Novosti
15/3/10.
Oportunizam ironije
Strah je ovladao mnogim intelektualcima, koji bi prvi trebali biti ljudi slobodna duha. Mnogi su postali oportunisti. Patriotska ideologija i nacionalna strategija ugroženoga čistunstva preko noći su izrodile čitave serije kvaziintelektualaca koji si uz ime prišivaju (kupuju) titule profesora i doktora kako bi i sebe i druge uvjerili u ono u što zapravo sami sumnjaju - u moć znanja i slobodu ljudskoga uma. Oni, naime, redovito pokleknu pred moću zla, vlasti i novca.
Piše: Ivan Šarčević
Kad se rasula marksistička slika "totalnog čovjeka" - čovjeka proizvođača i produkta svoga rada, iz tmina povijesnih okolnosti i jazbina ljudskoga zla nahrupila je opet "revolucija s desna" (H. Freyer) u kojoj je jedini povijesni realitet narod, čovjek jedino "čovjek za naciju", a osnovna religija patriotizam čiste krvi, čistoga jezika i očišćenoga teritorija (države). Pokazalo se opet da ništa kao strah ne upravlja ljudima te da je "potreba za sigurnošću i zaštitom dublje ukorijenjena u ljudsku egzistenciju nego što mnogi racionalisti hoće priznati" (J. Moltmann). Nacionalizam, najjednostavniji i najzamamniji izlaz iz straha, našao je, po definiciji, veliku podršku među religioznim ljudima i unov(a)čio mnoge strašljive intelektualce. Iznova se pokazalo da Dostojevski ima pravo tvrdeći da je čovjekova najveća muka što učiniti sa slobodom. Sloboda se ne može živjeti, ona se odmah poklanja i žrtvuje.
Strah je ovladao mnogim intelektualcima, koji bi prvi trebali biti ljudi slobodna duha. Mnogi su postali oportunisti. Patriotska ideologija i nacionalna strategija ugroženoga čistunstva preko noći su izrodile čitave serije kvaziintelektualaca koji si uz ime prišivaju (kupuju) titule profesora i doktora kako bi i sebe i druge uvjerili u ono u što zapravo sami sumnjaju - u moć znanja i slobodu ljudskoga uma. Oni, naime, redovito pokleknu pred moću zla, vlasti i novca.
Drugi, manji, ali ništa manje utjecajni dio intelektualaca, kako bi se spasio od totalitarnih zahtjeva kolektiviteta kojima "po rođenju" ili "po odluci" ne pripadaju, kako bi održali "lijepu dušu", "čiste ruke", izdvojenu poziciju, pribjegavaju (liberalnoj ili građanskoj) ironiji kojom relativiziraju sve oko sebe. To su "ljudi bez svojstava", o kojima piše Robert Musil, koji su svugdje prisutni, žele doznati sve, koji imaju javnih ulogâ i funkcija, ali nigdje u bitnom ne zauzimaju osobni stav ni odgovornost. Njihov je karakter disperzivan, kameleonsko-sofistički prilagodljiv, ovisno u kojem su ambijentu ili u kojoj "jezičnoj familiji". Govore i postupaju tako da se uvijek mogu skloniti u nenastanjivi, prazni prostor ironije.
Dok sve ironiziraju, oni se i samoironiziraju. Dovode do apsurda moralne i druge ljudske dileme. Prenaglašavaju nemoć ili nedostatnost uvjeta za djelovanje pred surovošću zbilje. Strah od slobode transformiraju u strategiju navodno mudroga opreza, kulturu dijaloga izokreću u nedodirljivu distancu i pasivnu toleranciju bez zdravog konflikta. Starmalim licem satiričnoga osmijeha nikoga i ništa ne prihvaćaju ozbiljno. Kritiziraju protivnike koji kao nisu dorasli pravoj intelektualnosti ili se pozivaju na opću situaciju i javno mnijenje koje istodobno još više fragmentiraju i deligitimiraju. Razvodnjavaju kriterije i obesmišljavaju nezaobilazna pitanja: što se "mora", što se "treba" i što se "može" učiniti da se bude slobodan. Poslije njihovih ironija, na granici cinizma i nihilizam, nastupa mučnina i pitanje zašto biti čovjek, intelektualac, zašto uopće misliti, zašto raspravljati. Upravo na ovaj način takvi "humanisti" prepuštaju stvari onima koji ni trena ne dvoje što treba reći i kako treba raditi. Postaju sluge beskrupuloznih glupaka i silnika kojima je uspjeh bog, nacionalno sredstvo vladanja, sukob način egzistiranja a dominacija nad drugima ključ društvenog života.
Ti nas intelektualci "uče da svaku i malo oporiju tvrdnju odjenemo ljupkošću govora, da se ljubaznošću konvencija maskiraju stvarne drame"; uče nas da ne gledamo sve tako "crno", "da nemamo neprijatelja, kao da je moguće biti imalo vjeran a da ne stvorimo mnogo neprijatelja" (E. Mounier). Uče nas kako je, eto, moguće sve pomiriti: i vine i nevine, i zlo i dobro... Šire po javnosti opijajući jezik prepun velikih riječi kao što su ljubav, dijalog, tolerancija. kojima uvijek izmiču stvarnost i konkretni čovjek.
Što je ironijska distanca veća, to smo ravnodušniji za bližnje i njihove probleme.
Za naše nacionalističke krajolike, oblikovane dobrim dijelom i "svetom" parolom jedinstva naroda (i vjernika), kritika vlastitoga zla, koju bi trebali činiti najprije intelektualci, ljudi slobodna duha, postala je opasna, tobožnja sablazan za male ljude jer navodno otvora nove podjele. Ironijom se međutim i dalje podržava "jedinstvena" zla vlast, mali ljudi ostavljaju u mrtvilu i nezrelosti, stvara se moralni defetizam, izjednačuju sve kritike i kritičari, zavodi besmisao u kritičnost javnosti.
Ironični intelektualci disperzivnoga karaktera uništavaju nadu u čovjekovo dostojanstvo i moć da promjeni svoju situaciju. U obranu prava navodno ugrožene slobode loših ljudi i vlastodržaca žrtvuju slobodnu riječ. Nije li posrijedi veleizdaja i duha i čovjeka? U ime oportunizma? U ime ironije kao lijeka za strah od slobode?
Oslobođenje, 15. 3. 2010.
15/3/10.
Poziv na promociju
Kulturno-športski centar Prozor-Rama i
Kulturno-umjetničko društvo "Hrvatska sloga"
imaju čast i zadovoljstvo pozvati Vas,
na predstavljanje monografije
STEĆCI
autora prof. dr. Dubravka Lovrenovića
Petak, 26. ožujka 2010. godine
Kino dvorana (ul. Kralja Tomislava bb)
s početkom u 18 sati
Sudjeluju:
prof. dr. Enver Kazaz
književnik Željko Ivanković
i autor prof. dr. Dubravko Lovrenović
O knjizi: U recenziji ove knjige-monografije prof. dr. Miroslav Palameta navodi da je autorova središnja zamisao bila u postavljanju i argumentiranju teze o vjerskoj pripadnosti pokojnika pod stećcima pa prema tome i samih stećaka, s osnovnom postavkom da su pod stećcima sahranjivani kršćani različitih kršćanskih zajednica, od katoličke, preko one humskih i bosanskih krstjana do pravoslavaca.
"Lovrenović iznosi podatke i o pripadnicima muslimana, nove religije u tadašnjem humsko-bosanskom prostoru, koji su mogli biti sahranjivani ispod jednog tipa ukrašenih stupova koji sliče na muslimanske nišane na samom izdisaju kulture stećaka. Kao vrstan povjesničar Lovrenović za svoje argumente na prvom mjestu koristi epitafe sa stećaka, pisane bosančicom, koji ponekad u svojim strukturalnim elementima čuvaju egzaktne pokazatelje takvog tipa" zapisuje Palameta.
Kako ističe u svojoj recenziji profesorica s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu Ivana Prijatelj-Pavičić, u ovoj monografiji umjesto ideološki/politički motiviranih interpretacija (koje zanima jesu li stećci grobovi pripadnika Crkve bosanske, pravoslavni ili katolički, srpski ili hrvatski), Lovrenović se zalaže za transetničku i interkonfesionalnu interpretaciju stećaka.
"Umjesto "magle nacionalne romantike" Lovrenović nudi statistiku, umjesto paušalnih ocjena i pjesničkih opisa motivike, kompleksnu matematičko-statističku obradu podataka. Tek u takvom ključu interkulturalna i interkonfesionalna dimenzija stećaka postaje znatno jasnija.
Analizirajući izvorišta pojave, tipologiju i razvoj oblika, likovne odlike i simboliku, lokalitete i teritorijalnu rasprostranjenost, Lovrenović rekonstruira stećke kao elemente "materijalne kulture", odnosno kao označitelje psihičkih i mentalnih formi u konkretnom povijesnom kontekstu.
Iscrpnom višedimenzionalnom analizom stećaka otkriva se specifična srednjevjekovna bosansko-humska kultura umiranja i smrti, odnos prema smrti i vječnosti, rituali, navike i običaji stanovnika.
Detaljni opisi nekropola stećaka, analize lokaliteta, nadgrobnih spomenika, epitafa i arheoloških nalaza koje skrupulozno ispisuje Lovrenović na stranicama svoje knjige, fascinantna je povijest srednjovjekovne kulture smrti u Bosni i Humu" zapisala je Ivana Prijatelj- Pavičić. /fena/
Knjiga Dubravka Lovrenovića posvećena je važnoj osobi u proučavanju stećaka Šefiku Bešlagiću.
14/3/10.
Građanska inicijativa za peticiju za održavanje ekološke i turističke kote ramskog jezera prerasta u ekološku udrugu
Odbor Građanske inicijative za peticiju za održavanje ekološke i turističke kote Ramskog jezera je na sastanku održanom u subotu 13. 3. 2010. u Kući mira Franjevačkog samostana Rama Šćit donio odluku o osnivanju ekološke udruge.
Osnovni cilj buduće udruge je nastaviti ono što je Inicijativa započela, a to je raditi na zaštiti održivosti ekološko turističke kote Ramskog jezera, rekao je fra Mato Topić, predsjednik Građanske inicijative. Ovime, dodao je fra Mato, Građanska inicijativa prestaje postojati u ovom obliku.
Govoreći o razlozima prestanka postojanja Inicijative i nastavka djelovanja kroz eko udrugu fra Mato je rekao da se pokazalo da je peticija i te kako imala smisla i dala je rezultate. Peticijom je javno postavljeno pitanje održivosti ekološke i turističke kote Ramskog jezera, čime su građani, kao lokalna zajednica, skrenuli pozornost na sebe, ne želeći biti samo objekt kojeg se ništa ne pita, nego su kroz peticiju željeli ukazati na vrijednost ovog kraja i na mogućnost da će ljudi ovdje moći živjeti i od ljepote, odnosno lijepog okoliša.
Osnivačka skupština buduće eko udruge održat će se do konca ožujka.
Podsjetimo, Odbor građanske inicijative za peticiju za održavanje ekološke i turističke kote Ramskog jezera osnovan je u kolovozu 2008.godine. Peticiju je do sada potpisalo preko četiri tisuće građana.
U tekstu peticije stoji:
Mi, dolje potpisani građani, zahtijevamo od nadležnih da kroz ljetne mjesece održavaju turističku i ekološku kotu Ramskoga jezera. Svjesni smo cjelokupne složenosti odnosa u našoj državi i društvu, svjesni smo i potrebe reguliranja prirodnih energetskih resursa kao i već postojećih ugovora s obzirom na proizvodnju i prodaju električne energije. Smatramo, ipak, da postoje načini i mehanizmi da se tražena kota jezera održi a da pri tome ne bude ni materijalne ni financijske štete kako za elektroprivredu tako ni za one koji participiraju na dohotku elektroprivrede.
Vjerujemo da su svi relevantni faktori dobro upoznati koliko bi održavanje turističke kote pomoglo ne samo razvoju turizma u našem kraju nego i drugih djelatnosti povezanih s turističkom ponudom, osobito u poljoprivredi i drugim posebnim tercijarnim djelatnostima. Ramsko jezero ne može ostati samo za pogled u pojedinim mjesecima, niti izvor financiranja i blagostanja samo za električnu energiju. Ono mora postati prikladno mjesto turizma i mogućnost da svi stanovnici oko jezera mogu korisnije organizirati svoj život i rad. Time će se zasigurno smanjiti stalno i veliko iseljavanje iz ramskoga kraja.
13/3/10.
Društvo političara i novinara
Pa gdje su ljudi nekih drugih zanimanja? Imaju li oni išta pozitivno u sebi? Zar se postaje pozitivna osoba isključivo odabirom zanimanja, u ovom slučaju politike? Koje li odlike treba imati jedna osoba da bi ušla na popis najpozitivnijih osoba?
Piše: Ivica Barišić
Obično se kaže kako u sređenim i bogatijim društvima političke teme ni slučajno nisu na prvom mjestu u većini medija a niti u komunikaciji među ljudima. Kako stvari stoje u hrvatskom društvu?
Gdje smo mi u usporedbi sa sređenim i bogatijim društvima? Pokušajmo najprije uočiti neke porazne činjenice. U Hrvatskoj je još uvijek politika tema nad temama. U većini TV emisija političari su nažalost nezaobilazni gosti ili su već postali domaćini. Na programima javne televizije ali i na komercijalnim, u svim mogućim i nemogućim prilikama i prilozima glavne uloge imaju političari, od onih iz vrha vlasti do onih iz općinskih ili mjesnih ureda. Ako su u pitanju rijetke zabavne ili dječje emisije, počasni gosti su političari koji usput nešto i komentiraju. Gdje su sportska natjecanja, opet su tu negdje političari koji iznose svoje mišljenje. Oni komentiraju sve moguće teme iz života čovjeka iznoseći svoje mišljenje kojega bi se mi, kako oni kažu, "mali ljudi" trebali pridržavati. Preporučuju nam recepte za spremanje jela, ocjenjuju kvalitetu hrane u prigodnim emisijama, preporučuju vino ponavljajući napamet naučene fraze iz enologije, javljaju nam se sa skijanja, utakmica, putovanja, humanitarnih akcija. Upozoravaju nas na dolazeće bolesti i epidemije, daju nam preporuke, objašnjavaju nam kako se u datoj situaciji ponašati. Usput možemo čuti o inflaciji, umjetnoj oplodnji, kriminalu, poštenju, MMF-u, svjetskoj banci, vanjskom dugu, školskom sustavu, odgoju djece, bliskoistočnim sukobima, ljudskim pravima i pravima djece, maturi, tsunamiju, recesiji.
Gdje god krenu i gdje se god nađu ti vječni "genijalci" prati ih hrpa ljudi, što ih inače zovu novinarima, koji to prenose u razne medije do "izgubljenog puka", koji, kako oni misle traži od njih savjet, uputu, smjernicu, spas, utjehu.
Oni jednostavno sve znaju - a tko će ako ne će oni?
Na TV programima imaju rezervirane emisije i termine kad nastupaju. Ako su moderatori u nekoj emisiji onda zovu u goste opet svoje kolege političare ili novinare. Ako slučajno u emisijama različitog tipa nema političara onda novinari u goste pozivaju novinare. I tako je krug zatvoren.
Tako imamo jedno društvo političara i novinara koje u potpunosti dominira u svim sferama javnog života i koje nam određuje i trasira budućnost međusobno se proglašavajući kompetentnim za sva područja života. Kada političari i novinari nisu direktni akteri na medijskoj sceni u TV emisijama i novinama, ostatak prostora naravno "popunjava" crna kronika. Ali opet niti crna kronika ne može bez njih. I u tim rubrikama često preuzimaju važne uloge. Većina djece još u osnovnoj školi će lakše nabrojati imena političara nego imena nekoliko hrvatskih vrhunskih sportaša a kamoli ne daj Bože književnika, umjetnika , znanstvenika. Djeca poznaju političare bolje nego junake crtanih filmova.
Niti djecu se ne može zaštititi od tog medijskog terora i zaglupljivanja gdje im se nude razni idoli u vidu vječnih političara opće prakse, priučenih novinara i raznih psiho nestabilnih osoba i moralnih nakaza što ih zovu "celebrity".
I djeca već znaju sve o recesiji, reformama, visini vanjskog duga, stečajevima, otkazima. Sve to stvara osjećaj beznađa, besperspektivnosti, malodušja i straha od budućnosti.
Ali opet kao spasitelji i oni koji nude rješenje problema koje su sami stvorili pojavljuju se ponovno, pogađate, političari.
Paradoks je da politiku prati percepcija nečasnog zanimanja gdje se često ponavlja da su svi političari lopovi a s druge strane opet imaju odlučujući utjecaj na svim razinama društva.
Prema "istraživanju" agencije CRO-Demoskop Promocija plus napravljena je i objavljena u dnevnim novinama rang lista "najpozitivnijih osoba u Hrvatskoj". Zamislite, deset prvih mjesta zauzimaju političari. Izgleda da su samo političari "OSOBE" ili još više "POZITIVNE OSOBE."
Pa gdje su ljudi nekih drugih zanimanja? Imaju li oni išta pozitivno u sebi? Zar se postaje pozitivna osoba isključivo odabirom zanimanja, u ovom slučaju politike? Koje li odlike treba imati jedna osoba da bi ušla na popis najpozitivnijih osoba? To izgleda znaju samo novinari koji žive od takvih "pozitivnih osoba".
Ako već imamo toliko "najpozitivnijih" osoba samo iz jedne branše, za očekivati je da smo u toj branši barem europski prvaci ako ne i svjetski. Ali gle čuda, natječemo se još uvijek u regionalnoj ligi.
Gdje su njihovi rezultati, koja su to velika pozitivna djela od kojih koristi imaju građani Hrvatske? Kako na takvim rang listama pozitivnih osoba nema vrhunskih sportaša, informatičara, fizičara, matematičara, inovatora koji su svoj uspjeh dokazali u svjetskim okvirima?
O njihovim uspjesima se previše ne piše i ne govori. Čini se da su novac, moć i utjecaj nažalost jedini vrijednosni kriteriji u današnjem hrvatskom društvu, a sve to u svojim rukama imaju upravo političari.
Što očekivati od budućih generacija ako su im to jedini kriteriji za "uspjeh" u životu i ako su im ljudi takvih zanimanja jedini uzori?
Ako su nam političari redom najpozitivnije osobe i ako je to zaista istina, krajnje je vrijeme da se svaki od nas zamisli nad samim sobom i društvom u kojemu živimo.
Možda je pojam "pozitivno" potpuno krivo shvaćen? Ili se netko grubo ruga zdravom razumu?
Umjesto društva znanja o kojem nam pričaju, opet političari, izgleda da smo ipak postali društvo političara i njihovih satelita novinara!
12/3/10.
Uspješna akcija darivanja krvi
U Prozoru je, u organizaciji Crvenog križa i transfuziologije SKB Mostar održana akcija dobrovoljnog darivanja krvi za odrasle osobe. Akciji se odazvalo 27 građana a njih 22 bilo je sposobno darovati dragocjenu tekućinu. Jako sam zadovoljan odazivom građana budući je na području općine snijeg prouzročio dosta teškoća u prometu pa se dio građana zbog toga nije odazvao - kazao je predsjednik CK Prozor-Rama Ante Filipović i najavio novu akciju darivanja krvi početkom svibnja. /Ana BURIĆ/
12/3/10.
Fratri u zgodama i nezgodama
U izdanju Svjetla riječi i Franjevačkog samostana Rama-Šćit iz tiska je izišlo drugo, prošireno izdanje knjige Fratri u zgodama i nezgodama, s podnaslovom Anegdote, legende, izreke, kazivanja. Fra Tomislav Brković već duži niz godina prikuplja zgode iz života franjevaca Bosne Srebrene, u pismenom i usmenom obliku, te čitateljima u ovoj tematski i sadržajno izvornoj knjizi prenosi mali, ali specifični dio života bosanskih franjevaca kroz protekla burna stoljeća njihove opstojnosti u Bosni i Hercegovini.
Nakon prvog izdanja knjige Fratri u zgodama i nezgodama (2008), javiše mi se brojni prijatelji. Javio se i onaj kojeg spomenuh u Predgovoru prvom izdanju, zahvalio za darovanu knjigu i između ostalog je napisao: Čitao sam bez napora tvoju knjigu i na trenutke se toliko smijao. Da me je netko slušao, svašta bi pomislio. Čitajući fratarske zgode i nezgode, padale su mi na um nove koje nisam susreo u tvojoj knjizi, pa sam ih pobilježio i šaljem ti ih. Ti opet pomno pogledaj i sam odvagaj koje ćeš uvrstiti. I trebaš, bolan, staviti još koju zgodu o sebi.
Pozitivne reakcije i zanimanje za ovu knjigu bili su mi poticaj da i dalje bilježim i skupljam nove zgode iz fratarskog života. I tako, evo drugog, proširenog izdanja. Nadam se da će, na tragu prvoga, i ovo izdanje unijeti u našu svakidašnjicu malo više vedrine, radosti i humora, i da će ovu knjigu opet prihvatiti široka i raznolika čitateljska publika.
Budući da smo još uvijek u ozračju obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog reda (1209-2009), u ovo sam izdanje, kao zasebno početno poglavlje Iz života sv. Franje, uvrstio nekoliko zgoda koje se pripisuju sv. Franji Asiškom. Naš svetac iz Asiza bio je vedar i veseo čovjek, radovao se svemu stvorenom, a napose ljudima. Znao se šaliti sa svojom braćom, ali i zbijati šale na svoj račun. Taj duh neopterećene spontanosti u svim životnim (ne)prilikama usvojila su i njegova braća i sačuvala kroz tolika stoljeća, čemu je svjedok i ova knjiga.
Razdioba knjige u nastavku ostala je ista kao i u prvom izdanju, dakle dijeli se na četiri dijela: U legendama, U kronikama, U razgovoru i U sjećanju. Knjiga je proširena novim anegdotama iz života bosanskih franjevaca. Radi lakšeg snalaženja u Dodatku su brojevima naznačene zgode kojih nema u prvom izdanju. Također je u ovom izdanju izostavljeno nekoliko zgoda iz prvog izdanja. Na kraju je iznimno vrijedan Pogovor koji je za već prvo izdanje napisao Jozo Džambo.
Osvježenje i novinu knjizi, uz doajena karikature Otta Reisingera, daju karikature Mirze Ibrahimpašića, sarajevskog akademskog slikara, koji se s iskrenim zanimanjem uživio u životne zgode franjevaca i obogatio ovu knjigu.
Zahvaljujem svima koji su novim vedrim i duhovitim franjevačkim zgodama nadopunili ove stranice, te pomogli objavljivanje i drugog izdanja. Hvala i mrtvim i živim fratrima koji se ne ljute zbog šala na svoj račun. Pozivam čitatelje na daljnju suradnju kako bismo zajedno nastavili sa skupljanjem bisera (fratarske) duhovite duhovnosti i mudroga humora s kojim se muka lakše podnosi, relativiziraju se zemaljski apsoluti i život zadobiva posebnu draž.
Fra Tomislav Brković
Nekoliko zgoda iz drugog izdanja:
Post i nemrs
Tumačeći Plehančanima katoličke propise o postu i nemrsu, fra Vjekoslav Zirdum, zvani Amidža, napomenuo je kako se u iznimnim slučajevima, npr. kad je čovjek na putu, može i petkom jesti meso.
To je na svoj način shvatio poznati plehanski šaljivac Petar Sušić iz Bukovca, koji je pedesetih godina u teškim vremenima zbog svojih vedrih dosjetki često ležao u derventskom zatvoru. Petar je sljedećeg petka iznio svoj astal (stol) na seoski put, koji je prolazio pored njegove kućice, sjeo i jeo slaninu. Susjedi su se tome čudili, a on im je objašnjavao:
- Niste dobro slušali što je parok govorio: Kad je čovjek na putu, može petkom jesti i meso.
'Vako sam ćeo
Fra Juro Vuletić imao je brižljiv odnos prema ljudima s kojima se susretao. U vrijeme kratkog župnikovanja u Koraću, nakon prve nedjeljne mise došli su ga, po običaju, pozdraviti i predstaviti mu se prakaraturi i vodeći ljudi u župi. Fra Juro je s njima veselo ljudikao i potrudio se da im zapamti imena. Nekoliko dana poslije, dok je šetao dvorištem, jedan je od njih naišao pijan, šarajući cestom desno-lijevo. Fra Juro se želio diskretno skloniti, ali je bilo prekasno, već ga je vidio. Da ga ne uvrijedi, a da mu se ipak javi, rekne mu:
- Kume Ićo, tebe to malo prevarilo?!
- Ne paroče - odgovori prakaratur - nije me prevarilo. Ja sam 'vako ćeo!
Piši pa ću ti javit
Fra Miroljub Pervan imao je običaj da od fratara kod kojih zapazi knjigu koja ga zanima, uzme je, stavi u tašnu i ostavi poruku:
- Ako te zanima sadržaj knjige, piši pa ću ti napisati.
Došao fra Miroljub za patron župe u Zenicu fra Domagoju Šimiću koji je znao ovaj običaj. Dok je fra Miroljub držao svetu misu, fra Domagoj nađe u njegovoj tašni pod osobnim stvarima par svojih knjiga. Uzeo je knjige i umjesto njih stavio ciglu s porukom:
-
Ako te zanima za što služi, piši pa ću ti javiti!
Obrezanje
Fra Marko Štekić je uglavnom hodao u habitu, veoma rijetko u civilu. Tako je jednom u habitu prolazio kroz neko muslimansko selo u tuzlanskom kraju. Prolazio je kraj kuće u kojoj je jedan dječak na svježe bio obrezan, pa je imao na sebi samo dugu košulju kako se ne bi povrijedio. Vidjevši fra Marka također u dugoj košulji - habitu, dječak ga upita:
- Boli li tebe?
- Ne boli - odgovori fra Marko.
- Ma sigurno boli, ali ti nećeš da kažeš - uzvrati dječak.
9/3/10.
Pomoć za partnerske župe
U župama Prozor i Rama-Šćit vjernici su u nedjelju 7. 3. darovali priloge za partnerske župe kojima je potrebna novčana pomoć. Već godinama partnerskoj župi Kulina pomaže župa Prozor. Misno slavlje pod kojim su skupljeni prilozi predvodio je don Marinko Filipović, župnik iz Kuline. On je kazao kako u njegovoj župi živi 13 vjernika i svaka pomoć za funkcioniranje života u crkvi i toj zajednici je dobro došla. Don Marinko Filipović je ranije bio župnik u Rostovu te se prilikom boravka u Prozoru susreo sa brojnim poznanicima iz tog kraja koji od rata do danas borave u Rami. U župi Rama-Šćit vjernici su darovali priloge za partnersku župu Novo Selo kod Dervente./Ana BURIĆ/
5/3/10.
Ivan Lovrenović
BOSANSKI KRIŽ
Kršćanski nadgrobni spomenici iz razdoblja turske vlasti
Namjera ove male publikacije s fotografijama koje su u njoj jednako važne kao i tekst, jer staro pravilo veli: jedna slika govori više nego tisuću riječi, jest da se pobudi zanimanje za staru kršćansku nadgrobnu skulpturu iz osmanskoga doba, koja je jedan od najautohtonijih kulturno-povijesnih znakova i vrijednosti stare Bosne, a danas leži zanemarena i neprimijećena, izložena propadanju, uništenju i zaboravu. Riječ je o uspravnim spomenicima različitih veličina i podvrsta, koje su najčešće izvedene iz osnovnoga oblika što neizravno sugerira čovjekoliku i krstoliku figuru u isti mah. One su se nad kršćanskim grobovima širom Bosne, po svemu sudeći, počele pojavljivati krajem XV i početkom XVI stoljeća, nakon što je učvršćivanjem osmanlijske države i islamske civilizacije u Bosni i Hercegovini nastalo društvo izrazito podijeljeno na tri religije/konfesije - islamsku, pravoslavnu i katoličku (kojima se u drugoj polovici XVI stoljeća pridružuje i sefardsko-židovska).
U knjizi se nalaze križevi iz starih grobalja u Družinovićima i Gmićima i križevi s križnog puta u Podboru. Knjiga se može nabaviti u suvenirnici samostana na Šćitu ili u Svjetlu riječi u Sarajevu.
27/2/10.
Tečaj priprave za brak
Za sve one koji se ove godine, ili možda u prvoj polovici iduće godine, pripremaju za sakrament vjenčanja za cijeli ramski kraj (župe Doljani, Gračac, Prozor, Rama-Šćit, Rumboci i Uzdol) bit će organiziran Tečaj priprave za brak. Tečaj će ove godine biti održan u župi Presvetog Srca Isusova u Prozoru 20. ožujka 2010. s početkom u 9 sati. Predviđeno je kao i do sada da sudionici tečaja rezerviraju cijeli dan subotu za predavanja. I oni koji će se vjenčati izvan Rame trebaju sudjelovati na tečaju kako bi dobili potvrdu potpisanu od svih predavača i koordinatora tečaja s kojom će se moći vjenčati u bilo kojoj drugoj župi. Sudionici se trebaju prijaviti u svojim župnim uredima za tečaj i uplatiti participaciju.
19/2/10.
Priča sa skijališta:
Svrato ti ne svrato moj kume, svit će se naslađivat
Piše: Ivica Barišić
Već oko Božića kad okrenu mećava poče se pričati o skijanju. Te ovaj ode u Austriju te onaj ode, te ovoliko te onoliko ljudi odlazi na skijanje u tu Austriju. Belaj mi ne dade mira i ja reče kumu: "Šta veliš kume da i mi malo odemo u tu Austriju pa da vidimo kako je to."
Žabu je u vodu uvik bilo lako natirat i kum reče: "Pa što ne bi."
Žene baš i nisu bile za to jer su čule da se gori niko ne voza na ligurama, svi su, kako kažu, na onim skijetinama. Ajde reko, onda ću povesti svoji dvoje dice a kumova su još mala pa će on sam. I tako jedno jutro oćemo li - oćemo akobogda.
Baba veli moj sinko misovo reci, di ćeš smirit ondale donle i tamo se klizat, ako ćeš se klizat moreš i ovde. Nalet ji bio šta im je palo napamet, koda nemaju drugog posla. E kamo pusta srića da smo poslušali babu pa ne bi prošli kako smo prošli. Dođosmo mi u Austriju i nađosmo jednu veliku ledinu, nebi je za dan pokosilo ni dvanaest kosaca, a na njoj svita više nego na Šćitu na Veliku Gospojinu. Svi se vozaju na skijama, klizaju i bisne baško mala dica.
Skijalište je bilo uklizano da ti koracit ne možeš a puno ljudi oko nas je padalo. Svako malo neko posenta ili se prostre pa se otkotura. Ja sam govorio kumu da pazi da ne bi bilo belaja jer on nije još dobro uvišćo na skijama pogotovo na pravim.
"Smiš li se posobitat, moj kumašine?". On veli: "bezbeli da smim."
Ne sluša brate ništa nego se pope na dobre i povozite skije i kovtisa za mnom baško june. Valjda oni priko Milankova briga hoće uvik bit prvi, štali?
Ispočetka bi malo đati posento ali se nije puno koturo. Ali kad smo krenuli niz onaj strmi dolac pa niz onu usku lazinu, na jednom bognu mu zape jedna brazda i odjednom se iskrenu i odmiri ko nebesko vrime, ma koliki je dug i širok.
A je se zakoturo i prostro niz onaj dočić Bože sačuvaj. Ja sam opet mislio da firaunu ne će biti ništa ko i prije, digne se, otrese se i ćakni dalje. Kad se uspraljčio i spustio se do kraja staze, sve ječi nalet ga nebilo, baško ko da ga je ufatila sandžija ili ga žđupilo u žličici i ispod lebara.
Džupio se za rame i kaže: "Na moju istinu baško koda sam rame išćetio." Mislio sam da se šali jer je on poznat ko šejtan i voli đumbušit i cirkuzit. Ali kad sam ga vidio kako je problidio ko krpa odmah sam reko: "E jebem ti skijanje i ko ga izmisli", jer sam znao da je nešto išćetio ili slomio. Žlob ili kakva košćurina- nema druge.
Još gore je bilo to što će nam se svit maskarit kad se vratimo kući. Te, di će oni na skijanje, to je za turiste, te svratali obojica, te ovo te ono.
Kad smo skinuli sa sebe one skijaške aljinetine kum se malo zagalači i odmah smo vidili kako mu se kost na ramenu pošav vratu skroz otaprčila kolik eno anomo.
Dobro se moglo vidit jer je on onako košćat i klišćav sam od sebe. Odmah sam rekao: "Jeblo me ono ako ova košćurina nije pukla baško caklo."
Bolilo ga je ko bolilo pa nije mogao ni večerati, samo je uzeo jedan kus pite i ako je malo proždro varenike, malo ja nimalo.
"Kume možeš li se ti dojandisat do Zagreba?" pitam ga.
"A što ne bi mogo" - osiče se.
"Ajmo mi moj kume odmah u Zagreb u bolnicu da se to neda nazlo nedaj Bože". Šta ako u Austriji ostaneš u bolnici pa ne znaš im reć ni šta te boli ni dili ni štali. Nek ti vode zatriba ne znaš tražit na njiovom jeziku." Tako i bi.
Ne budavše lini popadošmo ono malo prnja i skijetine, stavišmo u auto i pravac Zagreb, u bolnicu Lebro. Ko bez duše. A jesam ga i lapušio brate. Šta ćeš drugo kad to ima brate više od sto konja.
Dotiro sam ga u bolnicu na Lebro a već je bio mrkli mrak. Kad ga je pregledalo odmah mu je reklo da se to mora operirati.
Ma reko di ćete čovika tako lako pod nož, napravite mu te kosti ko jedna žena doli kod nas. Dokturi kažu da se neke košćurine smožđile i da mora biti operacija.
Bio sam još u bolnici oko sat vremena i kad sam vidio da ga ima ko beslejisat otišo sam kući. Odnio sam kumi ono njegovih ruta i šlajbek i rekao joj - to ti je bilo tako i tako.
Nisam joj rekao, kako sam mislio, da sam ja kriv što joj se čovik uelaći da nebi galamila.
Ni dan danas mi nije jasno da je on mislio da je brži od mene na skijama, ali eto ko je poletio i vrat je slomio, kako kažu. Valjda će se dozvati pameti, mislio sam.
Jopet mi ga je bilo žao kad ga je zamaltarilo s onom gipsinom priko leđa i priko trbua. Pa lažno je reć da ga je bilo pola šupkara.
Onaj gips mu se još nije ni stvrdno a već se čulo kod kuće da je onaj mali Tomin svrato sa skija.
"Znao sam ja kad-tad da ćemo nešto tako dočekat kakav je bio šejtan kad je bio malešan." "Ma di je se ćutalilo na te skijetine Bog ga nubiće, baško džudija." - reče did.
"Da je tribalo u sinare u planinu ne bi ga natiro, a vako odobisti iđe u te planinetine nalet ga bilo, Bože me ne pokaraj."
"Otkad radi pri toj vojšci svagdi ga belaj nosa."
Skupiše se susjedi i rekonstrukcija događaja je mogla početi.
Tetka Anđe veli: "Jadna ja kažu da ga je perisalo Bože sačuvaj." "Pa kud je vodilo vižlad sa sobom, šta li je ono mislilo?" veli kuma Mare. "Fala Bogu da dici nije ništa."
Ma, lako je bilo za dicu, oni su se klizali i igrali na snigu a nas dvojica ko bez duše sletimo doli pa se zakačimo za onaj urgan što vuče gori, pa što prija opet nizbrdo i po vazdan tako.
Ja sam svrato prije kuma ali eto nisam ništa slomio ni išćetio. Zgruvalo me brate gore nego da sam propo u pojati kroz promet. Nisam se dozvo pameti pa opet zape ,valjda priko nekog menjika na sri njive pa se opet prostr ni sam ne znam kako. Nisam kumu ništa govorio a pomislio sam - ajmo mi kući jebo ti ovo.
"Ako je njega perisalo moja kuma ćutit će on to cili život, daj Bože da ne bude tako" - reče susjeda Luce. "Tako je bilo s ditetom od moje sestrane, perisalo ga pa se dalo nazlo, eno ga i dan danas je faličan i nemere bacit vile sijena na plast, a kad se vrime minja nemereš na kraj šnjim, boli ovo boli ono."
Nakon duže šutnje did zamišljeno reče: "Ako je njega perisalo- nema ništa od njega". "Nemoj tako dide", reče nevista, "pa valjda u tim bolnicama znaju nešto" - pokušavajući u cijelu priču unijeti tračak optimizma.
Priču o smožđenim košćurinama i operacijama djeca su pratila širom otvorenih očiju i usta, čekajući što će biti od njihova susjeda, vjerojatno razmišljajući hoće li ga ikad opet vidjeti i hoće li im on ikad više donijeti bombone za Malu Gospojinu.
"Goni dicu spavat"- reče baba- "da ovo ne slušaju, mogu dica, ne daj Bože, grdno klapit."
"Jadna ja ko će mu ćaći javit u Njemačku, oće li galamit on nako nagal?" "A evo i svit se baleče, baško koda se naslađuje na moju grišnu dušu."
"Nemoj se ti sada sikirat, moja kuma" reče stric Slavko. Ja sam bio 30 godina u Austriji i tolič sam radio na tim đavlijim skijalištima. To se gori, lažno je reć, događa svaki dan. Toma je sigurno čuo kako vrataju ti turisti pa valjda ne će puno galamit.
"Jedne godine dojem ja sa urlapa" nastavi stric Slavko, "iza Tri kralja u Austriju, kad u baraki ispod kreveta vidim ja neke čizmetine.
Niti je za polje ni za planinu, ni za đubreluk ni za kišu ni za snig. Nizašto se one ne mogu iskoristiti. Reko zašto li je ovo Bože?
Skinem ja lipo one brnjice sa ti čizmetina, ponesem kući i stavim na kobilin jular. Niko u selu nije imo bolji jular. Eno ga sad na ždribetu.
Posle mi kažu da su to te čizmetine za skijanje. Da vi vidite kako to izgleda on je još dobro prošo ako je to nazuo na noge."
"Dok smo proširivali te livade za skijanje u duši mi je bilo žao onlike japije što smo srizali. Za jedan dan bi nakresali rašćine koliko triba piće cilu zimu za četrest ovaca. Koliko sam puta u sebi mislio- švabo jebem te u viru- znaš li šta radiš- što vako lipu šumu šćetiš da bi se moglo skijati. I eto vidiš ova naša vižladija sad iđu tamo i vozaju se." "Ali zato i vrataju" doda baba.
Telefon zazvoni a baba odmah "frci" i diže slušalicu. "Sigurno iz Zagreba zove ona njegova Dalmatinka" - reče baba.
Evo kaže da je dobro i da ga sutra otpušća kući. "Ajde dobro onda fala Bogu." - složiše se svi.
"Na moju dušu" nakratko prekide susjeda Luce "ja skroz smetnula da on nije oženio našu nego neku doli negdi iz Dalmancije."
"Eto brte nije nako nastrado kako svit priča." - reče kuma Anđe.
"Ma pusti moja kuma svit" reče baba, "svit će se balekat svrato on ili ne svrato. Fala Bogu nek je njega pušćalo iz bolnice."
"Žene moje što me ne gonite kući." - skoči kuma Anđe. "Kruv mi je se sigurno prikvasio, nisam ni vatru zaprećala a i jetrva me nešto zvala, ne znam šta je, pa moram i kod nje malo svratit da ne zamiri, beli me oće nešto pitat."
Svi se na brzinu raziđoše a did onako za sebe kaže: "Na moju viru, koliko ga ja znam jopet će se ono ćulit na te skijetine čim mu malo te košćurine zarestu. E da mi je se bar dosukat ti skijetina vire mi dugo bi mu i bile, bi ji odma sasiko pa nek se onda kliza 'ebena neprilika dabili." - tiho zaključi did.
15/2/10.
Bog Uspjeh
Jedini bog u kojeg se gotovo nepogrešivo vjeruje jest bog Uspjeha, iako - stara misao kaže - među mnogim Božjim imenima, uspjeh nije njegovo ime.
Piše: Fra Ivan Šarčević
Izjava Fahrudina Radončića, predsjednika stranke SBB, da Duška Jurišić kao nebošnjakinja ne bi smjela biti urednicom na Federalnoj televiziji i uređivati odnose u Islamskoj zajednici s pravom je izazvala negodovanje i kritiku ali tek maloga broja pojedinaca i pokoje udruge. U isti kontekst ulazi i krajnje opako ocrnjivanje dosljednog i časnog novinara Gojka Berića. Nažalost, kao da smo sve imuniji i pripitomljeniji na izjave kojima u podnožju stoji nacionalizam i deklarativna religioznost kao sredstvo za drugi cilj: ušutkavanje i osvajanje medija a preko medija političke moći, dakle vlasti, u ovom slučaju za mjesto prvoga među Bošnjacima.
Manipulirajući nacionalnom i religijskom podobnošću, u obranu vulgarnoga makijavelizma, "postmoderne diktature" (H. M. Enzensberger) koja se "temelji na sprezi politike i kriminala" (M. Kovač) stali su Radončićevi novinari najamnici. Njima je osnovni zadatak da s argumenta o stvari, izopačeno i bez zadrške, prebace problem na nategnuta osobna neslaganja sa svojim kritičarima, da eminentno politički i u biti nevjernički iskaz prenesu u područje (rat!) medija, da relativiziraju problem postavljajući na jednaku razinu nacionalnu isključivost i tobožnje pravo na slobodu govora svakoga o svemu i svačemu, da Radončićevu izjavu vežu za navodni jednaki rasistički govor njegovih kritičara, da pseudodekonstrukcijom i disperzijom značenja zamagle i obesmisle činjenice te time omalovaže stvarni kontekst međuljudskih odnosa i unutar njih konkretne, žive ljude.
Čitajući tekstove u Dnevnom avazu i Globalu, koji izmiču stvarnoj analizi Radončićeve izjave a ustaju u njegovu obranu skrivajući ga iza lika najvećega uspješnika među Bošnjacima, nameće se zaključak da se radi o onome što bi klasična teologija nazvala najgorim grijehom, grijehom oholosti iz kojeg proistječu sva druga zla, osobito zla diskriminacije. Riječ je o taštini koja ujedinjuje razne i različite ljude u lošem, a koja opet proizlazi iz osjećaja nadmoći nad drugima kako u materijalnom tako i intelektualnom smislu. U pozadini tih Radončićevih obrana ne stoji pitanje istine, pa ni legitimnosti njegove političke borbe, nego nekarakternost koju pokreće volja za moć i strah od slobode. Jer sloboda bi se i karakter u ovom slučaju očitovali u tome da se Radončićeva izjava imenuje "barem" nehumanom, a ne da se za nju traže neki nategnuti "ali" s krivcima na krivoj strani, da se sofisterijom i mistificiranjem činjenica ljudski razum srozava na instrument tržišta i dobre plaće, da se umjesto rasprave argumentima semantičkim smicalicama ljude zavodi, da se koristi društveni položaj moći, osobito položaj najprosvjetljenijeg dijela javnosti kako bi se ta ista javnost uspavala za moralnost a zagrijala za ugroženost od drugih, kako bi se sve "odvuklo u katastrofu zvanu opća potpora besmisla" (V. Havel).
Priznanje vlastite (ili tuđe) pogreške, zle riječi ili čina, vrhunski je čin slobodna čovjeka koji time pokazuje da može biti veći od onoga što je učinio i priznaje da se moglo postupiti drugačije, bolje. Nažalost to je izostalo. Izostalo je jer i Radončiću i njegovim advokatima izmiče veće dobro (u ovom slučaju najveće: integritet osobe drugoga) pred kojim se jedino može priznati i imenovati Radončićev čin njegovim pravim imenom: da je krajnje nehuman.
U obrušavanju na kritičare Radončićeve izjave zastrašujuće djeluju i oni novinarski napisi koji najrigidnijom udbaškom metodom, a sve u tobožnjoj borbi protiv komunizma, samo dijaboliziraju prošla vremena njuškajući čak po intimama i familijarnim odnosima, a sve s ciljem da se odredi tko je za što "podoban". Posebno su se okomili na - kako uskislo od stare gorčine kažu - "komunističku dinastiju Dizdarevića" zato što je Srđan Dizdarević, kao predsjednik Helsinškog komiteta, u ime toga tijela zadužena za obranu ljudskih prava, izričito i jasno osudio Radončićevu izjavu.
Činilo se da ćemo prelaskom na "demokraciju" okončati s "podobnošću" ili će barem biti manje korištena, a evo čitavih dvadeset godina time se mračnjački licitira i podvaljuje. Kako kome treba i uvijek za sve niže ciljeve, pod maskom koristoljubiva patriotizma i licemjerne vjere jednima se prošlost glorificira, druge se ponižava i optužuje i za ono što nisu krivi. Kao da nikada nije kazano da je svatko pojedinačno odgovoran i kao da u svetim knjigama ne stoji da "djeci ne smiju trnuti zubi zbog grijehâ njihovih otaca".
Adorno je još davno nazvao našu kulturu, kulturom bez oca. Potraga za ocem i onima koji su njegov nadomjestak - moćni gazda, pokrovitelj, uspješni vođa - određuje najčešće i političke borbe i svrstavanja. I Radončić je, razumljivo, jedan u tom nizu. Nije zato čudno da ovaj "snalažljivi bogataš" gotovo hipnotički uz sebe veže one koji traže novog, snažnog, beskrupuloznog vođu, te da mu njegova hipnoza nacionalno svjesnog Bošnjaka i pravog muslimana, uspješnoga građevinara i medijskoga magnata, priskrbljuje kult ličnosti kako potkupljivih intelektualaca tako i izmanipuliranih vjernika, željnih prije svega materijalne i socijalne sigurnosti. Mnogi su vjernici zaspale ili umirene savjesti uklizali u Radončićev zagrljaj, jer prigovor savjesti mogu imati samo oni koji prepoznaju moralnu razdjelnicu između vjere i neutemeljene osude ljudi samo zbog toga što su drugačiji, koji u konačnici prave jasnu razliku između Boga i bogatstva (monoteizma i moneyteizma). Intelektualci i vjernici - svjedoči to i daljnja i bliža povijest mržnje i ratova - vrlo su zavodljivi materijal: i kad ne žele, potvrđuju Marxovu riječ o "opijumu naroda". Jedini bog u kojeg se gotovo nepogrešivo vjeruje jest bog Uspjeha, iako - stara misao kaže - među mnogim Božjim imenima, uspjeh nije njegovo ime. Trebaju li se onda Duška Jurišić, Gojko Berić, Srđan Dizdarević, druge i drugi, strašiti tuđih bogova uspjeha?
Oslobođenje, 15. 2. 2010.
15/2/10.
Maškare, 2010.
Ove godine, po prvi puta u svojoj povijesti, općina Prozor-Rama i Kulturno-sportski centar Prozor-Rama žele, u suradnji sa svim Ramskim župama i Kulturno-umjetničkim društvima, organizirati zajedničku manifestaciju Maškara. Gotovo svi gradovi i općine u našemu okruženju u svojoj tradiciji imaju organiziranje manifestacije Maškara.
Stoga pozivamo sve Vas cijenjeni narode da dođete u utorak u grad Prozor i budete sudionici prvih zajedničkih maškara na području općine Prozor-Rama.
Program počinje u utorak, u 15:00 ispred crkve u Prozoru. Zatim će biti povorka do sportske dvorane u Prozoru, gdje u 16:00 sati počinje bogati zabavni program. Organizator priređuje izbor najboljih maski, koje će biti nagrađene. Maškare i goste zabavljat će skupina Live Band iz Prozora. Stoga, ukoliko već niste, još se stignete pobrinuti za kostime i "nove" maske.
Anto Tadić
12/2/10.
Gradi se starački dom u Rami!
U franjevačkom samostanu Rama-Šćit održan je prvi radni sastanak za izgradnju doma za starije osobe na području općine Prozor-Rama. Domaćini sastanka su bili su gvardijan fra Tomislav Brković i načelnik općine dr Jozo Ivančević. Sastanku su još nazočili Perica Jelečević, ministar rada i socijalne politike u Vladi F BiH, Luka Faletar, ministar zdravstva rada i socijalne skrbi u HNK-u, fra Mato Topić, definitor Provincije Bosne Srebrene, fra Stjepan Radić, direktor Humanitarne organizacije Kruh Sv. Ante i fratri samostana Rama-Šćit.
Sudionici sastanka naglasili su opravdanost i nužnost ovakvog projekta, te zaključili kako će nositelji projekta biti Franjevački samostan Rama-Šćit i općina Prozor-Rama. Franjevački samostan će darovati zemljište za izgradnju doma, a općina će financirati izradu Idejnog i glavnog projekta, te se uključiti u financiranje izgradnje.
Dom bi trebao raditi na tržišnim osnovama, a jednim bi dijelom trebao biti i socijalnog karaktera.
Prema riječima gvardijana fra Tomislava Brkovića zgrada za starije osobe gradit će se u fratarskom voćnjaku nedaleko od franjevačkog samostana na Šćitu. Sve je više samaca i starijih osoba koje trebaju veću brigu i skrb i jedna ovakva ustanova je neophodna. Samo u župi Rama-Šćit zadnjih je godina broj starih i samaca u velikom porastu - kaže gvardijan Brković. Upravo je zbog toga već prije par godina u samostanu na Šćitu nastala ideja o gradnji jedne ovakve ustanove u Rami. Na sastanku je imenovan Inicijativni odbor u sastavu Jozo Ivančević, Vlado Matešić, fra Tomislav Brković, fra Stjepan Radić, fra Mato Topić i fra Zoran Vuković. Inicijativni odbor ima zadaću da u što skorije vrijeme pristupi izradi Statuta, te naruči izradu Idejnog projekta. Slijedeći sastanak je zakazan za kraj veljače. /Ana Burić/
11/2/10.
Intervju: Fra Luka Markešić, predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća BiH
Granice trećeg entiteta bile bi krvave
Hrvatsko narodno vijeće ponovo je upozorilo na neravnopravan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini. U čemu se to sve ogleda?
- Hrvati su neravnopravni u odnosu na druga dva konstitutivna naroda Bošnjake i Srbe. Ta neravnopravnost proizlazi iz samog Dejtonskog sporazuma, koji dijeli Bosnu i Hercegovinu i u toj podjeli daje prioritet ovim dvama narodima. Hrvati su najmalobrojniji narod u BiH i oni su pogođeni tom podjelom. Riječ je o narodu koji je bio raspršen na cijeloj teritoriji BiH. Ta podjela je najviše pogodila Hrvate zato što ih je podijelila i jednim dijelom iselila i protjerala, ponajprije iz Republike Srpske. I iz područja Federacije BiH ih je jednim dijelom isto tako iselila, pa i protjerala, tako da su i tu ostali manjina. Hrvata je u BiH, demografski rečeno, upola manje od onog stanja njihovog broja prilikom popisa stanovništva 1991.
Gluhe uši
Vi to, međutim, redovno konstatirate na godišnjim konferencijama Hrvatskog narodnog vijeća. Zašto se ništa ne radi na poboljšanju statusa Hrvata u BiH?
- HNV ima specifičan pogled na uzroke te neravnopravnosti i posebno na rješavanje ovog problema, koji stvara veliku krizu kod Hrvata, ali i uopće za BiH. Ako se to ne riješi, Hrvati će biti jedan izvor kriza u BiH. Naš pogled se razlikuje od većine drugih, posebno političkih stranaka u BiH sa hrvatskim predznakom i možemo reći politike Hrvatske. Upozorenja koja šaljemo nailaze na gluhe uši političara koji vode hrvatski narod u BiH. Većina njih je iz regionalnog područja Hercegovine. Kada govorimo o tome, radi se o pitanju uzroka. Treba ići na te početke. Ti političari su servilno vezani prema politici hrvatske države, koja je posebno izražena u politici HDZ-a Hrvatske. HDZBiH, koji je glavna stranka Hrvata u BiH, zapravo je bio i ostao filijala HDZ-a Hrvatske, odnosno hrvatske politike. Ti političari su vezani za tu politiku, a ta politika je bila za podjelu BiH od Tuđmana pa dalje. Danas je ona u jednoj drugoj formi, naravno blažoj, ali ne izražavaju se baš toliko protiv te politike. Ovi političari koji su sada u hadezeovima i u drugim strankama su gluhi na naše poglede, koji su za izgradnju ravnopravnosti Hrvata u BiH, ali i u samom hrvatskom korpusu. To se izražava posebno kada se govori o trećem entitetu. Odmah se stvara veliki jaz između Hrvata iz Hercegovine i Hrvata iz Bosne.
Kako se pri tome ponašaju bošnjački i srpski političari?
- Tu postoje različiti stavovi. Što se tiče bošnjačke politike, možemo reći da oni zagovaraju naše stavove prema BiH kao jednoj državi, pa možda i u nekim drugim elementima. Ali, ne podržavaju nas u onome što mi želimo kada govorimo o BiH, da u toj BiH budu jednakopravni konstitutivni narodi, isto tako i nacionalne manjine i oni koje nazivamo ostalim. Dakle, i kod njih postoji ta tendencija u bošnjačkoj politici da oni, ipak, budu temeljni narod i da njihova politika bude temeljna politika. Što se tiče srpske politike, njihov stav prema Hrvatima je otprilike ovakav: oni smatraju da smo mi Hrvati u BiH njima korisni ukoliko dođe do protivnosti, pa caki neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka. Jer, oni vide svoju korist u podjeli Bosne i Hercegovine i odvajanja dijela BiH koji je rezultat rata takav kakav je već bio, zapravo agresije na BiH, gdje je došlo do podjele BiH na ta dva entiteta. Oni smatraju daje njihov entitet baš srpski i vide perspektivu toga u pripajanju Srbiji. To je konačni cilj i ne treba upotrebljavati neke skrivačice. Također, smatraju da im Hrvati mogu pomoći za to svoje odvajanje i konstituiranje. Zato sada Dodik pojačava svoju politiku time što stvara protivnost između Bošnjaka i Hrvata namećući pitanje trećeg entiteta, jer treći entitet može samo opet zavaditi Bošnjake i Hrvate. Mladić je svojevremeno kazao da je najveći uspjeh srpske politike i srpske vojske u Bosni bio rat između Bošnjaka i Hrvata. To je, zapravo, zlo.
Izvor krize
Osim Što se pribojavate novih sukoba, šta su još Vaši argumenti protiv trećeg entiteta?
- Treći entitet znači daljnju podjelu BiH, koja ne odgovara nijednom narodu, a pogotovo Hrvatima. Kao što sam rekao, Hrvati su na cijelom teritoriju raspršeni, najmanji su i oni bi se tu izgubili. Taj treći entitet, kada bi se formirao, bio bi vrlo mali. On bi, zapravo, zauzimao samo područje današnje Hercegovine. Praktično, u toj formi entitet zapravo i postoji. To su Hercegovina i hercegovački kantoni, barem njihovi dijelovi. Ako bi se formirao treći entitet, postavilo bi se pitanje granica tog entiteta. To bi bile krvave granice. Dakle, to bi opet bilo iznuđivanje rata i onog što je Mladić rekao, oličenje te agresivne politike, rata između Bošnjaka i Hrvata. U teoriji se može reći da je za treći entitet data činjenica, ali kada se govori kako formirati taj entitet, onda se dolazi do nemogućnosti. To je onda kvadratura kruga. U taj treći entitet ne bi spadali Sarajevo, koje bi otpalo skroz, otpao bi Kiseljak, Busovača, srednja Bosna sva do Jajca, a tu se nešto Hrvata još vratilo i ostalo. Radi se o područjima nastanjenim pola-pola, mješovitim kantonima. To je isto Hercegovačko-neretvanski kanton i to su rješenja po Vašingtonskom sporazumu, kojim je zaustavljen rat između Bošnjaka i Hrvata.
Predsjednik Glavnog odbora HSS-NHI-ja Krešimir Zubak, koji je također protivnik ideje o trećem entitetu, kaže da je, ipak, legitimno o tome razgovarati dok god postoji dvo-entitetska podjela.
- Zubak je tu u pravu, jer je formiranje dva entiteta nepravedno. Moralno gledano, čovjek nikad ne može prihvatiti ono što j e nepravedno. To se može, na neki način, prihvatiti u određenom vremenu radi zaustavljanja rata, naprimjer. Ali, ne može se to za stalno prihvatiti. Ljudi to ne prihvaćaju iz moralnih principa, a sada dolaze politički, pa i vjerski. To će biti sigurno uvijek izvor izazivanja i krize.
Kantoni kao lokalne jedinice
Šta je rješenje da se popravi položaj Hrvata?
- Ravnopravnost bi trebalo riješiti globalno na razini politike, a to znači da se formira vlast na vrhu BiH u Parlamentu, u izvršnoj vlasti i u sudstvu paritetno na principu l + l + 1 ili 2 + 2+2. Prilikom izbora trebaju da se poštuju međunarodna izborna pravila, da na položaje dođu Hrvati itd. To bi bila ravnopravnost na razini politike. Na nižim razinama potrebno je da se formiraju kantoni kao lokalne jedinice. Oni ne bi odgovarali sadašnjim, koji su zapravo države. Kantoni bi trebali biti u smislu lokalnih samouprava, ali podložni, naravno, državi BiH. U tim kantonima treba da se formira uprava prema proporcionalnim principima i načelima većine, ali naravno da se i tada poštuju međunarodna demokratska pravila, što bi bilo moguće i korisno ako bi se formirala vlast gore i onda na nižim razinama. Mi smo protiv teritorijalizacije političke vlasti, kao i kulturne i religiozne. Ako BiH dijelimo teritorijalno, ne možemo nikako ostvariti ravnopravnost.
Razgovarao: Daniel Omeragić
Oslobođenje, 9. 2. 2010.
5/2/10.
Najbolji je osjećaj nahraniti gladne
Među nekoliko udruga građana koje djeluju na području ramske općine, svakako posebno mjesto pripada humanitarnoj organizaciji "Iskra života". Njezina posebnost leži u činjenici da ona nije nastala kao udruženje građana koje zajedničkim snagama žele doći do neke, prvenstveno, osobne koristi. Naime, osnovni cilj ove udruge, koja broji 55 aktivistica, pomaganje je drugima. Ova udruga djeluje još od završetka rata kada je svojim radom počela pomagati izbjeglice koje su u sve većem broju pristizale na područje ove općine.
Pomažu i Rome
Od 2001. djeluju kao humanitarna organizacija koja je do sada mnoge spasila od gladi, a kako nam je predsjednica ove organizacije Katica Budimir kazala, ne bi uspjeli u tome da nije velikih ljudi iz Rame koji pomažu ovu organizaciju kako dobrovoljnim prilozima, tako i hranom, lijekovima, odjećom i obućom.
Trenutačno su korisnici njihove pomoći 24 obitelji, međutim, često se za pomoć "Iskri života" obraćaju i osobe izvan ramske općine. Budimir kaže da se aktivno brinu o njima, jer su doslovno prepuštene same sebi s obzirom da nemaju bliže rodbine koja bi se o njima brinula.
Mnogi gladni
"Tim je ljudima potrebno društvo i lijepa riječ i to je možda vrjednije od paketa koje im donosimo", rekla je. "Iskra života" ne raspolaže nikakvim novčanim sredstvima niti ima stalnih izvora prihoda. "Sve ovo vrijeme smo djelovale na terenu, odlazile smo bolesnima, presvlačile smo ih, hranili ih, skupljale pomoć za njih. Zbog nedostatka financijske pomoći sada ne idemo na teren, pa se nadamo da će nam općinske vlasti izići u susret kako bismo pomogli onima kojima je pomoć zaista najpotrebnija", rekla je naglasivši da nema razlike među ljudima kada ova organizacija dijeli pomoć, jer oni ne gledaju ljude kroz vjersku ili nacionalnu pripadnost, nego vide čovjeka kojemu je potrebna njihova pomoć. Njihovi su korisnici čak i brojni Romi iz Konjica i Jablanice koji nikada nisu bili vraćeni.
Koliko je situacija teška kada je u pitanju siromaštvo na ovim prostorima, govori i činjenica da je velika gužva prilikom dodjele pomoći, dok mnogi nerijetko dolaze moleći za samo jedan obrok.
Međutim, ostaje otvoreno pitanje koliko će u vremenu sve lošijeg življenja moći opstati ovakve i slične organizacije. U "Iskri života" vjeruju da će opstati dok je god ljudi dobrog srca te da će nastaviti pomagati svima bez obzira hoće li vlasti pružiti novčanu pomoć ili ne, jer, kako je rekla Budimir, nema ljepšeg i boljeg osjećaja od onoga kada vidi sreću u očima onih koje su upravo nahranili.
Pomoć za sve
Predsjednica ove organizacije Katica Budimir rekla je da nema razlike među ljudima kada ova organizacija dijeli pomoć, jer oni ne gledaju ljude kroz vjersku ili nacionalnu pripadnost, nego vide čovjeka kojemu je potrebna njihova pomoć.
Njihovi su korisnici čak i brojni Romi iz Konjica i Jablanice koji nikada nisu bili vraćeni.
U "Iskri života" vjeruju da će opstati dok je god ljudi dobrog srca te da će nastaviti pomagati svima bez obzira hoće li vlasti pružiti novčanu pomoć ili ne, jer, kako je rekla Budimir, nema ljepšeg i boljeg osjećaja od onoga kada vidi sreću u očima onih koje su upravo nahranili. /Mirela Tučić - Dnevni list/
4/2/10.
Ramljacima knjigu ništa ne može zamijeniti
Piše: Mirela Tučić
Iako se često kaže da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj, ipak stanje u većini naših gradskih knjižnica zbog nedostatka financijskih sredstava i adekvatnog prostora daleko je od idealnog. No, to se ne može reći i za prozorsku Narodnu knjižnicu koja u svom knjižničnom fondu ima oko 14 tisuća naslova, a na policama se mogu naći svi mogući žanrovi od dječje literature za one najmlađe, pa do stručne literature. Ova knjižnica s više od 200 aktivnih članova trenutačno je središte duhovnog života u ovoj općini. Zadnjih godina mnogo se uložilo u nju sredstvima Vlade Republike Hrvatske koja svake godine donira kako novčana sredstva, tako i mnoge naslove, pa je tako u 2009. godini obogaćena za tristotinjak novih naslova.
Jedna od najsuvremenijih
Prisjećajući se davne 1998. godine kada je ova knjižnica imala negdje oko sedam tisuća naslova, Marija Bešker koja je tada preuzela mjesto ravnateljice ove ustanove, kaže da se isplatilo toliko ulaganje, jer je vremenom dostigla razinu koju mora imati jedna ovakva ustanova. "Ova knjižnica je počela s radom šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je obilovala velikim brojem knjiga, no u ratnim godinama mnoge su knjige uništene i spaljene, pa je trebalo krenuti od početka", kazala je Bešker ponosno ističući da je trenutačno knjižnica vlasnik najnovijih naslova, te je jedna od najsuvremenijih knjižnica u županiji. Donacijom Fondacije za knjižničnu djelatnost iz Sarajeva, kupljena je informatička oprema, a cijeli knjižni fond je uveden u računalo, pa se sva posudba i vraćanje radi kompjuterskom obradom.
Raste broj čitatelja
Za Ramljake bi se moglo reći da su pravi čitatelji, koji kroz cijelu godinu neumorno čitaju, posebno za vrijeme jeseni i zime, odnosno za vrijeme školske godine dok je malo manji broj čitatelja ljeti. Nešto veća čitanost je kod mlađe nego starije populacije, a na pitanje što se u zadnje vrijeme najviše čita, ona kaže da je to uglavnom beletristika. "Od stranih pisaca najpopularniji su Orhan Pamuk, Paulo Coelho, Robert Ludlum, Susan Phillips, dok se od domaćih najviše iznajmljuju knjige Miljenka Jergovića", kaže Bešker. Govoreći o mogućnosti rezerviranja knjiga Narodne knjižnice u Rami preko interneta, Bešker kaže da bi u tom slučaju knjige trebalo uvesti u COBIS sustav, no samo održavanje je skupo, a gledajući trenutačnu ekonomsku situaciju na ovim prostorima, ona misli da će se za to ipak čekati neki bolji dani. Sve u svemu, činjenica je da, koliko god bio popularan, internet u Rami nije uspio zamijeniti knjigu, jer se iz godine u godinu povećava broj članova, a odnos prema knjizi se podigao na neku veću razinu.
Internet nije zamijenio knjigu
Govoreći o mogućnosti rezerviranja knjiga Narodne knjižnice u Rami preko interneta, Bešker kaže da bi u tom slučaju knjige trebalo uvesti u COBIS sustav, no samo održavanje je skupo, a gledajući trenutačnu ekonomsku situaciju na ovim prostorima, ona misli da će se za to ipak čekati neki bolji dani. Sve u svemu, činjenica je da, koliko god bio popularan, internet u Rami nije uspio zamijeniti knjigu, jer se iz godine u godinu povećava broj članova, a odnos prema knjizi se podigao na neku veću razinu. /Dnevni list/
3/2/10.
U srcu svijeta
Sve ljudsko, pa i vjera, u prostoru je izvorne čovjekove slobode, zrele odluke u srcu svijeta, pa bio taj svijet sklon ili neprijateljski prema vjeri.
Piše: Fra Ivan Šarčević
Jedno od osnovnih razlikovanja religijâ između sebe proizlazi iz odnosa prema svijetu, još preciznije, prema kulturi i konkretnom društvu u kojem pripadnici pojedine religije žive. U tom, svjetonazorskom smislu religije se dijele na mističke i proročke. U mističkim religijama - većinom su to one dalekoistočne - prevladavajući ideal je ignoriranje pa i odlazak od svijeta. Svijet i društvo sputavaju i onemogućuju čovjeka na njegovom putu prosvjetljenja.
Proročke religije, u koje se ubrajaju židovstvo, kršćanstvo i islam, svaka na svoj način ulaze u svijet i društvo, nastojeći ih mijenjati. One nisu "zadovoljne" sa svijetom i svoju ulogu vide kao osloboditeljske i spasenjske pokrete, te društvene odnose nastoje urediti prema svojim temeljnim nazorima.
U mijenjaju društva tri se monoteističke religije razlikuju. Uz to, svaka od njih unutar sebe ima i mističke i proročke struje. Ipak obje struje ujedinjuje u bitnom isto vjerovanje, isti kult, isti religiozni i moralni propisi. Od nastanka do danas u ovim religijama ima dakle povlačenja (i bijega) iz svijeta u samoću pokore i molitve, ima razočaranja u svjetovno i prezira profanoga; ima i angažiranja u društvu kroz pozivanje na dosljedniju religioznu praksu, kroz kritiku zemaljskih idola; ima nedijaloga, netolerancije i suprotstavljanja neistomišljenicima, nevjernicima u društvu; ima identifikacije s vladajućima kao i nasilnoga ovladavanja svjetovnim područjem u tzv. teokratskim društvima i državama.
Iz konstitutivne napetosti prema svjetovnom kod nas su se zadnjih dvadeset godina profilirala dva modela religioznosti religijskih službenika. Prvi model je onaj koji vjeru posvjetovnjuje. Dobrim dijelom on je nastavak prešutnoga ali vrlo oštroga otpora i netrpeljivosti prema ideologiji i vlasti prošloga sistema. U tom se modelu svijet i društvo razumijevaju iz volje za moć, pa se religijske institucije, religijski službenici prema političarima shvaćaju kao konkurenti, takmaci za vlast i povlastice. Kako njihova moć proizlazi iz društvene moći njihove crkve ili vjerske zajednice, time je jasno da se i oni, kao i svi prevrtljivci koji koketiraju s vlašću, mogu politički i mijenjati. Jer im je život iz vjere društveno bezuspješan i materijalno nekoristan, radije se bave svjetovnim stvarima. Postaju poduzetnici, humanitarci, organizatori... Religija im je sredstvo za nereligiozne ciljeve. Bave se strančarenjem, ne politikom s aspekta vjere. Za njih ima vjere koliko je ona količinski i izvanjski prisutna u javnosti. Od vlasti i moćnika očekuju da im izgrade molitvene prostore i religiozne simbole, da im saberu ljude na molitvu, "dotjeraju" djecu na vjeronauk i osiguraju dobar život. Takvi su aktivisti redovito nekoncentrirani i gluhi za duhovne potrebe ljudi, kako običnih vjernika tako i onih koji tragaju za nekim višim smislom. Njima je to gubljenje vremena, bavljenje nekorisnim poslom.
Drugi model religioznosti razumijeva svijet i društvo stalnom opasnošću, neprijateljima vjere, pa i Boga. Politika, mediji, kultura, društvo, svijet uopće, izopačeni su i prljavi prostor grešnih ljudi, zlih sila i đavla. Jedan dio onih koji svijet doživljavaju neprijateljskim odlaze u apolitičnost, povlače se u privatne svjetove, tihe molitvene prostore. Drugi stvaraju izdvojene, izabrane zajednice borbenih vjernika prema čijem uvjerenju samo se nasiljem, i duhovnim i fizičkim, mijenja svijet. Budući da se vjera ne može živjeti u pokvarenom društvu, i vjeru i Boga treba spašavati od iskvarenih ljudi. Boga se intimizira ili njegovo ime postaje opravdanje za najteže nasilje. Oba ova oblika religioznoga fanatizma očituju se u sitničarenju oko načina i količine molitve, u ritualizmu te u seksualnom moralizmu. Od susreta i dijaloga isključuju se ateisti, agnostici, drugi vjernici, a i vlastiti "slabi" vjernici. U ovoj vrsti religioznosti često se nađu društveno i religiozno razočarani, iskompleksirani, zatim psihički bolesni i osamljeni ljudi koji opravdano traže utjehu i socijalizaciju a nude im se brzi, pojednostavljeni recepti u kojima ima više neprijateljstva prema drugima nego ljubavi prema sebi, prema životu i prema čovjeku uopće.
I jedan i drugi ovdje sumarno skicirani model religioznosti religijskih službenika isključuje autonomiju svjetovnog, u konačnici, autonomiju čovjeka. I jedan i drugi ne prihvaća dijalog s neistomišljenicima. Obje su tendencije antiintelektualne (koliko je samo antiteologa među teolozima!), s nedopustivim kulturnim primitivizmom i neobrazovanošću koji se skrivaju iza "svetoga neznanja", s izraženim duhovnim (i fizičkim) terorom i nepravdama koji se skrivaju iza licemjerne religiozne dobronamjernosti, Božje volje i "svete" funkcije.
U oba modela vjernike se infantilizira i viktimizira. Zaglupljuje ih se tobožnjim spašavanjem vjere i nekoga svoga boga osiguravanjem povlaštenog mjesta u svjetovnom nadmetanju ili u nekom izdvojenom prostoru, odijeljenom od ljudi i stvarne ljudske potrebe.
Sve ljudsko, pa i vjera, u prostoru je izvorne čovjekove slobode, zrele odluke u srcu svijeta, pa bio taj svijet sklon ili neprijateljski prema vjeri.
Oslobođenje
1/2/10.
Ramsko silo, 2010.
U Jakšiću je u subotu 30. 1. 2010. u prepunoj dvorani sale Honda održana kulturno umjetnička priredba pod nazivom Ramsko silo. Isto je započelo u Požegi svetom misom u katedrali Svete Terezije Avilske koju je predvodio generalni vikar Požeške biskupije Josip Klarić, uz koncelebraciju gvardijana samostana Rama-Šćit fra Tomislava Brković, župnika župe Uzdol don Miljenka Džaltu i Jakšićkog župnika Josipa Bogović koji je na početku misnog slavlja pozdravio sve Ramske vjernike koji su došli iz svih krajeva lijepe naše od Zagreba, Dubrovnika Bjelovara, Rovišća Žabnog, Đakova, Iloka, Popovače, Kutine, kao i iz naše drage Rame te im prenio pozdrave biskupa Antuna Škvorčevića koji se ispričao sa velikim žaljenjem poradi izvanredne spriječenosti glede sahrani nadbiskupa Ivana Prenđe. Program se nastavio u Jakšiću u sali Honda gdje je sve prisutne uz mnogobrojne goste od kojih izdvajamo župana Požeško-slavonske županije Marijana Aladrović, saborske zastupnike i gradonačelnike gradova Požega Zdravka Ronka i Pleternice Franju Lucića pozdravio predsjednik Ramske Zajednice Požega gospodin Slavko Čuljak i domaći načelnik Općine Ivica Kovačević. Na početku svog pozdravnog govora Čuljak se zahvalio svima koji su kupnjom karte omogućili da se održi ovo Ramsko silo, pozdravio i zahvalio na dolasku gostima iz Rame predvođeni profesoricom i voditeljicom folklornih skupina iz Rame Biljanom Glibo, kao i svima onima koji na bilo koji način pomažu Ramsku zajednicu Požega, tu je spomenut prostor u gradu Požega gdje će ubuduće biti sjedište Ramske zajednice Požega, kao i prostor u gradu Pleternica gdje vježba i priprema se za nastupe KUD Zavičajno društvo Rama iz Pleternice. Program se nastavio nastupima KUD Zavaičajno društvo Rama iz Pleternice, KUD Rama i Uzdol iz Rame, guslarima Tomislavom Kovač-Strukićem, Ivom Kapčević-špedicjiom, Slavkom Šarić i diplarom Zoranom Suton. Nakon kulturno umjetničkog djela, program se nastavio do ranih jutarnjih sati uz grupu PLAY OFF. /ramska-zajednica-pozega.com/hr/
Fotografije su u Picasa galeriji - foto Stipo Bošnjak: Fotografije!
1/2/10.
Moj dom: Rama
Svi smo mi HE Rama
Jedino pozitivno obilježje ramske akumulacije je njezina ljepota. Sva ostala obilježja donose Ramljacima nevolje, ali investitor je još uvijek jači i ne da promjene
Piše: Ivo LUČIĆ
Rajska priroda. Kad prvi put s vidikovaca ugledate Ramu, pomiješaju vam se osjećaji: umjetna akumulacija, prema kojoj imate laganu odbojnost; izgleda razmetljivo lijepo kao najljepše prirodno jezero. Šumovite padine s ponekim strmcem, završavaju u razvučenim obalama. Renesansna slika prvotne sreće, raja na zemlji, jedinstva čovjeka i prirode.
Pitoma dolina Rame ugnijezdila se među visokim planinama s južne strane bosansko-hercegovačkog razvođa. Zemljopisno i hidrološki pripada većinom Hercegovini, a kulturna tradicija joj je nekako više bosanska: kuće gradi od drveta, odijeva se planinski, pije šljívu, itd. Najčešće ju dijele na Gornju i Donju Ramu.
Dolina se zarila duboko u planine i otvorila njihove podzemne vode. Najveći izvori - Rama, Buk i Krupić - čine rijeku Ramu, čija se važnost ogleda u činjenici da daje ime cijelome kraju. Prirodno je s 33 km dužine bila najveća pritoka Neretve: gornjom trećinom blago je krivudala kotlinom, a ostalim tokom jurila između brda i kroz kanjone.
Povijest zamućuje sliku. No čini se da je povijest bitno utjecala na javnu sliku Rame. Naša povijest uobičajeno prikazuje život kao neku duboku i maglovitu patnju - pri tome politički obojenu - a zatomljuje vesele strane ljudskih života. K tomu, povijest je ovdje imala istinoljubive sljedbenike poput fra Jeronima Vladića, fra Ljube Lucića i drugih, po kojima je prošlost Rame skup različitih utjecaja: najviše se ističu demografske promjene, pogubne bolesti, nerodne godine i slično. Dovoljno je navesti 1814. godinu, kad je kuga ubila gotovo tisuću Ramljaka. Tada je, za usporedbu, u Rami bilo ukupno 2.872 katolika.
Zanemarimo li onaj biblijski egzodus u Sinj iz 1687. godine, s dramatskim paljenjem samostana, dva su politička događaja najbitnije obilježila noviju ramsku povijest. Prvi je četnički pogrom iz listopada 1942, koji je ostavio oko 900 mrtvih Ramljaka, a drugi potapanje Rame za hidrocentralu 1968. Istini za volju, Donja Rama je Jablaničkom akumulacijom potopljena 14 godina ranije, ali tek je 1968. godina donijela opći potop Rame.
U čiju korist? Povijest za ta dva događaja nalazi zajedničku pozadinu: koliko je bilo poželjno izgraditi hidrocentralu kao osnovni aksiom ondašnje komunističke modernizacije, toliko je bilo poželjno ovdašnje "ustaše" rastjerati što dalje od zavičaja. Akumulacijsko jezero dugo je oko osam kilometara, od sela Varvara do Mluše, a široko 4,6; potopilo je 15,5 četvornih kilometara plodnog zemljišta. A zna se što je za tradicijsku zajednicu značilo potapanje plodne zemlje između kuća i rijeke. Podignuta je 100 metara visoka brana, čija se gornja točka nalazi blizu 600 m nad morem. Nekadašnje brdo Šćit postalo je otok, koji je s kopnom spojen nasipom.
Tada je potopljeno 1.147 raznih objekata i izravno iseljeno 283 domaćinstva s 1.744 osobe, ali se kao ukupna posljedica računa da je iselilo 752 obitelji s 2.939 osoba. Iako već same brojke ukazuju na razmjere tragedije, svaka osoba proživjela je rušenje svoga svijeta s neizrecivim i nezacjeljivim traumama. U dokumentarcu Potopljeni zavičaj Kata Sičaja priča kako je, seleći se, neutješno plakala sve do Gornjeg Vakufa, a Franjo Bošnjak, koji je umro nekoliko dana prije nego smo posjetili Ramu, neutješno je žalio za izvorom ispod njegove kuće.
Cijela povijest akumulacije sazdana je naizgled na protuslovljima. Iako je potopljena radi struje, Rama ju je kasno dobila. Renta koja se godišnje daje za odštetu lokalnoj zajednici, završava na nepoznat način, koji ne ide u korist stanovništvu. Ovo divno jezero nije za kupanje, jer svaki pokret podigne mulj i vodu učini neprihvatljivom. Konačno, malo ćete vidjeti čamaca na vodi, jer se razina vode neprirodno mijenja pa će vam čamac ostati na suhom ili će ga voda dignuti. Međutim, kad se shvati prava priroda jezera, nelogičnosti nema: ono je tu za proizvodnju struje, a ljudske potrebe su slučajna pojava. Zato Ramljaci nisu nikada mogli srasti s akumulacijom.
Nelagode su dugo prikrivane jer se nisu smjele isticati. Političke promjene otvorile su mogućnost da se čuju, a ramski su ih fratri pokušali konstruktivno artikulirati. Upućivali su u svoje ime, a potom i kroz građansku inicijativu, zahtjeve za utvrđivanjem "ekološko-turističke kote" vode, ali općinske vlasti i poduzeće za eksploataciju struje rodoljubna imena nisu ni odgovarali. Predlagači priželjkuju uvjete koji bi omogućili više rada, turizma, privrede i tercijarnih djelatnosti, čime bi se zaustavilo iseljavanja stanovništva.
Šutnja ne treba čuditi: umišljenost današnjih vlasti pokazuje da se radi o istom tipu politike kakav je potopio Ramu. Politički amblemi kojima se kite ne mijenjaju mnogo njihov odnos. Podjednako su bešćutni oni iz šezdesetih i ovi danas. Međutim, Ramljaci imaju potpuno pravo utjecati na način života svoga zavičaja. Činjenica da je zemlja nasilno oduzeta, premda je možda otimanje kroz papire prikazano legalnim, daje im mogućnost da utječu na sudbinu akumulacije, i to ne samo kroz održanje "kote", nego čak i do zahtjeva za vraćanjem u prirodno stanje prije potapanja. Hoće li to i zatražiti - ovisi o njihovoj svijesti o sebi, zavičaju i o prirodi. Jer, ako se neka hidrocentrala trebala napraviti u njihovu zavičaju, trebala se uklopiti u njihove živote, a ne ići na njihovu eliminaciju.
Ali, treba nešto znati. Nisu Ramljaci otišli zato jer nisu više mogli trpjeti, nego zato što je ubijen smisao ostanka. A to je posljedica činjenice da je ubijen njihov izvorni identitet, da su ubijeni oni kao kolektivitet, kao mi. A kako neće biti, kad je izvor imena i identiteta, rijeka Rama, prestala postojati.
***
Kakve li sve nevolje krije glatka površina vode, koju smo tu ljetnu večer s pomiješanim osjećajima gledali sa samostanskog balkona, u ugodnom društvu gvardijana fra Tomislava Brkovića i njegove braće? Fratri su svjesni toga i odgovorno nastoje održati ravnotežu Ramljaka s njihovim zavičajem. Mimo klasičnog pastorala i stvaranja jedinstvene sakralne umjetnosti, pokreću društvene akcije, njeguju tradicijsku kulturu, izdaju brojne izvrsne knjige o Rami, uredili su Etnografski muzej kojeg se ne bi postidjela ni kulturna središta... Svjesni su da je priroda Rame značajan ključ budućeg života zajednice.
Prirodu Rame, s vremena na vrijeme znali su uspoređivati s Bledom. Prirodu da - bajkovito jezero okruženo snježnim vrhovima sa svetim otočićem u sredini - ali sve drugo je drugi svijet. Povijest turizma Bleda zrcali srednjoeuropsku uljudbu i stoljeće i pol istaknuto mjesto u lječilišnom turizmu tih zemalja. U temelju toga turizma je svetost prirode: najprije kroz hodočašće, a potom kroz iscjeliteljsku funkciju zraka, vode i planina. Ali mi nismo Bled, mi smo HE Rama. Mi smo zajednica koja je satrvena u presvlačenju iz tradicijske dinarsko-orijentalne u industrijsku fazu života. I obnova treba tu početi.
Napuštamo sela s mizernim javnim standardom, čak i bez pitke vode, vozeći se lošim cestama čiju su izgradnju obećali mnoštvo puta od 1968. Svraća nas domaćin Mato Markešić, koji bere šljive, časti nas i postojanom dobrohotnošću našu rezignaciju pretvara u blago raspoloženje. Zapravo, vraća nam onaj pomiješani osjećaj koji kaže da stvari mogu krenuti na dobro i ostati kakve jesu.
Svjetlo riječi, siječanj 2010.
1/2/10.
Prolaznost u Srednjoj školi veća od 60%
Prolaznost u Srednjoj školi u Prozoru na kraju polugodišta iznosi 61,16 %, što je 0,02 procenta više u odnosu na prošlu školsku godinu, dok je prosječna ocjena bila 2,76. Najlošija prolaznost je u prvim razredima i na polugodištu je iznosila 56,45%, u drugim iznosi 60%, a u trećim 65,28, dok je najbolja prolaznost u četvrtom razredu i ona iznosi 70,73%.
Iako je prolaznost u Srednjoj školi u Prozoru, prema prosječnim ocjenama, ista, a u nekim slučajevima i bolja, u odnosu na druge srednje škole u našem kantonu, direktorica Anđa Mlakić nije zadovoljna.
"Mi imamo najveći problem sa velikim brojem izostanaka kod učenika, što na kraju rezultira slabim uspjehom, pa će nam prioritet biti rješavanje ovog problema. U školi pripremamo plan suzbijanja ovog problema, a namjeravamo angažovati profesore i roditelje", kazala nam je Mlakić. /Adnan Brkić - prozor.net
18/1/10.
Zaglupljeni apatridi
Hrvatima u BiH teško može netko pomoći, jer najviše se sami odlučuju za svoju propast i najviše sami biraju svoje upropastitelje
Piše: Fra Ivan Šarčević
Nije u povijesti ništa novo da su nestajale države i čitavi narodi, ili da su dijelovi nekoga autohtonoga naroda proganjani ili "sporazumno" preseljavani u druge krajeve ili u svoje navodne "matične" domovine. Za povijest nije dakle novo ono što se dogodilo u prošlom ratu, osobito u Bosni i Hercegovini: "etničko čišćenje" i "humano preseljenje". Krivo je također kazati da se pomicanje čitavih zajednica nije dogodilo u Europi od Drugoga svjetskoga rata do našega rata. Naprotiv, manja ili veća nasilna preseljavanja događala su se stalno.
Jedan od najtragičnijih primjera brisanja povijesti jedne etnije dogodilo se nedaleko od nas, u Rumunjskoj. Ondje su u jednom dijelu Transilvanije, u Erdelju ili Sedmogradskoj (njem. Siebenbürgen) još od 12. stoljeća živjeli Nijemci podrijetlom iz pokrajine Rhein-Mosel, prozvani, kao i srednjovjekovni Nijemci u Bosni, Sasima (Sachsen). Pod Rumunjsku upravu ulaze tek 1918. Tridesetih godina prošloga stoljeća ima ih oko 300.000. Radini su, umješni u poslovanju, imaju svoja veća i manja poduzeća, obrte, banke, škole, sveučilište, izdaju preko 60 publikacija.
Dolaskom Hitlera na vlast ne odolijevaju sireni nacionalizma. I njihovo im se rodoljublje strašno osvećuje. Otada počinje njihova nesreća od koje se neće nikada oporaviti. Budući da nijedna loša politika, a nacionalistička je to uvijek, ne služi ljudima, tako ni Hitler ne služi Sasima, nego su oni jeftino sredstvo njegova vlastodržja. Drugom bečkom arbitražnom odlukom iz 1940. Hilter ih razdvaja - a nitko im to nije učinio u dugoj povijesti - i jedan dio dariva marionetskoj Mađarskoj. Mnogi su okončali živote u ratu, mnogi u represijama kasnije komunističke vlasti, mnogi su odmah pobjegli u Austriju, Njemačku ili dalje. Preko 20.000 otpremljeno je na prisilni rad u SSSR odakle se velik broj nije vratio. Nova ih država pauperizira, oduzima im zemlje, vlasništvo, trgovine, firme, diskriminira ih i dehumanizira. Broj im se sve više smanjuje.
Pedesetih godina omogućuju im se posjete svojima izvan Rumunjske i tzv. spajanje obitelji, ali sve to obilno koristi crvena država i tajna služba Securitate da ih učini još više nepoželjnim građanima. Novo masovno "humano" preseljenje iz vlastite domovine događa se sporazumom njemačkoga kancelara Helmuta Schmidta i diktatora Ceauşescua 1978. Od tada je svake godine omogućen "kontrolirani progon" oko 10.000 Nijemaca. Početna cijena odlaska iz domovine po glavi je bila 5.000 DM. Cijena je naravno rasla, transfer se pretvarao u pljačku. Morao se čak masno plaćati i papirić odjave iz rumunjskog državljanstva.
Krvavu revoluciju i svrgnuće Ceauşescua dočekao je još uvijek priličan broj erdeljskih Nijemaca. No, nakon posjeta ministra Genschera 1990. koji im je ponudio da presele u "matičnu" domovinu, otišlo ih je preko 100 tisuća sklanjajući se pred probuđenim rumunjskim nacionalizmom. Sada su u Njemačkoj, Austriji, SAD-u ... Sve ih je više koji ne znaju ni odakle su. Neki se sastaju u svojim udrugama, klubovima, sjećaju se domovine, oblače svoje nošnje, pjevaju, plešu, tuguju, piju i svađaju se oko toga tko je kriv za njihovu sudbinu. U stvarnoj domovini ostalo ih je tek oko 20.000. Najviše oko Sibiua (Sibinj, njem. Hermannstadt). Imaju tridesetak svećenika, većinom starijih, koji od tisuću nekadašnjih crkava sad opslužuju njih oko 450 u koje se okupljaju opet samo stariji. Jedna duga povijest se završava.
Za razliku od Nijemaca, Mađari, kojih izvan Mađarske u susjednim zemljama Slovačkoj, Rumunjskoj, Srbiji (Vojvodini) i drugima ima oko 3 milijuna, većinom su ostali u svojim domovinama. Nikada ih Mađarska nije pozivala. Tek zadnjih godina, nakon dugih rasprava, kada je ušla u EU, dala je vojvođanskim Mađarima jednu vrstu osobne iskaznice kojom imaju određene pogodnosti u Mađarskoj, ali nikada putovnicu, državljanstvo, ni mogućnost glasanja na izborima. Da bi zadržala svoje sunarodnjake u njihovoj stvarnoj domovini, Mađarska ih stalno, otvoreno i sustavno pomaže, nastojeći preko njih zadržati dobre odnose s državom u kojoj žive.
U ovom što je napisano sličnosti i razlike mogli bi naći mnogi narodi, osobito autohtoni Hrvati u Bosni i Hercegovini. I zadnji su hrvatski izbori opet pokazali da kontinuirana politika nacionalističkoga primitivizma, neobrazovanoga i licemjernoga etnokonfesionalnog rodoljublja, Hrvate nepovratno odvodi na stranputicu i u nestanak. Ta je politika najprije antijugoslavenstvo pretočila u antibosanstvo, podijelila Hrvate na bosanske i hercegbosanske u službi ostvarenja tobožnjih povijesnih granica države Hrvatske. Onda je dogovorno - uz zločin i pljačku - raselila bosanske Hrvate, razorila im školstvo, zdravstvo, opustila dušu i preselila u "stolni grad". Omrzla im je domovinu, prezrela tradiciju, ignorirala kulturnu specifičnost i učinila jedinim krivcima za vlastitu nesreću. I one što su ostali u BiH, mentalno je preselila u Hrvatsku. Uz veću ili manju milostinju učinila ih je ovisnima, prosjacima, podmićujući ih uzvišenom simbolikom: putovnicom, državljanstvom i pravom glasanja. Pretvoreni su u sluge, idolopoklonike samorazarujuće politike. Postali su dijaspora, zaglupljeni apatridi u vlastitoj domovini, ljudi iseljeni iz sebe, iz svoje povijesti i svoje vjere, kojima i susjedi sve više govore da već jednom idu odakle su došli - svojima.
Hrvatima u BiH teško može netko pomoći, jer najviše se sami odlučuju za svoju propast i najviše sami biraju svoje upropastitelje. I dok upropastitelji dobro žive na ugroženosti i očaju, svi drugi koji ih slijepo slijede u njihovoj tobožnjoj brizi za svoj narod - od trabanata (anti)intelektualaca do dvoličnih crkvenjaka i medijskih najamnika - podržavaju te bezočne tipove na vlasti. I svi ponavljaju nezrelu pubertetsku i lažnomučeničku profitersku frazu osobito vlastima u Hrvatskoj: Pomozite nam u jednakopravnosti volje za vladanjem na svome teritoriju makar on bio i malo veći od Šuškova i Bobanova!
Krug katastrofe se zatvara.
4/1/10.
Šverceri tuđim
A trebat će godina i godina da se švercerski model politike zamijeni kakvom takvom "politikom s ljudskim licem". Do tada, birat će se "najbolji" i ujedno "najgori", jer je ipak "naš". I švercat će se tuđim. Sretna nova godina!
Piše: Fra Ivan Šarčević
Odvojeni, ali vremenski ublizo, nedavni televizijski nastupi Zorana Krešića na FTV u emisiji "Pošteno" te Dragana Čovića na BHT u "Temi dana" nagovijestili su novu ujdurmu HDZ-a BiH. Ovaj se dvojac stožerne hrvatske stranke nije pojavio od onoga vremena kada su u spasiteljskoj misiji za bh. Hrvate trebali ujediniti dva HDZ-a pod patronatom tada još agilnoga i sveprisutnoga premijera Sanadera.
Krešić je, ako tko ne zna, jedan od glavnih Čovićevih najamnika novinara, odreditelj unutarnje, dakle beha politike u habe Večernjaku, stručnjak za "hrvatsko pitanje" u BiH. Da se po Krešićevim riječima spremala neka "promjena", dakle da će se Čovićev HDZ većinom odlučiti za bivšeg esdepeovca Bandića ne samo na drugim nego već na prvim izborima, bilo je očito ponajprije iz Krešićeve analize predizborne situacije među Hrvatima u Hercegovini koja je davala prednost Bandiću, jer je "naš", pa se onda pragmatično trebalo i glasovati bez obzira na zakletve HDZ-u. To je isti onaj novinar koji izmišlja programatske članke o stvaranju nove hrvatske stranke u "središnjoj" Bosni a što tobože zagovaraju lijeve struje, čak lijeve struje iz Crkve, onaj koji godinama s još nekima u svojim napisima "uspješno" razvija ideologiju straha i ugroženosti Hrvata ne samo od muslimana (mudžahedina) nego od svojih "lijevih" koji razjedinjuju hrvatski narod (čitaj Čovićev HDZ!) a za što je, prema njegovom pisanju, zamislite, odmah i uvijek prvi zabrinut Vatikan i Papa, novinar koji sukreira trivijalnu nagradu Večernjakova Pečata (dodijeljenu, razumije se, i Dodiku).
Ne biraju se, dakle, načini da se prošverca svoja stvar, da se već jednom "odvoje" ti (zeleni) bosanski od hercegovačkih Hrvata i "političkih Hercegovaca". Večernjak se odavno u bezbrojnim prilozima i lamentacijama upinje da dokaže kako Hrvatska proskribira Hercegovce. Tako neki dan piše da su "Hrvati iz BiH u žrvnju rasizma iz Hrvatske", da se "mržnja, mržnja i mržnja isijava . po istome receptu kao i ranijih godina", čak da se "po goebelsovoj matrici" "Hrvatima u BiH želi staviti žuta traka oko miške". Ne biraju se riječi da se prošverca svoja stvar, a ona se sada svodi na to da novi predsjednik mora "ponovno graditi mostove, a ne biti u službi rasističke politike i medija". Poslije Franje Tuđmana i Šuška, očito je da je novi "mostograditelj" među Hrvatima Milan Bandić, jer je on prema Večernjakovim novinarima "nešto najbolje i ujedno najgore što se moglo dogoditi Hrvatima u BiH", samo zato što je Hercegovac, ništa ni više ni manje.
"Najbolja" strana Bandićeva izbora, prema novinarima kvazislužbenoga glasnika HDZ-a, vjerojatno je ipak to što će Čović u vladanju Hrvatima u BiH biti neovisniji od Zagreba. Premijerka Kosor i hrvatski HDZ izričito nisu za Bandića. Ne zna se koliko je to zato što Bandić ipak podržava treći entitet, ali se zna da Bandića podržavaju "majstori trampe", šverceri tuđih teritorija i sudbina, Dodik i Čović, odani nasljednici otaca trgovaca Miloševića i Tuđmana i njihovih šverctrabanata.
A Dragan Čović je u "Temu dana" ušao sa stilom: besprijekorno uredan, oboružan siromaštvom riječi, kratkim estradnim rečenicama, koje kao soko lete visoko. Odgovarao je kao usput, s nelagodom veličine što ga se to kao nešto pita, ali s koketnim smiješkom, bez napora da išta argumentira. Odgovarao je na što je htio, čak je novinarki postavljao protupitanja ili se povlačio u samodopadljivu sofisteriju i lišavao publiku stvarnoga obrazloženja vrlo teških problema Hrvata u BiH.
Iz Čovićeva intervjua valja ukazati posebno na dva momenta. Na upit je li bilo trgovine u Mostaru pri izboru gradonačelnika, Čović se, bez ikakva sustezanja, makijavelistički pohvalio svojom sposobnošću majstora trgovine i krnjim rečenicama potvrdio svoju duboku umiješanost u šverc glasovima. Ništa novo, politika je posve svedena na kupovinu, a i mentalitet dobroga dijela hrvatskoga naroda postao je švercerski. I gotovo se nitko na to ne osvrće. Malom broju osjetljivih bilo je "degutantno" gledati i slušati Čovićevo natprosječno banaliziranje politike. Prebacili su na drugi kanal. Većina zadivljenih Čovićem, opsjednuti su njegovom formom pa i ne misle o sadržaju i posljedicama njegovih riječi.
Na pitanje o Hrvatima u Sarajevu uglađeni frazer Čović odgovorio je bez širega političkog znanja, bez povijesne odgovornosti, bez pomisli što bi to bila moralnost ili savjest u politici, a da ne govorimo o famoznom "nacionalnom interesu" za svakoga Hrvata gdje god on bio. S obzirom, dakle, na problem sarajevskih Hrvata samo je odmahnuo - uvijek s "osmejkom" i ledeno-prijetećom grimasom samouvjerenosti onoga koji ima monopol nad Hrvatima u BiH - da se s njima nema što jer ih je u Sarajevu tek 2%. Nema dalje!
Svi se Čovićevi idolopoklonici, a i kritičari, slažu da je inteligentan. No, to je ona hladna, cinična, inteligencija švercerâ u politici kojima nedostaje u biti najvažnije - iskrena emocija, "emocionalna inteligencija". To je onaj cinizam koji, ako govorimo ne samo o Čovićevu stavu prema Hrvatima u Sarajevu nego i šire, označava hrvatsku politiku općenito, a više-manje i druge dvije glavne nacionalne politike u BiH. To je odsutnost suosjećanja, uživljavanja u tuđu tragediju, i onu sunarodnjaka. To je bezočno švercanje tuđim životima, posjedima, čitavim zavičajima, koje su očevi trgovine nazvali "humano preseljenje" kako bi uspostavili "svoj entitet", pa makar tako u crno zavili milijune ljudi.
"Tako to biva kad crkva i nacionalisti kupuju komunistički otpad" (M. Kovač). Jer gotovo svi današnji nacionalni trgovci su "bjegunci od Marxa", barem su još jednom u svom životu švercali politikom bez iskrene emocije, da ne kažemo ljubavi. Čović i slični njemu prokrijumčarili su se iz jedne politike u njoj tobože suprotnu. Sada ti ideološki glumci moraju prijetvorno biti rodoljubi, uzurpatori prvih mjesta u crkvama, moraju graditi i darivati sakralne simbole, krstiti se i hiniti molitvu, a vjerojatno kada ostanu nasamo, preziru sami sebe jer su krenuli na put bez povratka. Ili ipak u tome uživaju?
Trebala bi temeljitija analiza švercerskoga mentaliteta ne samo u politici, nego posvuda, od školskoga odgoja i obrazovanja, novih fakulteta po poljima i zabitima, do šverca pred odsutnim Bogom. A trebat će godina i godina da se švercerski model politike zamijeni kakvom takvom "politikom s ljudskim licem". Do tada, birat će se "najbolji" i ujedno "najgori", jer je ipak "naš". I švercat će se tuđim. Sretna nova godina!
ARHIVA NOVOSTI
Novosti srpanj - prosinac 2009.
Novosti svibanj - lipanj 2009.
Novosti travanj - svibanj 2009.
Novosti ožujak 2009.
Novosti siječanj - veljača 2009.
Novosti prosinac 2008.
Novosti studeni 2008.
Novosti listopad 2008.
Novosti svibanj-rujan 2008.
ARHIVA - ČLANCI
Na Blidinju sunce čekajući
Vječna Rama 
