. Vrh

7. Borovnica. Između Kolivrata i Prozora, ispod brda Rašćevine smještena je Borovnica. Ovo je naselje u različitim povijesnim razdobljima različito tretirano, nekada kao jedna prozorska mahala, a nekada kao jedno od prozorskih sela.
Kuće su nepravilno raspoređene po stranama i brežuljcima ispod brda Stražbenice. Nazivi brežuljaka i dolina su vrlo zanimljivi: Srebrenik, Bagdat ili Berbernica ili Šehiti, Potkriž, Podbrdo i Stara Borovnica.
Glavne vode u selu su: Bunar, Korito i Hladna voda.
Nazivi za njive i druge lokalitete su: Stara Borovnica, Badanj, Vinčac, Dubovljak, Bagdat, Klopotnica, Bare, Zaveze, Zatišna njiva, Stinice, Jezero, Crna ravan, Solakovina, Zakriž. Malo podalje od sela, u Podstinju je nekada bilo i vinograda.
Neki su lokaliteti vezani uz određene osobe koje su živjele na Borovnici. Jedno je mjesto prozvano Medića Selišće. Mjesto Mešćema prozvano je po tome što su se tu djeca igrala "mešćeme" ili suda. U jednoj takvoj igri neki je dječak Jure bio osuđen na smrt vješanjem i djeca su ga nehotice stvarno objesila. Slivovik je imanje Grcića iz Prozora.
Priča se da je u tursko vrijeme u Staroj Borovnici živio neki Đumišbeg čija je kula bila u Potkrižu. Pašini momci s Duga često su ovdje dolazili i činili nasilje pa se stoga selo moralo pomicati i približiti kasabi. Priča se da je Đumišbeg imao sestru Muru na koju su jednom navalili pašini momci s Duga. Mura se branila vrućom vodom. Kada su je zaprosili, poginula je na mostu iznad Prozora, a most se prozvao Murvin most.

Po predaji Borovnica je bila naseljena u vrijeme "Grka" u Bosni, a selo je tada bilo na Staroj Borovnici. Kažu da se tamo još poznaju mjesta gdje su bile kuće, "pivare" i ostaci vinograda tih Grka. Na mjestu Umeljak, kraj puta za Mlušu, još uvijek ima nekoliko "grčkih mašata". Po pričanju mjesto Bagdat je ustvari groblje gdje su izginuli i pokopani neki Bagdadlije. Iznad Bagdata postoji staro groblje ali se ne zna čije je. Na putu prema Prozoru nalazi se muslimansko groblje, a katoličko je u selu.

Kuće su uglavnom razbacane, posebno katoličke koje su bile nepravilno raspoređene po novim krčevinama. Grupa muslimanskih kuća je u strani između dviju terasa usječenih u brežuljak Srebrenik.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Borovnici je bilo 27 kuća, od toga 16 muslimanskih i 11 katoličkih.
Katolici su, po pričanju, doselili u Borovnicu u novije vrijeme, zato su im kuće smještene uglavnom po iskrčenim šumama. Kažu da je ranije na Borovnici živio samo jedan katolik, neki Žuti Jure. Bio je sluga muslimanskoj obitelji Zaimovića koji su mu napravili malu kućicu slamom pokrivenu.
Od katoličkih obitelji u Borovnici su živjele: dvije obitelji Mijatovića koje su doselile s Gmića još u tursko vrijeme; tri obitelji Anića koje su doselile iz Kongore kod Duvna, tri obitelji Marića doselile su iz Grabove Drage u Hercegovini; jedna obitelj Mandića ili Azina doselila je iz sela Vrdi u Hercegovini; jedna obitelj Vidovića doselila je iz Goranaca i jedna obitelj Bošnjaka koja je doselila iz Grabove Drage.

Od muslimanskih obitelji ovdje je najprije živjelo osam obitelji Zaimovića. Priča se da je Borovnica bila pusta, bez stanovnika, dok je nije naselio Numo Zaimović koji je prije kuge iz Prozora doselio u Borovnicu. Dvije obitelji Jašarevića, po pričanju, su poturčeni katolici iz Podbora. Jedna obitelj Imamovića porijeklom je iz Zenice, a na Borovnicu je doselila iz Pograđa. Jedna obitelj Fejzića najprije je imala imanje na Borovnici gdje bi preko ljeta dolazili iz Prozora, a kasnije se stalno nastanili u selu. Jedna obitelj Hrinića doselila se iz Paljika. Jedna obitelj Nuspahića doselila se iz Prozora. Jedna obitelj Osmića doselila se s Gornjih Višnjana. Postojala je ovdje i jedna obitelj Bulića, a obitelji Čilić i Ćustić su izumrle.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Borovnici je živjelo 153 stanovnika. Broj stanovnika stalno se povećavao: 1953. godine - 170 stanovnika; 1961. godine - 216 stanovnika; 1971. godine - 244 stanovnika; 1981. godine - 246 stanovnika. Pred zadnji rat u BiH u Borovnici je živjelo 181 stanovnika - 83 Hrvata i 88 Muslimana.
Po popisu župljana od 31. prosinca 2005. godine na Borovnici je živjelo 107 katolika - Hrvata u 23 obitelji. Za druge stanovnike nemamo informacija. Vrh

8. Donji Višnjani. S desne strane nekadašnjeg korita rijeke Rame i Višnjanskog potoka, između Smojnika i Vranjače, nalazi se selo Donji Višnjani. Iznad sela su šumom obrasle strane Kamen, Krstac, Staromolje, Vlaka i Zadoje, a ispod kuća i po stranama su njive: Dlice, Siline, Oglavak, Ozimice, Hendek, Sokoca, Uso, Laza, Jakinica, Kostenice, Torine, Vir, Crna ravan. Seoska planina bila je u Zavranju.
Ispod sela na Grabovniku nalazi se "grčko greblje" gdje je nekada bilo stećaka. Na mjestu Zadoju, na putu za Gornje Višnjane, u šumi nalazi se staro muslimansko groblje.
Tridesetih godina prošloga stoljeća u Donjim Višnjanima je živjela 31 obitelj od kojih su 24 muslimanske i 7 katoličke.
Od katoličkih obitelji bile su tri obitelji Vukoja koje su doselile iz Ljubotića u Hercegovini, tri obitelji Sabljo porijeklom iz Hercegovine i jedna obitelj Novak koja je doselila s Gorice.
Od muslimanskih obitelji bile su: osam obitelji Letica koje su prešle iz Gornjih Višnjana; deset obitelji Konjarića, od kojih je jedna obitelj Hodžića, ne zna se odakle su porijeklom; jedna obitelj Ajkića doselila je iz Varvare; dvije obitelji Pilanovića došle su s Mluše na imanje Muminovića pa su ih zvali Muminovići.

Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Donjim Višnjanima su živjela 72 stanovnika. Njihov broj se uglavnom nije bitno mijenjao. Tako je 1953. godine bilo 84 stanovnika, 1961. godine 95 stanovnika, 1971. godine 118 stanovnika, 1981. godine 77 stanovnika. Već u to vrijeme nije zabilježeno da ima Hrvata, kao ni pred sami rat u BiH kada je (1991.) u selu bilo svega 77 stanovnika - Muslimana.
Danas u selu nema nijednog katolika, a o drugim stanovnicima nemamo informacija. Vrh

9. Gornji Višnjani. Gornji Višnjani su smješteni između brda Kadin Bunar, Veljin Vr', Lisina, Granica, Lokve, Bilo kamenje, Prosik, Rastoci, Ključ, Ušice i Jezero. Od Donjih Višnjana odvajaju ga šume Krstac, Varda i Zadolje. Kuće su nepravilno poredane ispod Gradine, Lisine, Sinokosa, Konjarke i na Glavici.
U selu i u blizini sela ima velik broj izvora a to su: Jelica, Podumnica, Pivina, Korito, Dupovac, Vrilo, Rastoci i Trišnjevac. Od Rastoca i Trišnjevca teku manji potočići, neki su dovoljno jaki da na njima mogu mljeti mlinovi.
Njive i livade su po stranama i vrtačama: Stražice, Vlaka, Oblo brdo, Trišnjevac, Obadine, Libova ravan, Mirkov laz, Luka, Borove gore, Koprivnjak, Dupovac, Pale.
Prema pričanju selo je staro iako u njemu nema starih grobalja. Selo je navodno bilo veliko i nekada su u njemu živjeli samo muslimani. Od kuge su kao i u drugim ramskim selima bježali u pećine. Pod Gradinom su živjeli neki Šabanci. Kada su svi pomrli osim jednoga koji je otišao prema Travniku a njegovu zemlju su kupili katolici Oreči.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Gornjim Višnjanima je živjelo 13 katoličkih i 6 muslimanskih obitelji.
Od katoličkih obitelji u selu su živjele: tri obitelji Begića koje su porijeklom iz Graca u Hercegovini, jedno su vrijeme boravili u Proslapu i Kovačevu Polju; tri obitelji Oreč došle su iz Rakitna najprije u Šerovinu kao kmetovi Osmanbega Čorbadžića; dvije obitelji Gliba došle su iz Kovačeva Polja; jedna obitelj Marušića doselila je s Gmića; jedna obitelj Prskala doselila je iz Bogodola u Hercegovini; dvije obitelji Mišura došle su iz Ripaca na zemlju koju su kupili od Fejzića i jedna obitelj Lasića koja je porijeklom iz Uzarića kod Širokog Brijega.
Od muslimanskih obitelji u selu su živjele: pet obitelji Osmića koje po pričanju potječu od katoličke obitelji Antunovića; jedna obitelj Šehića doselila je iz Sovića; obitelj Letica odselila je u Donje Višnjane.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Gornjim Višnjanima je živio 81 stanovnik. Broj stanovnika se blago povećavao: 1953. godine bilo je 65 stanovnika; 1961. godine - 72 stanovnika; 1971. godine - 83 stanovnika; 1981. godine 91 stanovnik. Pred zadnji rat u BiH (1991.) u Gornjim Višnjanima je živjelo 59 stanovnika i to svi Muslimani. Katolika je već bilo nestalo nekoliko godina ranije. Danas u selu ne živi nijedan katolik. Za ostale stanovnike nemamo informacija. Vrh

10. Lug. Južno od Prozora nalazi se selo Lug. Kuće su razbacane uz nekadašnje korito rijeke Rame i uzbrdo uzduž ceste Jablanica-Prozor. Ima nekoliko zaseoka koji pripadaju selu Lug a to su: Zagaje, Poravnice-Porednice, Borak, Dolić, Rake, Seljani, Purgići, Turkići, Kazići, Lug, Bajrići, Šibenik.

Izvori voda kojima se stanovnici služe nazivaju se Grabović, Sopot, Točica, a potoci su Grabovik, Zavinski potok i Radačev potok.
Njive, livade, pašnjaci, gajevi i drugi lokaliteti nazivaju se: Barekovina, Barevišće, Bećića selišće, Begovišće, Beut, Bilice, Borak, Bradina, Brdo, Brig, Brod, Budni dolac, Bunar, Crima, Čabrinica, Čavluša, Čekrk, Čobor, Ćavaruša, Dabe, Dančeve njive, Diljka, Dočić, Dolac, Dolić, Dolina, Donja lučica, Donji Grab, Dug, Dušćica, Đukin krč, Đukina glavica, Đukino trsje, Gaj, Gibenica, Glavica, Gornja lučlica, Gornje Ravni, Grab, Grude, Guber, Guvno, Hajdarov krč, Hambarić, Hanćurovina, Hasanagića ravan, Hasanova bašča, Ivanov krč, Ivanovac, Japruga, Jažmak, Jelenjak, Kalendnak, Kamenica, Kanjelo, Kasovac, Kojčića ravan, Konopljišće, Konto, Korita, Kosa, Kosovac, Koviljaca, Krč, Krđa, Krivače, Krmeća lokva, Kučišće, Kupušnjak, Lokva, Lucića bašča, Luka, Majdan, Male povednice, Malo Brdo, Masor, Medvidovka, Mejtef, Metaljka, Mlinišće, Močilo, Morak, Ograda, Oplot, Orečev dolac, Otok, Paljike, Papratni dolac, Pavlovina, Plavčevina, Pod koritom, Pod Potok, Podvornica, Polje, Popratuše, Popruče, Postinje, Potok, Privor, Prosednice, Prosine, Purgiča potok, Puzno selišće, Ranac, Rasadnik, Rastišće, Ravan, Ravne, Resanova njiva, Rukavice, Sabljin Krč, Sadovi, Samarđevina, Savin Dolac, Sela, Selišće, Senokos, Seoce, Skejni Krč, Smokosi orlić, Smrikova njiva, Soce, Sopot, Stepen, Stožišće, Strana, Stranica, Stuba, Studenac, Sureče, Svinjar, Svirni potok, Šabanovka, Šabni Krč, Šakatuša, Šibenik, Škrile, Šljivavica, Šljivni dolac, Torine, Tornjak, Trsje, Trtica, Trutića, Turkuća krč, Ulica, Vaganjac, Velika bašča, Veliko Brdo, Viškuće, Vlahinja, Vlake, Vrelo, Vrtača, Vrtlić, Zagaje, Zagorje, Zalazje, Zaleđe, Zamin Dolac, Zanoga, Zavinje, Zelenjak, Žumetvia.
Od povijesnih lokaliteta ovdje se nalaze nekropole iz raznih povijesnih razdoblja. Jedna stara nekropola je na Lanišću kod Šibenika a nedaleko od nje je druga na loklitetu Skrečama. Treća nekropola je na Hasanića ravni. Na krivini Oplaku bilo je "grčko greblje" koje je uništeno kada je građena cesta. Ima više stećaka po nekropolama i pojedinačno po jedan-dva na njivama i ledinama. Ima više starih muslimanskih grobalja. Na brdu Šehitima iznad Zagorja nalazi se staro muslimansko groblje za koje se priča da je svatovsko. Na Skrečama i na Rakama je također staro muslimansko groblje. Priča se da je selo stradalo od kuge pa su vjerojatno groblja iz toga vremena.
Tridesetih godina prošloga stoljeća na Lugu je živjelo 48 obitelji - 28 muslimanskih a 20 katoličkih.
Od katoličkih obitelji bile su: jedna obitelj Šakota koja je porijeklom iz Hercegovine; jedna obitelj Tula vjerojatno su iz Rakitna; tri obitelji Ćavara ili Vidoša doselile su iz Hercegovine; dvije obitelji Raiča doselile su sa Uzdola a porijeklom su od Mostarskog blata; Vrljići su doselili još u tursko vrijeme vjerojatno iz Hercegovine; jedna obitelj Kustura je iz Uskoplja; jedna obitelj Marića doselila je iz Vrda kod Mostara; jedna obitelj Grbeša doselila je sa Orašca; Džajkići su doselili iz Izbična u Hercegovini; jedna obitelj Jeličića doselila je iz Podbora; jedna obitelj Zeljko doselila je iz Crnča; jedna obitelj Rotim porijeklom je iz Graca kod Mostara; jedna obitelj Drežnjak doselila je iz Hercegovine; jedna obitelj Soldo doselila se iz Britvice u Hercegovini; jedna obitelj Čuljak doselila se iz Bogodola u Hercegovini; jedna obitelj Papkovića porijeklom je iz Izbična i jedna obitelj Papak koja je doselila iz Škrobućana.

Od muslimanskih obitelji na Lugu su bile: deset obitelji Bećirovića; dvije obitelji Purgića bile su kovačke obitelji; tri obitelji Kazića; dvije obitelji Hasica; jedna obitelj Bajrića je s Ravnice; osam obitelji Ćuk došlo je iz Škrobućana i dvije obitelji Dautbegovića koje su doselile s Duga.
Prema popisu župljana župe Prozor od 31. prosinca 2005. na Lugu je živjelo 206 katolika u 50 obitelji. Za ostale stanovnike nemamo podataka. Vrh

11. Duge. Ovo naselje obuhvaća sela Duge, Periće, ranije poznatije kao Duško Polje, i Duščicu. Posebnu ljepotu ovoga kraja čini potok Krupić. U blizini njegova izvora, ispod uzvišenja Krmaka (772 m), nalaze se dva ribnjaka na tekućoj vodi i jedna vodenica. Potok Alinčić, Ljubunački potok i Krupić sastaju se na nadmorskoj visini od 519 m i teku dalje kao Krupić. Njihova ljepota posebno dolazi do izražaja u Dugama gdje, na nadmorskoj visini od 481 m, prave dva sedronosna izrazito lijepa vodopada. Gornji je vodopad velik od 10 do 15 m, a Donji 15 do 20 m. Ovo je izuzetna prirodna ljepota. Ispod vodopada sastaju se Krupić, Prozorčica i Radoćuša i nastaje Vojna, koja se s lije strane ulijeva u Ramu.
U Perićima izbija iz pjeska na samom putu voda Srabljivica, koja se smatra ljekovitom.
Nazivi za za njive, okućnice, livade, šume i druge lokalitete u ovim naseljima su: Alin Krč, Bare, Barevine, Bašča mlin, Bilušine, Brikilja, Brljoge, Budanovice, Buk Mlin, Cimi, Cimljani, Doca , Donji krč, Dražmare, Duško polje, Dvorište, Glavica, Gnjojnjak, Gornji grab, Gradac-Gracovi, Grahovišće, Gromijak, Guzna njiva, Harem, Ispod Glavice, Ispod Mačkovca, Javor, Jaz bašča, Kalaci, Kaltakov dolac, Kaščevina, Kordinica, Kosica, Koščani, Krća, Krivače, Krupić, Kruška glavica, Kućište, Lazina, Liska, Livada, Luka, Lužina, Majdan, Mala Gruda, Malo Jelešje, Mačkovica, Medvi do (Medvido), Medvidovska kosa, Meščelazine, Mlaka, Mlinišće, Močilo, Muzga, Nakošnica, Nakućnice, Njivica, Ogara, Ošćurime (ili Ušćurime), Oplot, Orašje, Ošoje, Palučak, Pisak, Pod krčima, Podkućnica, Posilnice, Postinice, Ravni, Rove, Samarđica strana, Sedra, Selišće, Sokak, Srabljivica, Staje, Terbijan potok, Troglav, Trsje, Urije, Uskelj, Vajrača, Vakufska bara, Vareš gaj, Vedribrig, Višnjak, Vrace, Vrtac, Zabišće, Zamlat.
Seoska planina je Crni Vrh gdje su livade za kosidbu. Nekada se sa stokom iz sela izlazilo na planinu, ali toga je već davno nestalo.

Povijesni lokaliteti uglavnom su vezani uz nekropole. Ispod sela Duge na mjestu Ćećivištu ili Šećivištu blizu rijeke je neko staro muslimansko groblje, sada uglavnom bez spomenika. Priča se da su na tom groblju izginuli dvoji svatovi.
Iznad kuća na Dugama je brdo Gradina koje se veže za brdo Troglav. Na Gradini su velike gromile. Jedno mjesto nazivaju Velika gromila. U Perićima na brijegu Glavici nalazi se "grčko greblje". Skoro na svakom brijegu oko polja ima groblje, ali bez nadgrobnih spomenika, grobovi se poznaju samo po ogradama. Na Troglavnu ima neko starinsko katoličko groblje umrlih od kuge. Bilo je na njemu križeva, ali su kasnije uništeni. Nekada su se ovdje, uz neke prigode, služile i mise.
Priča se da je na Dugama bila čaršija i da je tamo bila crkva.

U narodu je sačuvana priča o nastanku ovoga sela. Kažu da su živjela s dvojica braće, Alipaša i Džaferbeg. Zvali su se po rodu Malkoči. Alipaša je pravi Alipašinu džamijeu u Sarajevu i džamiju u selu. On je najprije napravio konak i džamiju pa se onda naseljavalo. Alipašino je bilo pola Sarajevskog polja i velik dio Rame. Džamija je pravljenja prije više od tri stoljeća. Vukovsko i Zvirnjača bili su svojina Dugalića. U Donjem selu nekada su bili saraji Dugalića, i ahar za musafire. Pričalo se da je na Dugama bio nekakav sud i da je bila tamnica niže džamije.
Tridesetih godina prošloga stoljeća na Duškom Polju ili Perićima živjelo je 13 katoličkih obitelji, a na Dugama 60 muslimanskih obitelji.
Od katoličkih obitelji u Duškom Polju su živjeli: tri obitelji Zadrića koje su doselile iz Dobroše; dvije obitelji Miloševića došle su iz Hercegovine; tri obitelji Kapčevića došle su iz Sovića; jedna obitelj Spaića doselila je iz Brotnja kao i jedna obitelj Ljubića; jedna obitelj Kneževića došla je iz Ljubunaca; jedne obitelj Marića došla je iz okoline Mostara i jedna obitelj Banušića koja je došla iz Hercegovine.
Od muslimanskih obitelji na Dugama su živjeli Dugalići koji su po pričanju porijeklom od Alipaše Dugalije. On se po svojoj obitelji zvao Malkoč a potječe iz Male Azije. Ta obitelj se obitelj s vremenom izdijelila i od nje je nastalo više ogranaka: devet obitelji Dautbegovića, tri obitelji Hasanbegovića, dvije obitelji Dervišbegovića, četiri obitelji Mustajbegovića, jedna obitelj Arslića i jedna obitelj Čorbadžića. Sedam obitelj Kaltaca smatraju se starosjediocima iz spahijske obitelji. Deset obitelji Sabitovića kojesu se nekada zvali Hodžićima porijeklom su iz Male Azije. Devet obitelji Subašića doselile su iz Sarajeva od nekoga pretka subaše. Tri obitelji Aladin nepoznatnog su porijekla. Jedna obitelj Ščukulj doselila je s Ravnice. Jedna obitelj Omanovića doselila je iz Prozora. Predak od obitelj Jusića došao je na Duge kao imam pa su od njega nastale dvije obitelji Jusića. Jedna obitelj Trtića potječu od begovskih momaka. Jedna obitelj Kovačevića došla je iz Krančića. Jedna obitelj Bešića doselila je iz Donje Vasti. Jedna obitelj Nuspahića došla je iz Prozora. Jedna obitelj Grcića došla je iz Škrobućana. Jedna obitelj Milanovića doselila je iz sela Boljkovci kraj Bugojna. Jedna obitelj Kadrića došla je iz Kopčića "na ženistvo". Izumrle su obitelji Memića, Sofića i Isakovića.
Prema župnoj evidenciji na kraju 2005. godine u Perićima (Duškom Polju) živjelo je 95 katolika u 19 obitelji. Nemamo informacija o drugim stanovnicima. Vrh

12. Dobroša. Selo je razbijenog tipa, kuće su razbacano po brežuljcima, a grupiraju se u Gornju i Donju Dobrošu. Gornja Dobroša je na vrhu Doca i na brijegu, a Donja je oko potoka ispod Tisnog. Iznad sela su visoke i strme strane Kozje tijene i Mali ili Crni vrh.
Selo ima dosta živih voda a glavne su Svarovica i Kupušnjak. Ostali potoci su Tisno, Dragić, Iza jasika, Mračna draga, Vodena draga.
Njive, livade, pašnjaci, gajevi i drugi lokaliteti su: Selišće, Zelenjaci, Dolac, Ograde, Džaferovica, Ravne, Bila voda, Diljke, Jesike, Ravančina, Golušnica, Tribanj, Kalac, Halilova strana, Majdan, Urije, Staro Blace, Jelovac, Buljkovica, Dubrave, Lučice, Slimena, Alinove strane, Dubrave, Javor i Dragić.
U ovom selu je bilo katolika i prije kuge u Rami, živjeli su u mjestu Ravnom. Zna se da su tu živjeli Kolakušići koji su osnovali groblje. U selu su nekada živjeli muslimani Lelci po kojima se i sada groblje iznad sela zove Lelkovo groblje.
Po predaji, nekada se dobroška planina sva obrađivala i na njoj se stanovalo.

Tridesetih godina prošloga stoljeća u Dobroši je živjelo 17 obitelji od kojih je 16 bilo katoličkih i 1 muslimanska.
Katoličke obitelji bile su: Četiri obitelji Petrovića ili Samardžića porijeklom su iz Rakitna a dobili su ime po djedu koji je pravio samare. Od njih potječe i jedna obitelj Andrijevića. Osam obitelji Zadro doselili su iz Raške Gore a porijeklom su Betuljani iz okolice Zadra. Dvije obitelji Andričića ili Babića doselili su s Orašca još u tursko vrijeme. Jedna obitelj Bagara doselila je iz Graca kod Duvna. Jedna obitelj Meštrovića porijeklom je iz Prozora. Nekada su u Dobroši živjeli Vlajčići, Ivančevići i Barišići.
Od muslimanskih obitelji u selu je stalno bila nastanjena samo obitelj Jusić, a kasnije je i obitelj Kurtagić dolazila u planinu preko ljeta.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Dobroši je živjelo 200 stanovnika. Broj stanovnika blago se povećavao: 1953. godine bilo je 201 stanovnik; 1961. godine bilo je 232 stanovnika; 1971. godine - 292 stanovnika; 1981. godine - 274 stanovnika. Prije početka zadnjega rata u BiH (1991.) u Dobroši su živjela 203 stanovnika, svi su bili katolici - Hrvati.
Prema župnoj evidenciji krajem 2005. godine u Dobroši je živjelo 114 katolika - Hrvata u 26 obitelji. Vrh

13. Blace. Istočno od Dobroše na visokom brijegu smješteno je selo Blace. Naselje čine Gornje Blace, koje je više na brijegu, i Staro Blace, koje je u strani s desne strane potoka Rike.

Njive, livade, okućnice, gajevi i drugi lokaliteti u Blacama i okolici su slijedeći:
Alinove strane, Barica, Bile vode, Brig, Brikinja, Cvitkovine, Čardak, Diljka, Dobre vode, Doci, Dočac, Dolac, Donja kukrika, Donje svarevice, Dragić, Drin, Dubrava, Gola kosa, Gornja kukrika, Gornje svarevice, Grabovi, Gramilovica, Gruda, Ivankovine, Javora, Jelaše, Jelovac, Jesike, Kalaci, Kaltakovica, Kamenjača, Kardinica, Klupa, Kolajiša, Kosa, Kotačine, Krč, Krčić, Krmska glava, Krupić, Kućište, Lanišće, Lapat, Lazine, Ledine, Livade, Lučica, Majdan, Makljen, Male jesike, Ogledalo, Ogradica, Osoje, Pirišća, Pisak , Plužine, Potoci, Prišnica, Ravan srčana, Ravne, Selišće, Solila, Srčana ravan, Sritoge, Strana, Struganica, Stublić, Studenac, Sviba, Šlivianica, Trn, Urije, Vranjevac, Vrtaci, Zaput, Zanoga, Zelenjak, Zgon, Žestine, Žitomavine
Žive vode u selu su Lokva, Tulina voda i Gumanci, a u Starom Blacu je Dočac.

Nema posebno zanimljivih arheoloških ostataka koji bi govorili o starosti naselja. Na brijegu Gradina nalazi se gromila za koju se vjerovalo da u njoj postoje skriveni novci ili nekakvo blago. Od naselja uz put prema Prozoru postoje ostaci starih muslimanskih grobalja o kojima se ništa ne zna.

Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Blacama je živjelo 13 obitelji, 7 katoličkih i 6 muslimanskih.
Od katoličkih obitelji na Blacama su živjeli: jedan obitelj Kolakušića koji su starosjedioci; četiri obitelji Marića koje potječu iz Gruda u Hercegovini, na Blace su doselili jer su ubili agu za turskog vremena te su pobjegli od kazne za ubojstvo, od trojice braće jedan je doselio u Blace, drugi ostao u Grudama a treći odselio u Žepče; jedna obitelj Spajića također potječe iz Gruda; jedna obitelj Juričevića doselila je "na ženistvo" iz Ljubunaca.
Od muslimanskih obitelji na Blacama je bilo pet obitelji Kormana koje se smatraju najstarijom lozom u čitavom kraju, potječu iz Šaba za koji ne znamo gdje se nalazi. Po pričanju cijelo je selo nekada bilo ove obitelji, od vode Srabljivice do Repušnice na Crnom Vrhu. Kažu da je ova obitelj bila obavezna promatrati mjesečeve mijene i objaviti kada je mladi mjesece pa su zato u turskoj carevini bili oslobođeni plaćanja poreza. Od Kormana je i jedna obitelj Hubjara. Tu je nekada živjela i obitelj Balić koja je izumrla.
Do 1948. godine u Blace je spadalo i selo Dobroša.

Prema podacima župe Prozor na Blacama je koncem prosinca 2005. godine živjelo 25 katolika u četiri obitelji. O drugima nemamo informacija. Vrh

Župa Uzdol

1. Uzdol je naselje smješteno u strani oko potoka Radave i njegovih pritoka. Sam položaj naselja je takav da je po nekoliko kuća grupirano po stranama i malim udolinama čineći tako zaseoke Pale, Bobari, Gumanci, Lisina, Uzdol, Zastionica, Cer, Rajiči, Mendeši, Križ, Budimi, Zelenike, Pribučak.
Zaseoci su uglavnom nastajali oko vode, a one su poznate po ovim imenima: Pošćica na Palima, Za Križom na Križu, Stubo na Pribučaku, Miruška u Bobarima, Bobarevo korito u Gumancima. Voda oko koje se odvijao život u različitim oblicima jest potok Radava. Na njemu je bilo desetak mlinova u kojima se mljelo žito za vlastite potrebe ali i za "ujam".
Prema katastarskim česticama na Uzdolu su zabilježeni sljedeći nazivi parcela:
Alajbeguša, Aluge, Andrikuša, Babarski potok, Badnjic, Bare, Bastva, Batra, Begluk, Berino Selište, Bešćina strana, Bobarovo korito, Borak, Brdanjak, Brig, Brist, Brižine, Broci, Bukva, Car, Ciganska ravan, Crvenka, Čalkina kosa, Čelička ravan, Čer, Čerak, Česma, Čičina, Diljka, Dolac, Dole, Doline, Dolovi, Donja Luka, Donji Brist, Drinov Dolac, Drobonjci, Dubočina, Dubrava, Duga njiva, Dukat, Dušćica, Gabruša, Gaj, Gajić, Garevina, Glave, Glavičica, Gornji Dolac, Gornji Krč, Grabovišće, Gradikovac, Gradina, Graovišće, Greboc, Grudica, Gumanci, Guvno, Habagovina, Hadžina njiva, Hurije, Igrališće, Ilidža, Ivica, Izvir, Izvod, Jabuke, Jagodin pod, Jaovrek, Jeke, Jesike, Jozmak, Kale, Kamin, Klupci, Kljenovača, Konjevina, Konjsko, Kopila, Korito, Kosa, Košare, Kraljevica, Krasuja, Krčana, Krčevina, Krčić, Krčine, Krč, Križ, Krstišća, Krš, Kruglica, Kukića Lazine, Kukrike, Kupinovica, Lanišća, Lastavica, Laz, Lazina, Lice, Lindžir, Lisina, Lisnina, Livadica, Lokve, Lučica, Luka, Majdan Male jabuke, Matusinov dolac, Mednik, Metaljka, Mlazci, Močila, Mraćaj, Nagorice, Naslon, Nevišnica, Obadine, Odrina, Ograda, Ometaljka, Oštrike, Padež, Padine, Padoš, Palac, Papratljevica, Papuče, Pašćica, Pazarić, Petrovića njiva, Piskavica, Piskuša, Pod bristom, Podkanjskim, Podnjivača, Podojnica, Podorašnica, Podravan, Pogajište, Poglavićica, Pogojište, Pomejnica, Popratike, Potok, Povoz, Predirišća, Priko, Prilučak, Prisika, Prisoje, Provalija, Prusac, Rakitovina, Rašva, Ravan, Raževišće, Repelj, Rije, Rika, Rodovo, Rosulje, Rupa, Rust, Saćivišće, Sedlar, Selišće, Selište, Sinđelez, Slivlje, Smet, Smrdešćica, Smrikovac, Sojkovac, Solila, Staja, Stazić, Stine, Strana, Strančica, Struglić, Studenac, Sučica, Surike, Šćukov dolac, Šibice, Takovi, Teletujak, Tolovac, Trbušci, Trsje, Tuljak, Ulica, Uža, Velika njiva, Vinine, Višnja, Vitle, Vrtače, Vrtanjci, Vrtle, Vrtlić, Zaborak, Zadublje, Zagaj, Zalijaća, Zastianica, Završje, Zlastega, Zumuša, Žumarac.
Do polovice devetnaestog stoljeća većna je stanovnika uzdoljskih sela, kao i u drugih sela Rame, preko ljetne sezone sa svojim stadima boravila u"planini". Njihova"planina" se nalazila na Konjskom, u Dobrom polju, Košarama, Rici i u Blazinama.
Od povijesnih lokaliteta vrijedno je spomenuti Gradinu iznad škole na Ceru, gdje su se ranije znali naći komadići različitih posuda pečenih od gline. Na brežuljcima iznad Uzdola (na Krstišću, Kominu, Privoznicama i na Rudini) davno su postavljene moći kao zaštita od nevremena. Ograđeni lokalitet na Krstišću vjerojatno je samo zbog postavljenih zaštitnih moćiju, iako je uz mjesto nastala i legenda. Prema predaji tu je biskupov štap. Priča kaže kako su muslimani oteli nekom biskupu štap i ubili ga. Oteti štap je Himzija Hero bacio kraj sela Krstišće, zbog čega je obolio i on i njegova sestra. Po savjetu katolika hodočastili su svetom Ivi u Podmilačje i ozdravili.
Postoji još jedna neistražena gromila na mjestu Borak. Ima više nekropola od tridesetak stećaka na brežuljku Glavica, starog katoličkog groblja na Višnji, "grčkoga groblja" sa 11 sačuvanih stećaka na Pločama, do kužnog groblja na Jamini. Sam naziv Jamina naslanja se na tradiciju koja spominje jamu kao zajedničku grobnicu pomorenih od kuge kojih je bilo toliko da ih nisu mogli pojedinačno sahranjivati nego su ih vukli volovima u jamu gdje su ih zatrpali.
U podnožju brda Glave i planine Konjsko, iznad sela Zelenike, na visorani Komin (1186 m) nalazi se zavjetna kapela u čast sv. Ante Padovanskoga. Budući da su u planinskim uvjetima života česte vremenske nepogode koje odnesu ljetinu, župljani su 1936. godine odlučili napraviti zavjetnu kapelu sv. Ante kako bi po njegovu zagovoru izmoli zaštitu od"zla vremena". Svake se godine na blagdan Sv. Ante Padovanskog ovdje okupe župljani na zavjetnu misu.
U drugoj polovici 18. i prvih desetljeća 19. stoljeća Ramu su pogodile dvije epidemije kuge. To je izmijenilo sastav stanovništva u mnogim naseljima pa tako i na Uzdolu. Prema nekim navodima na Uzdolu je do tada bilo većinsko muslimansko stanovništvo.
Nakon nestanka čitavih obitelji njihova je zemlja postala vlasništvo duških begova, koji na tu zemlju dovode kmetove. Dolaze nove katoličke obitelji uglavnom iz Hercegovine koje kao kmetovi borave na Uzdolu, otkupljuju imanja i postaju njihovim vlasnicima.
Na Ceru je 1912. godine otvorena četverorazredna Narodna škola, a u to je vrijeme bio i matični ured, šumska ispostava i nadcestar.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Uzdolu je bilo 56 katoličkih obitelji.
Tri obitelji Budima nepoznatog su podrijetla. Smatraju ih starosjediocima jer su i prije kuge bili naseljeni na Uzdolu. Po prezimenu neki zaključuju da potječu iz Budima u Mađarskoj. Dvije obitelji Barišića potječu iz Hercegovine (Posušje ili Rakitno). Trinaest obitelji Stojanovića, nekada zvani Čubelje, porijeklom su iz Grabovice. Uz ovu obitelj rodbinski je vezana jedna obitelj Pavlovića. Sedam obitelji Raiča ili Rajića porijeklom je iz Drežnice. Šest obitelji Zelenika, koji su se zvali Kubići, porijeklom je iz Graca kod Mostara. Živjeli su u Zelendolu i vjerojatno po mjestu stanovanja dobili naziv Zelenike. Bili su dobrostojeći pa je zabilježeno da su kod diobe imali 22 konja. Na Uzdolu su ih nekada zvali i Đugumovićima. Četiri obitelji Mendeša porijeklom su Knezovići iz Posušja. Dvije obitelji Ratkića ili Džalta doselile su iz Sovića. Dvije obitelji Zadro daljnjim porijeklom su iz Gruda, a više puta su se selili i raseljavali po ramskim selima. Tri obitelji Zelića, koje su se nekada zvale Spaići, porijeklom su iz Gruda. Jedna obitelj Vukadin doselila je iz Duvna.
Zabilježeno je da je jedan član obitelji Vukadin hodao po Rami sa svojim amidžićem fratrom, fra Pavom Vukadinom, i tako ostao živjeti na Uzdolu. Jedna obitelj Zovko doselila je iz Goranaca kod Mostara. Jedna obitelj Juričevića doselila je iz skopaljskog sela Voljice. Jedna obitelj Piplica doselila je s Ustirame, a daljnjim je porijeklom iz Neretvice. Jedna obitelj Perkovića doselila je na Uzdol kao siromašna hercegovačka obitelj. Uzdoljani su im napravili kolibu gdje su u početku živjela. Jedna obitelj Vladića porijeklom je iz sela Miljkovići u Hercegovini, gdje su se nekada zvali Čarapine. Jedna obitelj Prskalo doselila je iz Han Gračanice, a ranije iz Bogodola u Hercegovini. Jedna obitelj Ivanko porijeklom je iz Rakitna. Dvije obitelji Petrovića doselile su iz Rakitna. Jedna obitelj Kovčalija porijeklom je iz Kreševa, a prvi se od njih ovdje naselio kao šumar. Jedan je iz te obitelji učio u Rimi za fratra, ali je napustio studije. Nosio je starinske haljine s"kovčama" i od tada im je prezime Kovčalija, a ranije su se zvali Miliši. Jedna obitelj Brkića doselila je sa Orašca. Vrh

2. Ljubunci su prostrano naselje smješteno na periferiji općine Prozor - Rama i graniči sa selima uskopaljske općine. Čine ga brojni zaseoci, koji su razbacani između prijevoja Menjika i kanjona rijeke Rike, a to su: Globarići ili Gornje Brajke, Donje Brajke, Vrdol ili Brajke, Mejnjik ili Glibe, Ljubunci, Kozarina, Tadići, Betine ili Knježevići, Rika, Mišići, Kolakušići, Kneževići ili Prnjke, Madžari, Milušići, Jurići, Vidovići ili Stan, Barešići, Vidovići ili Brizarkići, Ivanke ili Đipe, Stojanovići ili Poda, Škarice ili Gruda i Memići.
Od voda, kojima su Ljubunci bogati, najvažniji je Ljubunački potok zvani Rika. Ovaj potok izvire na Mejnjiku i povećava se primajući u sebe sve manje potočiće, okupljajući oko sebe kućice, zaseoke i sela da bi se utopila i nestala u Krupiću i dalje u Rami. Od manjih potočića poznati su Šarinica, Studenac, Kozarina i Trsje. U zaseoku Glibe nalazi se izvor zvani Gospino vrelo. Prirodan položaj vrela je položaj bifurkacije, da teče i u Ramu - Jadranski sliv, i u Vrbas - Crnomorski sliv. Na Rici je bilo više mlinova za vlastite potrebe ali i"ujmenica", koji su mljeli za "ujam".
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele u Ljubuncima zovu se:
Babina njiva, Bakaluša, Balićka, Bara, Barevine, Barica, Barijak, Betine, Bilice, Bililo, Blejića Gaj, Brace, Brajke, Brakaluša, Brig, Brizovača (Brisovača), Brižine, Brkin Krč, Crvenjak, Cvitanove njive, Čahuša, Debeljače, Derale, Diljka, Do Lokve, Dolac, Dolinjak, Dragičine, Dubrave, Duga njiva, Dugova Brca, Dulinovac, Gaj, Gajevi, Galice, Garčišće, Glavica, Glavičica, Goluševica, Gorčina, Gornja Heldovina, Gornja Rika, Gornja Sviba, Gornje Selišće, Grabova njiva, Gradac, Gradina, Gruda, Gumanjci, Gusti hrastovi, Haljina, Heljdovi, Here, Ivanci, Ivankovine, Izgorila divakinja, Jamine, Janjin dolac, Jarčišće, Jasikova kosa, Jasle, Javor, Jecmenišće, Jesiće, Jesike, Katunišće, Klaka, Klupa, Kola, Konopišće, Košatne bukve, Kozarica, Krč, Krča, Krčić, Krčine, Krća, Kremerat, Krivodol, Krompirišće, Krstišće, Latica, Lazina, Ledenjak, Ledina, Lokve, Lučica, Lučića njive, Luka, Mali brig, Mandićevina, Mazavice, Meja, Mejnik, Mekota, Metljka, Milašnica, Mile, Mirisna njiva, Mišteg, Neoputnica, Njivica, Obišenjak, Obrvica, Ograda, Oko Gradaca, Oko Mandićevine, Orašnica, Osilina, Osišće, Osoje, Osridak, Palačak, Paljevina, Paprika, Parižnjača, Pasišće, Petrača, Pik, Pirevišće, Pisak, Pljuskavica, Pod, Podgreblje, Poločak, Polov dol, Popratan Dolac, Porižnjača, Potoci, Potok, Preko Mandićevine, Privoznica, Prosevina, Prošpilje, Prusac, Radića potok, Radića stranaVrblje, Raskršće, Ravne, Ravne smrike, Ravnica, Razevišće, Rika, Ripišće, Rosuja, Rupe, Sačivišće, Sadovišće, Sedlo, Sedra, Selišće, Siljevina, Smrikova njiva, Solilo, Stan, Stara kuća, Stara guvna, Staro korito, Strana, Strančica, Stubo, Subašića krč, Suovaće, Suzavina, Sviba, Šibice, Šiljevina, Šišni Krč, Špiljarna, Tadići, Tomića bašča, Topino selišće, Trsje, Truje, Ušinac, Velike njive, Veliki brig, Vidovića groblje, Više ograde, Vitkove luke, Vranjevac, Vrdo, Vrilo, Vrtače, Vučja lazina, Za Krčom, Zanoga, Zapoda, Zaput, Zaselje, Zuličevina, Kumanci, Zaraj, Kućetina, Velika stina, Kozarina, Ćimilića Krč.

Arheološki lokaliteti
Ljubunci imaju bogatih još nedovoljno istraženih arheoloških nalazišta. Na vrh dola, na Vrdolu, u Ljubuncima, ispod naselja Tadići, nalaze se otkopani temelji sakralnog objekta zbog kojega je lokacija dobila naziv Crkvine. Pretpostavlja se da su ovo temelji srednjovjekovne crkve.
Nedavno otkriveno nalazište Gradac, iako nedovoljno istraženo, govori o zanimljivom nalazištu čija starost seže i do vremena prije Krista. Daljnja istraživanja će pokazati je li to prahistorijska gradina, rimska utvrda ili srednjovjekovna nekropola. Pronađeni ostaci keramičkih posuda i novca upućuju na veliku starost lokaliteta oko čijih zidina se nekada odvijao bogat život.

Nekropole
U Ljubuncima ima nekoliko nekropola iz različitih vremenskih perioda i s različitim obilježjima.
Na Vrdolu (Mašata) sačuvano je pedeset osam stećaka u obliku ploča, sanduka i sarkofaga. Na lokalitetu zvanom Mašetka ima stećaka koji su djelimično zatrpani zemljom, a još uvijek se prigodom oranja njive mogu pronaći nadgrobne kamene ploče.
U Rici kod mlina, na starom katoličkom groblju, uz brojne nadgrobne spomenike sa stelama, nalazi se i sedam stećaka.
Jedno od najstarijih katoličkih grobalja u župi jest groblje u Rici. U groblju i okolo njega ima više srednjovjekovnih spomenika, a nema posebnih podataka o dodatnim povijesnim vrijednostima ovoga groblja. Ispod nekropole Mašata nalazi se veliko napušteno muslimansko groblje gdje su, prema predaji muslimana, pokopani šehidi.
U Ljubuncima su i dva mala katolička groblja u kojima se više nitko ne sahranjuje, a to su Vidovića groblje i Tadića groblje. Uz aktivno groblje uz rijeku Riku nalazi se i manje groblje u zaseoku Glibe.

Zavjetna mjesta
Uz arheološke lokalitete i nekropole u Ljubuncima se nalazi i nekoliko zavjetnih mjesta.
Na Vrdolu, lokalitetu zvanom Mašeta, nalazi se među stećcima i jedan spomenik, stećak u obliku križa. Ovaj zavjetni križ tumači narodna predaja prema kojoj je na ovom mjestu ubijen biskup na svetkovinu Sv. Petra i Pavla poslije mise i to od turskih svatova. Ovo je mjesto 1972. godine proglašeno zajetnim mjestom.
Tu je 1974. sagrađena i zavjetna kapela gdje se redovito na Petrovdan slavi pučka misa.
Blizu Menjika, uz cestu Glibe - Gornje Brajke, nalazi se zavjetni grob poznat kao "Tetin greb". To je najvjerojatnije grob u kojem je majka ukopala svoju kćer koja je umrla od kuge. To potvrđuje i muslimansko kužno groblje iznad katoličkih kuća u selu, gdje je pokopan muslimanski rod Globarića po kojima je zaseok dobio ime.

Stanovnici Ljubunaca
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Ljubuncima je bilo 42 katoličke obitelji i 6 muslimanskih. Od katoličkih obitelji 1932. godine bile su tri obitelji Tadića, koje se smatraju starosjediocima, a ranije su ih zvali Relići. Nisu bili kmetovi. Bilo ih je petorica braće od kojih su dvojica odselili u Ivicu iznad Sarajeva a trojica su ostala živjeti u selu. Bilo je tu i pet obitelji Vidovića koje se zovu i Cvitanovićima ili Cvitankićima. Od njih potječe jedna obitelj Jurića, tri obitelji Vidovića i jedna obitelj Stojanovića ili Kamenica. Pet obitelji Kolakušića smatraju se starosjediocima a ima ih i u Dobroši i na Blacama. Tri obitelji Kneževića dugo su prisutne u Ljubuncima, a nagađa se da im je porijeklo iz Brotnja. Dvije obitelji Brajko doselile su iz Hercegovine. Četiri obitelji Glibo protjerane su od Turaka iz Privora na Menjik. Glibe su bili prvi stanovnici Menjika. Sebi su iskrčili šumu i pretvorili je u plodnu njivu od čega su živjeli. Porijeklom su iz Hercegovine. Jedna obitelj Barešića doselila se s Gmića, a porijeklom su iz Rakitna. Sedam obitelji Ivanko doselilo se još za turskog vremene u Globariće i rodbinski su vezani s Ivankama u selu Ivanke i Pajići. Dvije obitelji Barbarića, kućom ih zovu Kanatima. Porijeklom su iz Brotnja. Jedna obitelj Madžara porijeklom je iz Livna. Tri obitelji Zadro porijeklom su Betunjani iz okolice Zadra i doselili su u Ljubunce iz Raške Gore. Jedna obitelj Milišića ili Zečevića doselila je s Pidriša. Jedna obitelj Savić doselila je s Orašca.
Od muslimanskih obitelji u Ljubuncima je bilo pet obitelji Memića koji su bili starosjedioci. Prije kuge iz njihove je kuće izlazilo po devet"sedlenika" a kada ih je kuga pomorila ostalo je svega dvoje ili troje živih stanovnika. Iz ove obitelji bio je jedan kadija. Jedna obitelj Subašić doselila je s Duga.
U Ljubuncima su živjele i ove obitelji: Malešković, Vlajčić, Mihalj, Džalto, Zadrić, Vladić, Petrović, Banušić, Lovrić, Knezović, Miloš, Demer, Majdandžić, Kovačević, Zadro, Vukoja, Klapica, Zelenika, Čuljak, Skočibušić, Ljubić, Arelić, Špiljar, Laco, Kapčević i Ćurić.
Od civilnih institucija u selu postoji škola. Poslije Drugog svjetskog rata škola je organizirana na mjestu Poda kod Stojanovića kuća, a kasnije u Riki kod Brizarkića kuća. Sagrađena je četverorazredna osnovna škola. U školskoj su zgradi bili i prostori za stanovanje prosvjetnog kadra i mjesnog šumara. Od 1980. školski prostori i prostorije za stanovanje prosvjetara smješteni su u montažnoj zgradi. Škola nije radila za vrijeme zadnjega rata, nakon rata je ponovno nastavila s radom. I danas u Ljubuncima funkcionira četverorazredna osnovna škola.
U Ljubuncima danas živi 177 katolika u 45 obitelji. Od tog je broja 54 mladih a 33 djece. Vrh

3. Krančići. Na uzvisini iznad rijeke Rame, južno od Uzdola, smješteno je naselje Krančići. Pod imenom ovog naselja ovuhvaćeni su zaseoci: Gornji Krančići, Donji Krančići i Ošljani. U Ošljanima žive katolici, u Gornjim Krančićima katolici i muslimani, a u Donjim Krančićima samo muslimani. Postoji još nekliko manjih zaseoka koji pripadaju Krančićima a to su: Raiči, Burići, Vlajčići, Ljubići, Miličevići, Šitumi,Grab i Krajinovići. Krančići su nekada bili na važnoj prometnici koja je išla od Mostara preko Čelica, Šipa, Ploče, Menjika do Bugojna.
Ispod Gornjih Krančića izvire potok Buljak, koji protječe kroz selo i ulijeva se u rijeku Ramu. Buljak nastaje od izvora Buljka i Rapovca. U Ošljanima se nalaze vode Stubo i Grab, u Donjim Krančićima Lukva, Stubo i Podub a od Gornjih Krančića teče potok Zabrce koji zajedno s potokm u Draževu Dolu čine potok Janjak koji se ulijeva u Ramu.
U Krančićima su okućnice, njive, livade, šume i drugi lokaliteti poznati pod ovim imenima: Alin dolac, Baleša, Banjić, Barevina, Basikovo brdo, Bašča, Bilo selišće, Bilokašnica, Bobuš, Brdo, Brig, Briza, Brkat, Bujak, Bučje, Ciganska ravan, Crvenke, Daćani, Diljke, Dobro polje, Dolci, Doluša, Duboka ravan, Dućari, Duga njiva, Đulića sad, Gaj, Gradac, Kučine, Glavica, Gornji dolac, Grab, Gunjača, Hambarišće, Janjak, Jarenje, Javor, Jurjevo guvno, Konopljište, Kopila, Kosa, Kosirovača, Kovića panje, Kratine, Krč, Krčić, Krčine, Krivača, Krstišće, Kruška mlaka, Kućine, Kukrike, Kupušnjak, Lastva, Lazina, Ledinjak, Lišćice, Lokve, Lučica, Luke, Majdan, Makljenje, Mali gaj, Mali Matijaš, Malo selišće, Matijaš, Mazavice, Mejice, Metlike, Mijin rat, Mlaka, Mračaj, Mušin dolac, Nimac, Obrovac, Oglavak, Osrdak, Paika, Palačak, Pandin dolac, Paretak, Pavlovac, Pišćevice, Ploče, Poce, Podravnice, Podstinice, Podub, Poljane, Polje, Popuće, Poriznjača, Potok, Priko, Prisoje, Prisojnača, Provalije, Rajićev Krč, Reputine, Rosulje, Rupica, Sadevina, Selišće, Sitnica, Smrdešćice, Stalac, Stari Krč, Staro groblje, Stiske, Stuble, Stupovi, Šiljevina, Topuša, Tribolj, Troglav, Visočica, Vojkovice, Vošnjak, Vranjak, Vrtača, Za brijegom, Za livadom, Zabušlje, Zabrce, Zamač, Zatocilje, Zaploče, Zavinje.
U planini Košarama su sjenokosi: Prisike, Đoretov dolac, Donje šibice, Doci, Selišće, Milašnica, Gorčine, Prisike, Broci, Grebac, Naslon, Lučine, Izvod, Oštrike, Čelička ravan, Lisina.
Mnoštvo nadgrobnih spomenika, nekoliko poznatih i nepoznatih grobalja, arheološki ostaci utvrda govore o životu koji je nekada ovdje bujao. Na Glavici ispod arheološkog lokaliteta Gradac nalazi se srednjovjekovna nekropola sa stećcima. Na Ploči i na Ivanišću postoje ostaci muslimanskih grobalja iz turskog vremena.
Groblje pod Matijašem poznato je kao"svatovsko groblje" gdje su križevi nadgrobni spomenici bez ikakvih natpisa. Prema narodnoj predaji ovdje su izginuli Mendeševi svatovi koji su se borili da im Turci ne bi nasilu oduzeli mladu.
Na Matijašu ili Glavici nalazi se jedan ograđeni grob, koji prema kazivanju mještana pripada jednoj siromašnoj čobanici koja je služila u najmu kod obitelji Miličevića. Jedne su je prilike dok je čuvala ovce Turci htjeli obeščastiti. U nemoći da se obrani oda jačih nasilnika uzela je svoj šklopac sa terkije i njime se izbola, radije je željela umrijeti negoli dopustiti da je obeščaste. Ovo je danas zavjetni grob.
Na Poljanama, nedaleko od ovih grobova, nalazi se kršćansko groblje. Kažu da je ovdje nekada postojala crkva koju su Turci srušili. Prema legendi na ovom je lokalitetu bila njiva na kojoj bi vlasnici prilikom oranja otkrivali kosti i mrtvačke lubanjne, a volovi bi lomili noge dok bi orali njivu.
Na brijegu Troglav nalazi se groblje u kojem je jedan grob izdvojen kao zavjetni grob i tu bi se ranije ponekad slavila misa.
U Pandinu docu je groblje u kojem su pokopani talijanski vojnici koji su nakon predaje svi pobijeni od partizana.
Postoji predaje o grobu jednog svećenika na Vlajčića guvnu. Naime pričalo se kako je tu bio neki svećenik kojemu je urasla u ruku njegova posteljica još od rođenja. Zbog toga ga nije mogla ubiti muška ruka. Ubila ga je jedna partizanka iz puške. Kažu da na toj njivi nikada nije mogao sazoriti ječam, najčešće bi se izvaljao i nikada ne bi prispio za žetvu. Vjerojatno je ovdje pokopan dušobrižnik talijanske vojske.
Kod zaseoka Šitumi na Sadavini nalazi se grob, kažu, nekog čovjeka koji je ubijen iz koristoljublja. Ubijen je od onih koji su od njega kupili volove i dali mu novac, a kasnije ga dočekali u šumi i ubili kako bi uzeli svoj novac nazad.
Na Ošljanima se nalazi aktivno katoličko groblje na kojem ima i vrlo starih spomenika.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Krančićima su živjele ove katoličke obitelji:
Tri obitelji Vlajčića koje su doselile su iz Vinice (Dalmacija) najprije u Gornji Vakuf a zatim na Krančiće. Pet obitelji Raiča ili Rajića koje su se doselile iz Drežnice. Prema predaji ova se obitelj raselila kad se oženio najmlađi brat i kada je aga trebao prespavati s mladom. Mladoženja ga je tada ubio a njegova se pratnja od dvanaest Turaka razbježala. Jedan se brat naselio na Krančićima, drugi u Vratnu Goru a treći u Voljice. Iz Krančića su neki od njih odselili na Uzdol. Jedna obitelj Radoša doselila je iz Rakitna. Jedna obitelj Krajinovića koje još zovu Piškovićima doselila se iz Tribistova kod Ljubuškog. Dvije obitelji Barišića porijeklom su iz Rakitna. Tri obitelji Stojanovića koje su zvali i Čublje i Kamenice doselile su iz Grabovice. Tri obitelji Miličevića doselile su iz Mukinja kod Rakitna. Jedna obitelj Ljubića doselila je iz Ljubotića u Hercegovini. Jedna obitelj Mihalj porijeklom su iz Rakitna. Jedna obitelj Juričića doselila je iz Hercegovine. Dvije obitelji Burića doselile su iz Proslapa.
Nekada su na Uzdolu živjele i obitelji Pilišnik, Zelenika, Malin, Spajići, Grubo, Gostovac, Antunović, Pišković, Garić, Džalto. U to su vrijeme na Krančićima bile ove muslimanske obitelji: Devet obitelji Kovačevića koje su prema predaji od katoličke obitelji Kovačević. Od njih je i jedna obitelj Đoletovaca. Dvije obitelji Blejića smatrale su se starosjediocima. Jedna obitelj Trtića ili Plavuškića doselila je s Duga. Jedna obitelj Motika doselila je iz Škrobućana. Jedna obitelj Skeho doselila je iz Privora. Jedna obitelj Prpa ili Hamšić doselila je iz Paroša. Tu su živjele i obitelji nepoznatog porijekla: Zečevići, Kukići i Balići. Izumrla je obitelj Gele. Vrh

4. Donja Vast. Između Uzdola, potoka Banjalučice ili Rike i rijeke Volujčice sve do Volujaka, ušća u rijeku Ramu, ispod planine Lisine, nalazi se Donja Vast - prostrano naselje s kućama i zaseocima razbacanim po stranama i brežuljcima.
Prirodne granice sela sa sjeverozapada su Gradina, Komar, Lisina, Bukva, Mala i Velika kosa i Stožer a s jugoistoka kanjon Volujščice. Najviši vrhovi koji omeđuju naselje su: Račvasta stijena, Stupica, Crnograb, Vodica, Pazarić, Kuk, Mala i Velika Gradina, Medvjeđa pola, Seljanska gradina, Anđina vrtača, Donjevaške stijene, Sedlara, Kopila brdo.
Zaseoci koji čine Donju Vast uglavnom su manje skupine kuća koje su najčešće dobile nazive prema prezimenima obitelji: Brkići, Bradići, Crnci (Doline), Čarapine, Čorbadžići, Čelice, Ćapini, Glibe, Karače, Križanci, Marići, Purićevina, Raiči, Relje, Stojanovići, Topići i Vukoje.
Njive su po površini i obično ispod sela, odnosno kuća, a imaju ova imena: Dolac, Gajišće, Hurija, Dole, Bug, Ravan, Selišće, Krčine, Banjic, Brtiš, Drin, Dukat, Luka, Podojnica, Bebla, Raževišće, Rakita, Dušćica, Trbušci, Kljenovača, Krčana, Jabuke, Rust, Krčine, Kamenje, Lokva, Križenovice, Naplav, Zlotoge, Ciganska ravan, Brig, Dolac, Čelice. Po selima ima ostataka šume a starne oko sela su pod sitnom šumom i gajevima s ovim imenima: Gajine, Kopila, Komar, Obale, Stožer, Korita, Uža. Ispaše su po šumama, a sjenokosi u planini Košarama, Rapašćaku i Pašinu vrilu. Nekada je bilo i vinograda na Volujaku.
Dolaskom Austro-Ugarske na ovom se prostoru kopala neznatna količina željezne rude - u rudniku u Strašnom Docu.
Donja Vast je naziv za donje selo. Gornje selo je najvjerojatnije bilo Staro Selo. Nadgrobni spomenici i stećci na Poputnjači idu u prilog teoriji prema kojoj su stanovnici u Starom Selu bili bosanski krstjani. Oni koji su se vraćali u Katoličku crkvu preseljavali su se na novi prostor gdje je smješteno današnje selo Donja Vast. Druga teorija govori da su u Starom Selu prije nekih gotovo dva stoljeća živjeli Karavlasi koji su se bavili izradom čanaka.
Tu je sigurno bilo pravo naselje. Na mjestu Poputnjači nalazi se srednjovjekovno groblje koje se naziva Čifutsko greblje. Tu se nalazi velika nekropola. Priča se da su stećci stavljani na grobove jer je neka"živina" jela mrtve. Tu je bilo i"grčko greblje", kako su zvali groblje sa stećcima. Na brdu Smrike nalaze se kužna groblja, muslimansko u sredini a iznad i ispod katoličko.
Mala, Velika i Seljanska Gradina su lokacije gdje se još uvijek mogu naći ostaci keramike ili nekih metalnih predmeta. Područje je arheološki neistraženo. U Donjoj Vasti postoji jedna ploča ugrađena u štalu sa zanimljivim i bogatim ornamentima na kojoj su ucrtani brojevi, vjerojatno godina 1187.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Donjoj Vasti su živjele 44 obitelji od kojih su 35 katoličke a 9 muslimanske.
Katoličke obitelji bile su: jedna obitelj Budima koja se doselila s Uzdola u Čelice, u ovim krajevima Budimi su starosjedioci a neki drže da su daljnjim porijeklom iz Budima u Mađarskoj; tri obitelji Karača doselile su iz Crnča u Hercegovini; četiri obitelji Stojanovića porijeklom su iz Hercegovine; jedna obitelj Ćapina porijeklom je iz Dalmacije; šest obitelji Topića doselile su iz Bosne najprije u Proslap a zatim u Donju Vast; jedna obitelj Zelenika doselila je s Uzdola; jedna obitelj Križanaca doselila je iz Hercegovine; dvije obitelji Krajinovića doselile su iz Hercegovine najprije u Privor, zatim na Menjik i na koncu u Donju Vast; jedna obitelj Hambardžija ili Relja doselila je sa Širokog Brijega; tri obitelji Marića doselile su iz Vrda u Hercegovini najprije u Ljubunce a zatim u Donju Vast; tri obitelji Crnjaca ili Crnaca doselile su iz Izbična ili Britvice u Hercegovini; jedna obitelj Vladića ili Čarapina doselila je iz Vrda u Hercegovini; jedna obitelj Brkića doselila je iz Hercegovine na Šćit a zatim u Donju Vast; jedna obitelj Vukoja doselila je s Došćice; jedna obitelj Raiča došla je s Luga; Ripići su dolazili iz Heldova u svoje mlinove koje su imali pod Volijakom.
Ranije su ovdje još bile obitelji Babića koje su odselile u Dobrošu, te Brizara i Tomića koje su odselile prema Srednjoj Bosni.
Muslimanske obitelji na Donjoj Vasti bile su: pet obitelji Čorbadžića koje su doselile iz Beograda, najprije su doselile na Duge a zatim na Donju Vast; jedna obitelj Subašića doselila se s Duga; jedna obitelj Masnica doselila je s Duga; jedna obitelj Đuguma doselila je iz Opleća kod Duvna najprije u Čelice a zatim u Čorbadžiće; jedna obitelj Plavuškića doselila je iz Krančića.
Nekada su ovdje živjeli još i Ramići, doseljenici iz Sarajeva i Bešići koji su odselili na Duge. Vrh

5. Šćipe. Naselje Šćipe obuhvaća nekoliko manjih zaseoka raspoređenih po velikim brdovitim prostranstvima sjeveroistočno od Uzdola, između sela Kute i Ivanci. Zaseoci koji čine Šćipe su: Šćipe, Liska, Krstac i Jelići. Ime naselja Šćipe najvjerojatnije dolazi od turske riječi šćip ili škip što znači kršovito brdo. Jedan od zaseoka je i Banjalučica.
Rječica Rika nastaje od potoka Jelika i Žeženjače. Na Krstacu se nalazi voda Zaliplje, u Šćipama Skenderovača i Rovača, a na Liscu je česma.
Njive, livade, pašnjaci, šume, okućnice i drugi lokaliteti na prostoru Šćipa su pod ovim imenima: Alijića krč, Alijina čajeva, Antina njiva, Bajnalučica, Bara, Barica, Batina kosa, Begova luka, Bila stina, Bili klanac, Biluše, Blazinje, Bradve, Brdo, Brig, Brigovi, Brist, Brod, Bukva, Buliš njiva, Capare, Crni put, Crvenke, Čolakov dolac, Ćeletov potok, Ćepina kosa, Debela maja, Deloce, Dilovi, Diljka, Divan, Dobre vode, Dobro polje, Dočić, Dolac, Donja Rijeka, Drugi sopot, Dubrave, Duge njive, Dugi otkosi, Fehratuša, Gajice, Glavica, Golubinci, Gralovica, Grauša, Grlić, Gromile, Gumanjica, Gušća, Hađemuša, Hutnjevače, Ivin Krč, Jadovice, Jamine, Jarčišće, Jastreline, Javor, Jažive, Jelići, Jelik, Jezerac, Jorvetije jame, Kamenje, Kamer potok, Karuše, Kiseljače, Klošnjevac, Kobila, Kogačevka, Komin, Konjsko, Konjur, Korita, Kosa, Kotlišće, Kozjača, Krč, Krčine, Krčiravan, Križišće, Krstac, Kruž, Kučevac, Kuse, Kut, Kužića krč, Lanišće, Lapića Lazine, Lazine, Ledine, Ledinjak, Lice, Lihe, Lisičije jame, Lisina, Liske, Liskova ravan, Lokve, Lopte, Lučica, Lučila, Lučnjak, Lug, Luke, Lužina, Ljehe, Ljeska, Ljuben Loz, Ljuto, Mačija doca, Majgina Luka, Makovišće, Markovine, Mašet, Međija ravan, Meja, Mekote, Mijina glava, Mila voda, Miletovice, Močila, Most, Mračaj, Mrakovišće, Nadgaje, Nemila, Nerode, Nogavice, Novine, Obale, Oborine, Oglavak, Ograda, Oko, Okolišće, Oroh, Otes, Otočišće, Ovčeluk, Pad, Paline, Pašino vrelo, Piskavice, Pivčeva lokva, Ploča, Podljutine, Podgaje, Podgora, Podosoje, Podponjica, Podravne, Poduge njive, Polje, Poljice, Popalice, Popola, Popratni dolac, Potkotlišće, Potočnjak, Pratna lazina, Prisojnica, Rajić brdo, Rakite, Ramino trnje, Rasovače, Ravan, Ravnice, Rep, Rijeka, Rošeljka, Rovine, Salila, Salkina buka, Sandića krč, Sedra, Selišće, Sicavice, Sičine, Skubača, Srednji rat, Stajišće, Stanovi, Stara bašča, Strana, Strančura, Strane, Strašni dolac, Stub, Studenac, Studenci, Stup, Stupari, Surduk, Šejina ravan, Šića, Šiparače, Špilje, Šušanj, Šutin krč, Tijeme, Tisovica, Tomića potok, Tovarnica, Trnjača, Tvrda luka, Ukosi, Ulične mlake, Ulišće, Urija, Vaganac, Vatnjak, Velika njiva, Veliko brdo, Velisavice, Viganj, Vlačag, Voznik, Vrtače, Vrtaljice, Vrtla, Vrtlac, Vuk, Zabrist, Zabrižđe, Zabukva, Zadublje, Zalešćenica, Zaliplje, Zaoršje, Zapotek, Zaselišće, Zastave, Zavorac, Zerdelije, Žeženjače, Žiče, Županje.
Od povijesnih ostataka ima dosta gromila. Prema pričanju u selu su nekada živjeli"Grci" koji su izbjegli pred Turcima. Na brdu u Makovišću nalazi se"grčko greblje". Tu je prema pričanju nekada bio zvonik a na drugom brdu crkva. Na mjestu današnje džamije, prema pričanju, nalazila se katolička crkva. Po njivama uokolo nekada davno moglo se za vrijeme oranja pronaći križeva i medaljona s natpisima. Prema tradiciji muslimanskog stanovništva džamiju u Šćipama sagradio je Skenderpaša odmah nakon pada Bosne pod Turke. Sulejmanpaša iz Travnika naredio je da se džamija popravi. Tada je smanjena i minaret joj je odvojen.
Groblja su svjedoci nestajanja čitavi rodova ili zaselaka. Katoličko kužno groblje nalazi se na Šiću, a staro muslimansko groblje je u Makovišću. Priča se da je postojalo selo u Pivčevoj Lokvi i da se raselilo zbog hajduka i da je ista sudbina zahvatila i selo koje se nalazilo pod Ivankama. Kažu da su Dobro Polje i Jezerine u planini bila"ajdučka mista". Tu su Pridvorani često dočekivali Pridvorane. Još se čuvaju priče o hajducima muslimanima Grlici i Račvi. Mjesto Divan dobilo je ime po tome što je na njemu prostirana kabanica nekog paše na koju bi svaki prolaznik morao ostavti svoj dar.
Groblje na Lisci također je zavjetno groblje. Tu je pokopano 15 civila ubijenih od četnika. Ubili su ih u listopadu 1942. godine, a onda opljačkali i popalili nekoliko kuća. Nakon tog zločina četnici su u selu ostali još tri dana i kroz to vrijeme nikome nisu dali pokopati zaklane žrtve.
Statistika broja krštenih u župi Uzdol svjedoči da su Šćipe, nakon osnivanja samostalne kapelanije 1856. godine, bile jedno od najvećih sela u župi s većinskim katoličkim življem. Vrijeme između Prvoga i Drugog svjetskog rata izmijenilo je strukturu stanovništva ovoga naselja. Prije ovoga razdoblja bilo je većinsko katoličko stanovništvo, a danas nema nijednog katolika na prostoru naselja Šćipe.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Šćipama su bile ove katoličke obitelji:
Šest obitelji Markića koje su doselile sa Širokog Brijega; šest obitelji Škarica koje su se nekada zvale Skočibušićima a doselile su se iz Posuškog polja; četiri obitelji Jelića koje su se doselile sa Širokog Brijega; deset obitelji Grubeša koje su porijeklom iz Domljanovića kod Rakitna; jedna obitelj Bradića koja je doselila s Orašca i jedna obitelj Šuta koja je doselila iz Ivanaka kao i jedna obitelj Ivanko.
Od muslimanskih obitelji na Šćipama su živjele: devet obitelji Cokoja koje se smatraju starosjediocima; dvije obitelji Hrnjaca, također su starosjedioci; devet obitelji Čolaka koje su doselile sa Gorice; četiri obitelji Bobara a doselile su sa Uzdola; tri obitelji Đogića koje su u ovo naselje došle bježeći ispred kuge na Poljanama; jedna obitelj Gelića, kovači Cigani, doselila je iz Uskoplja.

Poslije rata (1948.) u Šćipama je živjelo 348 stanovnika. Broj stanovnika se povećavamo, tako je 1953. godine u Šćipama živjelo 366 stanovnika, 1961. godine - 410 stanovnika a 1971. godine - 462 stanovnika. Zadnjih tridesetak godina dvadesetog stoljeća bilježi se stalni pad i iseljavanje stanovništva, tako 1981. godine u Šćipama ima 437 stanovnika, a pred zadnji rat u BiH (1991.) 297 stanovnika, od toga broja bilo je 43 Hrvata i 249 Muslimana. Danas u Šćipama ne živi više nitko od katolika. Vrh

6. Kute. Ispod brda Konjskog i Lopate, desno od Rike, smješteno je naselje Kute. Rika dolazi iz Dobrog polja. U selu se nalaze izvori vode Rast, Pajanska voda i Vodice, izvan sela su Brist, Sopot i Dolovi a u Starom Selu je voda Didovača.
Njive, livade, šume i druge parcele u Kutama nazivaju se: Zastave, Lokva, Dobra voda, Lučice, Kozjača, Kućke njive, Žice, Libe, Jarčišće, Luke, Osoje, Domošćica, Okruglica, Ramino trnje, Okruglica, Vrtlaci, Selišća, Sičine, Strane, Nemile, Lopate, Gaj, Padež, Konjsko, Dobre vode, Garevina, Rika, Mračaj, Ravan, Jubun - Laz, Dobro polje, Jezerine, Poljice, Donje polje, Hurije, Mešike i Grebac.
Naselje se nekada nalazilo u Starom Selu. U proširenoj dolini Rike nalazi se Banjalučica. Između Starog Sela i Donje Vasti nalazi se brdo Feratuša. Ispod Staroga Sela sastaju se Rika i Potok iz Vratne Gore, a nešto niže je Mostac ili Marin Most.
Od starih lokaliteta vrijednih spomena izdvaja se srednjovjekovna nekropola sa ravnim stećcima. Staro je Selo, prema predaji, iseljeno zbog hajduka. U Skubači ispod sela je staro muslimansko kužno groblje.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Kutama je živjelo 22 obitelji u petnaest kuća. Sve su obitelji bile muslimanske, a to su: jedna obitelj Sefića koja se smatrala starosjediocima, a nekada je boravila u Starom Selu; sedam obitelji Hujdura koji su prebjegli iz Slavonije u Donji Vakuf, a odatle u Kute; tri obitelji Brkića koje su došle iz Buljine kraj Konjica; četiri obitelji Paljana ili Havelja koje su doselile s Pala; četiri obitelji Sujića ili Suljića koji su se nekada zvali i Kašići, a doselili su iz Krančića; jedna obitelj Hujdur-Baša koja je doselila iz Šćipa; dvije obitelji Bašića a porijeklom su iz Crvča. Vrh

7. Here. Sjeverozapadno od Uzdola, na brijegu (1039 m) ispod planine Konjsko (1345 m) smješteno je naselje Here. Ispod sela se nalaze dva brežuljka - Gradac i Krstišća. Zapadno od sela prolazi suhi Potok niz Lučicu a istočno Pošćica.
Sa izvora Oruđevac, Ulica i Haluge dovedena je voda u selo. Njive uokolo sela nazivaju se ovim imenima: Konopljišća, Glavice, Mekotine, Jamine, Dolac, Katunišća, Njivice, Krča, Ravne, Latice, Privozice, Krstišća, Popratan dolac, Rosulja, Lanišće, Ograda, Studenac, Grabov dolac. Šume i gajevi po stranama oko sela nazivaju se: Gaj, Petrače, Prisoje, Šišin krč, Siča, Palež, Vučine, Ušinac, Paljike, a pašnjaci su: Popratan dolac, Rosulje, Smrike, Poprat, Doci, Šibice, Blejića bare, Milašnica, Gradina, Gorčine.
Groblje se nalazi na Borku prema Ljubuncima.
Legenda kaže da su nekada u Herama, na Milašnici i po Gradini, živjeli"Kauri". Jednom prilikom pala je velika slana (mraz) pa je neka žena rekla:"Pala je slana, nije u Bosni stanja" i tada su Kauri otišli i napustili grad na Gradini.
Na Pločama, jugozapadno od sela, oko raskršća putova za Here, Ljubunce i Uzdol nalazi se velika nekropola. Tu se nalaze stećci od kojih je mali broj sačuvan. Priča se da su na šehitlucima pokopani turski vojnici koji su izginuli otimajući grad. Od Rike su se vratili na Kola i preko noći sagradili tunel od Lokve do Graca. Selo je stradalo od kuge. Stanovnici su tada bježali u Doce, Jusića vrtla i na Guvna iznad sela gdje se nalazi više pojedinačnih kužnih grobova. U strani ispod Hera, a iznad Pala je groblje bivših stanovnika Paljana.
Prije dolaska Hera u ovo selo, ovdje je postojalo selo koje se zvalo Hovać ili Ufak (Ufać).
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je živjelo 14 obitelji u 10 kuća. Sve su to bile obitelji Here koje su se među sobom dijelile na Hodžiće, Smajiće i Hasanoviće. Jedna teorija kazuje da su doselili iz Bugarske, a po drugoj su došli iz Nevesinja.
Zanimljivo je da selo Here nije u Drugom svjetskom ratu stradalo od četnika, od kojih su tada stradala gotovo sva ramska sela, i hrvatski i muslimanski živalj.
Poslije rata (1948.) u selu je živjelo 153 stanovnika. Broj se lagano povećavao tako da je 1953. godine bilo 133 stanovnika,1961. godine - 170 stanovnika, 1971. godine 215 stanovnika a 1981. godine - 271 stanovnik. Pred rat u BiH u Herama je živjelo 270 stanovnika, Muslimana.
Za vrijeme zadnjeg rata u BiH (1993.) stanovnici Hera su zajedno s drugim pripadnicima Armije BiH načinili pokolj nad mještanima sela Uzdol. Nakon toga su Here teško stradale - poubijani su neki njegovi stanovnici, a kuće i gosodarske zgrade popaljene. Vrh

8. Ivanci. Ivanci su naselje koje administrativno pripada općini Prozor - Rama a župi Solakova Kula, iako je do kraja devetnaestog stoljeća pripadalo župi Uzdol. Naselje je visoko u strani iznad Blazinskog potoka ili Žeženjače, ispod Velića brda. Ivanci imaju vodu iznad sela koju su u selo doveli početkom prošloga stoljeća.
Njive, livade i šume oko Ivanaka su: Kuse, Vrtače, Pode, Jelik, Selišće, Gromila, Čolakov do, Lučica, Golubinke i Županice, Mijina glava i Zavorac. Ispaša je uglavnom na Velića brdu a u Blazinama i Lukama.
U Ivancima su sve kuće zajedno. Groblje je iza Gromila kraj sela. Na Velića brdu nalazi se"grčko greblje" ali na njemu nema stećaka. Unatoč nazivu ovo groblje se smatra katoličkim. U Ivancima na Repatoj njivi je staro muslimansko groblje. Bilo je tu više muslimanskih obitelji koje je kuga pomorila. Nasljednici su na ovo imanje doveli kmetove katolike i tako je selo ostalo isključivo katoličko. Selo Ivanci nekada se zvalo Papkovići ili Pavkovići.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Ivancima su živjele samo katoličke obitelji i to sedamnaest obitelj Ivanko koje su doselili iz Rakitna i dvije obitelji Laco koje su doselile ispod Stina u Neretvici.

Poslije rata (1948.) u Ivancima je živjelo 122 stanovnika. Broj stanovnika se povećavao do osamdesetih godina prošloga stoljeća. Tako je 1953. godine u Ivancima živjelo 138 stanovnika, 1961. godine - 172 stanovnika a 1971. godine - 181 stanovnika. Zadnjih dvadesetak godina počeli su stanovnici Ivanaka seliti tako da ih je 1981. godine bilo 165 a pred zadnji rat u BiH (1991.) svega 116 stanovnika. U zadnjem ratu u BiH svi su stanovnici izbjegli tako da danas nitko više ne živi u Ivancima. Vrh

9. Pajići. Naselje Pajići kao i Ivanci administrativno pripada općini Prozor - Rama a od konca devetnaestog stoljeća župi Solakova Kula. Smješteno je između potoka Blazinke i Vratnogorke i brda Križa.
Naselje je nastalo oko izvora vode, a mještani su koristilo i vodu sa Studenca kraj Potoka. Njive, livade, pašnjaci i šume oko sela su: Staro selo, Špiljce, Ledine, Meje, Baščetine, Lučila, Grlići, Dubrave, Zerdelije, Mijina glava, Zavorac. Pašnjaci su bili na Velića brdu a im je bila u Blazinama i na Lukama.
Sve kuće su okupljene oko izvora vode. Ispod kuća se nalazi katoličko groblje, a iznad sela se nalazi neko staro još neispitano groblje.
U Pajićima su prije kuge živjeli muslimani Velići po kojima je Velića brdo dobilo ime. Za vrijeme kuge Velići su izbjegli a poslije njih naselili su se muslimani Osovljani. Nakon Osovljana došli su Kovačevići i na koncu Pajići.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Pajićima su živjele ove obitelji: deset obitelji Pajića koji su došli iz Buturović Polja a ime su dobili po djedu Paji; jedna obitelj Stipića ili Doljanaca koja je došla iz Doljana; jedna obitelj Pavlovića koja je doselila iz Meopotočja; tri obitelji Drlja čiji je otac hodao po najmu i na kraju se smirio u Pajićima; jedna obitelj Šekerija koja se doselila iz Obra; jedna obitelj Topića koja je došla iz Donje Rame; jedna obitelj Grabovac koja je doselila sa Šlimca i jedna obitelj Raiča koja je doselila iz Vratne Gore.
Poslije rata (1948.) u Pajićima je živjelo 164 stanovnika. Broj stanovnika se blago povećavao do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, tako je 1953. godine u Pajićima bilo 163 stanovnika, 1961. godine - 171 stanovnik a 1971. godine - 196 stanovnika. Nakon toga počinju se stanovnici iseljavati i tako se broj stanovnika u selu postupno smanjuje. Tako je 1981. godine u selu bolo 173 stanovnika a 1991. godine - 89 stanovnika. Svi stanovnici su bili katolici. U zadnjem ratu u BiH svi stanovnici Pajića su izbjegli, tako da danas u ovom selu ne živi nitko. Vrh

10. Smrčevice su planinsko naselje u općini Uskoplje - Gornji Vakuf a u župi Uzdol. Smješteno je između planina Kulentaš, Viteruše, Gunjače i Divana uz rijeku Desnu. Selo je izrazito planinskog karaktera sa svim karakteristikama takvoga naselja: kuće su stare bosanske arhitekture pokrivene šindrom, stanovništvo se bavi stočarstvom i poslovima oko sječe šume.
Nema dovoljno sačuvanih povijesnih podataka o nastanku i starosti ovoga naselja. Uz nešto starije nadgrobne ploče s uklesanim križevima i podatke u knjigama župe Uzdol gotovo da nema drugih važnijih povijesnih tragova.
Prema crkvenim knjigama župe Uzdol u drugoj polovici devetnaestog stoljeća u Smrčevicama su živjele ove obitelji: Vladić, Markota, Jelić, Romić, Šelo, Ančić, Raič i Blažević.
U Smrčevicama je još prije zadnjega rata u BiH nestalo katolika koji su odselili uglavnom u Slavoniju. Danas u Smčevicama živi svega nekoliko muslimanskih obitelji. Vrh

Župa Gračac

1.Gračac je naselje nastalo krajem devetnaestoga stoljeća. Počinje se formirati najprije uz ušće Trišćanskog potoka u rijeku Ramu, odnosno u Jablaničko jezero, a kasnije se širi uzvodno sve do današnjeg naselja Trišćani. Najprije je sagrađena crkva 1893. godine i župna kuća, a poslije započinju nicati obiteljske kuće u vrlo tijesnom prostoru oko potoka. Crkva i prometnica Jablanica - Prozor i dalje prema Zagrebu, bili su temelj budućeg središta župe i naselja Gračac.
Njive, pašnjaci, šume i druge parcele na Gračacu i okolici vode se pod ovim imenima:
Banj brdo, Berca, Bililo, Brela, Deseci, Dika, Doca, Donji vilovac, Dugendža, Glavičica, Gnjile, Gornja ravnica, Gornje selišće, Gornji vilovac, Grepca, Jandurina, Jaričevka, Jasenje, Konopišće, Konji Kopčić, Kosa, Krč, Krčine, Kruščica, Lučica, Lužac, Metljika, Meugrm, Njiva, Općina, Orašak, Paprikuša, Povala, Povoz, Rasnik, Ravnica, Redžikovina, Rnjevina, Rova, Selišće, Sinište, Sramotica, Strana, Strmole, Suha glavica, Šimina lučica, Špilja, Štrapac, Šulovac, Trišnik, Vilovac, Vodovolje, Vratolom, Vrtačica, Vrtlić, Zagrudnica, Zanoga, Zaskok. Iznad Gracaca se nalazi lokalitet Gradina.

Marina pećina - Hidroelektrana Rama
Marina pećina je spilja u stijeni kraj puta koji je vijugao dolinom rijeke Rame.
Za putnike namjernike ova je pećina za nevremena služila kao dobro sklonište od kiše i mećave. Dobila je ime po Mari, ženi koja se sa Ustirame udala u Donju Vast. Nakon što je proživjela dobar dio života u skladnom braku i izrodila djecu, Mare se počela čudno ponašati pa se pričalo da je poludjela. Mare je samo šutjela. Često je znala zajahati svoju kobilu Vranu i odjahati na Ustiramu. Na tom putu joj je valjalo na nekoliko mjesta pregaziti rijeku Ramu što je uvijek sa sobom nosilo opasnost. No Mare i njezina kobila su navikle na ovaj put, te nisu nikada imali nekih posebnih nevolja. Mara bi se često znala zadržavati i u pećini pa su ljudi skloni pričama govorili kako bi je tu posjetio i ponetko od muškaraca. Jednom je Mara krenula sa Ustirame kući baš u vrijeme velike oluje i nevremena. Priča kaže kako je kod same pećine natjerala kobilu u nabujalu rijeku misleći da će uspjeti prijeći do pećine i skloniti se od oluje. Izgleda da ovaj put nije uspjela. Četiri dana poslije toga kobila se bez Mare vratila kući u Donju Vast. Uzalud se kasnije pokušavalo pronaći Maru ili barem njezino tijelo. Vjerojatno ju je tom priliko odnijela nabujala rijeka. Od tada ova pećina nosi ime Marina pećina.
Nekada je donji tok rijeke Rame, prije nastanka umjetnih jezera, išao usječenim uskim koritom punim blokova kamenja, oblutaka i sprudova. Ovaj se kanjon, čije su strane gotovo vertikalne, počeo širiti od Marine Pećine pa sve do ušća u Neretvu. I danas se on otvara na ovome mjestu, kod Marine pećine, odnosno na prostoru gdje se ulazi u hidroelektranu Rama iz koje kroz podzemni tunel dug 9,5 km istječu snažni buci vode iz Ramskog jezera.
Naime, danas je kod Marine pećine ulaz u hidroelektranu Rama. Ulazni portal u strojarnicu ove HE sa vanjskim pogonskim objektima smještenim među strmim, vertikalnim klisurama djeluje monumentalno. Svečani veliki ulaz u brdo sa čvrstim masivnim betonskim portalom zaustavi pogled svakom prolazniku. "Likovna obrada reljefa predstavlja kolonu partizana i ranjenika koji niču iz stijene, rastu u ogromnu snagu i uništavaju oklopnu kolonu, likovno predstavljenu stilizacijom dijelova tenka, oklopnih kola, šljemova i ispruženih ruku." Ovaj reljef govori o borbama koje su se ovdje vodile 17. veljače 1943. godine u IV. ofenzivi kada je u oklopnoj koloni "Murđa" divizije stradao velik broj talijanskih vojnika.
Od ulaza u spilju tunelom dugim 545 metara dolazi se do postrojenja hidroelektrane.
Hidroelektrana Rama najveće je postrojenje u sustavu Neretva - Rama. Njezina izgradnja započela je 1964. godine, a završena i u pogon puštena 1968. godine. Postrojenje je akumulacijsko-derivacijskog tipa i koristi vode rijeke Rame na padu od 325 metara. Od kamenog nabačaja nasuta brana sa armiranobetonskim ekranom stvara iza sebe akumulacijski bazen zapremine 487 hm3 i maksimalnu kotu uspora 595 m nadmorske visine. Evakuacija velikih voda vrši se preko preljeva koji je izveden kao samopreljev i kapaciteta je 400 m3/s. Ulazni lijevak nalazi se na lijevoj obali i na koti 595 m nadmorsk visine. Ispusni otvor izveden je u vidu temeljnog ispusta i nalazi se na desnoj obali, a kapaciteta je 300 m3/s. Derivacija postrojenja ostvarena je podzemnim betonskim tunelom promjera 5m i dužine od oko 9490 m. Tunel na dva mjesta ima izlaz na površinu tla, a izveden je od čeličnog lima. Dovodni tunel na kraju prelazi u vodostan koji služi za rasterećenje vodenog udara. Dovodni tunel se na kraju račva i prelazi u dva čelična cjevovoda. Strojarnica je smještena pod zemljom zajedno s kavernom transformatora, pristupnim i odvodnim tunelom. Ukupna instalirana snaga postrojenja je 160 MW, a srednja godišnja proizvodnja 710 GWh.

Jablaničko jezero
Od Marine pećine nizvodno do nekadašnjeg naselja Rama, ušća Rame u Neretvu, danas je Jablaničko jezero. Drugi krak jezera ide do Konjica. Blizu ušća Rame u Neretvu podignuta je 1958. godine 85 m visoka brana, poslije čega je nastalo Jablaničko jezero, najveće umjetno jezero u Bosni i Hercegovini. Posljedice stvaranja ovog jezera bile su ogromne: potopljena su brojna polja i naselja oko rijeke Rame, a uništene su i kopnene komunikacije sela s lijeve strane Rame i desne strane Neretve. Potpuno je potopljeno naselje Rama, poznato po željezničkoj stanici, dijelovi sela Gračac, Hudutsko, Ustirama i Slatina, a potopljena su i neka naselja općine Konjic. Tada je potopljena i župna crkva sa župnim stanom na Gračacu. Sela Ustirama, Kućani, Hudutsko, Tošćanica, Lizoperci ostali su bez komunikacije s drugom stranom obale važnom zbog cestovne prometnice.
Površina Jablaničkog jezera pri visokom vodostaju iznosi 14,3 km2, duljina mu je 30 km, najveća širina akumulacije je 1200 m, nadmorska visina 270 m, a dubina vode iznad brane pri najvećoj razini je 70 m. Ima preko 320 milijuna kubnih metara vode. Jezero se nalazi na terenu nekadašnje obradive zemlje pa su njegove obale blatnjave zbog osciliranja vode. Zadnjih godina (od 1995.) na jezeru se održava turistička kota pa je jezero od svibnja do rujna puno što je vidno poboljšalo turističke aktivnosti i sadržaje na njegovim obalama. Temperatura vode Neretve, Neretvice i Rame relativno je niska pa u tom pogledu jezero nema optimalne uvjete za turizam. Unatoč svemu broj turističkih objekata i turista se povećava i Jablaničko jezero postaje sve zanimljivije za turiste.
Na jezeru postoje uvjeti za razvoj različitih sportova na vodi, posebno jedriličarstva iako je to u začecima. Postoje dobri uvjeti za razvoj sportskog ribolova. Položaj jezera izvanredno je povoljan u odnosu na prometnice. I cestovni i željeznički promet Sarajevo - Ploče idu najvećim dijelom uz obale Jablaničkog jezera.

Gračac - naselje
Naselje Gračac uopće se ne spominje u starijim popisima župljana. Mjesto dobiva prve stanovnike tek koncem 19. stoljeća, nakon gradnje župne crkve i kuće.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća svega je pet obitelji na Gračacu: Džalto, Sliško, Jukić, Trogrla i Bošnjak. Džalte su doselili na Gračac 1895. godine. Sliško je došao na ženinstvo iz Proslapa 1906. godine, a potječu od obitelji Šiško iz Vinice. Jukić je došao na ženinstvo s Gmića. Trogrla je bio rudar, a doselio je iz Kreševa 1928. godine. Nema nitko više na Gračacu od potomaka ovih obitelji. Jedina obitelj Bošnjak i jedna Sliško iz tog vremena ostale su do danas. Otac obitelji Bošnjak doselio se iz Mostara 1929. godine kao umirovljenik, a rodbinski su vezani s Bošnjacima iz Crnča na Poljima.
Broj obitelji i stanovnika relativno se brzo povećavao. Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) Gračac ima 43, a već 1953. godine 67 stanovnika. Međutim, nastankom Jablaničkog jezera uslijedilo je iseljavanje nekih sela među kojima i nekih obitelji sa Gračaca. Tako 1961. godine na Gračacu imamo svega 35 stanovnika. Međutim, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća većina se ljudi zapošljava u Granitu (Jablanica), a nekoliko njih i u inozemstvu, posebice u Njemačkoj, što je doprinijelo da su brojne obitelji s okolnih brda, iz nepristupačnih sela bez struje i puta, počele graditi kuće na Gračacu, oko Trišćanskog potoka i Lovnice. Tako 1971. na Gračacu zatičemo 85 stanovnika, a deset godina kasnije (1981.) 306 stanovnika. Pred sami rat u BiH (1991.) na Gračacu je živjelo 324 stanovnika od čega su 227 bili Hrvati a 94 Muslimani.
U ratnom sukobu između Hrvata i Muslimana, muslimanski živalj je u potpunosti iseljen.
Nakon stradanja Doljana 1993. godine, civilno se stanovništvo gotovo potpuno iselilo s Gračaca, ali se ubrzo i vratilo svojim kućama.
Danas na Gračacu živi 217 stanovnik. Od toga je 40 hrvatskih obitelji sa 169 stanovnika i 12 bošnjačkih obitelji sa 48 stanovnika.
Na Gračacu je župna crkva sa župnim uredom, osmogodišnja škola sa 105 učenika, pošta, matični ured, ambulanta, tvornica Dekorativa (u likvidaciji), dvije prodavaonice mješovite robe, pet gostionica.

Gračac - sjedište župe Sv. Ante Padovanskog
Župa Gračac osnovana je 1837. godine odvajanjem od župe Rama - Šćit. Najprije je to samostalna kapelanija Triješćani (kasnije Trišćani) koja u svemu funkcionira kao župa čije su matice do danas sačuvane. Župom je proglašena 1858. godine.
Prva župna kuća sagrađena je 1836. godine u Trišćanima. Kuća je 1855. prilagođena i za funkciju kapele, zbog čega se i danas naselje uz kuću zove Kapela. Nedjeljna misa se slavila pod kestenom kod kapele gdje se okupljao narod iz sela današnjih župa Gračac i Doljani.
Župna crkva na Gračacu sagrađena je 1893. godine i od tada se i župa tako naziva. Iste je godine uz crkvu podignut i župni stan. Do 1900. godine crkva je uređena iznutra, podignut je zvonik i postavljena su još dva pobočna oltara.
Početkom izgradnje brane na Neretvi 1945. odlučeno je da se nastankom Jablaničkog jezera potopi župna crkva i stan na Gračacu. Godine 1957. sagrađena je nova župna kuća, a 1959. i nova župna crkva nedaleko od stare potopljene crkve, izvan dometa jezera. Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća crkva je umjetnički ukrašena. Đuro Seder je izradio veliku zidnu fresku u prezbiteriju s likom zaštitnika župe sv. Ante Padovanskog i put križa - ulje na platnu. Po nacrtu Zdenka Grgića izvedeni su oltar, ambon i krstionica.
U župi se još nalazi filijalna crkva na Hudutskom (sagrađena 1975. godine) i na Kućanima (sagrađena1983. godine), te nekoliko grobljanskih kapela.
Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća sagrađena je nova župna kuća.
Pred zadnji rat u BiH župa je brojila oko 1500 katolika. Danas župa broji 1141 katolika u 299 obitelji. Od tog broja 41 obitelj je jednočlana, a 51 s dva člana. U župi ima 88 djece do 7 godina, osmoškolaca je 118, srednjoškolaca 64, studenata 28, radnika 286, umirovljenika 149. Od početka rata u BiH potpuno je nestalo katolika u selima Tošćanica, Tolovac, Borova Ravan, Heldovi, a u Hudutskom, Slatini, Kućanima, Gorici i Škrobućanima broj katolika se znatno smanjio. Naglo se povećao i broj iseljavanja zbog nemogućnosti zaposlenja na prostoru općine ili u nekom bližem mjestu. Dvojica su franjevaca u službi ove župe: fra Jure Perić, župnik i fra Andrija Cvitanović, župni vikar.
Prema Imeniku klera i župa crkvene pokrajine u Bosni i Hercegovini za godinu 1885., u župi Trišćani po selima je bio ovaj broj stanovnika: Triešćani 80, Ustirama 127, Udutsko 73, Slatina 58, Mehopotočje 108, Gorica 74. U Heljdovima je bilo 15 stanovnika, a na Kućanima 103. Ova su dva sela tada pripadla župi Solakova Kula.
Terirorijalne granice današnje župe Gračac odredio je 1935. godine Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijata, a one su: "Istočno od stanice Rame kotarskom međom na sjever, sjeveroistok i opet na sjever do Urina-ravni; odatle na jugozapad dolinom na Tošćanicu i njome na sjever zapadno od Grevića do kotarske međe pa njome do Volujčice (Banjalučica) i tim potokom do utoka u Ramu, Ramom do utoka potoka što dolazi s Duga, preko Rame kosom, pa putem istočno od Škrobućana i Ričica, a onda na jugozapad kosom Blačine preko Ključa i Oglavnice na Vriskalo i na kotarsku među i međom do na ramski most i preko stanice Rame do zaokreta kotarske međe na sjever." Vrh

2. Trišćani. Naselje je smješteno oko Trišćanskog potoka, koji izvire u Perunu pod planinom Baćinom i teče prema sjeveroistoku, a ulijeva se u rijeku Ramu, danas u Jablaničko jezero. Dolina mu je tijesna i duboka sa izrazito strmim stranama. Desno su Guljeve kuće, Osoje, Luke, Grabovi. Lijeva strana je ispresijecana manjim potočićima od kojih su najvažniji Pratilo i Šćulavac.
Njive, livade, okućnice, šume i druge parcele navedeni su u katastarskim knjigama pod ovim nazivima:
Balića njiva, Bedrica, Brijeg, Brikinje, Dare, Donji Sadovi, Diljka, Dolac, Doci, Donje Osoje, Fratarska bašta, Gaj nad kućom, Glavine, Gadžin dolac, Glavine, Gornji Šulovac, Gornji Tulovac, Gradina, Grebarija, Grebeni, Grgoševina, Grozd, Heldovište, Hušina glava, Ilića dolac, Ilijin krč, Jasenje, Javor, Jesikova ravan, Jozića staja, Kalin greb, Katrisnja, Vlake, Klin, Kod vrila, Konopište, Kosa, Krajeva, Krč kovačev, Krčić, Krčine, Križ, Kruškovac, Kupresovka, Lakat, Livadica, Lokat, Lučica, Luke, Luškinjća krč, Matijavina, Miletova ravan, Miočevac, Mlake, Močilo, Mrakovčića guvno, Mujina lokva, Natkuće, Njiva, Njiva Balića, Njiva za kućom, Njiverica, Opčavi dolac, Ortovo, Osoje, Palac, Pilipovo guvno, Pleće, Podgaj, Podosoje, Podvranica, Podvrat, Povoz, Prosjevina, Pušine, Raduća guvno, Rastovac, Ravne, Ravančine, Ripišće, Rovan, Sablja, Saruk, Savlek, Seferov potok, Selište, Sobarića ravan, Solilo, Sovčići, Studenac, Studene vode, Stupreovina, Sušilo, Šadinica, Štropac, Šulovac, Tovarišće, Trn, Trsje, Vinive, Vitrine jame, Zabor dolac.
Trišćane je činilo nekoliko manjih zaselaka, a to su Luke, Skok - Jakići, Vrtača, Kovačevi, Pilipovići. U tim je naseljima tridesetih godina dvadesetog stoljeća živjela 21 katolička obitelj.

Luke
Naselje je smješteno na desnoj obali Trišćanskog potoka, između Guljevih kuća, Ravančina, Grabova i Palina. Izvori koje koriste mještani su Stubo i Sučić. Obradive njive su okolo kuća na samim Lukama. Sjenokosi su na planini Baćini: Studene vode, Otka gornja, Otka donja, Staje, Omanac.
Luke imaju svoje groblje smješteno iznad sela. Iznad katoličkog groblja je staro muslimansko groblje. Drugo je pod Lukama. Tu ima i nišana - bašluka i nadgrobnih ploča s urezanim križem. Priča se da su se tu isjekli katolički i muslimanski svatovi.
U narodu je sačuvana priča da su ljudi za turskog vremena ovdje vadili neku skupocjenu rudu. Nikada nisu htjeli kazati gdje je vade. Tu su rudu nosili u Fojnicu i prodavali torbu za dukat. Jedna bašča na Lukama zove se Kod vignja. Priča se da je tu nekada bio viganj (kovačko ognjište).
Na Lukama su živjele obitelji Mendeš koji su doselili iz Dalmacije. Džankići - Duvnjaci doselili su iz Kongore. Djed, koji je bio rodom iz Kongore u Duvanjskom kraju, išao je po najmu. Naselio se iza dolaska Austro-Ugarske u Bosnu, oženio se na Lukama i na kraju je bio fratarski sluga. Oko 1880. godine izumrla je katolička obitelj Šimići, koji su nekada bili imućniji. Zadnja katolička obitelj koja je doselila na Luke bili su Pavlovići. Priča se da su na Lukama nekada stajali muslimani oraljevići, koji su kasnije odselili u Soviće, gdje su ih zvali Lučanima.
Stanovnici Luka ispod šume Grabovi uz Trišćanski potok imali su svoje mlinove, močila za kiseljenje konoplje i male parcele zemlje za obradu zvane luke gdje bi sadili povrće koje bi se moralo navodnjavati vodom iz potoka. Osamdesetih godina Luke su ostale bez svojih stanovnika. Svi su saselili na Gračac jer na Lukama nije bilo ni struje ni ceste.

Sarajlići
Zaseok pripada Meopotočju, a bliže je Lukama negoli nekom od ovih naselja. U početku se ovdje naselila jedna obitelj Topića, a kasnije su se razdijelili u tri obitelji. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća ovdje je živio jedan kovač pa je zaseok bio poznatiji po kovaču negoli po broju obitelji ili nekom drugom značenju mjesta. Stanovnici ovog zaseoka su se iselili neposredno pred zadnji rat, uglavnom u Lovnicu gdje su napravili kuće. Ostali su samo Marijan i njegova supruga Dragica, koji su ovdje preživjeli rati i umrli u svojim kućama. Danas ovdje ne živi nitko.

Jakići - Skok
S lijeve strane Trišćanskog potoka na strmim padinama u podnožju Baćine, smještene su tri obitelji Topića - Jakića i jedna obitelj Krajinovića u zaseoku zvanom Skok. Voda je bila na Studencu i manja voda u Ripišću koja bi ljeti znala presušiti. Mlinovi su bili na Luki na Trišćanskom potoku, gdje bi se po dvije ili više obitelji udruživalo kao dioničari jednoga mlina.
Obradive njive su se nalazile ispod i iznad kuća na strmim stranama, a mogle su se orati samo volovima i konjima. Poznate su po imenima kao Selišće, Javorina, Sadovi, Borova ravan, Ilića dolac, Njivica. Na prilazu selu su lokaliteti zvani Solila, a ime su dobili po tzv. solilima, posudama izdubljenim uzduž cijeloga drveta, gdje je stoka na dolasku iz planine dobivala potrebnu sol. Šume su bile u Jasenju, Zabor docu, Kod hrasta, u Vrtlacima, Docima, Klinu, Glavinama. Trava se kosila u Osojima i na Baćini: Studene vode, Pušine, Pogled, Tusta meja, Ukosa. Staje su bile u Ravnima gdje su čobani, kosci i kupelice boravili preko ljetne sezone. Jakići su imali svoje vinograde neposredno uz Trišćanski potok, lijevo od potočića Pratila.
Imali su i svoje pivnice uz vinograde, kod kuće Mate Topića, zvani Franjiničini. Pivnice su koristili za drveno posuđe, kace i bačve u koje su stavljali obrane šljive i grožđe, te rakiju i vino. Pristup pivnici i ključ imao bi samo kućni "starišina". Nedjeljom bi se poslije mise svratilo u pivnicu da se popije rakija ili vino uz skromnu užinu.
Iznad Guljevih kuća postoji zavjetno mjesto na kojem se nalazi grob Jakića cura. Grob su ogradili domaći lovci.
Svake godine, zadnje nedjelje u srpnju, a puk bi računao da je to nedjelja poslije Ilindana, mnogi odrasliji bosonogi hodočaste na ovaj grob. Osamdesetih godina ovaj grob je otkopan i u njemu su pronađene tri lubanje i dio narodne nošnje, dijelovi ženske kape. Grob je kasnije ponovno zatvoren. O nastanku ovoga groba u narodu i danas žive priče. Jedna kazuje da su bile tri Jakića cure, čija imena nisu zapamćena ni u tradiciji, koje su čuvale ovce na pašnjaku Osoje. Kad su naišli Turci i zatekli ih same kod ovaca, htjeli su ih odvesti i obeščastiti njihovo djevojaštvo. Njihovo odupiranje i otimanje izazvalo je turske nasilnike te su ih poubijali.
Druga legenda kaže da su Jakića cure bile čobanice i da su na Osojima bile staje njihova stada. Svi su ih poznavali kao pobožne i bogobojazne cure. Umrle su od kuge koja je harala Bosnom i Hercegovinom. Iako nemamo povijesnih dokaza kako su umrle ove djevojke, mnogi i danas, posebno djevojke i žene, osjećaju potrebu hodočastiti na ovaj grob, moliti se i i na koljenima obilaziti oko groba u svojim najrazličitijim nevoljama.
Topići nikada nisu bili kmetovi i najstariji su u selu. Oni su starinska loza. Topići na Skoku i oni kod kapele potjecali su od iste loze. Priča se da je predak Topića zakasnio u Jablanicu na "turčenje" i tako su ostali katolici. Zakasnio je zato što je bio šepav u nogu pa nije mogao brzo hodati, a tada bi se reklo da je bio topav po čemu su i nazvani Topići. Bili su brojna obitelj. Imali su po 70 guvana (na svakoj njivi gdje se sijalo žito bilo je guvno za vršenje žita). Iz kuće bi izlazilo po dvadeset kosaca i po dvanaest nevjesta u crvenim ćurdijama, tj. onih nevjesta koje su vjenčane u istom danu. Kako su bili brojna obitelj i bojdžije, Turci nisu smjeli u njihovo selo. Njihovi su bili cijeli Trišćani od Pomena do Gornje Rame i cijela Baćina. U kuću Topića svraćao je i Mijat Tomić. Obitelj Krajinovića naselili su fratri oko 1850. godine kada su doveli "fratarske momke" pod ovim prezimenom iz Fojnice.
Osamdesetih godina prošloga stoljeća i zadnji stanovnici Jakića napuštaju ovo naselje u koje nikada nije dovedena struja, unatoč hidroelektrani udaljenoj svega 9 km, ni put kojim bi se osobnim automobilom moglo doći kući. Neki su odselili u Srijem i Slavoniju, a većina na Podrat gdje su Trišćanci imali male obradive parcele u kojima bi sadili grah, kupus, krastavac, paradajz, paprike i dr. Kuće na Skoku su ostale prazne i nisu korištene za neku drugu svrhu. Njive su služile kao livade gdje bi se kosila travu, a kasnije se i to napustilo. Nedaleko od kuća, na Zaboru je staro groblje na kojem bi se zadnjih godina povremeno slavila zavjetna misa.

Vrtača
Naselje od pet obitelji smješteno je s desne strane potoka Pratila i izvora Studenac. Desno od sela bio je mali izvor Ripišće. Sam naziv sela dovodi do logičkog zaključka da je ime dobilo zbog blizine potoka Pratila i izvora Studenca oko vrta koji se mogao djelomično navodnjavati. Na potoku Pratilu bila su močila za cijele Trišćane gdje su se kiselile konoplje. Uz izvor Studenac bili su čabri gdje su svi stanovnici Trišćana parili, tj. prali u lukšiji i vodi bijele tkane haljine.
Od Topića su tri obitelji Šimunović od kojih su dvije nazvane Luškinić po babi koja se s Luga udala u Vrtaču. Treća obitelji Šimunović kasnije je dobila nadimak Maćini po djedu Mati zvanom Maćo.
Biluškovići potječu od Čerkeza sa Ustirame odakle su doselili u Vrtaču oko 1860. godine. Neki tvrde da su Biluškovići isto što i Šimunovići. Jedna obitelj Papak došla je na ženinstvo u Vrtaču iz Škrobućana 1928. godine.
Vrtačani su kao i Jakići imali svoje trsje (vinograde) neposredno uz Trišćanski potok, lijevo od potoka Pratila. Stanovnici Vrtače su osamdesetih godina dvadesetog stoljeća preselili na svoje "luke" koje su imali oko Trišćanskog potoka.

Kovačevi
Na brdu između potoka Pratila i potoka Šćulavca nastao je zaseok Kovačevi gdje su bile nastanjene četiri obitelji. Jedna obitelj Radića potječe od obitelji Topić. Dvije obitelji Ivandića potječu od majstora Ivandića koji je došao iz Uskoplja, oženio se i ostao živjeti u Kovačevima. Jedna obitelj Braljaša potječu iz Brela u Hercegovini. Išli su po najmu pa su se jedni nastanili na Gorici prije dolaska Austro-Ugarske vlasti u Bosnu, a drugi su se nastanili u Kovačevima poslije dolaska Austro-Ugarske u Bosnu.

Pilipovići
Naselje je smješteno ispod Kovačeva, između potoka Pratila i Šćulavca. Obradive njive su u Kruškovcu. Nedaleko od kuća nalazi se trsje, odnosno vinogradi.
Ovo se naselje zove i Kapela jer je ovdje svojevremeno postojala kapela gdje su se vjernici skupljali na misu. Naime, od 1837. godine Donja Rama, Doljani i Sovići funkcioniraju kao samostalna kapelanija, a vjernici su se skupljali na misu u kapeli ili pod košćanom kod kapele.
Jedno vrijeme je ovdje stanovao i fratar kao župnik župe Triješćani ili Trišćani.
"Kako je bilo sve više vjernika na području ramske župe, odlučeno je 1834. godine da se osnuje župa u Donjoj Rami. Na tome je najviše radio fra Pavo Vukadin. Ispočetka je narod bio oduševljen, trebalo je samo naći zemljište. Međutim, kad su prozorski begovi saznali da se fratri žele nastaniti među njihovim podanicima u Donjoj Rami, pravili su pritisak na narod da ne primi fratre jer će morati plaćati veće dažbine begovima, a ako ga ne primi, oni će dadžbine smanjiti. Narod je uvidio da se radi o lukavosti, ali je ipak pristao te je 1836. godine kupljeno zemljište za župni stan, vrt i vinograd u selu Triješćani. Ime sela dolazi od riječi "trsja", jer su se stanovnici ovog područja bavili uzgojem vinograda, pa su ih prozvali Trsjani ili Trišćani, odnosno Triješćani, kako tumači fra Jeronim Vladić, i sam rođen u ovoj župi.
Odmah je sagrađena mala župna kuća, a godine 1855. podignuta je prostrana kuća s dva podruma i sedam soba, što je za ono vrijeme bilo čak i luksuzno. Fojnički samostan platio je ovo zemljište 23 dukata, 40 talira, 91 cvanciku te još 800 groša. Drugo zemljište plaćeno je zatim još 687 groša. Trišćani su najprije bili kapelanija od 1837. godine, a onda su 1860. godine proglašeni župom."
Najstarije sačuvane matice na području čitave Rame jesu uprave matice iz 1837. godine koje su ispisane ovdje, a čuvaju se u arhivu na Šćitu. Ovdje se krštavalo i govorila misa 56 godina, a u tom vremenu je kršteno 2008 djece.
Postoji tradicija kako se ovdje čuvalo misišće od Turaka. Misa se ne bi počela govoriti dok ne bi došli Ivandić, Breljaš i Kelava. Oni su osiguravali prolaz katolicima od Ustirame i Huduskog do Trišćana, a istovremeno bi svoje koparane (kabanice), koje su Turci dobro poznavali i od njih strahovali, objesili ovdje kod kapele kako bi misa mogla proteći bez ometanja.
Ovdje je nedavno (2004.), na mjestu nekadašnje župne kuće, postavljen granitni blok (dovezen iz Jablanice) i na njemu uklesan kratki tekst kako bi se obilježilo mjesto gdje je bilo prvo sjedište župe Trišćani. Na ploči piše: "Ovdje je bilo sjedište župe Triješćani gdje su fratri 56 godina stanovali, okupljali puk na misu pod kestenom. Krstili 2008 duša do 1893. kada su preselili na Gračac. Trišćani, 2004."
Nedaleko od Kapele je trišćansko groblje na Povozima. Groblje spada u starija groblja i nekada su se u njemu kopali pokojnici iz Trišćana i Meopotočja. Danas se još ponetko ukopa u ovome groblju jer novo na Banj brdu po svom položaju i prostoru sretna je zamjena za ovo trišćansko. Pilipovići su kasnije, osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, napravili kuće oko Trišćanskog potoka i Šćulavca i napustili prostor kod Kapele.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece. Vrh

3. Meopotočje. Selo je smješteno ispod brda Jelovca, između izvornih krakova potoka Lovnice. Meopotočje su činila četiri zaseoka: Vladići, Pavlovići, Begovići i Sarajlići.
Livade za skupljanje sjena su iznad sela: Dugeč, Rosne njive, Džaltin krč, Krčevi. Na veoma strmim stranama oko potoka Lovnice bili su gajevi ili vinogradi. Svaka je obitelj imali svoje trsje (vinograde), a u vinogradima ili ispod njih uz sami potok Lovnicu imali su pivnice. Bilo je vinograda i pivnica i na kosi između Lovnice i Trišćanskog potoka zvanoj Gradina. Prave lokacije za pivnice bile su kraj vode koja se koristila za održavanja drvenog posuđa, pečenje rakije, pripremanje modrog kamena za zaštitu vinograda od nametnika i druge potrebe. Pivnice su se pravile i uz put od crkve na Gračacu do kuće. Naime, nedjeljom bi stariji ljudi, po povratku s mise kući, svraćali u pivnice gdje bi se dugo zadržali, dogovarali poslove i pravili druge korisne i radosne susrete u blagdansko popodne.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Meopotočju je živjelo 152 stanovnika. Sljedećih tridesetak godina broj stanovnika je rastao, tako je 1953. godine bilo 143 stanovnika, 1961. godine 166, a 1971. godine 197 stanovnika. Osamdesetih godina dvadesetog stoljeća stvaraju se uvjeti da neki ljudi kupuju kuće i sele izvan Rame, a veći broj njih pravi kuće na Gračacu zbog čega se naglo smanjuje broj stanovnika. Tako je 1981. godine u Meopotočju živjelo 140 stanovnika, a pred zadnji rat u BiH (1991.) svega 85 stanovnika. Danas u ovom selu žive samo tri osobe.

Vladići
Na strmoj kosi između potoka Velike i Male Lovnice smješten je zaseok Vladići. Stanovnici ovoga naselja bili su Vladići koji su došli sa Ustirame. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća bilo je svega četiri obitelji Vladića. Vladići potječu iz sela Miljkovića u Hercegovini. Ranije su se zvali Čarapine. Najprije su bili u Smrčevicama odakle su prešli na Ustiramu 1813. godine. Na Ustirami su bili kmetovi Zaimovića iz Prozora. Kad im je beg oduzeo čifluk, oni su došli na ovu kosu i naselili se između Velike i Male Lovnice gdje su krčili državnu šumu. Doselili su prije dolaske Austro-Ugarske u Bosnu.
Pred početak iseljavanja Vladića, sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, u ovom zaseoku je živjelo 14 obitelji. Danas su Vladići u potpunosti iseljeni. Najviše ih je u Lovnici. Neki su na Gračacu, a neki odselili iz župe.
Vladići imaju svoje groblje na brijegu s desne strane Lovnice. Groblje se i dalje koristi, a u njega se najčešće pokopaju stanovnici Lovnice. Fra Jerko Vladić je dao dio zemljišta za groblje u kojem su se ukopavali pokojnici iz Vladića i Gračaca. Tu je ukopan i fra Franjo Jukuć. Prije potapanja ramske doline, osnovano je novo groblje i većina je grobova otvoreno te su kosti prenesene u novoosnovanom groblju Vladića.

Pavlovići
Pavlovići su porijeklom iz Rakitna. Doseljenik od kojeg su nastali Pavlovići prezivao se Antunović. Njegov sin bio je Pavo Mrnjkušić. Bili su najprije u Smrčevicama i Ustirami, a onda u Trišćanima gdje su imali svoju zemlju. Pavo je bio tako strastven lovac da je svoju zemlju dao za jednog lovačkog psa i to šepavog. Sin Pero mu je služio dvanaest godina u bega Miralema. Beg mu je dao da bira zemlju gdje hoće. Odabrao je Meopotočje gdje je tada bila šuma i gdje je mogao loviti. Naselio se prije nepuna dva stoljeća.
Prije Drugog svjetskog rata bilo je šest obitelji Pavlovića u tri kuće. Toliko obitelji je bilo i prije raseljavanja Pavlovića. Iselili su se sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pavlovići se kopaju na groblju na Lukama.

Begovići
U strani uz sami potok Lovnice naselile su se obitelji Šimunović, Topić i Džalto. Šimunovići su bili nadimkom Begovići. Doselili su iz Trišćana. Topići su također doselili iz Trišćana i živjeli su u četiri obitelji. Kasnije je doselila i jedna obitelj Pavlovića. Groblje im je bilo kao i kod Pavlovića na Lukama.
Ovdje i danas žive tri stanovnika u dvije obitelji. To su jedini stanovnici u općini Prozor - Rama koji žive bez struje i početkom 21. stoljeća.Vrh

4. Kućani su smješteni u nešto blažoj strani između brda Čumbera (1053), Klečke stine ili Vijara (1154) i Rajna (1022). Kuće su uglavnom na okupu i dijele se na Gornji i Donji dio sela. Glavni izvor vode u selu su Klanci, koji je svojom svježinom napajao skoro cijelo selo. I donji dio sela, Krejići, ima vodu Bašinicu, ali ona ljeti uglavnom presuši. Nešto dalje od sela su vode Gornja i Donja sedra. Zapadno od sela je potok Zaratje u koji utječu Budimerovac, Bolandža, Klimenta ili Stogirski potok i Barevine.
Katoličko groblje je na Brdu iznad sela. U selu, na Bašinici je bila isplanirana gradnja filijalne crkve i od Ordinarijata Vrhbosanskog je izdana dozvola 26. travnja 1958. godine. Zbog gradnje župne crkve i župne kuće na Gračacu gradnja je odgođena tako da spomenuta crkva nije sagrađena. Kasnije je, 1983. godine crkva napravljena na groblju, koja je 2003. blagoslovljena i posvećena Gospi Snježnoj.
Ispod sela, na Grašćaku nalazi se muslimansko groblje.
Nadgrobni spomenici - stećci svjedoče da je ovaj prostor stoljećima bio naseljen. Ima više lokaliteta sa stećcima: Prigrađe kod Rajna, nekoliko lokaliteta na put prema Tošćanici, Stogiru, Kleku, Vracama i Došćici. Različitog su oblika, ima ih na sljeme i ravnih.
Na Rajnu ima ostataka zidina i vjeruje se da je tu nekada bio grad. Jedan se lokalitet zove Prigrađe, a za njega je vezana legenda da je tu, na prilazu gradu, postojala tamnica.
U narodu je sačuvana priča da je bila crkva na Glavici, brdu iznad sela. Priča se da je "grčkog vakta" bilo selo i na Stogiru i da je stradalo od kuge.
Zanimljivo je spomenuti nazive njiva i drugih lokaliteta: Babina bašča, Bačvarica, Barica, Bare, Bašin dolac, Bliznaci, Bolandža, Barevine, Bašina ravan, Bilice, Bliznaci, Brdo, Bolandža, Brig, Brisovac, Budimerovac, Buljinovac, Cipale, Čumber, Doci, Dolac, Donje kućane, Duge njive, Duljevo, Grab, Grašćak, Igrišće, Ispod Klečke stijene, Ispod Škripavica, Jelin greb, Jelinje, Klenjak, Konopljište, Krč, Krčice, Krivače, Kukuruzovišće, Lanišće, Laz, Leda, Ledine, Lokve, Mednice, Medvedja glava, Mekotina, Mujina česma, Nožice, Opereša, Orašci, Oteš, Pandžina stanina, Paretak, Pokotnica, Poljana, Prigrađe, Rat, Ravan, Ražišće, Rosna njiva, Rukavac, Skok, Sedra, Selišće, Smajin dolac, Stogir, Stogriski potok, Strungreb, Škripavice, Velika njiva, Vino brdo, Vire, Vrtače, Vrbice, Zagrebnica, Zaratje, Zlakin krč.
Vinogradi su se nalazili u Zaratju i Otešu. Šume su na lokalitetima: Zaratje, Krešin, Manitovo, Sefina strana, Oteš, Budemerovac, Ispod Vijara, Ispod Klešca, Vino brdo, Zalića kosa, Cipale, Mušin krš, Obradovica, Ispod Rajna, Bućerava.
Postoji legenda da su Kućani nekada bili čisto muslimansko mjesto čije je stanovnike pomorila kuga, o čemu svjedoče kužna groblja na Stogiru i na Mednicama. Poslije kuge su age, koji su zauzeli imanja izumrlih muslimanskih obitelji, dovodili katolike kao kmetove.
Nemamo pisanih tragova o sigurnosti ove tvrdnje. Istina je da u izvješću fra Pave Dragičevića iz 1741. i 1744. nemamo spomena o Kućanima kao katoličkom naselju.
Koncem 19. stoljeća i početkom 20. Kućani se spominju kao većinsko katoličko naselje koje u vrijeme Austro-Ugarske pripada političkoj zajednici - općini Lizoperci. (Popis 22. aprila 1895.). Selo je svojevremeno pripadalo župi Solakovoj Kuli. Kad je sjedište župe iz Trišćana preneseno na Gračac (1893.), Kućani su pripojeni župi Gračac.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je bilo 22 katoličke i šest muslimanskih kuća.
Od katoličkih obitelji spominju se četiri obitelji Vladića zvani Španje, četiri obitelji Markići koji su doselili iz Rakitna, četiri obitelji Antunovića - Tadića koji imaju isto porijeklo kao i oni sa Ustirame, tri obitelji Vukoja koji su doselili iz Rakitna, dvije obitelji Križanaca doseljenih iz Duvna, jedna obitelj Šunja, koji su prvi od katolika doselili na Kućane, a porijeklom su iz Hercegovine. Od muslimanskih obitelji tri obitelji su Medin, prema pričanju doselili iz Medine, dvije su obitelji Agića doselili su iz Srbije, jedna obitelj Vila doselila je iz Tošćanice.
Na Kućanima se dosta teško živjelo, uglavnom od poljoprivrede, zemljoradnje i stočarstva. Komunikacija s desnom stranom rijeke Rame, gdje se nalazila prometnica, uvijek je bila otežavajuća okolnost za život na Kućanima. Prije stvaranja umjetnog jezera, u vrijeme nabujale rijeke Rame, teško se i pješke prelazilo preko improvizirane ćuprije. Gradnjom brane i stvaranjem Jablaničkog jezera komunikacije su postale još složenije. Radnici, školarci, misari i svi drugi putnici morali su se prevoziti čamcem do Gračaca ili Povale. Kućanci uglavnom nisu imali svojih čamaca, zbog udaljenosti sela od jezera, pa su sa zahvalnošću uvijek čekali nekoga od Ustramljana da ih preveze. Jedan veći čamac zvani "Lasta" godinama je prevozio đake i radnike sa Hudutskog, Ustirame i Kućana na Gračac. Svaki teret, živežne namirnice ili građevinski materijal, bio je s velikim naporom prevezen na Kućane. Manji tereti, nerijetko i veći, bili su prevezeni čamcima na Ustiramu, a zatim konjskom samaricom do Kućana.
Češće se teret prevozio vozilom do Gračanice, a zatim natovarenim konjima na Kućane. Zbog nedostatka puta nije bio moguć prijevoz ni konjskim ni volovskim kolima a kamoli kamionom. Unatoč tome selidbe nisu bile tako česte kako bi se moglo očekivati.
Do pred sam rat selo je bilo napučeno brojnom djecom i omladinom. U početku su se djeca školovala u jednoj obiteljskoj kući, a kasnije u novosagrađenoj četverogodišnjoj školi koju su pohađala i djeca iz susjednog muslimanskog sela Klek. Unatoč otežavajućim okolnostima, velik broj obitelji na različite je načine omogućavao svojoj djeci daljnje školovanje. Najčešće su svakodnevno pješačili na Gračac, putovali u Jablanicu, Prozor, Konjic, Mostar, ili su išli kod rodbine u Slavoniju ili u sjemenište. Za školovanje jednog broja današnjih intelektualaca s Kućana zaslužan je pokojni Frano Bulić, svećenik vrhbosanske nadbiskupije.
Kućani su pred rat bili selo s najviše mladih ljudi sa završenom visokom školom. Četverogodišnju školu na Kućanima do pred rat pohađalo je 12 učenika, a osnovnu na Gračacu 23 učenika.
Izgradnja mosta preko jezera (1986.), dilazak struje (1982.), makadamski put do sela (1995.) poboljšali su način života na Kućanima.
Pred sami rat, nakon demokratskih promjena, a prije ratnih događanja, Kućanci su se naglo počeli iseljavati.
U vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, između1993. i 1994. godine Kućani su bili na samoj crti razdvajanja dviju vojski. U to vrijeme čitavo selo postalo je jedna velika vojarna HVO-a. Selo je gotovo bilo bez civilnog stanovništva. To je ostavilo katastrofalne posljedice od kojih će se Kućani teško oporaviti. Posljedice toga vremena jest odlazak Kućanaca bez povratka. Tako je selo spalo na pedesetak starijih žitelja čiji se broj svake godine naglo smanjuje.
Danas na Kućanima živi 35 katolika u 16 obitelji. Od tog broja samo je 2 djece predškolskog uzrasta. Nema nikoga da iz sela ide u osnovnu ili srednju školu ili na fakultet. Devetnaest osoba je starijih od 60 godina. Svega je osam radnika od kojih četvorica rade izvan BiH.
Kućanci se rado okupe na Kućanima, posebno početkom kolovoza. Izabrali su i patron filijalne crkve u selu koji se slavi prve nedjelja poslije 5. kolovoza - Gospe Snježne. Trebalo bi se dogoditi nešto izvanredno da selo ponovno zaživi. Ipak vjerovati je da će Kućani ostati za sve raseljene Kućance pravo mjesto gdje će rado dolaziti, graditi vikendice i od vremena do vremena rado navraćati u svoje selo.Vrh

5. Heldovi (Heljdovi). Selo je smješteno na visokoj, vrlo strmoj kosi na lijevoj obali Rame. U selu ima voda na Oglavku, a oko sela ima više izvora od kojih se spominju Vodice, Ripića voda, Karevišće, Divljanova voda i više bezimenih izvora u Ljutom potoku.
Uokolo sela je bilo obradive zemlje. Njive su imale svoja imena kao npr. Barice, Droboliješće, Lipe, Kostenice, Kune, Strane, Lapovići, Kazdrma, Kaoci, Šiljevina, Ravnički mlin, Kućetine, Dolac, Osoje, Luke. U Heldovima je bilo i vinograda na Nerizinama i Kućetinama. Iznad sela su šume: Strane, Velika kosa, Krešin, Babića lazine, Samar, Pećine, Kunetija kosa, Granica, Bugarsko guvno. Postoji legenda da su ovdje nekada živjeli Bugari, krčili su šumu kako bi sebi uredili prostor za boravak. Bio je u selu i jedan hambar za koji se kaže da su ga gradili Bugari. Pričalo se da nigdje nije bilo tako dobrih majstora kao u "Bugarluku".
Predaja govori da su muslimanske obitelji u Heldovima (Malanovići, Alihodžići - Ahmetovići, Jarići i Šehići) sve iz jednog plemena zvanog Heldovi. Prije kuge živjeli su na Tvrdicama, na putu prema Ustirami. Tu je bilo staro selo koje se zvalo Putnjani. Spominje se da je kraj izvora Vodice bila i džamija. Selo je stradalo od kuge. Kad je Beograd bio pod Turcima, sedmorica Heldova su bili u vojsci pod Beogradom. Njihov starješina je krenuo na put da ih obiđe, međutim na putu iznad sela Studenčice u Neretvici umire od kuge. Tu je i sahranjen, a mjesto se zove Heldov greb. Ovo se pleme bježeći od kuge smjestilo na ovaj prostor koji se po njima i prozvao Heldovi. Priča se da je starješina Mujaga Heldov ubirao po 120 tovara pšenice na svojoj zemlji u Heldovima. Zbog tako imućnog stanja bio je često uznemiravan i pljačkan od hajduka. Pšenicu bi slao u više konjskih karavana u Mostar i tamo prodavao. To su hajduci osjetili pa su vrebali priliku za hajdučku pljačku. U Mujaginoj kući je bilo četrdesetero čeljadi koji su naizmjence držali stražu: dok su stari spavali mladi su bacali kamena s ramena ili su skakali udalj, a kad bi starci klanjali mladi su spavali. Jednom su na Skrabonosu razbili hajdučku družinu i od tada su bili mirni od hajduka.
Priča je zanimljiva zbog položaja Heldova koji ne ostavlja dojam prostora gdje bi se moglo naći toliko žita.
Od katoličkih obitelji tu su živjeli Ripići koji su prije Austro-Ugarske vlasti došli kao kmetovi na zemlju Pozdera iz Lizoperaca. Rošić je došao 1880. kao kmet Ćosića iz Šabančića. On je, inače, Stapić iz Gornje Rame.
Poslije Drugo svjetskog rata (1948.) u Heldovima je živjelo 135 stanovnika. Broj stanovnika je rastao u sljedećih tridesetak godina. Tako 1953. godine selo broji 128 stanovnika, 1961. godine 135, 1971. godine 196, a 1981. smanjuje se broj na 134 stanovnika. Uzrok ovom smanjenju broja stanovnika jesu poboljšani uvjeti za gradnju kuća, tako mještani Heldova odlaze graditi kuće na Gračanici i u Volujaku kako bi bili bliže prometnici. Pred zadnji ratu u BiH u Heldovima je živjelo 125 stanovnika, svi su bili Muslimani. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvati su preselili u Volujak.
U ratnim sukobima 1993. godine Heldovi postaju jedno od spaljenih i napuštenih sela. Do danas se nitko u njega nije vratio pa je selo pusto i nenastanjeno.Vrh

6. Gorica i Oglavak su sela na visoravni, razdvojena udolinom Sopot. Iznad sela su brda Glavica i Dubrave, a ispod sela su strme padine prema koritu rijeke Rame: Strana, Vrace, Kjučice, Pavića krč, Krčovi, Dolovi.
Glavna voda u selu je Sopot, nalazi se u dolcu između Gorice i Oglavka. Ima još izvora u obližnjim šumama od kojih su poznati Lukovik, Matoševica, Močilo. Kroz selo se povremeno, uglavnom poslije obilnih kiša, pojave potočići Lanišće, Kjučki potok i Marin potok. Istočno od sela je rijeka Rama, a na južnom dijelu rječica Gračanica.
Njive su uglavnom iznad ili između kuća poznate kao Dub, Travnik, Dalač, Vrtače, Polje, Staro selo, Ravanče, Pojica, Gradina, Bando, Laćuk. Gorica je izrazito voćarski kraj, posebno je kvalitetna šljiva. Bilo je i vinograda u strani pod Gradinom, a Dubrave i Strana služili su za ispašu stoke i za sabiranje drva za ogrjev.
Prema katastarskom popisu parcela spominju se slijedeći lokaliteti:
Barevina, Barica, Bašča, Bašičica, Bila obrva, Ban-dol, Borevina, Borica, Božino lukovište, Brig, Brišćan, Čelikovina, Čuljkuša, Dare, Deljkuša, Desetine, Dika, Diljka, Divljanuša, Dobre vode, Dolac, Dolače, Donja strana, Drinjci, Dub, Dubrave, Glavica, Glavine, Gornja jelica, Gotuša, Gračanica, Gradina, Groblje, Grovnica, Guvno, Hasanova ravan, Hasino groblje, Heldovine, Hendek, Ilijin krsnik, Ispod jelice, Jarčišće, Jastrebac, Javor, Jelice, Jezikova ravan, Klanac, Ključica, Konopljišće, Korita, Kosa, Koštropača, Krč, Krč u Docu, Krčev dolac, Krčić, Kriva kruška, Kučine, Kukina glava, Kup, Kupusine, Laću, Ledina, Lezbaba, Lipa , Liske, Lokva, Lokvica, Lomišće, Luka, Mala lokva, Malina doca, Memićka, Metlika, Migorje, Muminovićka, Naplavak, Nemreč, Badina (Obadine), Oglavak, Omeljak, Orovica, Pod raste, Podgaj, Podovi, Polje (Poje), Polje brig, Poljica, Potok, Pupuša, Put, Dubrava, Raste, Ravan, Ravanče, Ravine, Ravna njiva, Raževište, Rijeka, Rivina, Rizića ravan, Rovine, Rupin pod, Selišće, Silina, Skok (Skuk), Smrekova kosa, Sopot, Staro selo, Stranina, Strene, Suhi potok, Šarčev dolac, Štropac, Tejzića dolac, Tolovac, Travnik, Trn, Trsje, Trsta međa, Tru, Ukosa, Unište (Unišće), Unutrež, Velika lokva, Velika njiva, Vodica, Vrtače, Vrtla, Zastropača, Zeljenjaci, Dalač, Staro selo, Laćuh, Rizvića Ravan, Tusta meja.
U selu ima nekoliko lokaliteta za koje su vezane legende. Grobnice su ogromna srednjovjekovna nekropola na brežuljku ispod kuće Šimunovića. Nad jednom pločom bila je usađena vertikalna ploča na kojoj je bio urezan znak križa. Drugo staro groblje jest Mašeta kod Dalača, veća srednjovjekovna nekropola koju nazivaju "grčko" groblje. Svi su stećci ravni. Treća takva nekropola je u klancu, u šumi nedaleko od Paroša. Četvrta nekropola je na brežuljku iznad sela zvanom Ilijin krenik. Priča se da je na Gradini bio grad, a na Ilijinu kreniku crkva. Za crkvu se priča da ju je netko zatrpao. Još i danas neki pričaju kako se u podne može čuti zvonjava crkvenog zvona ako se dobro uho nasloni na humak zatrpane crkve. Kažu da su kod crkve zaklani fratar i njegov sluga. Zbog toga sve do danas vjernici idu "na zavit" na ovo mjesto mučenika. Gorica je stradala od kuge i tada se bježalo odavde pod Munikozin Kik. Jedan lokalitet zove se Staro selo ali o njemu nema legende. Na Parošu se priča da je nekada na Gorici bila čaršija.14
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Gorici je bilo 26 obitelji. Od tog broja 17 ih je bilo katoličkih i to četiri obitelji Vidovića koje su doselile iz Dubokog Potoka u Hercegovini, tri obitelji Šimunovića također doseljenih iz Hercegovine, dvije obitelji Novaka doseljenih iz Pologa u Hercegovini, dvije obitelji Ćurda do- seljenih iz Rakitna, dvije obitelji Krajinovića doseljenih iz Trišćana, dvije obitelji Logarušića doseljenih iz Izbična kod Širokog Brijega i po jedna obitelj Šimića doseljenih iz Gruda, Galića doseljenih iz Škrobućana, Pavlovića doseljenih iz Meopotočja i Hrkaća doseljenih sa Širokog Brijega.
Od muslimanskih obitelji četiri su Šabići porijeklom iz Prozora, dvije su obitelji Kukić iz Bijelog Polja i po jedna je obitelj Čiča i Pilavi doseljeni s Mluše i Balići doseljenih s Krančića.
Poslije Drugo svjetskog rata (1948.) u Heldovima je živjelo 135 stanovnika. Broj stanovnika je rastao u sljedećih tridesetak godina. Tako 1953. godine selo broji 128 stanovnika, 1961. godine 135, 1971. godine 196, a 1981. smanjuje se broj na 134 stanovnika. Uzrok ovom smanjenju broja stanovnika jesu poboljšani uvjeti za gradnju kuća, tako mještani Heldova odlaze graditi kuće na Gračanici i u Volujaku kako bi bili bliže prometnici. Pred zadnji ratu u BiH u Heldovima je živjelo 125 stanovnika, svi su bili Muslimani. Osamdesetih godina prošlog stoljeća Hrvati su preselili u Volujak.
U ratnim sukobima 1993. godine Heldovi postaju jedno od spaljenih i napuštenih sela. Do danas se nitko u njega nije vratio pa je selo pusto i nenastanjeno.Vrh

7. Škrobućani (Parcani) su selo smješteno između rječice Gračanice, planine Rogulje i Debele kose. Čine ga zaseoci Škrobućani (Papci), Šarovina, Bare, Osojnica, Munikoze ili Ričica i Stepen. Ima još razbacanih kuća izvan ovih zaseoka koji pripadaju Škrobućanima. Škrobućani su smješteni po kosi i blagoj strani ispod brda Kerepovine. Dijeli se na Papke i muslimansko selo. Ispod sela prema istoku je Špija iz koje istječe potok Špionjak. Južno od Škrobućana je selo Munikoze ili Ričica. Selo je smješteno desno od potoka Ričice u strani ispod zaravni Munikozinih stina (774). Ispod planine Rogulje južno od Munikoza je selo Osojnica. Zapadno od Ričice, na kosi između Rike i Velikog potoka nalazi se selo Bare. Na kosi između Velikog i Mračnog potoka nalazi se selo Stepen. Između Mračnog potoka i potoka Crime smješteno je selo Šarovina.
Veliki i Mračni potok sastaju se s potokom Šerovinom te čine Crimu koja utječe u Ramu kod sela Lug. Po stranama i dolinama nalaze se ove njive: Rašće, Divjak, Perezovina, Jaminovina, Ćanin vrto, Selišće, Klunca, Dolac, Bučer, Jajnica, Kruške, Mrcinjak, Lišćice, Stinice, Voznica, Rošlac, Jezerce, Stepen, Torine, Orećev dolac, Danjčeve njive, Torija, Šarovine, Otnja, Brdo, Strana, Gube, Doci, Korita, Kosa, Popratni dolac, Stari krč, Novi krč, Guber. Na Mrcinjaku i na Rošlacu ima i vinograda. Kose strane sela pokrivene su šumom: Šerovina, Gaj, Paljike, Korito, Kosa, Blaževa kosa, Bukova kosa, Aljina kosa, Šćapi.
Ispaše se nalaze na Keretovi, Kladnici, Vinogradu, Plišama, Šerovini.
Prema katastarskom popisu parcela spominju se slijedeći lokaliteti: Apelov dolac, As, Ašimroićev krč, Baćino solilo, Barica, Batuša, Bećirovina, Begića krč, Bilalov greb, Biserka, Bojača, Brdo, Brig, Brigovi, Brize, Bućer, Bukov brijeg, Bukova ravan, Bukovača, Bunarić, Četerića brig, Čovik, Davonišće, Delin krš, Dionica, Dolac, Dole, Domina ravan, Duga njiva, Duhanišće, Dvostručica, Đukuša, Feđuša, Gajevi, Gajipov krč, Glavica, Glavičica, Glavine, Glibin krč, Golina bašča, Gornje guvno, Grab, Graovište, Grude, Harin greb, Husin lug, Izvadnica, Jakovljev dolac, Jaminovina, Janjica, Janjila, Javor, Jerkovača, Jezerca, Jezero, Kačić, Kadijina bašča, Kadina ravan, Kamenica, Kanoška, Kasnik, Keretovina, Kladnica, Klanac, Klin donji, Klipičin krč, Klunci, Komina, Konopljišće, Korođicka, Krč, Krčić, Kreline njive, Krivi vrat, Kukuša, Lazine, Ledinica, Ledinjci, Liščica, Livadice, Lokve, Lolina kosa, Lopata, Lostina, Lozine, Lućice, Luka, Macinjak, Maslačka, Mašet, Mednjača, Međa, Mezovo, Mlake, Moča, Motikin kač, Munikoze, Nasupova staja, Navijača, Novi krč, Njivetina, Njivica, Obava, Oblo brdo, Obrvak, Odornica, Oplet, Orašće, Oskorušev panj, Osoje, Otnja, Otočak, Ozojnice, Papodnica, Paprica, Pašnja potok, Paus, Počivala, Pod brigovima, Pod Roguljom, Podobrva, Poljice, Poratak, Potunje, Poviš Biserke, Priškovina, Rašlac, Ravne, Ravni put, Ravnik, Ravno, Rije, Rijeka, Rika, Ripića krč, Ripišće, Rivine, Rogulja, Rostije, Roževišće, Sadovi, Saklo, Saleva njiva, Selišće, Skrč, Smrčevica, Smrike, Solin krč, Stanovi, Stari krč, Staro guvno, Steće, Stine, Stinice, Strana, Stublić, Stupe, Šatarića brig, Šekerija, Šiljevina, Šiljevište, Špilja, Tisovac, Točak, Torija, Tvrda, Vekotin krčić, Velika njiva, Višaočice, Voće, Voznica, Vrba, Vrbica, Vrilo, Zagruda, Zelenika, Zminice, Zoran, Žanovetina.
Seoska "planina", prostor gdje se boravilo samo ljetne sezone, je Rogulja. Ovdje je nekada bilo mnogo staja, gotovo svaka obitelj je imala svoju staju. Ljeti je bila ispaša na planini i livade na kojima se skupljalo sijeno za zimu. Livade su se zvale: Bojača, Bukova ravan, Bastajišća, Alilovača, Žunetvica, Steđ, Grab, Podrogulja, Vrilo, Tvrda, Osojnica, Kadina ravan, Biserka, Međeva ravan, Mlatila.
Kuće su razbacane po manjim zaseocima, a ponegdje grupirane u zgusnuto selo. U Ričicama su sami muslimani, u Skrobućanima muslimani i katolici, a u ostalim zaseocima samo katolici. U selu je 1932. godine bilo 24 muslimanske i 32 katoličke kuće, ukupno 56 kuća. Muslimansko groblje je na Grebljicu i kod Bilova greba, a Munikoze imaju svoje posebno groblje ispod kuća. Katolička groblja su na Bilicama u Šarovini i na Jezercima. Patron sela je Sveti Josip.
Ovo je prostor s više lokaliteta iz starih vremena o kojima svjedoče uglavnom samo legende. Na mjestu Grebljice, na raskrižju putova za Škrobućane, Goricu i Paroš nalazi se velika srednjovjekovna nekropola. Sačuvano je 16 grobova iako ima znakova koji svjedoče o mnoštvu grobova koja su se tu nalazila. Oko ove nekropole je veliko muslimansko groblje. Nekropola se zove Biolov greb (Bilovljev greb, Bilin greb). Neki kažu da se tako zove po čovjeku Bilu koji je tu poginuo u nekom ratu. Drugi kažu da je tu bio sahranjen neki čovjek i zemlja ga je izbacivala sve dok nisu s njim ukopali i psa mu Bilova. Priča se da je i na Zagradu vođena borba jer cijelom kosom ima starih grobova. Na kosi Solilima bilo je neko staro groblje ali na grobovima nema nikakvih spomenika. Pričaju da su tu izginuli neki solari.
U Glavicama kod donjih kuća sela Šarovine je neko starinsko groblje bez spomenika. S lijeve strane potoka Šerovine je njiva Mašati i na njoj su kraj puta bila dva stećka. Jedan se srušio niza stranu. Kraj puta je neko staro muslimansko groblje. Na kosi Tupeč je neko staro groblje bez spomenika obraslo u šumu. Takvih grobova ima i na Ševića ravni i u Gaju.
U Škrobućanima je 1931. godine nađena veća količina staroga novca.
Zna se da je selo stradalo od kuge. Munikoze su tada pobjegli na svoje sadašnje mjesto Ričicu, gdje su do tada izlazili na planinu. Kod Jezerca je neko staro muslimansko groblje. Iznad Munikoza je neko veliko muslimansko groblje Šehitluci. Bila je neka zgrada na Valu gdje ima mnogo sedre. Na Zagradu je bilo selo koje je stradalo od povodnja. Oni koji su se tada spasili stradali su kada je vojska udarila na grad - poskakali su sa stijene na mjestu Vracu. Od njih je groblje sa stećcima.
Selo je bilo čisto muslimansko. Prvi katolici su došli oko 1860. Pokojni Bećir Munikoza doveo je Papke s Mluše. Oni su bili majstori i Bećiru su napravili kuću i mlin. Stepen i Šarovina su sasvim nova sela.16
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Škrobućanima su živjele ove obitelji:
od katoličkih obitelji najviše je bilo prezimena Papak, njih dvadeset. Oni su uglavnom okupljeni na jednom mjestu. Porijeklom su iz Izbična kod Širokog Brijega. Najprije su doselili u Rumboke, a odatle ih je aga potjerao na Beljine mline, zatim u Šarovinu i na koncu u Škrobućane. Šest obitelji Rotim potječu iz Graca kod Rakitna odakle su doselili još u turskom vremenu. I pet obitelji Tokića su doselili iz Rakitna najprije u Škrobućane, a zatim na Goricu. Tri obitelji Galića doselili su iz Hercegovine. Jedna obitelj Matića potječe iz "Kaura". Jedna obitelji Ivančevića doselila je od Mostara. Jedna obitelj Jakovljevića doselila je vjerojatno iz Hercegovine. Jedna obitelj Novak doselila se s Donjih Višnjana.
Od muslimanskih obitelji bilo je pet kuća s prezimenom Šljivo. Munikoza je bilo šesto obitelji, četiri obitelji Selimovića, tri obitelji Motika, dvije obitelji Garazlića, jedna obitelj Grcića, jedna obitelj Đavo, inače prešla s pravoslavlja na islam. Nekada su ovdje živjele obitelji Šero pa je po njima naselje dobilo ime.
Poslije Drugog svjetskog rata u Škrobućanima je živjelo 304 stanovnika. Broj stanovnika blago je rastao, tako 1953. godine selo broji 297 stanovnika, 1961. godine 293, a 1971. godine 363 stanovnika. Odlaskom radnika na rad u Njemačku neke obitelji sele, najviše u okolicu Slavonske Požege pa se broj stanovnika postupno smanjuje. Tako je 1981. godine u Škrobućanima živjelo 340 stanovnika, a pred sami rat u BiH (1991.) 296 stanovnika od čega je bilo 95 katolika i 199 muslimana.
Danas u Škrobućanima živi 81 katolik u 16 obitelji. Od toga je 11 djece predškolskog uzrasta, 11 osmoškolaca, 2 srednjoškolca i 5 studenata. Deset radnika radi u inozemstvu, a samo 2 u svojoj općini.Vrh

8. Gračanica - Volujak. Uz prometnicu Jablanica - Prozor, 9 km od Prozora, nalazi se naselje koje se danas naziva Gračanica, iako nekoliko kuća pripada selu Volujak smještenom na ušću rijeke Volujčice u Ramu.
Rijeka Volujčica nastaje od izvora i planinskih potoka ispod Gorače (1487 m) i Divan-planine (1569 m). Tu je vododijelnica između dva sliva: Crnomorskog, odakle počinju teći pritoke Vrbasa, i Jadranskoga sliva u koji utječe rijeka Rama sa svojom pritokom Volujčicom koja izvire na istom lokalitetu kao i pritoke Vrbasa. Ispod Divan-planine izvire potok Jastrebica koji prima više potočića. Tekući kroz područje Blazine naziva se Blazinka, a kod Marin mosta, na 709 m nadmorske visine, sastaje se sa Rikom. Potok Rika izvire između Divan-planine (1569 m) i Gorače (1487 m). Potoci Blazinka i Rika sastaju se i teku dalje do ušća lijeve pritoke Vratnogorke, koja nastaje od više izvora od područja Vratne gore. Voda od ova tri potoka, Blazinke, Rike i Vratnogorke, teče jednim koritom i pravi rijeku Volujčicu koja dalje teče kroz kanjon do ušća u Ramu kod Gračanice (na 300 m nadmorske visine), kao njezina lijeva pritoka. Volujčica je od izvora do ušća duga oko 19 km i ima pad oko 1100 m. To je prava planinska brza rječica.
Rijeka Gračanica izvire ispod Površaka (1326 m). U samom izvorištu zove se Zagred. Ovom planinskom toku pritječe nekoliko potočića koji se sastaju i tako stvaraju rijeku Gračanicu, koja dalje protječe šumovitom dolinom punom prirodnih ljepota i privlačnosti. Na svom planinskom toku ima dosta brzaca i slapova. Od izvora do ušća ima pad od oko 1000 m i ulijeva se kao desna pritoka u rijeku Ramu u mjestu Gračanica (302 m).
Gračanica je novije naselje u kojem su tridesetih godina dvadesetog stoljeća bile svega četiri kuće od kojih je u jednoj bila putareva obitelj, a jedna je bila kavana. Polovicom 20. stoljeća (1948.) naselje je imalo 33 stanovnika, a tridesetak godina kasnije (1981.) 102 stanovnika. Pred zadnji rat na Gračanici je živjelo 116 stanovnika od čega 85 muslimana i 31 katolik.
Danas na Gračanici živi 48 stanovnika u 10 obitelji. Od toga je 2 djece predškolskog uzrasta, petero su osmoškolci, sedmero srednjoškolci, dva studenta. Trinaest radnika radi na području općine, a pet ih je u Hrvatskoj.
Na Gračanici postoji četverogodišnja osnovna škola od prije rata. Od početka rata do 2006. u nju su išli školarci iz hrvatskih obitelji. Međutim, zbog selidbe obitelji s djecom i malog broja preostale djece, od 2006. godine u nju više ne idu djeca hrvatskih obitelji, nego odlaze u školu na Gračac.
Restoran Gračanica napravljen je 1978. godine kao zanimljiv turistički objekt od kojeg se očekivalo da bude važan turistički punkt za selo, međutim to nikada nije ostvareno.
Neposredno pred rat napravljena je jedna tvornička hala koja nikada nije dovršena niti je profunkcionirala za planirane potrebe proizvodnje.
Do pred zadnji rat Gračanica je bila čvorište makadamskih puteva kojim se putovalo pješice, zapregom ili terenskim vozilom do Kućana, Kleka, Heldova, Škrobućana, Gorice i Tolovca. Stanovnici ovih sela snabdijevali su se živežnim namirnicama najviše ovdje na Gračanici. Vrh

9. Parcani su smješteni visoko u strani. Sve su kuće razbacane po kosi koja povezuje brjegove Jurevišće i Glavicu. S lijeve strane nalazi se Duboki dolac, Suhi Potok, a s desne visoka i strma strana koja se spušta do rijeke Rame. Iznad sela je brdo čiji su vrhovi Veliki i Mali Vinjac. Lijevo je kosa Sičenik koja povezuje selo s brdom Tolovac.
U blizini sela nalazi se dosta vrela: Zalužnica, Močila, Polokravje, Hase, Ladna vodica, Jezerine, Tovarija. Obradiva zemlja oko sela je na parcelama: Krivače, Piskavica, Povozi, Grkavci, Vraca, Zabrig, Zalužnice, Močila, Staro selo, Hasa, Hladna voda, Žijakovo, Lužac, Berca, Krča, Rova. Bilo je nekada i vinograda po stranama ispod sela, a najviše na Hasama. U planini Baćini su sjenokosi: Berca, Štropac, Doćanica, Bukov rat, Dare, Rizvića ravan, Korita, Tusta meja, Pogled. Oko sela po stranama su ispaše za stoku: Sovine, Tovarije i Suhi potok, a šume ima u Kućarama, Borovima, Stranama, Sovinama i Bilim rivinama.
Istočno ispod sela je terasa Staro selo. Po pričanju, nekada su na tom mjestu bili Parcani. Selo je pomorila kuga. Prije kuge iz sela je po 70 kosaca odlazilo u planinu. Poslije kuge selo je ostalo pusto i sve je pripalo nekoj ženi. Ona ga je prodala pretku Parcana. S njim se pogodila tako da joj je trebao dati toliko dukata koliko može u tri pregršti zahvatiti iz bisaga. Što je tražila to joj je dao, a onda je zahvatio punu šaku konjskih muha te ju upitao zna li što mu je u ruci. Nakon što je odgovorila da su muhe, on ih je pustio iz ruke i rekao joj: "Tako će i tvoje pare otići kao ove muhe."
U Starom selu nalaze se dva stećka i jedan na Vracima. Pričalo se da je na mjestu Dućanice bila varoš, a na Gradini "grčki" grad. Kraj muslimanskog groblja nalazi se lokalitet Šehiti. Kažu da su oni izginuli kad je neki Parcan istukao najamnika katolika. Katolik je otišao u "Kaure" i doveo četu koja je pobila žene i djecu dok su muški bili u planini. Kraj puta za selo Ravnice je mjesto Stražišće. Ispod sela, preko Vranovica, išao je put za Mostar. Na mjestu Križi je neko staro groblje ali bez spomenika.
U Parcanima je tridesetih godina dvadesetog stoljeća bilo svega 11 kuća i to 8 muslimanskih i 3 katoličke.18 Od katoličkih obitelji bile su po jedna obitelj Zlomislića i Barišića, koji su doselili iz Rakitna i jedna obitelj Selak, doselila iz Ripaca.
Od muslimanskih obitelji bilo je nastanjeno šest obitelji Hamšića, četiri obitelji Husića, dvije obitelji Demirovića, četiri obitelji Bevaba. Prema predaji Parcani su dobili ime po starom Parcanu, pretku obitelji Hamšića, Husića, Demirovića i Bevaba, koji je doselio iz Prozora poslije kuge. Prozvan je, kažu, Parcanom jer je u ratovanju presjekao pancir na neprijateljskom vojniku.
Polovicom 20. stoljeća naselje je imalo 89 stanovnika (1948.), a trideset godina kasnije 122 (1981.), i to je isključivo muslimanski živalj. Prema zadnjem popisu (1991.) u Parcanima je živjelo 109 stanovnika. Zbog ratnih sukoba između Hrvata i Muslimana selo je bilo posve ispražnjeno. Poslije rata neke su se obitelji vratile.Vrh

10. Paroš. Selo Paroš je smješteno visoko iznad Rike (rijeke Gračanice) koja nastaje pod Munikozinom stinom od potoka što teče iz Rogulje i Baćine. Selo su činile dvije skupine kuća: Bećirovići, koji se nalaze u strani između dviju terasastih uzvišica razdvojenih potokom Špionjakom (izvire iz špilje pa se zato zove Špionjak) i Pupe.
Na desnoj strani Rike, ispod Tolovca i Sičanika je selo Borova Ravan. Nekada su ovdje bile samo staje, a kasnije se počelo stanovati preko cijele godine pa se postupno stvorilo naselje.
Dvije su žive vode u Parošu: Rudulja i Korito. Njive su po stranama: Selišće, Diljka, Vrtača, Kuti, Ravan, Dolac, Trke, Bara. Putem koji je krivudao kroz Migorje dolazilo se na Goricu. Na desnoj strani Rike bile su ispaše za stoku: Sičanik, Dubrava, Gumanjci, Petanjci, Orlovača i Gradina. Livade za kosidbu bile su u planini Rogulji i Bikama. Na rijeci, na mjestu zvanom Ilidža, bili su mlinovi sela Paroš i Škrobućana.
Na Gradini su ljudi nalazili krhotine lonaca, predmete od gvožđa i alatke od bakra. Nedaleko od groblja Bećirovića, po cijelom su se brdu mogli pronaći ostaci srednjovjekovne nekropole. Postoje dva ukrašena stećka, na jednom je naslikan mjesec a na drugom sunce i mjesec. Na Vracima (Zagrad) se nalazi "grčko" groblje. Katoličko groblje za Paroš i Goricu je na kosi Gradina, a muslimani imaju dva groblja, oba u blizini sela. U Bećirovića groblju postoje i starinski grobovi. Priča se da su u to groblje za vrijeme kuge po pune sane mrtvaca dovozili sa Gorice.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u naselju je bila 21 kuća: 13 muslimanskih i 8 katoličkih. Na Borovoj Ravni su odavno bili stanovi kao dio čifluka. Prvi se tu za stalno naselio Bošnjak, još za turskog vremena, kada su se u selu podijelili. On je sebi doveo zeta Jakovljevića, a kasnije je došao i Džalto. Katolici Bošnjaci su porijeklom iz "Kaura" (Dalmacije). Jakovljević je na Borovu Ravan došao iz Škrobućana. Hrkać je 1922. došao iz Mokrog kod Mostara. Džalto je došao iz Meopotočja 1928. godine.
Starosjedioci muslimani su Bećirovići, koji su živjeli u 6 kuća i Pupe kojih je 1935. godine bilo 5 kuća. Jedna obitelj Pupa ranije je živjela u planini Pranju, nedaleko od Paroša, a poslije su prešli u Paroš (nakon Prvog svjetskog rata). Jedna obitelj Ramić doselila se iz Škrobućana 1907. na ženinstvo. Ranije je ovdje živjela i obitelj Adžemovića, ali je izumrla.
Sredinom 20. stoljeća (1948.) na Parošu je bilo 109 stanovnika, a trideset godina kasnije (1981.) 167 stanovnika, od kojih su 133 bili muslimani, 28 katolici i 6 "Jugoslaveni". Po zadnjem popisu (1991.) vidi se da se selo počelo raseljavati jer se broj smanjio na 103 stanovnika, od kojih je bilo 88 muslimana i 14 katolika.21
U zadnjem ratu stanovništvo Paroša i Borove Ravni se iselilo. Trenutno u Borovoj Ravni živi samo Ilija Džalto čija se obitelj nastanila u Prozoru. Vrh

11. Ustirama. Selo je nastalo oko Ustiramskog potoka koje se ulijeva u Jablaničko jezero. Ime je dobilo po ušću Rame u Neretvu koje je prije nastanka jezera bilo u blizini sela. Prema nekima, ovo selo je dobilo ime od riječi usta (tur.), što znači majstor, umjetnik (B. Klaić, Riječnik stranih riječi). Tome u prilog ide predaja koja govori da je tu s druge strane Rame bila kovačnica gdje su radili i živjeli majstori, kovači. Prije potopa jezera selo se širilo prema rijeci Rami. Kasnije se pomiče uzvodno koliko je bilo moguće. Gradnjom novih kuća, nakon nastanka Jablaničkog jezera, Ustirama se širi i na drugu stranu jezera gdje nastaju naselja Jasen, Ovćina i Rat. Zbog tijesnog prostora kuće su građene bez nekoga reda, kako one starije na Ustirami tako i novije na Ovćini, Jasenu i Ratu. Ustirami pripada i zaseok Neraji koji se nalazi s lijeve strane Rame.
Selo ima tri izvora vode koja se koriste za potrebe stanovnika: Studenac, Džaltina česma i Balića česma. Uz Ustiramski potok tu su i potoci Klekovnica koja teče s Kućana, a u nju s desne strane utječu potočići Krešin i Ploče. S desne strane rijeke Rame, danas jezera, teče potok Mošćanica (Sopot ili Valovac).
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume i druge parcele vode se u katastarskim knjigama pod ovim imenima:
Bačva ravan, Bara, Baščetina, Bililo, Briza, Brižina, Bujevac, Buški rat, Dolac, Donja bara, Donji Kaoci, Donji kraj, Eldonišće, Vratolom, Gaziljinovac, Gnjile, Gornja bara, Gornje Klekovnice, Gornje Mačkovice, Gornje Mlake, Gornji Oružanj, Grabovac, Graovišće, Grebanje, Grudice, Hejdezovine, Jaškovo, Jezerac, Kamena sedra, Kamiš, Kanin, Kaoce, Klekovnica, Klepića bašča, Kobač, Kosa, Krčine, Kruševica, Kućetine, Kurića dolac, Lipeta, Lišavac, Lokva, Lučica, Lug, Luka, Lužac, Ljubovo, Ljutić, Ljutišće, Mačkovice, Markovac, Masnice, Maščanica, Mesnice, Mezitova ravan, Mlake, Neraje, Njivetina, Obod, Orlac, Oružanj, Otanj, Ovčine, Ozaltinovac, Pavinovac, Pivnica, Plošnjak, Pobrdelje, Podgorija, Podpolje, Poljana, Polje, Poputak, Potkućac, Povrh ravnih, Prigrađe, Prinzine, Prisika, Prisvir, Purinovac, Radina, Rat kamen, Ravan, Rave, Ravinje, Ravnice, Raženište, Vino brdo, Rudnice, Rudnja, Rujevačka kosa, Sedra, Seočice, Simisalo, Solilo, Stanišće, Starež, Stipin krč, Stojevo, Stranice, Skrabonos, Švarače, Točilo, Travna kosa, Trsjenišće, Trubar, Tvrdice, Val, Valovac, Velika bara, Vilića dolac, Vina njiva, Virina, Vol, Volovac, Vratolom, Vrtače, Vrto, Zamlin, Zapada, Zarinje, Zastave, Zavinje, Ždrlovac.
O starosti Ustirame govore stara nedovoljno poznata groblja, nekropola sa stećcima i gradine gdje zatječemo u legendama temelje crkava i džamije.
Na brdu Skrabonosu nalazi se srednjovjekovna nekropola s više od trideset stećaka. Svi su ravni i različitih veličina a samo su dva pravljeni na sljeme. Iako su stećci dosta grubo izrađeni, na njima se mogu pronaći ornamenti kao što su reljefi, križ, polumjesec. Priča se da je dva stećka na Skrabonos iznijela neka baba što je teško povjerovati zbog njihove težine.
Osim ove nekropole stećaka ima i u sada potopljenom "grčkom greblju" na samom ušću Ustiramskog potoka u Ramu. I ovi stećci, poredani oko stjenovite glavice, su ravni osim jednoga koji je na sljeme. Ovdje se može naći više ornamenata od kojih je najzanimljiviji jedan sa sedam poredanih likova u kolu.
I na brdu Prigrađu, sjeveroistočno od sela, ima stećaka i ravnih i na sljeme. Jedan je bio zavjetni stećak oko kojeg su u molitvi obilazile žene.
Postoje stara groblja iz vremena turske vladavine Bosnom. Na Skrabonosu je jedno staro muslimansko groblje obraslo u šumu. Ispod Oboda, na mjestu Jezercu, bilo je veliko muslimansko groblje. Na Pločnjaku uz Klekovnicu ispod Skrabonosa postoji "svatovsko" groblje: katoličko i muslimanko. Postoji katoličko groblje, vjerojatno mlađe od ovih starih muslimanskih grobalja. Do njega je manje katoličko kužno groblje.
Prema legendi na Obodu su bile kuće. Mogu se pronaći i neke zidine. Kažu da su tu prije kuge živjeli muslimani. Ispod Skrabonosa postoji lokalitet zvani Kućerine gdje još ima nekakvih zidina po čemu se da zaključiti da je tu bilo kuća. Priča se da je i na Kiku iznad Neraja bilo selo. Niže sela ima mjesto Donji krajevi, kažu da je i tu nekada bilo selo. Istočno od sela postoji Mijića gruda. Tu su se od kuge sklonili Mijići koji su kasnije posve izumrli. Po nekoj predaji na Ustirami je kugu preživjela samo jedna muslimanska žena.
U gornjem dijelu sela su musliman, a u donjem katolici.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u dvije muslimanske kuće bilo je šest obitelji, a u 23 katoličke kuće živjelo je trideset katoličkih obitelji. Postojao je han, ali na Jasenu. Tu je bila i škola sagrađena 1933. godine.
U to su vrijeme na Ustirami bile ove katoličke obitelji: Džalto, Lončar, Antunović, Pušić, Bilić, Pavlović. Džalta je bilo deset obitelji, a živjeli su u osam kuća. Potječu iz Sovića, gdje još imaju svoje zemlje. U Sovićima ih je bilo sedam braće, a imali su i lijepu sestru Jelu. Kad im je došao aga da uzme hak i rekao da će spavati s njihovom sestrom, najmlađi od braće mu je sjekirom odsjekao glavu. Svi su se tada razbježali, osim najstarijeg koji je bio bolestan i nije mogao krenuti, a Jelu su pak muslimani odveli za Šehića. Džalte smatraju, kao i Mijiće u Sovićima, jednim od najstarijih katoličkih rodova u Bosni. Na Ustiramu su se doselili pradjedovi. Jedan je od Džalta išao u Omatlije pa se vratio. Osim na Ustirami i u Sovićima, bilo je Džalta na Gračacu, na Zagradu (Paroš), na Uzdolu, na Voljevcu, na Barama i u Otaležanima (konjička općina), Omatlijama, u Fojnici i u okolici Livna. Lončara je bilo četiri obitelji. Potječu iz Graca u Hercegovini, odakle su došli prije sto godina. Stari su im raznosili i prodavali lonce i crepulje koji su se pravili na Gracu. Od istog su roda i Lončari u Rami. Antunovića je bilo sedam obitelji koje su bile nastanjene u tri kuće. Antunovići su došli oko 1850. iz Bukovice (Neretvica) gdje im je bilo "tijesno". Od tog su roda i Tadići-Antunovići na Kućanima, koji su tamo došli s Vratne Gore. Tri obitelji Pušića nastanjene u dvije kuće starinom su iz Ričica ispod Zavelema u Dalmaciji. Došli su ovdje oko 1850. godine. Najprije je došao jedan kao najamnik, a poslije je doveo i dva brata i ovdje su postali kmetovi. Četiri obitelji Bilića su došle iz Trišćana oko 1850. Ovdje su u Balića postali kmetovi, iako u Trišćanima to nisu bili. U Trišćanima nitko od njih nije ostao. Oni su inače u Rami starosjedioci i za razliku od onih koji su odselili u Hercegovinu, zvali su se i Ramljaci. Dvojica Pavlovića došli su na ženinstvo iz Meopotočja, jedan 1919. a drugi 1928. godine, i tu ostali živjeti sa svojim obiteljima. Osim Mijića, koji su izumrli, zna se da su u selu nekada živjeli i Ivandići.
Od muslimanskih obitelji na Ustirami su u to vrijeme bili nastanjeni Balići. U dvije kuće bilo je šest obitelji Balića. Za njihovo porijeklo nema sigurnih informacija. Neki pričaju da su starinom Bajrići s Ravnice, a drugi kažu da su se prozvali Balićima zato što im je neki predak donosio "bale" (tovare) iz Dalmacije. Godine 1900. su izumrle obitelji Osmića.
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) na Ustirami je živjelo 338 stanovnika. Stanovništvo se stalno povećavalo, tako je godine 1953. selo imalo 387 stanovnika, 1961. godine 396, 1971. godine 447, a 1981. godine 512 stanovnika. Pred sam zadnji rat u BiH na Ustirami je živjelo 519 stanovnika od čega 471 katolik i 39 muslimana.
Danas je Ustirama najveće selo župe Gračac. U 87 katoličkih obitelji živi 372 katolika. Od toga je 21 dijete predškolskog uzrasta, 40 osmoškolaca, 23 srednjoškolca, 12 studenata. Od 105 zaposlenih 62 rade u inozemstvu, uglavnom u Hrvatskoj. Pedeset stanovnika starije je od 60 godine.
Ustirama je najveće selo u Donjoj Rami. Komunikacija s desnom obalom rijeke Rame, kasnije Jablaničkog jezera, predstavljala je izuzetno velik problem sve do gradnje mostova 1986. Većina je radnika u drugoj polovici dvadesetog stoljeća radilo u "Granitu" u Jablanici pa su svakodnevno čamcem morali prelazili jezero. I školarci su također, osnovci od petog do osmog razreda i srednjoškolci, da bi došli do škole svakodnevno morali čamcem prelaziti jezero. Nedjeljni prijevoz misara sa Ustirame i Kućana na misu na Gračac bio je redovito povezan s nedostatkom dovoljnog broja čamaca. Transport živežnih namirnica i posebno građevinskog materijala bilo je prevelik teret za stanovnike Ustirame. Inače je na Ustirami bilo dobrih majstora za pravljenje drvenih čamaca. Gradnjom mosta situacija se bitno mijenja. Stanovništvo se ovog mjesta nije u tolikoj mjeri raseljavalo do rata u BiH. Međutim, kako predratni "Granitovi" radnici ne rade više u svom poduzeću, zaposlenje je postalo velik problem. Zbog toga, početkom ovoga stoljeća, veliki broj mladih odlazi na posao u Dubrovnik. Dodatni je problem postojećem stanju strah od braka i obitelji, odnosno postojanje velikog broja neoženjenih momaka u poodmakloj dobi.
Školovanje srednjoškolaca po nekakvom nepisanom pravilu usmjereno je prema Mostaru ili nekim drugim većim centrima, što unosi strah kako se jedan broj njih neće vratiti u zavičaj. Vrh

12. Lizoperci. Ispod brda Brikinje i Duvnica nalazi se selo Lizoperci. Zapadno od sela teče Potanjski potok, koji dolazi iz Godiča, kroz usku i duboku dolinu. U njega utječe Sovina koja teče kroz selo. Južno od sela je potok Osoje. U selu ima dosta živih voda koje su svedene u česme kraj puta, a poznate su po ovim imenima: Zanoga, Barinića voda, Kupušnjak, Rakuša, Grab, Potanjski potok. Njive, livade, pašnjaci i šume su oko sela i vode se u katastarskim knjigama pod ovim imenima: Bara, Bašča, Begova kosa, Brikinja, Brišće, Brize, Crkvice, Čelopek, Čifluk, Didovlje, Docevi, Dočić, Dolac, Duga njiva, Duvnice, Gaj, Glavica, Godič, Grab, Grabovišće, Grebarje, Groce, Grot, Gruda, Izlaz kosa, Izlazak, Jablan, Jasenice, Jusanice, Klačina, Klanac, Kosa, Kovčevina, Kovilji, Krčevi, Krčić, Krčina, Krečana, Krivače, Križ, Krstac, Kućara, Kućetine, Kupušnjak, Lanišće, Laze, Lednik, Lipova njiva, Lipovine, Lučica, Ljubolaz, Ljubovo, Mekotina, Mlake, Močila, Mučenje, Nadgojac, Oplatišće, Orlišće, Osoje, Osojnica, Osridak, Ostroge, Ovčine, Padine, Paljika, Paretak, Pastaca, Patarski potok, Perla, Pijesak, Podadoci, Poddidovlje, Poddžamija, Podjasenice, Podkrivača, Podlanišće, Podrajan, Podvornica, Pogajnica, Porisoje, Prasine, Prgota, Radova, Rasna, Rasnik, Ratan kamen, Ravan, Rove, Sadine, Sovina, Srteži, Starežina, Stari krč, Stjenice, Stjenjak, Strana, Striževice, Trmoglavica, Šokanovac, Torine, Vinišće, Voznice, Vrto, Zaguvno, Zakrčine, Zalazina, Zanišće, Zanoga, Žedolac, Želja, Privoje, Stinica, Jubovo (Ljubovo), Postac, Sriteža, Gornje Ravne, Docera, Šakonovac, Pod Rajnom
Postoji više legendi o prošlosti sela. Priča se da je na Crkvicama na Begovoj kosi (ispod sela) nekada bila crkva. Kod Rajna ima mjesto Tavnica. Priča kaže da je tu svojevremeno kraljica vezala lanac pa išla do Kraljeva stoca u Bokševicu. Jednom je pala u Vilinu luku i tamo joj se nalazi grob. Jedna priča kaže da su u selu najprije živjeli "Grci", a poslije muslimani: Herak i Kreho. U jednoj "grčkoj" kući su živjela dvojica braće. Jednom je došlo dvanaest hajduka da ih porobi. Hajduci su varkom odbijeni i bježeći od sela međusobno se isjekli na Tovarnici.
Kad je "grčka kuća" ostala pusta, dopala je Krehi, a poslije Pozderu. Za vrijeme kuge izumrli su "Grci" i Herak, a Kreho je ostao.
Postojalo je veće "grčko" groblje kod džamije. Očuvano je samo deset stećaka koji su ravni, osim jednoga na sljeme. Staro muslimansko groblje je na Prgoti pod džamijom, a novije uz džamiju. Džamija potječe iz 16. stoljeća uz neke rekonstrukcije, spomenik je kulture registriran u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Bosne i Hercegovine. Katolici su se pokopavali u groblju na Hudutskom.
Selo se sastojalo od tri skupine kuća: Gornja Mahala ili Šuci-Šukovići ili Šćuci, Srednja Mahala ili Bajramovići i Donja Mahala ili Pozderi. Pod Srednjom Mahalom je džamija. Kod Slatinske ćuprije bile su dvije kavane i jedan starinski han. Mahale su razdvojene potocima.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu su bile 22 kuće od kojih su 20 bile muslimanske a 2 katoličke.
Od katoličkih obitelji su bile Šudići i Rančići, a bila je i obitelj Martića koja je ranije izumrla. Šudići su se naselili nekoliko godina prije Omerpaše Latasa. Oni su od Šudića iz Sovića koji su se nekada prezivali Bošnjaci. Rančići su se naselili 1925. godine iz sela Budimira - Ugljana kod Sinja.
Muslimanske obitelji u to vrijeme bile su: Šćuk, Pozder, Bajramović, Munikoza i Čolić. Bilo je šest obitelji Šćuk koji se smatraju starosjediocima. Devet obitelji Pozdera bilo je nastanjeno u sedam kuća. Jedna se grana zvala Hasanovići koji po mišljenju nekih potječu iz Prozora, a drugi tvrde da su od Banje Luke. Bajramoviće su neki zvali Bajrićima, a drugi Barinćima. Bilo ih je pet obitelji. Njihov je predak došao s Ravnice poslije kuge prije više od sto godina na mjesto gdje je bio posljednji od Heraka, Bećir. Oni starinom nisu s Ravnice. Za vrijeme nekog ratovanja dva su brata krenula iz Fatnice u Hercegovini, gdje je treći ostao. Jedan je došao na Udbar, a drugi na Ravnicu. Čolići su doselili prije stotinjak godina iz Donje Jablanice. Tu im je došao otac koji je krunio za svojom sestrom i ostao u selu. Jedna obitelj Munikoza doselila je iz Škrobućana 1932. godine i imala je kavanu kod Slatinske ćuprije.24
Poslije Drugog svjetskog rata u Lizopercima je živio 181 stanovnik. Godine 1953. u selu je bilo 229 stanovnika i broj se kasnije nije bitno mijenjao. Tako 1961. godine selo ima 223 stanovnika, 1971. godine 200, a 1981. godine 225 stanovnika. Pred sami rat (1991.) u Lizopercima je bilo 175 stanovnika, svi su bili muslimani. 25
U zadnjem ratu Lizoperci su bili djelomično iseljeni. Poslije rata su se neki od izbjeglih vratili u svoje selo.Vrh

13. Tošćanica. Selo Tošćanica nalazi se u dolini Tošćanske rijeke. Većina kuća smještena je na obroncima brda uz izvor Buković koji se ulijeva u Čajinu vodu. Nekoliko kuća se nalazi desno od rijeke, uz vrelo Sela, pa se taj zaseok i naziva Selo. Između kuća protječe potok Bukovik koji se ulijeva u Tošćansku rijeku.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci i šume u Tošćanici i oko sela su slijedeće:
Bačvar, Bara, Bilobrig, Borak, Breza, Bukovik, Desetak, Dočić, Dolac, Duže, Gaj, Grahovišće, Grebine, Grlić, Gromilice, Guste kukrike, Hržišće, Ilin Dolac, Jagodar, Jasen, Ječmevina, Kapesovina, Kila, Konopljišće, Kosa, Koševo, Koševska strana, Kratina, Krčevi, Krstac, Kućetina, Lanišće, Latice, Lazine, Lokva, Lopate, Luke, Ljuto, Majan, Megdan, Mejdan, Na Vrtlu, Njiverica, Opuhano, Osredak, Ovćina, Papratine, Plane, Počivale, Pod Krstacom, Pod Troje, Pod trsje, Podbrdo, Podgrebine, Podrajan, Podzide, Porela, Potinjci, Povrsela, Prisoje, Prosovina, Prošča, Prsti, Pulano, Rahulja, Ravan, Regalj, Rosa, Rova, Siča, Staro trsje, Strana, Strimovac, Stup, Šiljevina, Široka njiva, Tobojak, Torina, Tošćanica, Vao, Vakuf, Vinogradine, Vlačno, Vodnice, Vodorice, Voznik, Vrto, Vukovina, Zabrdalje, Zapoda, Zavišanje, Zavratje, Ždrebac, Žendo, Zelenkovac
U zaseocima Ćorići i Tošćanica kuće su na okupu, a u Selima su razbacane i udaljene jedna od druge.
Tri stećka usred sela govore o starosti Tošćanice. Uz stećke se nalazi više starijih grobova. Dva su starija muslimanska groblja: na Ravni i u Torinama. U selu se vjeruje da su to šehitska groblja. Aktivno muslimansko groblje je pod selom na Toboljaku, a katoličko na Kili kraj rijeke.
Priča se da su za vrijeme kuge stanovnici bježali pod Petrinu spilju u Valu. U žurbi jedan je od njih zaboravio svoju tamburu pa se po nju vratio u selo. Platio je to glavom jer se iz sela nije živ vratio među izbjeglo stanovništvo. Zaseok Sela jedno vrijeme poslije kuge nije imao stanovnika. Ponovno je naseljen tek 1910. godine.
I ovdje postoji legenda o lancu s brda Rajna na Triskavac preko kojeg je išla neka Mara i pala u rijeku.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Tošćanici je bilo 23 obitelji smještene u 14 kuća. Devet katoličkih obitelji živjelo je u sedam kuća, a četrnaest muslimanskih u sedam kuća. Pet katoličkih obitelji bile su Kelave, a četiri Ripići. Kelave su došli iz Duvna, prije okupacije od 1878. Ripići su vjerojatno iz Duvna, a selili su se u Heldove.
Četiri su muslimanske obitelji Piralića. Oni su se prvi ovdje naselili. Preci su im iz Budima. Došli su na pustolovinu iza nekih Ćorića koji su izumrli, tako je cijela Tošćanica bila svojina Piralića. Četiri obitelji Vila došle su poslije Piralića, a predak im je došao kao najamnik, vjerojatno iz Bijelog Polja kod Mostara. Po Hercegovini ima Vilića koji su iz Gračanice (Gacko). Dvije obitelji Husrepa došle su oko 1870. sa Slatine. Jedna obitelj Letića doselila se poslije Prvog svjetskog rata iz Mrakova na materinstvo, jer im je majka bila od Piralića.
Od Drugog svjetskog rata pa do rata u BiH broj stanovnika se blago povećavao, tako 1948. godine selo ima 151 stanovnika, 1953. godine 161, 1961. godine 171, a 1981. ima 211 stanovnika od čega je bilo 172 Muslimana i 38 Hrvata. Pred rat u BiH na Tošćanici je živjelo 204 stanovnika od čega je bilo 173 Musliman i 31 Hrvat.
U ratnim sukobima između Hrvata i Muslimana Tošćanica je jedno vrijeme, od 1993. godine, bila potpuno ispražnjeno selo.
Poslije primirja u selo se vratilo nekoliko bošnjačkih obitelji, a od Hrvata se nitko nije vratio. Jedan od predratnih stanovnika, Grgo Kelava, živi na Kućanima.Vrh

14. Rama. Ovo je naselje novijeg datuma. Nastalo je nakon što je kroz ovaj prostor prošla pruga Sarajevo - Mostar i nakon što je na ušću Rame u Neretvu sagrađena željeznička postaja. Kroz ovu postaju prolazili su svi putnici od izvora do ušća Rame kao i sva roba koja se vozila željeznicom. Cesta Mostar - Prozor povezivala je ovaj kolodvor sa prostorom Gornje Rame. Kuće su poredane kraj ceste, a naselili su ih oni čije su službe bile vezane uz rad na postaji ili željeznici. Zato se događalo da su se stanovnici "Rame" često mijenjali: neki se dosele, zadrže po koju godinu i odu dalje.
Zemljište oko sadašnje postaje bilo je svojina begova Repovaca. Jusuf-beg Repovac podigao je prvu kuću na Rami u kojoj je jedno vrijeme bila kavana Munikoza.
Od katolika na Rami su tridesetih godina dvadesetog stoljeća živjeli: dvije obitelji Biloša, doselili sa Hudutskog; obitelj Bošnjak, kafedžije, došla je 1922. iz Fojnice, a podrijetlom je s Orašca; obitelj Lončar držala je gostionicu, rodom je sa Širokog Brijega, a došla je iz Mostara 1921. godine; obitelj Čalić bila je trgovačka obitelj, došla je iz Prozora 1929. godine; Lovrići potječu od Imotskog, naselili su se u prvoj polovici 19. stoljeća; jedna je obitelj Šimunovića koja potječe iz Trišćana. Prema Matici umrlih na Rami je poslije Prvog svjetskog rata živio i don Stjepan Krešić, katolički svećenik, umirovljenik. Rođen je u Livnu 1850., a umro na Rami 2. listopada 1938. godine. Za svoga života napravio je grobnicu na Rami u koju je i ukopan. Prije potapanja Rame, fra Bono Ravlić, tadašnji Gračački župnik, dao je prenijeti njegove zemne ostatke i ukopati pored groga fra Andrije Tomića na starom crkvenom dvorištu.
Postojale su dvije muslimanske obitelji u Tošćanici: Mahmudbegović, trgovac, naselio se 1913. iz Kopčića; jedna obitelj Munikoza koja ima kuću i na Skrobućanima, a ovdje drži kavanu.
Postojala je i jedna pravoslavna obitelj Žarkovića. Otac im je bio iz G. Hrasna, došao je najprije u Jablanicu, odatle u Doljane, zatim na Jasen pa u Lizoperce, a 1932. na Ramu.
Rama se u potpunosti iselila punjenjem akumulacije Jablaničkog jezera 1959. godine.Vrh

15. Hudutsko. Selo je smješteno ispod brda Majan. Ispod kuća je dolac Vrto. Ispod sela je rijeka Tošćanica. Voda za piće bila je česma ispod kuće Šimunovića. Groblje je na Vrtlu iznad sela. Njive su oko sela.
Okućnice, njive, livade, pašnjaci, šume na Hudutskom i oko sela su sa sljedećim nazivima:
Bara, Barice, Bašča, Bodstrižerica, Borica, Deli polje, Didovlje, Golišan, Grahovišće, Kila, Kompirišće, Kosa, Krč, Krčine, Križanovac, Kućare, Kupušnjak, Lanišće, Ledine, Lipeta, Lojkina njiva, Lučica, Lukovišće, Majan, Majan kosa, Nazanožac, Njivica, Okret, Ošlamice, Pisani kamen, Ploče, Pod Barice, Pod česma, Pod gruda, Pod guvno, Pod Križanovac, Pod Kućare, Pod Njivica, Pod Ploče, Pod stijena, Pod stjenice, Pod Stričevice, Pod Šiljevine, Podine, Polje Rama, Popotike, Popratike (Papratika), Prosine, Ravan, Selo, Siča, Stari mlin, Staro Trsje, Stijena, Šojkina njiva, Tovarnica, Trsje, Uvale, Vale, Viš Deli polja, Viš gruda , Viš Lipeta, Viš Podine, Viš Polje, Viš Ravan, Viš Trsje, Vrto, Za česma, Zaravan, Zečkovina, Zidine, Žuti kamen.
Postojali su i vinogradi na Gracu iznad željezničke stanice Rama i iznad ušća Rame u Neretvu.
Na Gracu je bila nekakva gradina od koje su ostali ostaci zidina. Na mjestu gdje je nekada bila željeznička stanica na Rami bili su "mašati", a ima ih nekoliko i na Gradini i još nekoliko uokolo. Bilo je, dakle, i ranije neko naselje. Kažu da je taj prostor bila bezvrijedna pustolovina na kojoj je plandovala stoka iz Lizoperaca sve dok na njoj nije poginuo neki čovjek.
Selo je dobilo ime prema jednom neobičnom događaju. Priča kaže da je na prostoru sela nađen ubijen čovjek. Dvanaest noći je njegov leš prebacivan iz jednog huduta (područja) u drugi. Na kraju su zaptije (policajci) zatekli leš na prostoru Hudutskog i njegovi stanovnici iz roda Biloša trebali su platiti 700 groša kazne i komisijskog uviđaja. Budući da nisu mogli toliko platiti, zaptije su ih vezali likom i htjeli voditi. Tada je naišao beg Repovac, umjesto njih je platio kaznu tako da je polje oko nekadašnje željezničke stanice na Rami postalo njegovo. Tada je postavljena granica (hudut) begovu posjedu i po tome je mjesto, kasnije naselje, prozvano Hudutsko.
Druga verzija o ovom slučaju kazuje da se za pronađeni leš u selu trebala platiti kazna prosom, i to tako da je proso trebalo sipati na stožinu na guvnu sve dok se stožina posve ne zatrpa. Kada je poginuo neki Hasica, sela Slatina i Lizoperci kupili su proso, ali nisu mogli dovoljno skupiti. Tada su begovi Repovci platili 80 groša i na taj način prisvojili zemljište od Slatinske ćuprije do Tošćanice. Na tom zemljištu je, po pričanju, nastalo selo Hudutsko ili Udutsko.
Hudutsko se spominje 1711. godine. Muslimani Jusupovići i Jamakovići ili Bajraktarevići iz sela Čeharima, na lijevoj obali Neretve, ostavili su predaju da je njihov predak Klepo izbjegao iz Hudutskog, jer nije htio platiti krvarinu za mrtvaca nađenog na njegovoj njivi. Repovac je doveo kmetove na svoje imanje, najprije Biloša a zatim Šimuna i Lovrića.
Selo se dijelilo na dvije grupe obitelji, Biloše i Šimunoviće. Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Hudutskom je živjelo 17 katoličkih obitelji nastanjenih u 14 kuća.
U sedam kuća živjelo je deset obitelji Biloša. Biloši potječu iz Poljica (Dalmacija) odakle su se doselili najprije u Soviće gdje su prozvani Pole, iz Sovića su odselili najprije u Lizoperce a onda na Hudutsko.
Bilo je šest obitelji Šimunovića, a doselili su iz Trišćana. Bila je jedna obitelj Lovrića koje se doselila u prvoj polovici 19. stoljeća, a podrijetlom su iz Imotskog.
Od Drugog svjetskog rata do pred rat u BiH broj stanovnika se neznatno mijenjao, tako 1948. godine selo ima 109 stanovnika, 1953. godine 129, 1961. godine 135, 1971. godine 115, 1981. godine 112, 1991. godine 87 stanovnika.
Na život stanovnika Hudutskog bitno su utjecali kamenolom "Granit" i Jablaničko jezero. "Granit" je omogućavao zaposlenje radnika ovog sela, ali i odlazak jednoga broja u Jablanicu gdje su dobivali stanove od poduzeća. Jezero je bilo opterećenje za stanovnike, koji su svakodnevno morali prelaziti na drugu obalu radi posla ili škole, sve dok nije sagrađen most (1986.).
U zadnjem ratu Hudutsko je iseljeno i bilo bez stanovnika od 1993. do 1996. godine. Tada je zapaljena kapela, 41 obiteljska kuća i 18 štala. Poslije rata su obnovljene 23 kuće.
U Hudutskom danas živi 42 stanovnika u 16 obitelji. Sve su to obitelji starije životne dobi. Hudutsko danas živi, ali bez djece i podmlatka.Vrh

16. Slatina. Selo je smješteno između brane na Jablaničkom jezeru, jezera, pašnjaka Gorije i slatinskog groblja. Kuće su poredane uz cestu koja je kopnena komunikacija između Jablanice, Prozora i uskopaljske kotline. Nad selom je stjenoviti brežuljak Kamen.
Ima dosta znakova koji govore o starosti sela. Postoji lokalitet Gradina koji nije istražen nego zarastao u šumu, ali samo ime je povijesni znak starosti sela. Na zaravnjenom vrhu Glavice nema ništa istraženo. Ali postoji priča da je tu nekada bila crkva. Prilikom oranja mještani bi često izoravali cigle, komade obrađenog kamena, komade kreča i drugih ostataka građevine.
Nadgrobni spomenici u nekropolama potvrđuju kako je ovdje još u srednjem vijeku bilo selo. Takva srednjovjekovna groblja bila su na Glavici - Barama, kod Velića hana i na Zadoju gdje još uvijek postoje stećci iako se nekima u vodi ne može pristupiti. Brdo iznad sela zove se Kućane gdje su prema pričanju stanovnici Slatine bježali od kuge.
Prema pričanju u vrijeme Mijata Tomića, u 17. stoljeću selo je bilo muslimansko. Mjesto Razborišće prozvano je tako što je tu harambaša Mijat sa četom hajduka dočekao "bale", odnosno karavan s balama nekoga trgovca i opljačkao ga, a trgovca je ubio ispod Sabančića. Inače je na Razborišću bilo raskrižje putova gdje se od puta Sarajevo - Mostar odvajao jedan krak za Duvno preko Doljana. Cestovna trasa od željezničke stanice na Rami za Prozor urađena je 1902. godine. Cesta od stanice na Rami nizvodno išla je uz Razborišće kraj potoka Prioda na brdo Tovarnicu i dalje niz Brus u Jablanicu.
Katoličko groblje nalazi se zapadno od sela na Beća njivi, a muslimansko na Ravni. Velići imaju svoje posebno groblje na Bradžikovcu.
Selo je bogato izvorima: Jasen, Bučinac, Vodnica, Tisa, Pisvir, Stanišće, Travna kosa, Dolac, Drnovica, Tovarnica, Studenac, a potoci su Bodolok, Dragovod, Delina voda i Prioda. U Donje selo dovedena je voda s vrela Takuševice, a u Gorje selo sa Zabukovice. Ispod sela je Smrdelj, vrelo sa sumpornom vodom.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća kuće su se grupirale u četiri mahale: Donja mahala, Rakićani, Gornja mahala ili Husrepi i Vrtla ili Vilagići. Na Slatini je tada živjelo 18 katoličkih obitelji u 11 kuća i 26 muslimanskih obitelji u 22 kuće.
Sve su katoličke obitelji na Slatini doseljene, a živjele su kao kmetovi na begovskim imanjima. Samo su Perkovići bili u selu prije kuge. Podrijetlom su iz Rakitna. U jednoj njihovoj kući živio je i poljar Oreč, koji je došao ženi u kuću. Došao je sa Gornjih Višnjana, a podrijetlom je iz Hercegovine. Tri obitelji Stojanovića došle su s Gorice za turskog vremena. Istog su roda i Stojanovići na Uzdolu. Dvije obitelji Drinovaca došle su iz Hercegovine prije turskog vremena, ali nešto kasnije od dolaska Perkovića. Šimunović je došao na ženinstvo sa Hudutskog prije 1878. godine. Brkići su došli poslije 1878. godine. Otac je došao kao najamnik. Oni su od Brkića ili Perića iz Kovačeva Polja. Nikolić-Prco je došao iz Ljubunaca poslije 1878. godine. On je od roda Nikolića sa Orašca. Brekalo je došao iz Drežnice, a starinom je iz Crnih Lokava, odakle mu je krenuo otac i išao po najmu. Soldo je rodom iz Hercegovine, a naselio se na Zastušju 1930. godine.
I muslimanske su obitelji uglavnom doseljenici. Pet obitelji Kurića nekad su se zvali Delići. Ne zna im se pravo porijeklo. Čini se da su među zadnjima doselili na Slatinu i kasnije prešli na islam. U Slatinu su došli prije kuge. Zvali su ih došle jer su među zadnjima doselili sa Orlovice. U selu su ih držali kao prvu obitelj. Bilo je sedam obitelji Husrepa. Njihov je predak otišao u Sarajevo, gdje je osiromašio pa se vratio. Četiri obitelji Vilagića su također ovdje doselili ali se ne zna odakle. Tri obitelji Velića starinom su od Rakitna. Preci su im bili katolici. Jedna im se grana u selu zove Kordićima. Selimovićima je došao djed ovdje prije 1878. godine iz Sabančića. Palići i Čobići su od istoga roda. Porijeklo im je nepoznato. Japalak je došao na ženinstvo 1930. iz Rodića. Nekada su na Slatini živjeli i Sihirlići koji su odselili u Doljane. Priča se kako je u njihovoj kući od kuge umrlo osam djevojaka, a ostala samo jedna.
Nakon Drugog svjetskog rata (1948.) na Slatini je živjelo 266 stanovnika. Broj je naglo rastao tako da 1953. godine mjesto ima 434 stanovnika, 1961. godine 437, 1971. godine 606, a 1981. godine 695 stanovnika. Pred sami rat u BiH (1991.) na Slatini je živjelo 692 stanovnika od čega su 245 bili Hrvati, a 441 Bošnjak.
U zadnjem ratu u BiH Slatina je bila crta razdvajanja između dviju zaraćenih snaga, hrvatske i bošnjačke. Civilno stanovništvo je u potpunosti iselilo, samo je vojska HVO i ABiH boravila na prilazima selu. Većina kuća i hrvatskih i bošnjačkih je spaljeno. Stanovnici se počinju vraćati 1997. godine.
Danas u Slatini živi 95 stanovnika u 31 katoličkoj obitelji. Od toga je 8 djece predškolskog uzrasta, 8 osmoškolaca, 6 srednjoškolaca i 1 student. Umirovljenika ima 19, a 24 ih je starije od 60 godina.Vrh

17. Ravnica je selo smješteno na kosi između Banj Brda i Trišnika. Selo čine Gornja i Donja Ravnica i Brela. Iako je naziv sela Ravnica, na Gornjoj Ravnici gotovo da nema ravnoga prostora osim okućnica i guvana. Prema predaji selo je nastalo na kosi zbog toga što su stanovnici iz polja bježali od kuge u brda. Zaustavili su se na strmim stranama brda gdje su bile tek dvije zaravni na kojima se formiralo selo.
O povijesti sela može se nešto nepouzdano saznati iz legendi, ostataka od pečene gline, stećaka i grobalja. U Jasenju, docu iza brda Trišnjika, mogu se i danas pronaći mnogi ostaci i krhotine od lonaca, ćupova, žrvnjeva i drugih predmeta. Nema nikakvih daljnjih podataka o kakvom se lokalitetu radi. Na Banj brdu, brežuljku između Rame i potoka Šćulavca, nalazi se veća nekropola sa stećcima ravnim i na sljeme kao nadgrobnim spomenicima. Nekoliko stećaka je ukrašeno reljefom, mjesecom i zvijezdom na četiri kraka. Stećci su poredani u grupama koje čine zasebne cjeline što je specifično za ovu nekropolu. Gornje ploče koje su prekrivale grobove uglavnom su odnesene, a voda je grobove ispunila pješčanim nanosima, tako da se prema sadašnjem stanju može vidjeti samo unutarnji izgled grobnica s bočnim pločama na sljeme i ništa drugo.
Nedaleko od nekropole nalaze se zidovi, prema pričanju ostaci nekadašnje crkve. Na ovom lokalitetu nalazi se groblje ali bez nadgrobnih spomenika.
Ispod stijena Crvenica postoji kužno groblje zvano Gadžino greblje. Priča se kako je prije kuge u selu živio musliman Gadžo u čijoj je kući nekada živjelo sedamdesetero čeljadi. Iz kuće je odjednom izlazilo šesnaest kosaca, a žito su vrli na trideset guvana. Sve ih je kuga pomorila, ostao je samo Gadžo i jedna kćer. Njega i šest volova odnijela je lavina, a kćerku mu prihvatili begovi s Duga kojima je ostalo cijelo imanje. Kasnije su Seferi kupovali imanje od begova Dugalića.29
Danas se u ovom mjestu nalaze tri muslimanska groblja: pod Ratom - ispod Gornje Ravnice, na Rujevu guvnu - ispod Donje ravnice, a Bajrići se kopaju iznad Gornje ravnice. Katolici se pokapaju u Trišćanskom groblju.
Na samoj Ravnici nema vode a najbliže su: Mlake - Brela, Krčić i Šćulavac.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća na Ravnici su bile tri katoličke i osam muslimanskih kuća.
Od katoličkih obitelji dvije su živjele u Brelima - Tolj i Bulići. I Tolji i Bulići su došli 1910. iz Blatnice kod Čitluka. U to vrijeme u potoku Šćulavcu bila je samo jedna kuća Topića pa se i ona svrstavala u selo Ravnicu kao i Brela, što se kasnije izmijenilo. Na Ravnici je u to vrijeme živjelo jedanaest muslimanskih obitelji od kojih su devet obitelji Sefera i po jedna obitelj Bajrića i Nurkića. Seferi potječu iz Striževa u Drežnici. Bajrići su iz Drežnice. Predak im se naselio oko 1850. na zemlju Bajramovića, koji je otišao u Lizoperce na ženistvo. Nurkići su doselili iz Škrobućana prije 1878. godine.
Broj stanovnika na Ravnici uglavnom se smanjivao, a posebno kada su počeli praviti kuće na svojim lukama na Gračacu. Tako možemo vidjeti da je 1948. godine na Ravnici živio 81 stanovnik, 1961. godine 82, 1971. godine 105, a godine 1981. na Ravnici je živjelo 66 stanovnika od čega 62 Muslimana i 4 Hrvata. Pred sami rat u BiH (1991.) na Ravnici je živjelo 42 stanovnika, isključivo Muslimani.
Danas je Ravnica prazno selo bez ijednog stanovnika. Gornja i Donja Ravnica potpuno su iseljene osamdesetih godina kada su napravili kuće na Saborovića Ravni, na Gračacu. U Brelima već dugo ne živi nitko. Kuće koje su sagrađene s lijeve strane potoka Šćulavca, nazivaju Ravnicom, a s desne strane, od Ivandića nizvodno do male ćuprije na Trišćanskom potoku, Trišćani. Trišćansko groblje napravljeno i aktivirano 2003. godine, a nalazi se na Banj brdu gdje se pokapaju stanovnici Trišćana i Gračaca. Prvi pokojnik koji je ukopan u ovome groblju je Ivica (Vlade) Vladić iz Lovnice.Vrh

18. Klek. Ispod Klečke stine (1154 m), dominantne krečnjačke stijene zanimljiva oblika, smješteno je selo Klek. Vrlo strme, odsječene padine ove visoravni odaju dojam neosvojivog gorja koje se s druge, sjeverne strane lako osvoji otvarajući svoje nepregledne pašnjake i šume. Kuće su smještene ispod Klečkog polja, sklonjene u zavjetrini i grupirane bez nekakvog reda. Ispod sela su potoci i vrlo strme padine. Jedan takav potok - Ljuti potok, dijeli Klek od Heldova. Potok Bile vodice sliva se na Gazu u potok Volujak. Od vode Usiline teče potok Zelenci koji se ulijeva u Volujak. Voda za piće dovedena je ispod Lipe, a oko sela se nalaze ove vode: Mlake, Bijele vodice, Grab, Buklije, Madžkije, Sridonica.
Prema katastarskom popisu parcela Kleka spominju se slijedeći lokaliteti:
Agića krč, Aginica, Balića lazina, Bara u Zaratju, Bare, Batva, Bedrica, Berovo, Bijela gnjila, Bijela stijena, Bjelan, Blace, Blizohode, Bor, Borovina, Božin dolac, Božina ravan, Brigovac, Brijeg, Budimerovac, Budimske, Bugojevac, Buklija, Bunar, Crvenke, Čalića krč, Čisti dolac, D. Vranići, Dilinice, Diljka, Do, Dočić, Dolina, Dolinica, Dolovi, Donja ravan, Donje Bare, Donji kunati, Dol, Drajne luke, Drijen, Drmanjica, Duboki potok, Dubora pola, Duga, Duga laz, Dužice, Gaćice, Gaj, Glavičica, Glibe, Golo brdo, Gornja ravan, Gornje Dužice, Gornje osoje, Grab, Grahorje, Grahovišće, Grašac, Greben, Gruda, Gumanac, Gvožđe, Heldovina, Heldovišće, Hežišće, Homar, Ivanov krč, Izlaze, Jabučice, Jakinje, Jasenak, Jasike, Javorok, Jelenac, Jelinje, Jelice, Josin krč, Kalemova vrtača, Karduna, Klanac, Klatište, Kod korita, Kolibe, Korita, Kozduna, Krajčica, Kraveljci, Livade, Krčevi, Krčić, Krčine, Krečana, Kriščilaš, Krivače, Krujevac, Kruška, Kućanac, Kukrike, Kurahovina, Kušćelaš, Ladanovića krč, Lakoričje, Lapozić, Latice, Lazina, Ledinci, Ledine, Liješnica, Lipo do, Lokoričje, Lučica, Lučilo, Luka, Ljetovac, Mahića krč, Mahmutovac, Medje, Međa, Međin do, Međugrmica, Međuplotovi, Mejaci, Melčin krč, Mlackije, Mladice, Mlake, Mlinovac, Močilo, Močionice, Mokra njiva, Muminov krč, Mušin do, Nartine, Noguljice, Nožice, Obrešci, Ograde, Ogumanje, Okrunje, Okunati dol, Ometala, Općenluk, Oplot, Orašci, Orašje, Oskruša, Osridak, Ošepovac, Ozimica, Paljika, Pandžina strana, Papratikov dolac, Papratine, Papratna njiva, Pasjak, Perin krč, Plane, Planac, Ploča, Pmica, Pod kobilom, Pod poljana, Pod studencom, Podgornik, Podigušnica, Podmlake, Podobrva, Podosoje, Podpašnjak, Podrat, Podvoda, Poganica, Poriš, Povala, Povrtalje, Pratište, Prijašnjice, Prijeko, Prikogorica (ili Prikagovnice), Prilaz, Prisoje, Prosina, Prozorko, Raskršće, Rasnici, Ravna njiva, Ravno, Ravni, Ražnjaci, Ripišće, Rive, Roženšić, Rožnjac, Rudež, Rukavac, Rust, Sedro, Seferova vrtača, Sefina strana, Selište, Smajin dolac, Srednjak, Sridovnica, Stanka, Stojkovica, Strana, Strungreb, Studenac, Stupa, Stupica, Stupovi, Sutivani, Šiljevište, Šip, Širolaze, Šobanova voda, Šokičevina, Tanjeg, Tepavice, Terinica, Tolisovo, Tonjeg, Toplik, Trnjišće, Učalaci, Uzdolje, Vaganj, Vale, Valija, Velenik, Velika njiva, Veliki dolac, Vihor, Vilenski klis, Visolaze, Više gaja, Više Stijene (Višstijena), Vlačeti, Vodica, Volunjak, Vrta, Vrtješa, Vrtlovi, Vukove lazi, Za brdom, Zaboričje, Zadulac, Zagaje, Zagojnica, Zagreben, Zagrmica, Zakoričje, Zakutak, Zalopate, Zamočilje, Zančalac, Zanćalci, Zaograde, Zaratje, Zarovanje, Zasatje, Zatusje, Zavrane, Zelenici, Zelenkovina, Zidovi, Zobilanje, Zvečka, Žabanova voda.
Znakovi starine vezani uz kamene spomenike, nekropole i druge lapidarne ostatke govore o zanimljivoj prošlosti ovoga sela. Istina je, gotovo sve je ostalo na legendama, a ništa što bi bilo povijesno dokumentirano. Tako postoje neke gromile i zidine na lokalitetima Krišeljaš i Ravne. Najzanimljivija kamena starina na Kleku je Kraljev stolac na mjestu Šakićevina u Polju. Neki ga nazivaju Banov stol. To je u kamenu isklesan prilaz do Kraljeva stoca koji izgleda kao tribine na dvije strane. S donje strane Kraljeva stola je velika gromila kamenja među kojima ima i tesanoga kamena. U blizini Kraljeva stola nalaze se dvije manje nekropole sa po nekoliko stećaka, obje na Glavičici. Priča se da je na Kraveljcima bila crkva. Nedaleko iznad kuća nalazi se velika nekropola Rudno sa 80 stećaka i mnogo grobova bez nadgrobnih spomenika. Legenda kaže kako je stećke pod pazuhom donosila neka baba.
Postoji još nekoliko starih grobalja. Ispod sela postoje dva napuštena stara groblja, a oba se zovu Perizovo groblje. Uz ova groblja vezana je legenda o svatovima koji su izginuli u međusobnoj bitci zbog djevojke. Ispod sela na Pratilima je treće staro groblje. Priča se da je ispod toga groblja bilo selo Jelica. Legenda kaže da je selo stradalo od kuge, a da su stanovnici bježali u stijene iznad sela.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u selu je u 25 muslimanskih kuća živjelo 37 muslimanskih obitelji. Osam je obitelji Hadžića i jedna Hodžića, pripadaju istom rodu. Zovu se tako što im je djed išao na hadž u Meku. Došli su iz Kobilje glave kod Sarajeva najprije na Došćicu, a odatle na Klek. Šest je obitelji Karađuza, a došli su za Hodžićima. Tri su obitelji Marića, porijeklom su islamizirane katoličke obitelji. Djed im je došao iz Jasenjika od Mostara na nasljedstvo. Zajedničkog su porijekla s Marićima u Donjoj Vasti. Jedna obitelj Kovačevića došla je iz Rodića u Neretvici. Tri obitelji Hodžića porijeklom su iz Drijena. Jedna obitelj Cokoja doselila je sa Šćipa na ženinstvo. - Medin je došao s Kućana.
Udaljenost od ceste, teška komunikacija, život bez struje i teškoće koje su išle s tim nisu omogućavale razvoj sela i ostanak stanovništva. Tako možemo pratiti blagi porast, a onda i pad stanovništva ovog sela (vidi tabelu). Pred sam rat u BiH (1991.) na Kleku je živjelo svega 207 stanovnika. U ratu je selo jedno dulje vrijeme bilo ispražnjeno zbog sukoba Hrvata i Muslimana. Stanovništvo ovog sela se u manjem broju vratilo, a njihove aktivnosti se ostvaruju na polju gdje dobro uspijevaju razne poljoprivredne kulture. Najviše sadnoga luka uzgaja se baš na Kleku i malo je sela u BiH gdje se mogu vidjeti tako velike parcele zasađene lukom.Vrh

Župa Doljani

1. Doljani. U kanjonu rijeke Doljanke, desne pritoke Neretve, smještena su sela župe Doljani. Kanjon je dug oko 18 km. Selo Doljani leži na nadmorskoj visini od 600 metara (kod župne crkve).
Iznad korita rijeke Doljanke dižu se strme stjene, tako je visinska razlika od sela do planinskog vrha Rulje (1648 m) od oko 600 metara.
S jedne strane Plasa a s druge Muharnica ogromni usjeci do 1200 metara silaze u dolinu Doljanke. Na kanjonskim stranama ima dosta strmih usjeka i rivina. Najviši vrh Muharnice je na grebenu Trinača, 2045 metara. Strane Muharnice, koje se blago spuštaju prema Dugom polju, obrasle su četinarskom šumom, a strane, koje se strmo spuštaju prema Doljanki, obrasle su bukovinom. Muharnica ima žive vode, šume i prostranih pašnjaka. Ona je vrlo povoljna za stočarstvo, ali ono nekadašnje nomadsko stočarstvo je nestalo. Lijevu stranu Doljanke opasuju planine i oštri vrhovi: Tovarnica, Ilijina gruda, Oklanica i Baćina. S desne strane Doljanke su Divlje kose, Glave, Goli rat, Vitlenica, Crvene stine, Sovićka vrata, Borovnik.
U Doljanima ima više izvora i potoka. Izvori su: Tulevac, Sedrenjak, Vlaka, Mustafići, Bašićko vrelo, Orašljak, Konjane, a potoci su: Slavac, Groznica, Loznik, Radaljevac, Žabljak, Vitečki potok, Orlovački potok. Na planini Muharnici su vrela: Pod špiljom, Lokva na Jezerini, Mali dolac, Jablanova česma, Šipčić-vrelo.
S desne strane Doljanke su njive: Brizovice, Konjani, Vukotnice, Krkače, Tmur, Luke, Lužine, Meja, Vrto, Potkuće, Rabojne, Mlake, Podvidoši, Cvitanovci, Grna, Zmijinice, Vlakanoga, Kosne luke, Sirkovišće, Cipala, Kozača, Vinine, Cvrkuša, Vučaj, Katunišće, a s lijeve strane su: Pavlov greb, Loznik, Radajevac, Kasapovača, Milaševac, Bugojno, Žabljak, Špiljice, Modrinje, Ključinac, Lučina, Samosela, Vitečki potok, Poce, Šipovice, Orašje, Avdenice, Vrtla, Vlaka, Pokravine, Selišće, Bačvar, Poda, Popratine, Ilijine, Tionac, Torine.
Doljanske i sovićke livade bile su u planinama Muharnici, Baćini i Risovcu. U Baćini su korištene ove livade: Otka, Dočaci, Rast, Pogone, Miletin brig, Sinokos, Ključ, Odornice, Oglavak, Omanac, Trešnja, Podgvožđe, Tulevac, Javorje, Zlotoge, Sinčine, Pomen, Bogna, Tusta meja, Gadžin dolac, Koprina ravan, Divljanuša, Trn, Višala, Curevac. Pašnjaci na Muharnici bili su: Šipčić, Bašić, Šarančević, Štrop, Lebin krč, Krčovi, Vitlenica, a šume su: Meki dolac, Jezerina, Kazni, Jablanova česma, Međedije vrelo, Golinci, Badovac.

Stanovništvo i njegov razvoj kroz povijest
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Doljanima je bilo 105 kuća od kojih je 76 katoličkih sa 83 obitelji, a 29 muslimanskih sa 35 domaćinstava.
Župa Doljani nastala je 1882. godine odvajanjem od župe Triješćani (Gračac). U početku je župna kuća služila kao crkva. Crkva je sagrađena 1892./93., a obnovljena 1910. godine. Ova crkva bila je u uporabi sve do 1973. godine, a onda je srušena kako bi se stvorio prostor za gradnju nove crkve. Nova crkva je sagrađena 1973. godine prema planu ing. Rajka Mandića, a crkveni toranj 2002. godine, također prema planu ing. Rajka Mandića. Slike križnoga puta izradio je fra Budimir Cvitković uljanim bojama na platnu. Nova župna kuća sagrađena je 1990. godine po planu ing.Vinka Grabovca.
Terirorijalne granice župe Doljani odredio je 1935. godine Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijata, a one su: "Od utoka Bijelog potoka u Doljanku (na pol puta Doljani - Jablanica) kotarskom međom na zapad i jugozapad, sjeverozapad i sjeveroistok do Trebiševa, odatle na istok pa rubom Kenđe i Kečke na Pasije stijene i na vrelo Otočac istočno od njih. Odatle odmah na raskršće puteva sjeveroistočno i onda na jugoistok preko površka Blačinom planinom na kotu 1532 i na jug na Ključ, odatle putem na istok, jugoistok preko Vriskala i Borovca na kotarsku među i njome na jugozapad na Doljanku prema utoku Bijelog potoka."
Poslije Drugog svjetskog rata (1948.) u Doljanima je živjelo 743 stanovnika. U selu se stalno povećavao broj stanovnika: 1953. godine bilo ih je 872; 1961. godine 940 stanovnika; 1971. godine 1050 stanovnika. Odlaskom radnika na privremeni rad u Njemačku (70-ih godina), iz Doljana iseljava velik broj obitelji. Tako ih je 1981. godine bilo manje negoli deset godina ranije, svega 731 stanovnik.
Pred zadnji rat (1991.) u Doljanima je živjelo 1049 stanovnika od čega 708 Hrvata i 326 Muslimana.

Kosne Luke - Pilana
U oskudici obradive zemlje, posebno one koja se mogla navodnjavati, svaka mala zaravan uz rijeku bila je vrijedan komad zemlje za uzgoj povrća, koje je u sušno doba godina tražilo navodnjavanje. Takve luke bile su plodne od naplavne pjeskovite zemlje, ali i nestabilna obradiva površina zbog čestog plavljenja. Tako su neke luke ostajale nezasađene pa bi, ukoliko ne bi bilo ljetnih poplava, ostale za koševinu. Vjerojatno su u luke na šestom kilometru od Jablanice bile za kosidbu i po tome dobile ime Kosne Luke. Vlasnici su bili stanovnici Stupara od kojih su neki ovdje imali štale preko ljeta da bi se zemljište moglo lakše pognojiti.
Do 1918. godine u Kosnim Lukama bile su samo ljetne staje, a od tada se počinju praviti kuće. Uz šest staja napravljene su tri kuće za katoličke obitelji koje su doselile iz Hercegovine. Dvije obitelji Soldo doselile su 1918. godine iz Širokog Brijega. Marići su doselili iz Goranaca 1921. godine. Jedna obitelj Zelenika doselila se prije 1878. godine, a druga poslije dolaska Austro-Ugarske.
Na putu od Kosnih Luka prema Doljanima, uzvodno, ispod vodopada zvanog Skok, bila je smještena pilana. Pilana je 1937. godine prenesena iz Glogošnice u Prenju i ovdje je radila sve do 1964. godine. Pilana je zapošljavala za ono doba veliki broj radnika.

Stupari
Selo je dobilo ime po stupama, koje je imala obitelj Hasidića. Zadnja stupa je radila sve do Prvog svjetskog rata. Ovdje je bila tabana na mjestu Sedrenjak. U kući Hasidića bilo je jedno smrčevo korito do 1932. godine za štavljenje kože.3
Narodna predaja spominje kako su u Stuparima na početku živjela četvorica braće Tutiša od kojih su nastala neka današnja prezimena. Jedan je od njih ostao s prezimenom Tutiš; od drugoga brata Marijana nastalo je prezime Marijanović; po trećem bratu Čoli (kojemu je brat, koji je prešao na islam, odgrizao nos pri oproštaju na bolesničkoj postelji) nastalo je prezime Čolić; četvrtom bratu, koji je prešao na islam, ne zna se prezime. Oženio se muslimankom i ostao na ženinstvu. S njom je izrodio sinove od kojih potječu muslimanske obitelji Hasidići.
Dvije obitelji Glavan su starosjedioci. Nikolići su došli s Orašca. Bilo je šest obitelji Jurića i četrnaest Stipanovića.

Pačići
Selo Pačići su prema predaji nastali po nekom Pači, koji je u njemu živio prije kuge. O starosti sela svjedoče brojni ostaci. U njemu ima stećaka, prije ih je bilo i više pa su neki upotrijebljeni za gradnju kuća i pojata. Bio je jedan komad isklesanog križa. Znalo je se naći i kamenja zida kuće s ornamentima. Tu se nalazilo dosta ostataka sedre od neke građevine. Iznad Paćića pod Huseinovom grudom znalo se naći mnogo ostataka od suđa.
U Pačićima je bila izuzetno stara džamija. Pričalo se da ju je gradio neki Hadži Nezgoda. Kod džamije je bio begovski han s hambarom. Kažu da je kamenje u temeljima bilo povezivano olovom. Džamija je imala vakuf, dućane i hanove u selu dok ga nisu oduzeli kupreški begovi, koji su bili nadležni za Doljane.
U Pačićima zatičemo obitelji Jurića koji su 1905. doselili iz Ljubunaca, Zelenike koji su doselili iz Graca u Hercegovini, Grbešiće-Mihalje koji su doselili iz Rakitna prije 1878. godine.

Šarančevići
Naselje Šarančevići je smješteno s jedne i s druge strane Doljanke. Ima vrlo plodnu zemlju. O prošlosti Šarančevića nema preciznih povijesnih podataka, nego se sve svodi na priče. Tako priča kaže da je selo poslije kuge ostalo bez stanovnika. Kuga je pomorila sve osim jednog ženskog djeteta koje je odvedeno u Prozor kod Fejzića. Kada je djevojčica odrasla, Fejzić se njome oženio i tako mu je pripalo cijelo selo. 6
Druga opet legenda kaže kako je svu zemlju Šarančevića dobio od turskih vlasti Avdi-beg iz Duga kod Prozora. U to je vrijem u Ripcima živjela jedna velika i skladna katolička obitelj. Nedjeljom bi po devetero momaka i djevojaka iz te kuće išlo k misi obučeni najluksuznije, u svilu i kadifu. Na tome su im zavidjeli i najbogatiji Turci ovoga kraja. Članovi ove obitelji su inače u narodu bili poznati pod imenom Ramljaci. Jednoga dana netko je nekom begu u Ripcima pokrao jarad. Beg je odmah optužio Ramljake, iako je dobro znao da oni to nisu uradili. Poslije tog događaja, beg je došao u kuću Ramljaka te im vodom polio i pogasio ognjište. To je bio znak da se do sljedećega dana moraju iseliti iz kuće. Pri odlasku iz sela navrate oni Avdi-begu na Duge, a onim dade cijelo svoje imanje u Doljanima, tj. Šarančevićima. Tu napraviše kuće i postadoše kmetovi Avdi-bega. Uz Ramljake tu su sagradili kuće i obitelj Ivanko koji su prihvatili iste obaveze prema begu.
Uz Ramljake tu su se nastanile i druge obitelji: obitelj Ivanko je došla sa Slatine kao čivčija prije 1898. godine, a porijeklom je iz Rakitna; Ćavari su došli iz Vučića iz Hercegovine, kao i oni na Lugu i u Sovićima; Miličevići su došli iz Rakitna prije 1878. godine; Lebe su se zvali Lebići, a došli su iz Rakitna; Zelenike su iz Graca u Hercegovini; Klepice su došle iz Ripaca kao kovači; Rotimi su došli iz Graca u Hercegovini; Bradarići potječu od dvojice sinova koje je imao predak Stipan s nekom udovicom iz Gornje Rame.

Orlovac
Desno od Orlovačkog potoka, neposredno uz crkvu, smješteno je selo Orlovac. Kuće su dosta zbijene i nepravilno raspoređene. Iznad kuća na obroncima Baćine nalaze se staje, koje su nekada ljeti bile pune života, čobana, stoke i kosaca. Orlovac je dosta staro naselje, o čemu govori i staro groblje. Legenda kaže da je selo nastalo od Stipanovića, koji su iz Jablanice pobijegli od Turaka na Pomen, a poslije su u vrijeme hadjukovanja Mijata Tomića preselili u nizinu, na mjesto današnjeg sela. U selu postoje ostaci nekadašnjeg muslimanskoga groblja gdje su navodno pokopani muslimani umoreni od kuge. Kad je riječ o stradanju sela od kuge i nestanku nekih obitelji, čijih prezimena nema više u Orlovcu i okolici, ne postoje pouzdani podaci, sve je zasnovano na legendama. Na legendi je zasnovana i priča o stanovnicima Orlovca koji su živjeli na Pomenu u vrijeme Mijata Tomića (u 17. stoljeću) ili još ranije i o žestokim bitkama s Turcima baš tu. Istina je da na Pomenu postoji staro katoličko groblje, vjerojatno kužno, u koje se već dugo nitko ne kopa.
Uz staro orlovačko groblje u Orlovcu se nalazi i donje katoličko groblje - "Ilijino groblje" poznato po grobu Mijata Tomića. Iako nije poznato gdje je tijelo Mijata Tomića, ovdje mu se štuje grob na kojem piše:

MIJAT TOMIĆ
HRVATSKI NARODNI JUNAK
+ 1656. GOD. U DOLJANIMA

"PA JA ODOH POTRAŽITI PRAVDE
U BOGAZE I TIJESNE KLANCE".
HRV. K. D. "NAPREDAK" U SARAJEVU
O ILIJIN-DANU 1937. GOD.

Od katoličkih obitelji u Orlovcu su Stipanovići, Bradarići i Matići, koji su porijeklom od dva sina, koja je imao predak Stipan sa nekom udovicom iz Rame. Udovica mu je dovela sina od prvog muža koji se zvao Gabrić i od njega su Josipovići, Stipići i Jurići. Mijići su došli u Orlovac iz Sovića oko 1865. godine. Grbenići ili Mijalji doselili su iz Rakitna oko 1865. godine. Pavići su šumarska obitelj doselila iz Buškog Blata 1923. godine.

Krkača
Naselje je smješteno između brda Lišće i Pale iznad kojih su stjenovita brda Glave. Nekada su tu bile staje i privremena stočarska naselja, koja su s vremenom postala selo. Ovo je selo novijeg datuma, u odnosu na druga okolna naselja.
Tu žive Žarići, koji su doselili iz Stoca prije dolaska Austro-Ugarske, Šitumi su doselili iz Rakitna također prije 1878. godine, Lebe, koji su se nekada zvali Lebići, doselili su iz Rakitna kao i Miličevići.

Kraje
Kraje su naselje koje se nastavlja na Krkaču, a razdvaja ih brežuljak Velika lazina. Selo je smješteno s obje strane rijeke Doljanke. I ovo je novije naselje kao i Krkača, a nastalo je od prostora gdje su nekoć bile staje za stoku.
U selu žive Stipići - porijeklom iz Gornje Rame, Ćavari - porjeklom iz Vučića u Hercegovini i Raići koji su doselili s Luga oko 1900. godine. Vrh

2. Sovići. Oko izvora rijeke Doljanke, između Baćine, Sovićkih vrata i Borovnika, nalazi se selo Sovići. Selo je smješteno u samoj dolini rječice uz nedavno trasiranu cestu Jablanica - Risovac - Blidinje. Nekada je bio pješački put preko udoline Krstac do Gornje Rame. Današnja komunikacija s Gornjom Ramom ide preko Kedžare ili Doljana, Trišćana i Gračaca. Zaseoci u Sovićima od starina su se nazivali Gornja Mahala, Srednja Mahala, Kula, Donja Mahala i Dolac.
U blizini samih kuća su izvori: Perivoj, Krajsevo i Bara u G. Mahali, Kolakovo brdo u Sr. Mahali i Cvitanj u Docu. Izvan sela su vrela: Otočac, Ugorelice, Uzvodalje, Korita, Martinovac. Potoci, koji nastaju od tih i drugih vrela, od kojih nastaje Doljanka su: Potok, Krstac, Liskovnik, Bili potoci, Vodice, Cvitanj, Zec, Jasenice Ljuto. Zapadno od sela su brda: Brdo, Velika stina i Duga gruda, a na sjeveru je Površak (1443 m).Njive su po stranama oko sela: Modričice, Strane, Zec, Gora, Bukva, Krivače, Kamen, Rbljine, Topovina, Vrtla, Sidika, Lipica, Pogranica, Kamen, Hrbine, Vitica, Rudina, Ivan-dolac, Klance, Posić, Juto (Ljuto), Danac, Čaronja, Loznik, Konatvača, Trn, Štrceljevac, Mačkova jama. Livade su oko sela na Krstacu, Seocima, a planine za kosidbu i ispašu su Dragajice i Borovnik. Na Borovniku su dvije staje Ćavara i jedna Junuzovića iz Doljana. Livade u Baćini su Trn, Vučica, Ozimer, Prasica i Durmiševac.
Naselje je veoma razbijeno. I spomenuta glavna sela su razdvojena rivinama i kosama na manje dijelove. Tako su nastale manje, obiteljske grupe kuća kakvih u G. Mahali ima osam. Takva "sela" prozvana su po rodovima: Žarkovići, Brajkovići itd. U Kuli su kuće u nizu pored puta. Na Borovniku su najprije bile staje, a kasnije su se neki naselili za stalno. Među prvima su tu bili Mijići i Ćavari. Sadašnja muslimanska groblja su kod džamije u G. Mahali, kod Kule, pod Rudinom i na Vrtlima pod D. Mahalom. Katolici imaju samo jedno groblje, i to na Ranici.
Jedno mjesto u G. Mahali zovu Grad , a do njega je Zagrad. Priča se da su na kosi Kamenu bili "Grci". Ljudi su tu prilikom oranja znali naići na ostatke lonaca. Jednom je prilikom Mustajbeg Velić našao na dvije stupe i dosta ugljena. Po Borovniku ima malih gromila. Stećaka ("mašata") ima na više mjesta. Na Glavnicama u G. Mahali je jedan stećak "na slime". Zatim su tri stara groblja u jednom pravcu: Ledine (dva stećka na slime i dva ravna), Orič-Greb (jedan ravan stećak) na jednom humku i sasvim kod rijeke, na mjestu Ranici, između potoka Litovnika i Gore, pet ravnih stećaka, a bilo ih je oko dvadeset, pa su popadali u rijeku. Izgleda da su svi stećci na gromilama. Priča se kako je neki Ripić išao u Dalmaciju, pa su ga tamo pitali za Orič-Greb. Iznad muslimanskog groblja kod Kule ima 18 ravnih stećaka, kod Mijića kuće, na samoj obali Doljanke, šest ravnih, malo bolje tesanih, stećaka na podlozi od sedre. Na Gunjači ispod sela Doca ima 17 ravnih stećaka, a jedan osamljen stećak je na Rijama ispod Vodica. Priča se da je na brdu Kamenu iznad sela Brajkovića bila crkva. Katolici vele da je na vrhu Kamena bio grad, a da je crkva bila na Rudinama iznad Radoševih kuća, desno od rijeke.
Sačuvane su brojne priče o kugi, koja je ostavila veliku pustoš iza sebe. Na Ledinama je bilo staro muslimansko groblje iz vremena prije kuge, a drugo takvo groblje je u potoku kod Lučina. Jedan dio katoličkog groblja čini staro kužno groblje
Na groblju na Ledinama bio je grob Šabanbaše Živkovića, koji je po pričanju pobio neke hajduke u Tovarnici. Na njegovu grobu bio je bašluk (nadgrobni kamen kod muslimana) s natpisom i nadžakom (vrsta oruđa), ali je već uništen. U dolu Krstacu bili su sačuvani ostaci stare kaldrme za koju vele da ju je pravio taj Šabanbaša. On je pravio i džamiju koja je bila pokrivena pločom do 1905, kada je prepravljena.
Priča se da je na Igrišću na Krstacu, u doba Mijata Tomića, bivao dernek na Veliku Gospojinu, a kod Velikog Otočca gostionica. Za Šabanbašu se priča da je pobio neke hajduke na Tovarnici. Od Kukića uz kugu su pomrli otac sa sedam sinova koji su bježali, a osmi koji je ostao u selu, preživio je. God. 1661 postao je gvardijanom ramskog samostana fra Andrija Sovićanin. U seobi iz Rame 1687. sudjelovali su i neki fra Brno Sovićanina i fra Šimun Cvitković.
Biskup fra Pavao Dragičević u svome izvješću od 29. veljače 1744. navodi da je župa Rama 12. studenog 1741. godine imala 12 naseljenih mjesta, 83 katoličke kuće, 857 katolika, a od toga je bilo 529 odraslih osoba (koje se pričešćuju) i 328 djece (nepričešćenih).
Apostolski vikar, biskup fra Marijan Bogdanović u svome izvješću o kanonskom pohodu od 27. 5. do 9. 12. 1768. godine navodi da je u Rami boravio od 17. do 21. srpnja 1768. i da je župa tada imala 12 naselja, 102 katoličke kuće, 985 katolika, a od toga je bilo 628 odraslih osoba i 357 djece.
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća u Sovićima je bilo 120 kuća, 72 su bile muslimanske sa 75 obitelji, a 48 je bilo katoličkih u kojima je živjelo 53 obitelji.
Od katoličkih obitelji šest je obitelji koji se smatraju starosjediocima. Trinaest obitelji Groznica također su pripadali starosjediocima. Ranije su se zvali Dugonjići. Preživjeli su kugu. Kao ni Mijići ni oni nisu bili kmetovi. Pet obitelji Rogića potječu od Groznica. Tri obitelji Ripić pripadaju starosjediocima. Od njih je petero djece preživjelo kugu, ujak Biloš ih je razmjestio kod prijatelja kako bi ih podigli na noge. Ripića je bilo odseljenih u Heldove, Greviće i u Tošćanicu. Četiri obitelji Kolaka ubrajaju se u starinske obitelji. Priča se kako je njihov predak, kad se gradila džamija u Sovićima, noću na sebe navlačio volovsku kožu i obarao ono što bi se preko dana uradilo na džamiji.
U starosjedioce su se ubrajale i četiri obitelji Pola, pet obitelji Cvitkovića i jedna obitelj Blaževića. Dvije obitelji Džalta smatraju se starosjediocima, a drugi su za njih pričali da su oni od nahočeta Ciganina i zato su im kuće po strani. Tri obitelji Rozića potječu iz sela Sretnica u Hercegovini, odakle im je došao djed 1820. godine. Otac dviju obitelji Milasa došao je iz Lisičića u Neretvi na ženovinu u Rogiće, prije 1878. godine. Jedna obitelj Raič došla je s Duga oko 1900. godine. Dvije obitelji Ćavara došle su iz Doljana. Dvije obitelji Budimira rodom su iz Lorelana u Duvnu.
Od muslimanskih obitelji šest obitelji Tašića ili Živkovića smatraju se najstarijima u Sovićima. Nisu bili spahije. Od njih je jedna obitelj Guta. Tri obitelji Helbeta pripadaju starosjediocima. Četiri obitelji Šehića nekada su bili veoma bogati. Po ženskoj strani su starinom od katolika Cvitkovića. Pet obitelji Kukića pripadaju starinskom soju. Četiri obitelji Fale i tri obitelji Lulića u Falićima su jedan rod. Živjeli su nekada u jednoj starijoj kući koja je bila među najstarijim u Sovićima. Toliko su se razgranali da su se mogli uzimati među sobom. Jedna obitelj Galešića su starosjedioci. Četiri obitelji Radoša su starosjedioci i nije precizno istraženo odakle su došli. Četiri obitelji Kladušaka i dvije Čilići su jedan rod. Djed Kladušaka bio je kao poljar veoma dobar i jak, pa su ga begovi prozvali Kladušakom. Inače su Kladušci bili nekada jaki i bogati. Jednom su ugostili 70 "obitelji" fratara, a da u selu nisu ni kašike zatražili. Čilići su starosjedioci, inače su od katolika Ripića (jedan je od njih prešao na islam). Dvije su obitelji Poravljevića (Poljarevići), a zovu ih i Lučanima, jer su nekada bili na Lukama (Trišćani). Starinom su iz Ugarske. Jedna obitelj Glumac potječe iz Udbine. Nekada je u Sovićima živjelo četiri obitelji Škampe. Dvije obitelji Murseli došle su iz Hercegovine. Četiri obitelji Lule ili Lulići potječu od Lulića iz Vranjevića kod Mostara. Šest obitelji Skendera potječu od Balići s Gornjih Višnjana. Skenderima su prozvani po pretku Skenderu. Pet obitelji Begića su starinom iz Travnika odakle im je pradjed došao. Bili su spahije i imali posjed u Sovićima, pa su stoga i prešli ovdje. Baba im je bila od Čorbadžića s Duga, zbog čega su ih do okupacije zvali i Dugalićima. Jedna obitelj Brajkovića, pet obitelji Kovača i jedna obitelj Ovnovića su jedan rod i starinom su iz Travnika, odakle im je došao pradjed, prije više od 100 godina. Bio je kovač. Brat mu se vratio u Travnik. Četiri obitelji Grcića su od Grcića iz Prozora, odakle im se doselio djede 1865. godine. Jedna obitelj Ćatića doselila se za vrijeme austro-ugarske okupacije iz Prozora. Dvije obitelji Arfađana kojih ima i u Jablanici potječu iz Oplećana u Duvnu odakle su došli 1878. godine na ženinstvo u Soviće.
Sovići su teško stradali u Drugom svjetskom ratu, posebno u četničkom pohodu na Ramu 6. listopada 1942. godine. U ratu je ubijeno 38 ljudi, a od toga u istom danu, 6. listopada od četničkog pokolja stradalo je 22 Hrvata u Sovićima.
Nakon rata, 1948. godine u Sovićima je živjelo 658 stanovnika. Broj se postupno povećavao, tako da 1953. godine u selu ima 684 stanovnika, 1961. godine 757, a 1971. godine 820 stanovnika. Početkom sedamdesetih godina pa sve do zadnjega rata naglo se smanjivao broj stanovnika u Sovićima. Razlog tomu je odlazak većeg broja radnika na rad u Njemačku, a to je uzrokovalo seljenje većeg broja obitelji iz ovih krajeva.
Tako je 1981. godine bilo 754 stanovnika. Pred sami rat u BiH, 1991. godine u Sovićima je živjelo 659 stanovnika od čega su 202 bili Hrvati a 457 Bošnjaci.
U zadnjem ratu Sovići su teško stradali. Najprije su stradali Bošnjaci, a kasnije Hrvati 1993. godine. Svi su bili protjerani, prvo Bošnjaci a zatim Hrvati, tako da se mali broj Sovićana vratio u svoje kuće. Vrh

3. Polja - Risovac. Polja su naziv za niz manjih kraških polja i uvala smještenih na visoravni na 1150 - 1300 metara nadmorske visine, između Velikoga Vrana, Muharnice i Čvrsnice u duljini od 25 km, a širina je između 3 i 5 km. Uz Risovac i Dugo polje još petnaest manjih polja pripada Poljima.
Ovo je ustvari jedno polje s najnižom točkom od 1200 metara gdje se ulijeva potočić Brčanj i najvišom točkom od 1277 metara, između Rudog i Dugog polja. Tu se spominju tri luke: Masna luka, Gornja luka i Krajnja luka. Između Čvrsnice i Vrana, na Dugom polju nalazi se Blidinjsko jezero. Površina jezera iznosi 3,2 km2. Najveća dubina je 4,5 m, a do 70 cm dobro se vide velike površine dna. Na pojedinim mjestima jezera pokazuju se sprudovi i plićaci. Preko današnjeg jezera nekada je bio put koji je ubilježen i u topografskim kartama, a ostaci se primjećuju još i danas.
Prema kazivanju starijih ljudi jezero su napravili čobani. Naime, brojni čobani nisu imali vode za svoju stoku te su riješili zatvoriti ponor na Dugom polju. Usjekli su grane četinara, zavezali ih u snopove i pokrili ponor, a poslije toga stavili krov i ilovaču. Nakon zime došla je voda od kiša i otopljenog snijega i jedan dio Dugog polja pretvorio se u jezero. U svibnju 1940. godine ponor je propuštao vodu i jezero je ostalo suho. Ponovno je ponor začepljen borovim granama i do danas drži vodu. Ovdje nema nikakvih izvora.
Blidinjsko jezero zimi je prekriveno ledenim pokrivačem. Ljeti se voda zagrije i do 25 stupnjeva. U jezeru ima ribe oštrulje ili bjelice i klena. Na jezeru se u proljeće, ljeto i jesen mogu vidjeti jata divljih pataka, galebova i gnjuraca.
Polja i planine uokolo obiluju endemičnim i rijetkim biljem kao što su: Blagajev likovac, blaženak, borovica smrdljiva, borovnica, brusnica, bukvica, čestoslavica, devesilje kuglasto, dimak dinarski, divokozjak, dragušac Vizijanijev, dubačac Arduinov, elina planinska, encijan dinarski, fresinica, gladiola ilirska, gospina papučica, grafija kranjska, graholika dvodijelna, grozničnica planinska, gušarka Skopolijeva, ivančica ilirska, jaglac Kitaibelov, kaćun, kamenica, više vrsta kamenike, kandika dinarska, nekoliko vrsta karanfila, kockavica orijentalna, kokotić veliki rascjepkani, kolovrc, koraljuša šumska, koromačika pregranata, kosica sivkasta, kostriš, kotrljan planinski, kozja krv Borbašova, kozlinac ilirski, kozokrvina Borbašova, kravljak primožnolisti, krčagovina autariatska, krkavina kamenjarska, krkavina patuljasta ilirska, kukurijek hercegovački, lanilist planinski, lasinje modro, lazarkinja hercegovačka, lijeska, likovac, lincura, lisjak kranjski, luka kamenjarski, lučika, lužarka dalmatinska, ljiljan bosanski, ljubica, ljubičina sivozelena, ljubovka ilirska, mačic ilirski, mačuhica ljupka, majčina dušica lističasta, majčina dušica kutolisna, mak Kernerov, medvijeđa lijeska, medvjetka, mekinjak, mišjakinjica, mliječ Pančićev, mlječika, modro lasinje, mrazovac Kohov, mrkoglavac Relikanijev, munika, murka relikanijeva, nadbradac, naprstak, negnjil, nevesika Haindalova, očanica dinarska, odoljen prokletinjski, osinica, oštrica, oštrika zvjezdičasta, papučica gospina, pasdren okruglolisni, pčelinja trava, perunika, petolist južni, petoprst, pjeskarica, podlesa proljetni, prenjska oštrica, procjepak, pukovica dugolisna, razne vrste pušina, ranjenik Žakenov, režuha primorska, rožac, runolis, runjika Waldštajnova, ruža crvenolisna, sapunika ljepolisna, selagina, sibireja, sirištara, srčanica zvjezdičasta, srčanik, staračac, stolisnik, strupnik bosanski, sunovrat zvjezdastocvjetni, suručica sivkasta, šafran, šašika uskolisna, talija močvarna, tarčuka hrvatska, tilovina, timijan lističasti, tisa obična, tustica voštana, udovičica, ušljivac, veliki kokotić, vidac, visibaba, vlasak, vlasulja oštra bosanska, volovod Pančićev, vranjak crni, vratiželja crvena, vrba, vriska klasolika, visić hrvatski, vrtoglav, zanovijet, zečina, zlatan, zumbulčić dalmatinski, zvinčac Karglov, zvjezdan, zvjezdanka kranjska, zvjezdoglavka sivkasta, više vrsta zvonca, zvončić hercegovački, žabljak kolovrc, žednjak, žutika hrvatska, žutilovka.
Polja su po svom položaju interesantna visoravan za ispašu. Zato su ovi prostori od proljeća do jeseni obilovali životom. Prostor je većim dijelom bio za ispašu i skupljanje sjena, a manji dio se obrađivao kao plodna oranica prikladna za zimske kulture.
Nazivi lokaliteta upućuju na vjerojatnost da su vlasnici polja nekada bili bosanski plemići. Tako se spominje Mastan Bubanjić u 14. stoljeću (po njemu nastao naziv Masna luka) i braća Radivojević u 15. stoljeću. Prvi put se Polja spominju 28. prosinca 1408. u povelji bosanskog kralja Ostoje u kojoj kralj daruje neka područja plemićkoj obitelji Radivojevićima. Stećci razasuti po Poljima, posebno nekropola na Dugom polju, svjedoče kako je ovdje nekada bilo stanovnika i više života, a brojne gromile i legende o postojanju crkava na ovim prostorima.
U vrijeme turske vladavine ovdje su svoja imanja imali begovi i age. Nedaleko od ravničarskih polja, na Kedžari, zatičemo Divu Grabovčevu na imanju njihova obiteljskog kuma Arslanage. Pri kraju turske vladavine, koncem 19. stoljeća kmetovi počinju otkupljivati zemlju i obrađivati je. Dolaskom Austro - Ugarske u Bosnu i Hercegovinu povećava se broj novih doseljenika koji grade "stanove" i u ljetnoj sezoni borave na Poljima.
Stoljećima su na Poljima boravili čobani sa svojim stadima na način nomada. Pravili su "stanove" za stanovanje uz torove gdje je boravila stoka. Stanovi su pravljeni za privremeni ljetni boravak. Građeni su jednostavno od dasaka i brvana. Bili su pokriveni slamom, šašom ili lumbom, na krajevima pritisnuti kamenom ili oblovinom. Ovi stanovi bi se mogli premještati s jednog na drugi lokalitet, prema potrebama. Obično bi se ujesen rasklopili i daske posložile do idućeg proljeća kada bi se stan sklopio na nekom drugom jestu. Uz stanove bi bili torovi i pojate za stoku. Najčešće su se koristile lisama od pletenog pruća koje bi premještali s jednog kraja na drugi. Čobani bi spavali u kolibama zvanim torarice. U takvom ambijentu zatičemo i Divu Grabovčevu koja je preko ljetna izišla na Kedžaru kao i druge čobanice. Zimi na ovim prostorima nisu boravili ni hajduci. I legendarni Mijat Tomić, koji je od Jurjeva boravio u Mijatovoj pećini i na drugim lokalitetima Polja i Vran-planine, zimovao bi, kao i njegova družina, kod svojih jataka u duvanjskim ili ramskim naseljima ("Jurjevdanak hajdučki sastanak").
Polja su u vrijeme turske vladavine pastorizirali franjevci onako kako je to tada bilo moguće. Uglavnom su to bili fratri Bosne Srebrene, franjevci fojničkog i kreševskog samostana te ramski franjevci. Hercegovački franjevci župe Brotnjo u 18. i 19. stoljeću izlazili su na Polja gdje su kao kapelani bili zaduženi za vjernike koji potječu iz hercegovačkih župa, a podjesen bi se vraćali u svoje župe.
Dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu stvara se povoljnija klima za katolike i tada se povećava broj hercegovačkih obitelji koje ovdje prave stanove i staje i ljeti borave na ovim prostorima.

Risovac
U novijoj prošlosti, na Risovac su dolazili najprije Doljanci jer su njihove staje bile u blizini Sovićkih vrata. Kasnije su od Doljanaca preko ljeta ostajali samo Jure i Stipo Jurići i Stipo Stipanović. Od Doljanaca su zemlju kupovali i tu se naselili mnogi Hercegovci. Kad su počeli dolaziti na ovu planinu, Hercegovci nisu podizali stanove po samom polju nego su se krili od Turaka po šumi iznad polja. Poslije okupacije (1878.), kupovali su zemlju i naseljavali se po samom Risovcu. U početku su dolazili sa stokom samo preko ljeta.
Predaja kaže da su prvi na Risovcu prezimili Mato Zovko i Ivan Raičkić iz Graca, pa Blaž Marić. Blaž je ovdje zimovao već preko 60 godina, a 20 godina nije bio kod "kuće " (zapisano 1934.). Poslije su oni privukli i ostale, tako je 1934. na Risovcu bio znatan broj Hercegovaca. Hercegovačke obitelji imale su ovdje samo zemlju i kuće, a u zajednici su sa svojim ograncima u Hercegovini, pa na Risovcu nisu u kućama pojedinih obitelji uvijek isti ukućani, tako da Risovac, kao i ostala sela u Poljima, predstavlja filijalu onih hercegovačkih sela iz kojih su njihovi stanovnici.
Pet obitelji Zovko ili Perić "u Lokvama" su iz Graca kod Mostara. Jedna obitelj Marića potječe iz Goranaca. Tri obitelji Ramljaka su iz Pologa, vjerojatno su porijeklom iz Rame. Jedna obitelj Marojević-Glavić živjela je kod Sovićkih vrata, nedaleko od doljanskih staja. Jedna obitelj Knezovića na Lokvi su iz Goranaca. Dvije obitelji Čuljak su iz Grabove Drage. Četiri obitelji Gagro su iz Čerina. Ćuže ili Ćužići su iz Grabove Drage. Jedna obitelj Ćavar je iz Gostuše u Grabovoj Dragi. Zovu ga i Mijatović.

Rudopolje
Na Rudopolju je bilo svega 12 raštrkanih obitelji. Svi su imali svoje kuće u Hercegovini, a "stanove" na Poljima. Prvi su ovdje počeli zimovati Marići, i to oko 1885. godine, a tada ih je bilo tri obitelji. Jedna obitelj Ćavar zimuje od prije Prvog svjetskog rata. Rod su im Ćavari na Risovcu i na Lugu. Tri obitelji Rotim potječu iz Grabove Drage i zimuju od 1905. godine. Istog su roda kao i Rotimi u Šarovini. Jedna obitelj Čubela potječe iz Grabove Drage i ovdje zimuju od 1905. godine. Dvije obitelji Vrljića potječu iz Bogodola i ovdje zimuju od 1895. godine. Jedna obitelj Šušac je iz Blatnice, ovdje zimuje od 1930. godine. Porjeklom su iz Studenaca. Jedna obitelj Zadro je iz Mamića. Rodbina su sa Zadrama iz Dobroše (djedovi su im braća).

Dugo Polje
U Dugo Polje se nekada, prije otprilike 150 godina, dolazilo samo ljetovati. Tri obitelji Čuljak potječu iz Klobuka kod Ljubuškog. Djed im je počeo stanovati na Poljima još za turskog vremena. Dvije obitelji Lugarušić su iz Izbična. Rodbina su sa Lugarušićima s Tolovca. Dvije obitelji Bošnjak došle su iz Crnča, a porijeklom su sa Orašca. Oni su izbjegli s Orašca u Grabovu Dragu kada im je sestru htio odvesti jedan od Kopčića. Zvali su se Vidoševići, a u Hercegovini su dobili prezime Bošnjak. Sto godina kasnije vraćaju se na Orašac. Jedna obitelj Paponja dolazi iz Ploče u Brotnju, ali su ovdje samo ljetovali.

Brčanj
Dvije obitelji Vrljića potječu iz Bogodola, a porijeklom su Vučkovići iz Vrljike. Četiri obitelji Bošnjaka su iz Grabove Drage. Jedna obitelj Kopilaša također je iz Grabove Drage, a ovdje zimuje od konca 19. stoljeća. Jedna obitelj Barbarića potječe iz Dragićine. Rodbina su s Barbarićima u Ljubuncima. Dvije obitelji Budimira potječu iz Bile kod Duvna. Jedna obitelj Tomića potječe iz Donjeg Graca. Jedna obitelj Skendera ljeti dolazi iz Sovića na Borovnik.

Dragajice
Na Dragajicama nije bilo kuća, odnosno zimovanja do 1924. godine. Dolazili su samo stanari preko ljeta, i to ne uvjek isti. Jedna obitelj Šarića potječe iz Rakitna, a zimuje od 1924. godine. Jedna obitelj Dumančića, također iz Rakitna, počinje ovdje zimovati zajedno sa Šarićima, iste godine. Jedna obitelj Grbešića, iz Dobrkovića, zimuje ovdje od 1926. godine. Jedna obitelj Soldo iz Rakitna, a porijeklom iz Britvice, ovdje počinje zimovati od 1928. godine. Jedna obitelj Mikulića iz Kočerina zimuje na Poljima od 1930. godine.
Polja su prostor gdje se dotiču dvije franjevački provincije - Bosna Srebrena i Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM i dvije biskupije - Vrhbosanska i Mostarska biskupija. Ovdje su i granice župa. Nadbiskupijski ordinarijat Vrhbosanski je još 1935. godine uspostavio granice ovih dviju biskupija i župa.Vrh