|
Dr. Rajko Glibo
RAMA - INTRIGANTNI NOMEN
Povjesničari i povijest su se maćehinski odnosili prema nomenu Rama jednako kao i prema sintagmi Kraljevina Rama još od vremena kada su to ime i sintagma bili aktivan i vrlo značajan povijesni subjekt pa sve do naših dana. Kroz duga stoljeća to ime je proskribirano,a stjecaj okolnosti svaki put kada se pojmu Rama priđe iznova, rađao je novu proskribiranost jer su se porobljivači smjenjivali, a negativne povijesne silnice održavale i Ramu činile proskribiranom i nepodobnom temom za sve povjesničare u njihovom vremenu. Zamagljivanje povijesti Rame trajalo je kontinuirano iz stoljeća u stoljeće pa danas o Rami mnogi radije govore kao o mitskom prostoru, nego kao o povijesnoj činjenici i datosti. Odbojnost povjesničara prema Rami uvećavao je i sam nomen Rama o čijem postanju su raspravljali mnogi, a jezikoslovac Petar Skok u svezi s tim nomenom veli: Rama f, hidronim... Riječica daje ime kraju, horonim je i značila je 'Bosna'... 'latinski' ime Rama znači 'oružan puk junački'. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom( možda ilirskom ili čak još starijem) jeziku. (1) Cjelovita natuknica Petra Skoka o hidronimu Rama unesena je u znanstveni uradak koji smo naslovili "Rex Ramae-Kralj Rame." u knjizi "Zrnca ramskog sunca" (2) i ovdje je, kao cjelovita, više nego potrebna i korisna.
Za nomen Rama znanstvenik Petar Skok kaže: "Rama f, hidronim. Ta rječica izvire kod sela Varvare ispod planine Draguše. Utječe u Neretvu kod Udutskog ( v. udut), kod mjesta koje se zove Ustirama ( upor. Ustiprača, Ustikolina, usti ušće ). Rječica daje ime kraju, horonim je i značila je Bosna. Od 1103, nalazi se u naslovu ugarsko-hrvatskih kraljeva. Tu je bio i samostan do 1689, kada je prenesen u Sinj: Gospa Sinjska je iz Rame. Tu su nađeni predmeti iz brončanog doba. Kao toponim dolazi još ime sela u kotaru Konjic i u općini Klis. Naziv nije izoliran. Odatle etnik Ramljanin, koji kao toponim dolazi u Lici i u kotaru Podravska Slatina. Prezime i toponim Ramljak. Ovamo ide još kao ime planine ( oronim ) Ramoćak ( duvanjska nahija, poimeničen pridjev ramski na -jak). Kavanjin je objašnjavao postanje prema tipu pučkih etimologija: Rama je arma pro gramaški (štamparska griješka po gramaški = gramatički), "latinski" tj. oružan puk junački. Budući da je ime rijeke, a hidronimi su od reda predslavenski i predrimski, može se o postanju reći tek toliko da pripada nepoznatom predrimskom ( možda ilirskom ili čak još starijem ) jeziku.(3)
Za jezikoslovce, povjesničare i ine znanstvenike koji dobro ne poznaju Ramu, a do sada su manje-više svi takvi, natuknica Petra Skoka o imenu Rama biti će prihvaćena takvom kakva jest. Stanovitu toponimsku zbrku neće niti zamijetiti, a misao im može zapeti za Skokovo "možda" jer manje-više svi tekstići i tekstovi o mitskom prostoru Rama završavaju, ili naginju malom, ili većem "možda". Kao povjesničar čitav život sam posvetio proučavanju svog ponosnog i gordog rodnog kraja Rame (uže i šire gledano) i kada sam zgotovio rukopis, i nakon što je rukopis prešutno odobren od hrvatske i od muslimanske inteligencije u Rami koja ga je nosala iz ruke i ruku i čitala, dođe nesretni rat u posljednjem desetljeću drugog milenijuma i u Prozoru ga uništiše (spališe ili ukradoše) pripadnici HVO-a misleći u svojim malim mozgovima kako taj rukopis knjige ide na ruku ramskim muslimanima, sada Bošnjacima.
U meni nemir raste. Desetljećima tražim i iščitavam građu o Rami i bolno opažam kako veliki povjesničari izbjegavaju to ime i taj kraj jer mu, eto, političke silnice nikada nisu bile naklonjene, kako ga guraju na rubnicu i kako oni koji se odluče napisati koji povijesni, ili znanstveno-umjetnički tekst o Rami, lutaju u magli, srljaju iz grješke u grješku, ne uspijevaju gotovo ništa iznijeti na punu znanstvenu čistinu, pa Rami ne ostaje drugo do ukletost mitskoga prostora. U tursko doba Rama je, kao i cijela Bosna, u turskom ropstvu, ali Bosne trajno nema u ugarskoj kraljevskoj kruni, a Rame ima od početka pa sve do kraja Ugarsko-hrvatskoga kraljevstva. Brkanje, ili čak poistovjećivanje Rame s Bosnom postaje sve čestotnije dok nije preraslo u povjesnu i povjesničarsku konstantu prema onoj dva puta ponovljena laž postaje istinom. U vrijeme Austro.Ugarske, na tlu Rame stvarno vlada Austrija, a njoj ne paše što se Rama prsi svojim imenom u kruni ugarsko-hrvatskih kraljeva, a u toj državi i samo ime Hrvat i Hrvatska proskribirano je jer je, primjerice, Ivo Andrić u pismima iz zatvora u Mariboru mora nazivati gospogja da bi mu pisma prošla kroz zatvorsku cenzuru i stigla tamo gdje su naslovljena. U vrijeme prve Jugoslavije SAN-u i država čine sve da Ramu prikažu srpskim krajem, ali to ne ide, pa ne ide, jer u Rami Srba nikada nije bilo, a ako je šačica i bila onda su to oni koji su za druge Jugoslavije i vladavine crvenih u Ramu slani dekretom po kazni jer Rama je, eto, opasno ustaško gnezdo koje na sve moguće načine treba zatomljivati, gurati na rubnicu, od nje s prijezirom i gorčinom okretati glavu i u konačnici je uništiti ne birajući načine i sredstva. Razmjere mržnje koje su prema nomenu Rama iz turskih vremena prenesene na današnje Bošnjake u Rami i oko nje katastrofične su i iracionalne do gluposti, jer će i knjiga o drugom svjetskom ratu na tlu Rame nositi baš iz narečenih razloga naslov Prozorski kraj u NOB (l941-1945). O nekadašnjim: Župi Rama, Kneževini Rama i Kraljevini Rama, nitko od povjesničara ne želi reći ni slovca jer se boje da će i oni biti proskribirani zato što pišu na proskribirane teme. Poslije drugog svjetskog rata stvorena je Republika Bosna i Hercegovina čija se povijest nekako preferirala na račun Rame, a podjela Rame i Podgorja, te Zahumlja na općine kao nove administrativno-upravno-političke oblasti općina donijele su cvjetanje lokalističkih tendencija i iskrivljavanja na neznanju koje se lokalistički obojeno radije priklanja kvaziznanstvenim tekstovima i škrabanjima koje umnožava znanstcvena neozbiljnost. nego ozbiljnoj znanosti koja je za područje Rame gotovo potpuno zatajila i kupila prašinu latinskih tekstova pohranjenih u arhivima daleko izvan Rame.
U proskribiranom meni rasla je ljutnja i inat sa sve jačom željom da se o Rami, konačno, već jednom kaže istina ma kako i koliko ona grka, ili ponosna bila. I nisam to sve tako doživljavao samo ja. Tako su to doživljavali mnogi ramski intelektualci u nadi da će u životnoj frci i strci ostati vremena da o svom rodnom kraju znanstveno prozbore vodeći strogo računa o znanstvenoj prisegi da govore istinu i samo istinu, a život ih je prevario i otišli su Bogu na račun, a dužni, puno dužni ostadoše svojoj rodnoj Rami.
Slutnje jezikoslovca Petra Skoka nisu baš neutemeljene, ako prihvatimo znanstveno relevantnom tezu albanskih znanstvenika da su Albanci (Šipti) jedini izvorni ostatak Ilira koji su dolaskom Slavena potiskivani s južnoslavenskih prostora i ostali su i opstali na prostorima na kojima žive danas. Naime, leksem Rama na albanskom jeziku znači Izvor, a lako je dogodljivo da se upravo riječ s tim i takvim značenjem nametnula kao nomen čudesnom izvoru rijeke Rame koji mami pozornost svojom jačinom i hukom iz kamenih usta ponad sela Varvara u Gornjoj Rami.
Kada sam u zbirci pjesama Dozivke (2) objelodanio pjesmu Rama kao Ramajana, pjesma naslovom i sadržajem nije zaintrigirala ljude od znanosti i od književnosti izvan Rame, ali je zaintrigirala intelektualne krugove rodom iz Rame i oni su u želji da saznaju koje zrno više o svom rodnom kraju prišli čitanju staroindijskog epa Ramajana. Samo dvije godine poslije u knjizi Rama kroz stoljeća susresti ćemo kao uvodni tekstić ovo: Pojam 'Rama' nalazi se u mnogim jezicima. Za nas je zanimljiv hebrejski pojam jer ga nalazimo u Bibliji kao ime mjesta Rama, što se hebrejski naziva 'haramah - uzvisina. Jedna se Rama nalazi u Benjaminu, sjeverno od Gibee i Jeruzalema, na putu što vodi iz Jeruzalema na sjever, kraj Rahelina groba (Jš 18,25). To je danas Er Ram. Drugo mjesto je Rama u Aseru (Jš 19,29), poznatije kao Er-Rame, a treće je Rama u Naftaliju (Jš 19,36). Još je postojala Rama u Efraimu, u kojoj se rodio prorok Samuel, kasnije nazvana Ramataim (1 Sam 1,1). Ovim mjestima treba pribrojiti i Ramu u Gileadu kao Ramot te Ramu u Negebu (1 Sam 30,27).
Pojam Rama vrlo je čest u hinduističkoj literaturi jer je Rama junak velikog indijskog epa 'Ramayana?. Radi se zapravo o jednom od utjelovljenja (avatara)boga Višnu. Rama se kao šesta inkarnacija boga Višnu prikazuje s bradvom (Parasurama) s kojom se bori protiv kšatrija (kaste ratnika) koji su mu ubili oca brahmana Jamadagni. On provodi pustinjački život. Kao sedma inkarnacija boga Višnu, Rama je sin Dašaratha i on ruši vlast demonskog kneza Ravana na Lanki, oslobađajući svijet od njegovih zala. Rama je prvotno bio heroj, idealan ratnik (kšatrija) koji je savjesno ispunjavao svoje ratničke dužnosti, bio vjeran i poslušan. Kasnije je uzdignut do poluboga ("kao Višnu") dok konačno nije shvaćen kao Višnuova pojava. Njegovo ime vezuje se uz sjajne svetkovine, mjesta, rijeke, brda i šume. U sjevernoj Indiji nalaze se brojni Ramini hramovi1( Usp. Jan Gonda, Die Religionen Indiens, 1, Verl. Kohlhammer, 1960., str. 252)
Jedan tajlandski kralj zvao se Rama, a tako se zvalo i jedno sjevernoindijansko pleme. U Nikaragvi postoji mjesto i rijeka Rama koja utječe u rijeku Escondido.
Rama u Bosni je kraj i rijeka. Rijeka danas praktično ne postoji jer je pregrađena branama i pretočena u dva jezera Ramsko jezero i Jablaničko jezero. Sastojala se od tri izvora: Rame, Buka i Krupića, te nekoliko manjih pritoka. Po rijeci je i čitav kraj dobio ime.
Rama se dijeli na Gornju i Donju Ramu. Prvu posebnu kartu Bosneobjavio je talijanski kartograf Giaccomo Cantelli da Vignola pod naslovom 'Il regno della Bosnia, diuso nelle sue Provincie principali: Bossina Inferiore, Bossina Superiore, Rama Superiore, Rama Inferiore, Sale Superiore, Sale Inferiore'. Tako se i u tom starom dokumentu spominju Gornja i Donja Rama.(3)
Nema, dakle, ni govora o izjednačavanju pojmova Rama i Bosna i njihovom nekakvom stapanju. Ugarskim kraljevima to stapanje je u pojedinim povijesnim periodima odgovaralo jer su time širili područja kojima su vladali, a naši su povjesničari, rekli bismo, nasjeli i pokazali se kao revni prepisivači povijesne neistine koja je trajala sve do završetka drugog svjertskog rata.
Za ramske prostore kako god da ih uzmemo, i kako god da ih i u kojim sve granicama gledamo, uvijek moramo imati na umu da su to prostori najistočniji od Istoka i najzapadniji od Zapada i kroz tu prizmu trebamo motriti, procjenjivati i ocjenjivati sve što se na tim prostorima događalo i događa. Prvo što se nameće jeste činjenica da je na tim prostorima uvijek kao usudom nečija politika određivala šta trebaju da sadrže udžbenici povijesti počev od pučke škole pa sve do sveučilišta. Rama je na prelazu milenijuma svedena na sliv rijeke Rame i ona tako mala i osakaćena plovi kroz povijest gotovo nezamijećena dijeleći sudbinu Bosne i Hercegovine zadnjih pola stoljeća, iako je u toj hibridnoj državnoj zajednici tek dio povijesnog prostora kneževine i kasnije kraljevine Rame. Bezbroj je primjera nasilja nad poviješću i hrvatskog etničkog zadavljivanja pa nam se čini da bi nas njihovo nabrajanje odvelo daleko. Koliko aktualna politika određuje šta treba sadržavati, primjerice, udžbenik povijesti prava, dobro se vidi iz udžbenika Istorija države i prava naroda FNRJ čiji je autor prof. dr. Dragoslav Janković. U prvom izdanju iz 1948. godine on je uvrstio u predfeudalne države jugoslavenskih naroda ove zemlje: Hrvatska, Raška, Duklja, Makedonija, Slovenija, te Bosna i Zahumlje. Nije toliko ni važno je li prof. Janković u svemu točno prikazao politički razvitak Bosne i Zahumlja, ali je značajno da im je posvetio čitavo jedno poglavlje.
Vladajuće strukture i njihova partija u drugoj hibridnoj južnoslavenskoj državi očevidno su izvele pritisak na povjesničara i on, da sačuva egzistenciju, poglavlje o Bosni i Zahumlju ispušta več u trećem izdanju i to tako što ga premješta i uklapa zajedno sa Dukljom u poglavlje o srpskim zemljama. Onda je nekoj strukturi političara i to zasmetalo pa dolazi do nove presije i posljednje izdanje te iste knjige Državnopravna istorija Jugoslavije (Beograd, 1984.) koje je Ramu i ranobosansku državu sasvim izbacilo. Ovo je samo jedan od mnoštva primjera krojenja povijesti pod paskom aktualne politike.
Pažljivije praćenje povijesne literature vodi na pomisao da su se neki hrvatski i srpski historiografi i oni što su iscrtavali mape povijesnih krajeva i država, prešutno dogovorili o krojenju granica države Bosne u ranom srednjem vijeku, a za kraljevinu Ramu da se one i ne pokušavaju iscrtati jerbo su se često mijenjale i ta država Rama kao takva polako će uroniti u povijesnu maglu i za potomstvo jednoga dana biti nešto kao fantomska virtualna država. Jedni stavljaju granicu između hrvatske i srpske države u to doba na rijeci Vrbasu, drugi na rijeci Bosni, a treći najbrojniji na rijeci Drini. To se najčešće čini onako kako kojemu tekstopiscu odgovara, ali svaki od njih podastire i određene argumente pri čemu se jačim i vjerodostojnijim čine oni hrvatskih povjesničara. To je, međutim, teško prosuđivati jer je taj period dosta taman i traumatičan pa se pouzdanim i valjanim povijesnim izvorima teško može potpunije osvijetliti. Gedže praznih glava s diplomama fakultetski obrazovanih ljudi za druge hibridne južnoslavenske komunističke države najprije su znale da trebaju naučiti očenaš poslušnosti i odanosti, a onda iza toga očenaša živjeti prema onome "cilj opravdava sredstva", a podobnost je najveći stupanj ljudskosti. Puno puta smučilo mi se do povraćanja. Aktualne općinske i republičke vlasti uvele su manifestaciju "Slovo gorčina" posvećeno pjesniku Mehmedaliji -Maku Dizdaru. A veliki pjesnik je za života tragao za svojim korijenima i nedvojbeno našao da prezime Dizdar jeste samo hrvatsko prezime i da mu je pradjed bio Hrvat, pa je sukladno tome zatražio od MH da bude uvršten u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti i zamolbi njegovoj osobno potpisanoj udovoljeno je. Žuganje dijela muslimanske inteligencije na potez Mehmedalije Maka Dizdara nije imalo nikakvu utemeljenost. Koliko se sjećam na trećoj obljetnici-manifestaciji u čast velikog pjesnika dopisnik, ili novinar Radio Sarajeva svoje izvješće je počeo panoramski s povijesnim panoramskim uvodom u kojemu je na temelju dokumenta sročio početnu rečenicu: "Grad Stolac je dozvolom i suglasnošću kneza Rame počeo da se gradi ovdje na obalama rijeke Bregave." Pitam dva mjeseca poslije sveučilišnog profesora F. Rizvanbegovića o dokumentu, a on mi veli da za to ne zna, a bio je u jezgri koja je pripremala i vodila obljetnicu. Otada se nikada više i nigdje ne spomenu ramski knez i njegova suglasnost i dozvola za izgradnju grada Stoca na tome lokalitetu. Mehmedalija Mak Dizdar nije bio osobenjak koji bi tek tako manipulirao svojim korijenima, već intelektualac i književnik koji uvažava povijesne argumente svoga podrijetla. Znao je on da sve do 1833. Turci nisu imali svoja prezimena i da nijedno prezime današnjih muslimana/Bošnjaka na tlu Bosne i Hercegovine ne može pretendirati da bude izvorno tursko. Znao je da su Osmanlije bile i otišle iz Bosne bez prezimena, a nisu samo Turci, već i Grci bili bez svojih prezimena sve do kraja 19. stoljeća. A Hrvati su, znao je to Hrvat Mak Dizdar imali svoja prezimena i svi povijesni dokumenti znaju za njih još od dvanaestoga stoljeća.
Puno je zapamćenja o žalosnom vremenu koje s idejno-ideološke točke motrišta procjenjuje podobnost ljudi i povijesnih dokumenata, događaja i zbivanja i ono što je po njihovoj primitivnoj procjeni podobno i "napredno" ostaje, a sve drugo se uništava i potire. Za sedam desetljeća dviju južnoslavenskih država u kojima su poglavito srpski znanstvenici vodili glavnu riječ, uništeno je najviše povijesnih dokumenata o župi, pa kneževini i na koncu kraljevini Rami, više nego u svim stoljećima prije njih. Nepismenim masama nametnuli su tezu kako je Ugarska okupator i sve što je u svezi s njom treba ignorirati, odbacivati i nerijetko uništavati, a polupismene gedže u arhivima i muzejima uništavale su sve "okupatorske papire" i na taj način pokazivale svoju dodvornost aktualnoj vlasti. Dodvornost je danas umanjena, ali nije iščezla.
Kao poveznice dodirnuta literatura:
- Petar Skok Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjigas treća, JAZU Zagreb, 1973., str. 105.
- Rajko Glibo: Zrnca ramskog sunca, Matica hrvatska, Prozor-Rama, 2005., str. 9-97.
- Fra Ljubo Lucić: Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi, Sarajevo, Rama-Šćit, 2002., str. 7.
Fra Stjepan Lovrić:
Rama kroz povijest
Ramsko je područje kotlinsko-kanjonski kraj, okružen sa svih strana planinama; s istoka obroncima Ivana i Bitovnje, sa sjevera Radušom, sa zapada Ljubušom i Vranom i s juga Čvrsnicom.
 Podrijetlo imena
Pojmom Rama označavani su od davnine rijeka i područje uz njezin tok. Rijeka Rama izvirala je kod sela Varvare i ulijevala se u Neretvu kod Ustirame. Gradnjom umjetnog jezera rijeka je potopljena i danas se Ramom naziva kraj podijeljen na Gornju i Donju Ramu. U Gornju Ramu spadaju župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, a u Donju Gračac i Doljani. Upravno-administrativno središte ovoga kraja jest Prozor, a Donja Rama jednim dijelom pripada općini Jablanica.
O podrijetlu, značenju i prvom spomenu imena Rama ne može se do danas gotovo ništa sa sigurnošću reći. Ovomu ne pomaže ni činjenica što se isti pojam više puta nalazi u starozavjetnim biblijskim knjigama, kao i u hinduističkoj literaturi.
Daleka povijest
Materijalni ostaci, prona|eni početkom dvadesetog stoljeća, svjedoče o vrlo starom naselju na izvoru Rame, koje je u arheologiji poznato kao Velika Gradina. Ovaj je lokalitet, čini se, bio naseljen još u mla|em kamenom dobu. Na Ometalima je, prema mišljenju arheologa, postojalo naselje u brončanom razdoblju.
Po svemu sudeći, predrimski stanovnici Rame bili su ilirski Deretini. Iz rimskog razdoblja sačuvani su ostaci više gra|evina koje su bile locirane oko Velike Gradine u Varvari. Ovo se naselje nalazilo na raskrižju važnih rimskih putova. Jedan od njih išao je prema Duvnu i dalje prema Saloni, drugi prema Blidinju, a treći dolinom Rame i Neretve prema Konjicu. Jedna od gra|evina u Varvari bila je crkva bazilikalnog oblika. Jedna od pretpostavki bila je da ona potječe iz kasnoantičkog vremena (IV-VI. stoljeće) i stoga predstavlja važan spomenik iz starokršćanskog razdoblja. Naselje s crkvom bilo je identificirano kao Bistue Vetus, u kojem je stolovao biskup. Od ove se pretpostavke, me|utim, odustalo i danas su stručnjaci suglasni kako naselje s crkvom u Varvari ipak nije bilo sjedište biskupa. Nesigurno je tako|er je li Varvara dobila ime po sv. Barbari, koja je mučena 306. godine i koja se u kršćanskoj tradiciji štuje kao zaštitnica rudara.
Dolaskom Slavena u 7. stoljeću i rušenjem crkve u Varvari nastupa razdoblje o kojem nemamo vjerodostojnih svjedočanstava. Kršćanska zajednica u Rami, me|utim, i dalje postoji, o čemu svjedoči predaja i spomen "drevne crkve sv. Petra".
Srednjovjekovna župa
U razvijenom srednjem vijeku Rama se u povijesnim izvorima spominje kao važna povijesno-zemljopisna cjelina. Ljetopis Popa Dukljanina poznaje župu Ramu, koja je sastavni dio Primorja. Dubrovački izvori svjedoče da je Prozor bio grad s trgovištem. U 12. stoljeću Rama se nalazi u tituli ugarsko-hrvatskih vladara. Stvarno značenje naziva Rex Ramae (kralj Rame) teško je odgonetnuti, ali je činjenica da je od ovoga vremena Rama dijelila sudbinu bosanske države. Prilike u Bosni u ovo vrijeme ovisile su o planovima Ugarske i Bizanta, jer su obje ove države svojatale Bosnu ili barem neke njezine dijelove.
U 14. stoljeću Bosna ostvaruje visok stupanj samostalnosti. Tako ban Stjepan Kotromanić 1345. sebe naziva "banus Bosne, necnon terrarum Usure, Salis, Dolmine, Crayne, Rame." Neki ramski velikaši bili su vrlo ugledni na banovu dvoru. U jednoj se povelji spominje knez Ostoja "ot Rame", koji se nalazio u banovnoj pratnji.
Središte župe Rame u 14. i 15. stoljeću bio je Prozor. Ban Tvrtko I. napisao je u kolovozu 1366. jednu povelju pod "našim gradom Prozorom", a Tvrtko II je 1433. godine primio u Prozoru poslanstvo iz Dubrovnika.
Franjevci u Rami
Padom Bosne pod Turke 1463. godine i Rama se našla u posve novim političkim i vjerskim okolnostima. Još prije dolaska Turaka u Rami je postojao franjevački samostan i crkva sv. Petra i Pavla. Naime, na kaležu koji su Ramljaci donijeli u Sinj 1687. stoji upisana 1402. godina, i ovaj podatak navodi na zaključak da je već tada u Rami postojao franjevački samostan. Brojni franjevački izvori nedvojbeno potvr|uju postojanje samostana u Rami koncem 15. stoljeća. Po svemu sudeći, samostan je od početka bio upravo na Šćitu, što dokazuju grobovi koji su u novije vrijeme prona|eni oko sadašnje crkve i samostana. Ovo otkriće svjedoči i to kako su se katolici nekada pokapali oko crkve.
Kroz čitavo vrijeme turske vladavine franjevci su bili jedini dušobrižnici, ali i zaštitnici katoličkog puka. Samostanske kronike bilježe brojna stradanja katolika i franjevaca. Samostan i crkva u Rami zapaljeni su prvi put 1557. godine. Tada su mučeni i ubijeni franjevci koji su bili u samostanu, o čemu svjedoči i kasnije na|eni nadgrobni natpis: Iam justificati in coelis, quamvis corpora eorum jacent in terris. (Iako njihova tjelesa leže u zemlji, oni su kao pravednici na nebu). Sličnu je sudbinu ramski samostan doživio još nekoliko puta: 1667., 1682.
Tragična selidba
Najtragičniji doga|aj za ramske katolike i franjevce zbio se 1687. godine. Tada su ponovo spaljeni crkva i samostan, a franjevci su s narodom pobjegli u Sinj. Ova je selidba bila posljedica turskog zuluma, ali i mletačke politike, jer je Venecija nastojala naseliti i osigurati granično područje u dalmatinskoj zagori. Franjevci su tada ponijeli u Sinj i Gospinu sliku, koja se u Rami osobito štovala. Danas je ta slika poznata kao Gospa Sinjska. Koliko je u to vrijeme bilo katolika u Rami i koliko ih je otišlo u cetinsku krajinu, teško je i približno odrediti. Oni koji su ostali trpjeli su nove nevolje, krili su se po šumama, "ali su sačuvali vjeru".
I u ovako teškim okolnostima ramski su se franjevci brinuli za odgoj vlastitog podmlatka. Izgleda da je 1626. godine u samostanu postojala škola, a 1674. "više učilište i franjevački novicijat".
Ustrajavanje u ostanku
Nakon preseljenja u Sinj, preostale ramske vjernike, koji su se okupljali oko zgarišta crkve i samostana, pastoriziraju franjevci iz fojničkog samostana. Oni u početku nisu imali stalnog mjesta boravka u Rami, već su povremeno obilazili vjernike. Prema predaji koju je zabilježio fra Jeronim Vladić, fratri su se ipak uskoro nastanili u Rami, i to najprije u Proslapu, a neko vrijeme i u Jaklićima. Od 1773. vode se župne matice "redovito i temeljito". I one su izgorjele 1942. godine kad su četnici spalili kuću u koju su bile sklonjene.
Unatoč teškim prilikama u više navrata tijekom 18. i prve polovice 19. stoljeća Ramu posjećuju biskupi - apostolski vikari. Zabilježen je pohod fra Marijana Bogdanovića 1768. i fra Grge Ilijića 1797. godine. Prilikom pohoda biskupi su slavili misu s narodom i redovito dijelili sakramenat sv. krizme. Vjernici su se najčešće okupljali na Šćitu, na ruševinama crkve i samostana, ali su mise slavljene i po drugim ramskim selima. Prema bilješci Jeronima Vladića, "godine 1779., 26. rujna udijeljen je ramskoj crkvi, u mjestu Šćit(ovo) vječiti potpuni oprost onima koji posjete ovu crkvu te se ispovijede i pričeste". Od ramskih župnika iz ovoga vremena u sjećanju su osobito ostali fra Ludovik Filipović, fra Jako Križanac, fra Marko Grabovac, fra Franjo Dobretić, fra Mijo Čuić mla|i, fra Bono Perišić.
Nove župe
Unatoč teškim prilikama koje su bile posljedica samovolje turskih činovnika, ramski su franjevci početkom 19. stoljeća razmišljali o osnivanju novih župa. Broj se vjernika povećavao i 1834. godine odlučeno je da se osnuje župa u Donjoj Rami.
a) Gračac
Dvije godine nakon ove odluke kupljeno je zemljište i sagra|ena kuća u Triješćanima (Trišćani), koji su najprije imali status kapelanije, a 1860. godine proglašeni su župom. Fra Bono Milišić 1888. kupuje zemljište na Gračacu, jer je ovo selo bilo pogodnije za središte župe. Gradnja kuće i crkve započela je 1892. godine za župnikovanja fra Andrije Tomića. Crkva je dovršena i posvećena 21. travnja 1901. godine. Gradnjom brane na Neretvi, Jablaničko jezero potopilo je crkvu i kuću. Nova je kuća dovršena 1957., a crkva 1959. godine. Sadašnja župna kuća na Gračacu izgra|ena je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Crkva je u novije vrijeme obogaćena vrijednim umjetninama. Patron župe je sv. Anto Padovanski.
b) Doljani
Novoj župi Gračacu pripala su i sela Doljani i Sovići. Kako su bila prilično udaljena od središta župe, razmišljalo se o osnivanju još jedne župe. Otprije su ramski franjevci, prema predaji, povremeno slavili misu kod Ilijine stijene na ulazu u Doljane. Nova je župa osnovana 1882. godine. Uskoro je izgra|ena župna kuća, koja je jedno vrijeme služila i kao crkva. Godine 1893. završena je župna crkva i ona je postojala sve do 1973. godine, kada je izgra|ena nova. Toranj je završen 2002. godine. Stara župna kuća postojala je sve do 1989. Ovoj župi pripada i lokalitet Kedžara (turski: djevojka) na Vranu, gdje se nalazi grob Dive Grabovčeve. Patron župe je sv. Ilija prorok.
c) Uzdol
Župa Uzdol osnovana je 1856. godine. Tri godine kasnije izgra|ena je crkva, jedina u to vrijeme u ramskom kraju. Sadašnja je izgra|ena 1985. godine. Franjevci su predali ovu župu svjetovnim svećenicima 1907. godine. U župi, u selu Donja Vast, nalazi se grob fra Stjepana Barišića, koji je stradao u drugom svjetskom ratu. Patron župe je sv. Ivan Krstitelj.
d) Prozor
U ljeto 1906. od šćitske je župe odijeljen Prozor s okolnim selima. Nova je župa povjerena svjetovnim svećenicima. Sadašnja je crkva dovršena 1964. godine, a župna kuća osamdesetih godina prošlog stoljeća. Župa je posvećena Presvetom Srcu Isusovu.
e) Rumboci
Umjetno jezero bilo je i najvažniji uzrok osnivanju još jedne župe. O ovomu se 1968. godine razgovaralo s vrhbosanskim nadbiskupom. Ugovorom izme|u Ordinarijata i Provincijalata od 15. ožujka 1971. godine župa je povjerena franjevcima, a novi je župnik preuzeo župu 6. svibnja iste godine. Gradnja nove župne kuće i crkve u Rumbocima započela je u listopadu 1972. godine. Temelji crkve blagoslovljeni su u srpnju sljedeće godine. Od umjetnina u crkvi osobito se ističe veliki vitraj na južnoj plohi, rad Dražena Trogrlića. Patron župe je sv. Franjo Asiški.
Gradnja samostana i crkve na Šćitu
U drugoj polovici 19. stoljeća nastupaju ipak povoljnije prilike za ramske katolike i franjevce. Fra Franjo Franjković uspio je 1855. godine od bega Dugalića otkupiti bivše fratarsko zemljište na Šćitu. Gradnju novog samostana na starim temeljima započeo je fra Pavao Vujičić. Ubrzo je izgra|ena prostrana kuća s dvanaest soba, kuhinjom i župnim uredom. Iznad ulaznih vrata sve donedavno stajao je natpis: Na poštenje Božie i korist redovnikah s pomoćju puka načinih O. P. fr. Pavo Vuičić župnik. Godine Gospodinove 1857. Ovaj je samostan služio svojoj svrsi do izgradnje novog samostana tridesetih godina dvadesetog stoljeća, koji je danas preoblikovan u Kuću mira. Stari samostan Ramljaci su zvali "stara kapela".
U ovo je vrijeme misa slavljena u kolibi od pruća i razmišljalo se, stoga, o gradnji crkve. Broj se župljana povećavao i 1870. godine župa je imala oko 2700 duša. Tri godine trajalo je traženje dozvole za gradnju. Na sv. Antu 1873. godine položen je temeljni kamen, zaslugom ponajviše fra Ante Vladića. Gradnja je bila usporena, jer su uslijedili presudni politički doga|aji: Berlinski kongres dodijelio je Bosnu Austriji i njezina je vojska 4. listopada 1878. iz Duvna stigla u Ramu.
U sljedeće dvije godine glavni su radovi bili okončani. Nabavljena su i četiri zvona, a 1903. godine završen je glavni oltar u crkvi. Te godine, na Veliku Gospu, nadbiskup Stadler svečano je posvetio novu crkvu. Kao uspomena na gradnju i danas u šćitskoj crkvi stoji ploča na kojoj piše: Na slavu Božju i poštenje Bl. Dj. Marije s pomoću Njeg. Veličanstva cara Franje Josipa I. i nastojanjem M. P. O. Ant. Vladića s pukom sagradio O. Josip ]urić 1880.
Ramski su fratri 1913. godine odlučili graditi novi samostan po nacrtu poduzetnika Franje Holza. Nastupaju, me|utim, opet teška vremena: 1914. godine izbija I. svjetski rat, javljaju se bolesti kao što su španjolska groznica i plućna kuga. Unatoč ovomu, samostan je 1920. godine bio pod krovom. Sljedećih desetak godina radovi su tekli sporo pa je samostan blagoslovljen i useljen 1930. godine.
Stradanja u II. svjetskom ratu
Nova teška stradanja ramskih katolika i franjevaca uslijedit će u vrijeme ratnih, ali i poratnih godina. Već tijekom 1941. kroz Ramu prolaze različite vojske. Partizani su napali Prozor i Šćit 13. srpnja 1942. godine. Zapalili su tada crkvu na Šćitu, uz koju su izgorjele sakristija i knjižnica s vrijednim crkvenim ruhom i bogatim knjižnim blagom. Nešto kasnije izgorjele su i župne matice, koje su bile sklonjene u jednoj kući na Šćitu. Tom prigodom partizani su ubili gvardijana fra Julijana Jurkovića. Nikada se nije saznalo za njegov grob.
U samostanu je nakon ovoga doga|aja ostao kapelan fra Viktor Slišković. I njega su partizani ubrzo uhitili, ispitivali i prisiljavali da dadne lažne izjave. Ubijen je u Prozoru 16. ili 29. rujna 1942. godine. Ista je sudbina zadesila i župnika u Prozoru Petra Perića.
Najteža tragedija zadesit će, me|utim, Ramu u jesen 1942. godine. Početkom listopada crnogorski su četnici preko Sovića došli u Ramu. Nekoliko je ramskih sela zapaljeno, a gotovo sve odrasle muškarce koji nisu uspjeli pobjeći, četnici su likvidirali. Prema popisima, oko tisuću Ramljaka stradalo je tijekom II. svjetskog rata.
Ramski su franjevci, iako su bili lažno optuživani, zatvarani i ranjavani, ostali sa svojim narodom. Služili su ne samo šćitsku nego i prozorsku i uzdolsku župu. Samostan je bombardiran, ali nije pretrpio znatnijih oštećenja.
U jesen 1943. godine fratri su odlučili graditi crkvu. Sljedeće je godine napravljena drvena baraka koju su fratri zvali bazilikom. Srušena je tek 1956. godine.
Poratno vrijeme
Dvadesetog lipnja 1956. godine počeli su radovi na obnovi izgorjele crkve na Šćitu. Iste godine, 4. studenog, slavljena je misa u obnovljenoj crkvi. Tri godine kasnije crkva je bila uglavnom dovršena. U ovo vrijeme u samostan su ponovo došle sestre Hercegovačke franjevačke provincije. Budući da su neki poslovi na crkvi bili nekvalitetno ura|eni, 1965. godine pristupilo se uklanjanju nedostataka. Povišena je srednja la|a i izmijenjen krov, sanirani su temelji, izgra|en je novi kor i popravljen toranj. Od 1966. do 1970. godine crkva je obogaćena vrijednim umjetninama, od kojih je najvažnija freska Marija zaštitnica ramskog puka, rad akademskog slikara Josipa Bifela.
Ranih šezdesetih godina veliki broj Ramljaka otišao je na rad u zapadnoeuropske zemlje. To je popravilo materijalnu situaciju ramskih obitelji. Izgra|ene su nove obiteljske kuće, a domaćini su svojim novčanim prilozima sudjelovali u obnovi i gradnji crkava.
Godine 1968. Ramu je zadesila nova nevolja. Tada je dovršena izgradnja brane i akumulacijskog jezera, koje je potopilo nekoliko sela i plodnu zemlju, a Ramljake prisililo na iseljavanje. Najviše ih je odselilo u Zagreb i okolicu, u Popovaču, Pleternicu, Rovišće, a nekoliko obitelji naselilo se na sarajevskom Stupu. Šćitska je župa brojčano gotovo prepolovljena. Svake godine u prvu nedjelju iza Male Gospe organizira se u Zagrebu susret iseljenih Ramljaka.
Najnovije doba
Uz redovite pastoralne poslove ramski su franjevci u novije vrijeme dosta učinili na graditeljskom i kulturnom planu. Na Šćitu je izgra|eno novo krilo samostana, a u starom djelu otvorena je Kuća mira. U proširenom i preure|enom samostanskom dvorištu postavljeno je nekoliko izvrsnih umjetničkih ostvarenja: Ramski križ, Posljednja večera i Ramska majka. Na tristotu obljetnicu selidbe u Sinj, u rujnu 1987., na Šćitu je održan povijesno-teološki simpozij, a na Malu Gospu svečanu je misu s mnoštvom vjernika slavio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Tom prigodom Sinjani su donijeli Gospinu sliku i nakon dva dana vratili je u Sinj. Početkom lipnja 1991. godine na Šćitu je svečano proslavljena sedamstota obljetnica dolaska franjevaca u Bosnu. Patron crkve i župe je Velika Gospa, a svake se godine, uz velik broj hodočasnika, osobito svečano slavi Mala Gospa.
|
|
|
