Novosti - arhiva
30/11/08.
Rama uoči Božića,
I.dio
Predbožićno vrijeme ili vrijeme došašća jest vrijeme priprema za Božić. Uz redovite pripreme, koje su izraz svetopisamske poruke, bilo je potrebno pripremiti se za najzahtjevnije blagdansko vrijeme u godini, koje je okićeno najrazličitijim običajima. Ova priprema traje četiri nedjelje. Iščekivanje Mesije temeljna je misao adventa i ona se provlači kao crvena nit kroz sve liturgijske i molitvene formule, dok post i sakramenti imaju prirediti dušu. Pored duhovne pripreme postoje različiti folkloristički običaji, sadržajem i ciljevima ne uvijek duhovne prirode. Kroz nekoliko slijedeći napisa pratiti ćemo stare običaje u Rami vezane uz pojedine svetkovine i blagdane do svetkovine Bogojavljenja.
Sveta Kata (25. 11.)
Ovaj je blagdan kamen međaš, iza kojega prestaju veće obiteljske svečanosti, u prvom redu svadbe, da se prikupe sve sile, kako bi obitelj bila spremna za proslavu Božića. On unosi ozbiljniji ton u svagdašnji život. Odatle stara izreka: Sveta Kata zatvara vrata, ili: Sveta Kata zaveziva!. Dakle, sveta Kata zabranjuje igranje, kolanje ili kolo, pjevanje, sijela, pirove i svako bučno veselje, jer narod shvaća adventsko vrijeme kao i korizmu. Sveta Kata je, prema tome, zadnji termin, zadnja nada djevojke, koja misli na udaju u jesensko doba, u ono vrijeme najpoželjnije za udaju, u koje se prije udavao velik broj djevojaka. Sveta Kate, rastavi me s majkom - govorile su nekoć djevojke u ramskom kraju.
Četiri dana iz sv. Kate stoji sv. Andrija (30. 11.) na braniku adventa. Zato je narod govorio: Sv. Kata zavezuje, sv. Jandre zabranjuje. Odatle potječe i nesimpatični nadimak ćelavi Andija, što ga daju svecu:
Sveta Kate, rastavi me s majkom,
Da ne čekam ćelavog Andrije!
Tako su djevojke nekoć kazivale u Banjalučici i u selima župe Uzdol i susjednom Prozoru.
Od sv. Kate treba dakle skupiti sve misli na duhovnu i materijalnu pripravu za Božić. Domaćin valja da se stara za obuću i odjeću kućne čeljadi, valja se brinuti za drva, vodi se briga o dovoljnoj zalihi brašna, pa se šalje žito u mlin. Iza sv. Kate počinju se krmad klati, da se meso može osušiti, jer nema - govorilo se - Božića bez suhom mesa.
/T. Markovića: Božićni običaji Hrvata u BiH, Zagreb 1940. i M. Topić: Ramske starine, Rama-Sarajevo 2005./
28/11/08.
Đakonsko ređenje u sarajevskoj katedrali
U nedjelju, 30. studenoga na prvu nedjelju Došašća vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u sarajevskoj katedrali u 10,30 sati zaredit će za đakone sedam kandidata, šestoricu franjevačke provincije Bosne Srebrene i jednog kandidata Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Među ređenicima je i jedan Ramljak: fra Ivo Bošnjak, sin Bože Bošnjaka i Anuše r. Fofić. Ivo je rođen 23. 6. 1982. u Ripcima.
Đakon je u Katoličkoj crkvi, najniži stupanj sakramentalnog reda s vlašću krštavanja, propovijedanja, pričešćivanja i vjenčavanja.
28/11/08.
Ugovor o sanaciji cesta
Ministar prometa i veza Boris Babić potpisao je danas u svom uredu u Mostaru dva ugovora vezana za sanacije regionalnih cesta u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. S direktorom poduzeća Putovi d.o.o. Grude Rajkom Ćutukom potpisan je ugovor o izvođenju radova na sanaciji kolnika regionalne ceste R-418 Prozor-Rama-Mokronoge u iznosu od 883.894,05 KM.
Također, potpisan je ugovor s poduzećem HP Investing o izvođenju radova na asfaltiranju regionalne ceste R-418b Prozor-Rama-Konjic na dionici Dobroša-Glibe u iznosu od 666.010,80 KM.
Nadzor nad izvođenjem ovih radova vršit će poduzeće Interprojekt Mostar, s kojim je također potpisan ugovor, u vrijednosti 20.826,00 KM. /Vlada HNŽ/
28/11/08.
Intervju s fra Mijom Džolanom, provincijalom
U zadnjem broju Hrvatskog glasnika iz Tuzle objavljen je intervju s fra Mijom Džolanom, provincijalom Bosne Srebrene u povodu početka obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog pokreta u BiH
Dušu u Bosnu udahnuli su franjevci
Mi osjećamo da ponajprije trebamo biti zahvalni onoj kulturi i onom narodu koji nas je primio. Na ovim prostorima nas franjevce u svoje kuće je primio prije svega hrvatski narod zatim slovenski i djelomice albanski. Mi smo ovdje kod kuće i ovaj nas narod treba i ovaj nas narod i rađa. Mi želimo pomoći narodu da u modernom svijetu artikuliraju duhovne i kulturne vrijednosti.
Fra Mijo Džolan, provincijal Bosne Srebrene progovorio je za Hrvatski glasnik o povijesti Franjevačkog dolaska i bivanja na prostorima Bosne i Hercegovine, otvoreno govori o društvenoj zajednici u BiH, o franjevcima u Bosni danas, ali se dotiče i glavnog pitanja što bi danas Bosna bila bez franjevaca. Fra Mijo otvoreno govori i kakve su državne strukture potrebne za dostojan život svakog čovjeka, te pregovora i o položaju Hrvata u BiH koji nije nimalo zavidan.
HG: Kažite mi fra Mijo, kako je franjevcima danas u Bosni i kakva je po Vašem mišljenju društvena zajednica na ovim prostorima?
DŽOLAN: Franjevci pamte i gora vremena. Time hoću reći da ovo vrijeme nije za nas lagano, ponajprije jer ne živimo u nekom zrakopraznom prostoru, mi imamo svoje bitne veze, svoje obitelji, imamo kulturni krug pripadanja hrvatskom narodu. Taj narod je ovdje prepolovljen, prije svega zbog rata ali i drugih okolnosti. Naš je veliki problem, pa to doživljavamo kao zadaću, a ne kao neku vrstu kukanja, da zaustavimo iseljavanje hrvatskog naroda i da pokušamo ohrabriti ljude koji žele modernu državu. Potrebno je da se napravi temeljna struktura države takva da afirmira budućnost za sve narode. Ova država kakva je sada to sada onemogućuje i hrvatski narod se pomalo ovdje osjeća kao da nije kod kuće što je definitivno neprihvatljivo i povijesno neopravdano. U tom pogledu mi želimo registrirati konkretne probleme koji su vrlo često politički, gospodarski, ali i pitanje jedne zdrave duhovnosti da se čovjek hrabro suoči s nevoljama. Ipak, život s drugim i drugačijima se ne smije shvaćati kao život nedostatka, već kao život obogaćenja. Mi smo na to već naviknuli, samo treba ponovno aktivirati taj život s drugima i da nas taj život ne izgura. Da bi se to moglo potrebne su strukture koje to podržavaju. Moderni čovjek je postao puno pokretljiviji jer traži bolji život za svoju djecu i svoju obitelj. Potrebno je otvoreno društvo koje je otvoreno prema razvoju svijeta u kojem je vrijednost i dostojanstvo čovjeka postavljeno veoma visoko. Jasno da naše društvo boluje od mnogih bolesti koje je Europa davno prevladala. Osnaženjem, dakle, hrvatskog naroda u BiH mislim da se osnažuje i europski duh. U interakciji svih nas mora se poraditi na tom polju. To su naše nevolje, ali i izazovi.
HG: Svjedoci smo vremena u kojem će mnogi književnici i povjesničari reći da su dušu u Bosnu udahnuli upravo franjevci. Što bi Bosna bila kada u njoj ne bi bilo franjevaca?
DŽOLAN: Oko toga postoji puno ideja i priča. Ja bih o tom svemu volio da se realno razmišlja. Bosna kao geografski pojam jasno da može živjeti bez svakoga. BiH je okvir u kojem žive ljudi s različitim povijestima, kulturama, različitim duhovnim viđenjima i memorijama. Presudno je danas govoriti o BiH, ne kao o nečemu idealiziranom iza čega se kriju onda prizemni programi i planovi. Treba govoriti vrlo stručno i egzaktno, da se na neki način stvori takav okvir u kojem će svaki čovjek tu ponajprije moći biti kod kuće i dostojanstveno realizirati svoje vrijednosti i stvoriti takve strukture koje će te vrijednosti afirmirati, a ne ih kao što imamo iskustvo u povijesti ugrožavati ih i dovoditi ih u pitanje. Ipak je kroz povijest to ugrožavanje ljudskog života bilo pokriveno zvučnim projektima nekakve Bosne koja više ne može postojati, i onda se bude želje za nekakvim bivšim režimima. Danas trebaju sjesti odgovorni ljudi i u modernom kontekstu omogućiti kako da svi ljudi žive dostojanstveno. Jasno je da ljudi moraju negdje pripadati. Mi nismo nikakva idealna bića, i mi pripadamo obitelji, određenoj kulturi i imamo potrebu da u nekom državnom i političkom kontekstu to što je naša vrijednost afirmiramo. Stoga, mislim da treba i o franjevcima treba govoriti, ali ne kao o nekim idealiziranim tipovima. Oni su uvijek bili odgovorni i zauzeti za svoj hrvatski narod, a onda i za dostojanstvo svakog čovjeka. Mislim da je to jedno polazište koje nas treba danas voditi.
HG: Dolaskom u Bosnu franjevci su prvi put zakoračili u Srebrenicu po kojoj je provincija Bosna srebrena i dobila ime. Kažite mi kako franjevci u posljednjih trinaest godina doživljavaju Srebrenicu?
DŽOLAN: Srebrenica je dio našega imena, budući da je Srebrenica od 1514. godine postala središtem vikarije. Danas, kako se čovjek može osjećati? Na neki način sa zahvalnošću našoj braći koja su tamo živjela do 1866. godine kada je samostan porušen i gvardijan ubijen i u tadašnjem Bečkom ratu su se katolici povukli. Ipak, negdje duboko mi franjevci imamo odnos prema Srebrenici neke duboke ljubavi i simpatije i na taj način kada kažemo Srebrenica želimo zagrliti prošlost, ali želimo s ozdraviteljskom ljubavlju zagrliti i sadašnjost, jer i današnji patnici Srebrenice i ljudi koji traže smisao i novo utemeljenje svoga života su dio naših projekata i našega utemeljenja, ali i simpatija.
HG: Ipak vrijeme koje teče i koje je već trinaest godina iza nas nije idealno, ne može se baš nazvati dobrim. Krenut ćemo od toga da je ljudski život na veoma niskim razinama. Kako onda ponovno vratiti vjeru i ono duhovno, a ne tražiti spas u materijalnom?
DŽOLAN: To je vrlo aktualno pitanje. Niti jedan čovjek ne može bez memorije, samo je presudno na koji način ćemo tu svoju memoriju živjeti. Mislim da je za nas u BiH veoma važno da se naša prošlost obrađuje metodom jedne zdrave historiografije kakvu zastupa dr. Srećko Đaja ili dr. Dubravko Lovrenović i nekolicina mladih povjesničara. Ako iz povijesti ne naučimo, onda ćemo ponavljati greške. Da bi se danas afirmirala vrijednost čovjeka u ovom društvu koje je jako ranjeno, mislim da nam treba modernih kreposti, a to su pretpostavke duhovne snage ljudi i zajednica koje omogućuju da se na plemenit način organizira jedno društvo kao što je društvo BiH veoma šaroliko. Mi trebamo iznad svega, stoga, imati sućuti za patnike. Budući da imamo veoma mnogo žrtava i kroz povijest i u najnovije vrijeme, mislim da filing sućuti moramo u svima pobuditi. Ta uloga pripada duhovnim zajednicama, odgojiteljima mladih ljudi. Na žalost ne možemo se pohvaliti da se to svugdje događa i danas živimo u društvu amneze. Ljudi su skloni na ruševinama izravnati sve i zaorati neku novu brazdu. Ipak Bog je u nas usadio potrebu pamćenja i sve dok se to pamćenje ne oplemeni i obogati ono će nas, mislim, opterećivati. Jedna od kreposti u modernom vremenu treba biti krepost tolerancije. Tolerancija ne samo da trpi drugoga zato što je to profitabilno u određenom trenutku, već zato što je obveza trpjeti drugoga i drugačijega. Bez drugoga i drugačijega nema života i život staje, o čemu svjedoče brojne moderne filozofske i sociološke analize. Da bi se krepost tolerancije mogla živjeti ljudi moraju znati da je to nemoguće bez drugoga i da čovjek mora biti u stalnom dijalogu s drugima. Smisao dijaloga nije gubljenje vremena i isprobavanje određenih tehnika, već je smisao dijaloga stvoriti ambijent koji afirmira život što je najveća vrijednost.
HG: Franjevci su oduvijek nosili u sebi tu nemjerljivu duhovnu snagu i djelovali kako kulturno, tako i politički i od koristi za širu društvenu zajednicu. Odakle, Vi franjevci tu snagu kroz stoljeća crpite?
DŽOLAN: Dobro je upitati se koji je duhovni i antroploški temelj naše vizije. Za nas je važno da se upitamo na temelju kojih impulsa mi živimo i gdje su naši duhovni korijeni. Sretni smo što smo nakon sedam stoljeća uspjeli nešto dobro napraviti. Ono što se zapravo dogodilo svetom Franji, jeste da je on na temelju susreta s Isusom Kristom promijenio svoju sliku života i započeo ideju koja je u početku bila odbijana, a onda su ljudi shvatili da je to zapravo otvaranje jedne nove perspektive shvaćanja. Zato je veoma važna Božja ljubav prema čovjeku i pravedan čovjekov odgovor na fenomen života je ljubav. Svi drugi odgovori koji nose u sebi dozu prezira i omalovažavanja nisu pravi odgovori na tajnu života. Naš univerzalni plan je zainteresiranost za cijeli svijet čemu nas je vodila čuvena Franjina izreka "naš samostan je cijeli svijet". Nama je zato danas u modernom svijetu najbliža ideja moderne etike i nekakve temeljne odgovornosti za cijeli svijet. Naša odgovornost je čovjek i to je ključ naše povijesne uloge u različitim društvima, jer ipak smo mi ovdje u Bosni živjeli sedam stoljeća i kao institucija smo preživjeli. Jasno da nije bilo baš režima koji su bili skloni i nama i čovjeku općenito. Ti režimi nisu bili humani i uglavnom je to bila okupatorska vlast koja u sebi nije imala ideju dostojanstva čovjeka. Ljudi jesu imali prava, ali da se razumijemo bili su uvjetovani, što znači da dok slušaš vlastodršca garantiram ti biološki život čovjeka. Zato i u takvim režimima mi smo uvijek samo razmišljali da su oko nas ljudi, naša braća i sestre. Stoga mislim da ako mi i danas u suvremenom svijetu uspijemo sačuvati taj naš temeljni pristup čovjeku da ćemo ostati vjerni sebi, ali biti i blagoslov ljudima oko sebe. Mi također osjećamo da ponajprije trebamo biti zahvalni onoj kulturi i onom narodu koji nas je primio. Na ovim prostorima nas franjevce u svoje kuće je primio prije svega hrvatski narod zatim slovenski i djelomice albanski. Mi smo ovdje kod kuće i ovaj nas narod treba i ovaj nas narod i rađa. Mi želimo pomoći narodu da u modernom svijetu artikuliraju duhovne i kulturne vrijednosti.
HG: Fra Mijo, započelo je obilježavanje 800. obljetnice franjevačkog pokreta. Tijekom naredne godine na koji način će se obilježavati u BiH, zemlji gdje su franjevci oduvijek imali nemjerljiv utjecaj i zemlji po kojoj su franjevci i dobili prefiks "bosanski"?
DŽOLAN: Mi smo već fiksirali određeni program koji će obuhvaćati nekoliko različitih područja. Nama je jako stalo da prepoznamo uopće teologiju i antropologiju na temelju Franjina iskustva Boga, čovjeka i svijeta odakle i crpimo svoju viziju života i pokušavamo je živjeti u različitim povijestima života. Na duhovnoj razini bit će dosta sadržaja, posebno po samostanima gdje ćemo imati različite duhovne obnove. Na kulturnom planu od značaja su dva događaja. Jedan je izložba i Simpozij na kojem ćemo se dotaknuti jedne dota aktualne teme koja nije samo bavljenje prošlošću, već se tiče i današnjice. Tema nosi naziv "Doprinos franjevaca kulturi pismenosti hrvatskog naroda i društva u BiH". Na ovom Simpoziju će govoriti eminentni stručnjaci i mislim da će to biti jedan fini kulturni događaj. Jedan od kulturnih događaja koji će se biti i u Sarajevu i u Mostaru jeste koncertna izvedba bosanske mise, skladatelja Andrije Pavlića i to će se dogoditi 23. travnja naredne godine a u Mostaru će to biti u okviru obilježavanja Matice Hrvatske. U Podmilačju će 30. kolovoza biti upriličen jedan veliki sastanak franjevaca, franjevki i članova trećeg reda Frame. Jedan od veliki kulturni događaj će biti i u Dvorani Lisinski također naredne godine. Na lokalnoj razini bit će još mnogo događaja a sve u cilju da na jedan način aktualiziramo činjenicu da franjevci u Bosni djeluju preko 700 godina i što nam je dalje činiti.
Maja Nikolić
27/11/08.
Potpisana koalicija HDZ-a 1990 i HSP-a u našoj općini
Dana 27. studenog 2008. godine potpisan je koalicijski sporazum između Hrvatske demokratske zajednice 1990 Prozor-Rama i Hrvatske stranke prava Đapić-dr. Jurišić Podružnice Rama o koalicijskom nastupu i obnašanju izvršne i zakonodavne vlasti u općini Prozor-Rama.
Sporazumom je definirano da će ove dvije stranke zajednički sudjelovati u radu izvršne i zakonodavne vlasti Općine Prozor-Rama, da će sačiniti zajednički program rada za četverogodišnji mandatni period, te da će sporazumne strane osnovati koordinacijsko vijeće koje će usuglašavati sve ciljeve pri obnašanju vlasti kao i pratiti realizaciju zacrtanih ciljeva. /hsp-rama.com/
27/11/08.
Menadžeri i pneumatici
Ne možemo bez velikih posljedica poreći da u korijenu ipak stoji kriza vjere, kriza temeljnoga odnosa pojedinca s Bogom
Piše: Fra Ivan ŠARČEVIĆ
Krizna vremena - a rat je nedvojbeno najkritičnije vrijeme - izbace na vidjelo raznorazne tipove koji se nametnu unutar narodnih i vjerničkih zajednica kao mjerodavni uzori za život ostalih. Oni određuju jedinu poželjnu visinu nacionalne svijesti i nacionalnih interesa. Oni čak određuju i religioznu praksu i presuđuju tko je (pravi) vjernik a tko nevjernik.
Unutar Crkve, njezinih većih ili manjih vjerničkih zajednica, isplivale su u ratu i nakon njega dvije posebne skupine nametljivaca: menadžeri i pneumatici. Toga je uvijek bilo i bit će, ali pred tim ljudima i za te ljude svatko od nas snosi vlastiti dio odgovornosti.
Nije nam moguće ulaziti u širinu ove problematike, pa će ovdje biti ukazano samo na neke aspekte.
Menadžeri unutar Crkve su ona vrsta ljudi kojima je duhovna tupost i mračna skepsa zasjenila više vrednote duha. Okrenuti su materijalnom i novčanom probitku i sve podređuju uskoj ekonomskoj praksi: i teološku refleksiju i (samo)kritiku iz vjere i međuljudsku solidarnost. Skloni su svakovrsnim kompromisima samo da bi pokazali da je skrb oko materijalnog prvi i osnovni temelj života. Njihov je osnovni slogan: Pusti teoriju, praksa je važna! Što su stoga njihovi poslovi - novozavjetnim rječnikom kazano - zemaljskiji, svjetovniji, oni s više prezira ocrnjuju naviještanje evanđelja, teološka propitivanja ljudskog postojanja i društvene situacije, rad s vjernicima, odgoj u vjeri, svaki napor duha.
Ništa nije toliko riskantno kod crkvenih menadžera kao njihova mesijanska uloga kojom Crkvu, veću ili manju zajednicu, svode na gospodarsko domaćinstvo, na svoju firmu ili dvorište i "velikodušno ti daju dozvolu da u njemu egzistiraš ako bude sve onako kako oni sebi zamišljaju, a uopće ih nije briga za te, i sve što su ti dali bilo je samo zato da izvuku neku korist od tebe" (V. Bajsić), te da ti posvijeste kako o njima ovisiš.
Sveto pismo je prepuno proročke (Božje) kritike prema menadžerima. Jedno starozavjetno mjesto posebno ima trajnu aktualnost. Božja kritika i smjena proroka Elija dogodila se zbog njegove nemoralne šutnje i skrivanja nedoličnog ponašanja njegovih sinova, svećenika, koji su koristeći svoj "uzvišeni" položaj bahato pljačkali trud vjernika. Čak bi slali svoje sluge da od žrtava prinesenih Bogu na njihov stol donesu najbolje, pa se narodu ogadila i žrtva i molitva Bogu.
U još drastičnijem smislu pred nas izbija novozavjetni događaj Isusova prevrtanja stolova i izgon trgovaca iz hrama. Taj bi događaj sladunjava i lažno miroljubiva kršćanska pobožnost rado ako ne zanijekala a ono oduzela mu oštricu kritike, jer se ne može pomiriti s Isusom "blaga i ponizna srca" koji sve prihvaća i sve potvrđuje. Bio je to, zapravo, Isusov "sveti bijes" na saduceje, velike i male svećenike, koji su ugodno - kompromisno sa svim politikama - živjeli u zavjetrini hramskog poreza.
I ne samo Pismo, nego povijest i kršćanstva i Crkve, kao i povijest svih vjera, obiluje sličnim primjerima po kojima se status vjerskog službenika, sama vjera, i, što je najgore, nevolja vjernika, koriste za vlastite projekte i bogaćenja. Zar toliko heretičkih struja, kao i sama Lutherova reformacija, nisu potaknuti kritikom oholog crkvenog menadžerstva. I dok na jednoj strani taj mali broj moćnika provodi svoju samovolju, većina to prešutno odobrava. Nije zato uopće iznenađujuće da se i talijanski političar, jedan od najvećih teoretičara prava i države, Niccoló Machiavelli, oštro osvrće na dominikance i franjevce zbog njihova ponašanja prema nečasnim vjerskim prelatima i poglavarima. On ovim redovnicima priznaje ugled koji su uživali u narodu zbog svoga siromašnog, skromnog i solidarnog načina života, ali se žali i sablažnjava ga što isti ti redovnici u svojim ispovijedima i propovijedima odvraćaju vjernike od slobode mišljenja i govore im da je loše reći istinu o zlu te da je dobro živjeti u poslušnosti prema nečasnim prelatima i poglavarima. A ako oni već čine pogreške, neka ih se ostavi da ih sam Boga kazni. "I tako ovi čine ono najgore što mogu jer se ne boje niti vjeruju u tu kaznu", završava Machiavelli koji je dobro poznavao takvu vrstu "nevjere", jer je i sam u svoju političku teoriju uveo varku i lukavstvo kao osnovne oznake vladara, kao i princip da se svako sredstvo može koristiti za postavljeni cilj.
I danas se osim za blagim i zaslađenim Isusom poteže i za Dominikom i Franjom, i Vinkom Paulskim i mnogim drugima svetim ljudima, priziva se njihova poslušnost i miroljubivost, uvijek kad se Crkva utopi u svjetovnost, a sve pod krinkom urgentnosti unutarcrkvenog mira i jedinstva, ili poziva da se pred "neprijateljima" prikažemo boljima nego što jesmo.
U kriznim vremenima, usporedno s menadžerima, bujaju i raznovrsni pneumatički, duhovnjački pokreti. Žele biti kritika "pokvarena" svijeta politike i ekonomije, hedonizma i sekularizirane vjere, jedna vrst proročkog glasa u Crkvi i svijetu, ali redovito upadaju u ono što osuđuju. Ova struja je vrlo raznorodna i izmiče točnijoj sustavnosti. U nju se regrutiraju raznovrsni tipovi, od sebeljubivih intelektualaca koji smatraju da su puninu života našli u svom poslu i kabinetu, te iz stoičke distance "proklinju" opterećujuću i sitničavu okolinu, do religioznih fanatika koji u svome glasu i u svojim rukama misle da nose smisao čovjekova života i spas čovječanstva, odguravaju svaku racionalnost i argumente, čak jure po trgovima i ulicama da i vanjštinom demonstriraju da su drugi u zabludi.
Najteža kušnja pneumatika jest u nedovoljnoj uživljenosti u stvarnost svijeta, u nesolidarnosti sa svakodnevnim mukama ljudi s kojima su se sami obvezali živjeti, u trajnom bijegu svojim duhovnima oazama bez i metodičke sumnje da bi i oni mogli pogriješiti.
Najjače dvije duhovnjačke struje Isusova vremena, koje su se i spojile u vrijeme propasti izraelske države, bili su eseni i zeloti (duhovnjaci i nacionalisti, rekli bismo danas). Njihov zajednički nazivnik bio je revolucija, brza i korjenita promjena svega postojećeg: onih prvih u religioznoj, onih drugih u oružanoj revoluciji.
Za razliku od esena, Isus ne bježi od ljudi i ne stvara bilo kakvu molitvenu, redovničku zajednicu izvan svijeta. Isus zagovara promjenu, ali bez nasilja i mača, poput zelota i nekih njegovih učenika koji su bili njihove pristalice i nisu razumjeli Isusa te su od njega i otišli.
Štoviše, Isus se od duhovnjaka razlikuje u odsutnosti svake oholosti u vjeri. A upravo ono na čemu najviše padaju duhovne osobe jest duhovni elitizam. To se najviše ogleda u licemjernom preziru pneumatika prema svima koji su na putu traženja, koji istinoljubivo postavljaju pitanja, koji pred Boga žele stati kakvi jesu, koji su i nevjernici i inovjernici ali bez prijetvorne moralnosti, bez iskrivljenih slika o sebi i o Bogu. Nitko više ne smeta duhovnjacima koliko iskreni ljudi.
Duhovnjaci se rado pozivaju na Pismo, ali ne u cjelini nego u izdvojenom detalju koji nikada ne dovodi u pitanje njih same nego potvrđuje njihovu posebnost. Oni će i pognute glave, s hinjenom poniznošću, živjeti sa sviješću izabranih iz mase prosječnih i zalutalih, kao jedini upućeni u tajnu vjere, jedini koji imaju privilegij i vlasništvo nad iskustvom Boga. Vrlo su popularni jer demagoški i afektirano unose prijetnje, trajno nabacuju drugima krivnju male vjere, nedostatak poniznosti i otvorenosti Duhu. Oni potiru zdravi duh jer niječu da iskustvo Duha nema nikakve veze s elitizmom i bijegom iz svakodnevnice (K. Rahner). Oni kršćansku poruku suzuju na apokaliptičke slogane, na magije i gatanja, na psihološka i genetska iščitavanja krivnje za koju nitko objektivno nema odgovornost. Nemirni, rastavljajući nerastavljivo - dušu i tijelo, smrknuta lica, traže mase ispaćenih, razočaranih i bolesnih i ugone ih u najteži nihilizam s povremenim i privremenim unutarnjim ushićenjima i nudeći im analgetike lakih ozdravljenja. Nietzsche i proziva pneumatike: "Morate mi pjevati bolje pjesme da bih učio vjerovati u vašeg Otkupitelja: ne moraju li otkupljenije izgledati njegovi učenici?"
***
Kriza (rat) izbacuje na površinu i nudi kao rješenje menadžersku svemoć, duhovnjački elitizam, religioznu, teološku i političku zatupljenost, religiozni fanatizam i isključivost, licemjerje, laž, prijevare i lukavstva, nepotizam i rivalstva na seoski (ratoborni) način...
Ne možemo bez velikih posljedica poreći da u korijenu svega ovoga ipak stoji kriza vjere, kriza temeljnoga odnosa pojedinca s Bogom.
27/11/08.
FOTOvijest
KAD JE BAL,
NEK JE PIVO!!!
Foto: Anđelko Papak
26/11/08.
Malena mjesta srca moga
FOTOgalerija nazvana Malena mjesta srca moga, prema pjesmi Odlazak T. Ujevića, mudraca i pjesnika, ovih je dana nadopunjena fotografijama gotovo svih ramskih mjesta (190 fotografija). Neka bude dopušteno da osjetimo kako su, iako svjetski neznatna i nepoznata, "malena mjesta" nama Ramljacima najvažnija, jedina i nezamjenjiva!
Pogledajte FOTOGRAFIJE!
Tin Ujević: Odlazak
U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
U srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
Spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
I miris (miris) kalopera.
Tamo, tamo da putujem,
Tamo, tamo da tugujem.
Da čujem one stare basne,
Da mlijeko plave bajke sasnem.
Da više ne znam sebe sama,
Ni dima bola u maglama.
25/11/08.
Priča: Milodari
Domagoj je volio vikende provoditi kod bake. Trebao mu je odmor od roditelja koliko i njima od njega, a od bake se uvijek mogao nadati i kakvom poklonu. Jedino ... jedino kad ga ne bi svake nedjelje vukla na misu.
Domagoj bi tijekom mise poslušno držao ruke sklopljenima, puštao je glasove, klecao, sjedao i ustajao kad i ostali, ali dosađivao se za poludjeti. Najzanimljiviji, jedini zanimljiv trenutak u cijeloj torturi bio je kad bi pognuti stari sakristan s tobolcem na štapu izašao skupljati milodare. Baka bi tada Domagoju dala koju kunu i on bi možda i cijelu minutu nestrpljivo gledao kako mu se sakristan primiče dok starac i motka ne bi stigli do njega te dok ne bi novčiće pustio da padnu u zagasitocrvenu vrećicu. Poslije toga, sve bi opet bila dosada.
Te nedjelje, međutim, baš dok mu se sakristan približavao, Domagoj osjeti bljesak ideje u svom malom, osmogodišnjem mozgu.
- Što radiš, budalo? - kao da je nešto unutra povikalo. - Zašto bacaš novce?
Domagoj je bio previše osupnut kako bi učinio išta doli uobičajeno: bacio je petokunac u tobolac. Ovaj je zvecnuo, starac je odrhturio dalje, a Domagoj počeo razmišljati.
Glas je imao pravo! Jer, što je Domagoj maločas učinio nego bacio pet kuna? Čak i ako su te kune bile ulaznica za ovu priredbu, preplatio je! Koliko se dosađivao, trebali bi oni njemu platiti za potrošeno vrijeme! A pet kuna ove nedjelje, pet kuna iduće nedjelje, pet kuna svake nedjelje - nekad manje, ali nekad bi baka dala i deset - nakupi se toga ...
Do iduće je nedjelje Domagoj smislio plan. Preko tjedna je od džeparca uspio uštedjeti čak kunu (što nije bilo lako, Domagoj nije bio štedljivo dijete) i sad ju je pažljivo čuvao u lijevom, znojnom dlanom. Dolazak sakristana čekao je nestrpljivije no ikada.
U istom času kao i uvijek, starac se pojavio na vratima sakristije, vukući nogu za nogom, kimajući glavom na suhom vratu. Baka je, također kao i uvijek, posegnula rukom u torbicu, izvadila novčarku i iz nje pet kuna. Pružila ih je Domagoju koji joj je stajao slijeva. Domagoj je pružio desni dlan i u njega primio kovanicu s mrkim medvjedom.
A kad je sakristan stigao do njega, u tobolac je iz lijeve ruke ispustio znojnu kovanicu sa slavujem. Samo kunu.
To je bio odsudni trenutak! Je li baka primijetila kako nije prebacio novčić kojega mu je dala iz jedne šake u drugu? Zvoni li, kad padne, kovanica od kune drukčije od kovanice od pet kuna? Hoće li sakristan primijetiti kako mu je Domagoj dao manje no inače pa visoko podići ruku, zaustaviti misu i neočekivano gromkim glasom obznaniti gradu i svijetu kako je pred njim lopov, drhtavim ga kažiprstom prokazati kao kandidata za pakao?
Ništa se od svega toga nije zbilo. Baka je slušala druge kako pjevaju, sakristan je odrhtuljio dalje, nebesa se nisu prolomila. Domagoj je kriomice pogledao u desnu šaku i, uvjerivši se kako je petokunac zaista tu, nasmiješio se pakleno. Pet kuna ove nedjelje, pet kuna iduće nedjelje ... U godini dana to je ... puno kuna! A možda, možda nitko neće primijetiti ako idući put umjesto kune ubaci samo pedeset lipa? One od dvadeset su nekako lagane, ali pedeset bi moglo proći ... Da li da sa sobom nosi četiri puta presavijen papirić za slučaj da mu baka da deset kuna? Treba li ga obojiti smeđom bojicom kako bi bio manje sumnjiv?
Te su sretne misli Domagoja već daleko ponijele. Počeo je zbrajati ljude u redu ispred sebe - njih tridesetak. Dobro, neki nisu davali milodare, ali ako je njih dvadesetak dalo po pet kuna ... bi li se isplatilo skočiti, oteti sakristanu motku i tobolac s novcem pa pobjeći u nepoznatom smjeru? Bi li unutra moglo biti dovoljno novca da bi mu se isplatilo više nikad ne vidjeti baku, mamu i tatu ...?
Razmišljao je tako Domagoj, a baka ga je s vremena na vrijeme promatrala, sva sretna što se njezin unuk napokon više ne vrpolji, što tako pobožno prati misu.
Darko MACAN
24/11/08.
Groblje u Lučićima
Prije potopa Rame 1968. godine najveće selo u Gornjoj Rami bilo je Proslap. Naselje je obuhvaćalo nekoliko zaseoka s obje strane rijeke Rame. Središte naselja činio je sam Proslap na desnoj strani rijeke Rame. Na lijevoj strani bio je zaselak Mriže. Ostali su zaselci po stranama i brežuljcima s obje strane Rame: Klanac, Krsti, Kuraje, Draguni, Drin, Lučići, Rašće, Brežina, Dronjići, Šeperak, Nikolići, Špilja i Rosulje. Svi zaselci u Proslapu su potopljeni osim Klanca i Lučića.
Na prostoru Proslapa bilo je više grobalja. Jedno je groblje bilo u Lučićima, drugo u Kurajama, treće u Markešićima - poznato kao fra Ludino groblje jer je u njemu bio pokopan fra Ljudevit Nikolić, jednostavni fratar na glasu pobožnosti. Četvrto groblje bilo je u Nikolićima, na mjestu Ladišću, nazvano Hadžića groblje, koje su smatrali najstarijim grobljem. Sva spomenuta groblja su potopljena. U zadnje vrijeme vodostaj na Ramskom jezeru se povukao u korito rijeke Rame, tako da se na površini pojavilo groblje u Lučićima, koje se može vidjeti i na snimljenim fotografijama.
23/11/08.
Sveta Cecilija, zaštitnica glazbenika i pjevača
U Katoličkoj crkvi dana 22. listopada slavi se spomendan mučeničke smrti sv. Cecilije,
zaštitnice glazbenika i pjevača. Tim povodom večeras su odrasli pjevači naše župe, koji predvode crkveno pjevanje na Šćitu i Podboru, proslavio spomendan sv. Cecilije zajedničkim druženjem u samostanskoj blagovaonici. Pod vodstvom s. Marte Barišić pjevači se, ovih dana, pripremaju za već tradicionalni Božićni koncert koji će biti kao i prijašnjih godina na Dan materica. Ove godine materice su 14. prosinca. Na koncertu će nastupiti zborovi ramskih župa. Fotografije!
22/11/08.
FOTOvijest
Jutros je Rama osvanula prekrivena snijegom! Prvo snježno jutro - po obroncima planina - u Rami osvanulo je 5. 10. 2008. na dan vanjske proslave sv. Franje u Rumbocima.
Ostale fotografije!
22/11/08.
Spomendan smrti: fra Miroslav Abaz
Fra Miroslav Abaz rodio se u Proslapu 18. siječnja 1923. od roditelja Mije i Ane r. Žilić. Pučku školu završio je na Šćitu od 1932. do 1936., gimnaziju je pohađao u Visokom od 1936. do 1942. i od 1943. do 1945. Krsno ime Andrija zamijenio je ulaskom u novicijat 1942. s imenom fra Miroslav. Godinu novicijat proveo je u Sarajevu. U istom je gradu studirao i teologije od 1945. do 1950. Za svećenika je zaređen u Dubrovniku 9. srpnja 1950. Mladu misu slavio je na Šćitu 16. srpnja 1950.
Fra Miroslav je svećeničku službu započeo u Bihaću kao duhovni pomoćnik od 1950. do 1952. U Bihaću je lišen slobode 15. veljače 1952. i 13. lipnja iste godine osuđen na 8 godina strogog zatvora. Kaznu izdržavao u KPD Zenica. Pušten je na slobodu početkom 1956. Poslije toga bio je kapelan na Petrićevcu, da bi se, nakon nekoliko mjeseci, upisao na filozofski fakultet u Novom Sadu kako bi studirao hrvatski jezik i književnost. Nakon jednog semestra prešao je u Beograd i nastavio studij. U Beogradu je vrlo aktivno sudjelovao u pastoriziranju župe sv. Ante, posebice u radu s mladima. Od 1962. predavao je na Franjevačkoj gimnaziji u Visokom hrvatski jezik i književnost. Ujedno je vrši službu vikara u samostanu od 1966. do 1973., a zatim kroz šest godina službu gvardijana (1973.-1979.). Umro je 22. studenog 1985. u sarajevskoj bolnici Koševo. Pokopan je 23. studenog 1985. na groblju u Visokom. Prenesen je 1.studenog 1998. na ripočko groblje u Rami i pokopan među fratrima ramskoga kraja.
Od svog dolaska u Visoko fra Miroslav je bio i profesor ali i pastoralni radnik. Uvijek je imao vremena za razgovor i susrete s ljudima. Kao svećenik bio je neumoran i na raspolaganju svakomu tko mu je dolazio sa svojim poteškoćama. Činilo se da u tom ne pozna granice.
Tko je poznavao fra Miroslava morao ga je zapamtiti po njegovoj izvanrednoj socijalnosti. Bilo je prijatno s njime sjediti zbog njegove veselosti i duhovitosti, kojom je oko sebe stvarao dobro raspoloženje. Uz to bio je uljudan i taktičan, te je time osvajao ljude u kući i izvan nje. Neposrednost i zabavna snalažljivost otvarale su mu mnoga vrata i pomagale u većim i manjim teškoćama. Jedanput je tako otišao u Brezu naručiti ugljen sa samostan. Međutim, službenica rudnika rekla mu je da ugljen ne prodaju trećim licima. Fra Miroslav je na to rekao otprilike ovako: "Ja godinama učim đake da je JA prvo lice. Otkud sad JA treće lice."
Bio je dobar radnik. To je uočljivo već iz činjenice što je na teškim dužnostima vikara i gvardijana ostao 13 godina i to u najvećoj kući naše Provincije. Kroz sve to vrijeme, i kasnije do zadnjega dana, nije se ustručavao prihvatiti fizičkih poslova.
Fra Miroslav je bio dobar poznavalac Visokog, njegovih ljudi i prilika. Obilazio je bolesnike i o svakom vodio brigu kako bi podmirio ne samo njegove religiozne nego i druge eventualne potrebe. Zadnjih godina prije svoje smrti brinuo se za izgradnju područne crkve u Donjoj Zimči. Time je zadužio vjernike onoga mjesta, što mu oni i priznaju. Vrjednije ipak od te gradnje bile su njegove pastoralne usluge tom vjerničkom narodu.
Sam je bio s malim zadovoljan, a prema dugima vrlo darežljiv. Svoju svećeničku dužnost shvatio je: biti na raspolaganju drugima i živjeti za njih. Bio je skroman i jednostavan fratar, zanimljiv fratar od kojega su njegovi đaci dosta naučili. Nikada nije isticao svojih zasluga. Jednu je, ipak, često ponavljao. Naime, jedan njegov kolega odlučio se biti fratar gledajući kako Miroslav, kad je postao sjemeništarac, nosi maramicu u džepu i njome se svrsishodno služi.
Ljude najlakše pamtimo po superlativima koji se izriču o njima, njihovu životu ili osobitim zaslugama. O fra Miroslavu na ovaj je način teško govoriti. Ipak, fra Miroslav Abaz, da to iskažemo na njegov način, u jednomu je uvijek bio, ne
"najprvi" nego prvi. Naime, u svim školskim dnevnicima, na svim abecednim popisima visočkih đaka, profesora, fratarskih tabula, bila mu je osigurana abecedna pozicija broj jedan, i teško da će mu je itko oduzeti. Ipak, vjerujemo da je po ovomu fra Miroslav Abaz ponajmanje upamćen.
21/11/08.
Sport
HNK Rama ovog vikenda igra zadnje kolo jesenskog prvenstva u Drugoj ligi jug. Sutra (subota) gostuju u Jablanici, gdje od 13 sati igraju susret protiv Turbine.
Mladi nogometaši sutra gostuju kod NK Velež, a već u nedjelju u goste mladim nogometašima dolaze njihovi vršnjaci iz NK Lokomotiva.
Sutra od 11 sati u Sportskoj dvorani u Prozoru igraju se utakmice Državnog prvenstva kadeta i predkadeta Rame i Livna.
U nedjelju HKK Rama igra prvenstveni susret 5. kola u Prvoj ligi HB protiv Brotnja iz Čitluka. Susret se igra u Sportskoj dvorani u Prozoru od 16 sati.
U ligi mladih košarkaša SBK ovog vikenda mladi košarkaši Rame su slobodni. /A. Burić/
21/11/08.
Najstariji stanovnik Rame?!
Na nekoliko web stranica koje govore o Ramskom kraju objavljen je tekst kako je u utorak 18. studenog na groblju u Perićima pokopan najstariji stanovnik Rame Ivo Rumbočić, rođen 1914. godine. Zbog netočnosti informaciju je potrebno izmijeniti. Stariji živući stanovnik Rame je Ruža Grbeš, r. Čuljak - kći Ive Čuljka i Luce r. Vidović. Rođena je u Ploči 12. 7. 1911., krštena 16. 7. 1911., vjenčana 22. 11. 1933. sa Ivanom Grbešom. Rodila je dvije kćeri Maru i Lucu i sina Miju koji se utopio u Zelenom bunaru na Vran planini 4. 8. 1963. godine. Ruža živi u Dubom na Orašcu, pokretna je i dobrog zdravlja!
18/11/08.
Nove klupe u crkvi na Šćitu
Krajem rujna započeti su vanjski radovi na sanaciji Gospine crkve na Šćitu. Uz novi vanjske izgled i unutrašnjost crkve dobiva drugačiji izgled. Danas su stolari Ćurići iz radionice na Gmićima prevezli u crkvu jedan dio novih klupa i njima zamijenili stare i dotrajale. Stare klupe napravljene su za vrijeme gvardijanstva fra Mladena Lucića 1958-1964. U samostanskoj kronici stoji zapisano kako je dana 9. 4. 1961. stigao jedan kamion s prikolicom iz Sarajeva, za vrijeme pučke mise. U njemu je došao Ante Nikolić-Đolan Stjepanov. Dovezao je 140 m2 jasenova parketa, željezne cijevi za ograde na balkonima i vodovodne cijevi za sakristiju i izrađeno gvožđe za 21 klupu u crkvi. Odmah poslije mise narod je sve istovario i smjestio na određeno mjesto: parket i ograde na hodnik drugog kata, gvožđe za klupe pred župni ured, vodovodne cijevi u park uz crkvu.
Klupe su gradili Markica Sičaja iz Podbora i Mišica Faletar iz Proslapa, po nacrtu hercegovačkog franjevca fra Pia Nuića, a postavljene su 10. 8. 1962. godine.
Zasigurno ćemo se složiti: stare su klupe doživjele lijepu starost od 46 godina, zar ne?!
Galerija slika!
17/11/08.
Tolerancija kao metoda
Piše: Fra Ivan Šarčević
Jučer je bio Svjetski dan tolerancije. Rijetki se obaziru na to. Mnogi misle da su rođeni tolerantni. Tolerancija je jedna od najopterećenijih riječi. Neki je, zajedno s ljudskim pravima, podižu na razinu apsoluta, sekularnog božanstva. Neki neće ni da čuju za nju. Vjernici je većinom (praktično, ne verbalno) niječu. Jer ako nije bezbožna, za njih je sinkretistička ideja. Dovodi u pitanje jedincatost i apsolutnost njihove vjere. Neki "prilagodljivi" vjernici i teolozi - da bi ostali popularni i u dijalogu sa sekularnim svijetom - posvuda učitavaju toleranciju, i u svete knjige, jer ionako tamo ima "sve". Idu i dotle da i Bogu pripisuju toleranciju kao njegovo vlastito ime ili svojstvo. U biti, svoje, možda i isključivo ponašanje, pokrivaju općom nedodirljivom frazom.
Kod nas postoji i ono izopačeno, političko-nostalgično učitavanje tolerancije u prošla sretna vremena. Hoće se reći da je tolerancija vladala jedino onda kada su "moji" vladali ovom zemljom, kad je bila "naša" država. Ustvari to jedino znači da je tolerancija bila kad je meni i mojima bilo dobro. Takav mit o toleranciji, kao i svaki drugi pogubni mit, ne odumire, temeljio se on na politici, religiji ili umu. I svi pokušaji uređenja društva i države na principu neke prijašnje, navodno prakticirane tolerancije - a gdje je u stvari netko bio dominantan i privilegiran a drugi potčinjen i uskraćen - proizvode nesagledive nevolje.
Tolerancija i s njom povezani pluralizam iznikli su kao sekularna politička načela za uređenja društva, i to iz konteksta europskih vjerskih ratova XVII. stoljeća, te su se kroz prosvjetiteljstvo, liberalizam i moderne demokracije XX. stoljeća formirali kao ustavni principi društvenog ponašanja. Pluralizam i tolerancija nastaju dakle kao rješenja nasuprot vjerskim sukobima i istrebljenjima, odnosno kao rješenje za konflikte u kojima netko ima pretenziju nametanja apsolutne istine, što onda uključuje i državni ateizam kakav nam je poznat iz prijašnjega sustava, ali i svaki individualni dogmatizam.
Skloni smo, naime, netoleranciju više vezati za kolektive, kod nas za nacionalizam i isključivost religioznih kolektiva. No sve isključive i netolerantne kolektive prati podivljali i zatvoreni individualizam pojedinaca, kako onih unutar tih kolektiva, tako i onih koji se kroz netoleranciju, izmiču svakom pripadanju. Netolerantni individualisti misle da ih uvijek netko gura onamo kamo oni ne pripadaju.
Neki teoretičari razlikuju pasivnu i aktivnu, formalnu i neformalnu toleranciju. Za nas u BiH nasušno je potrebno najprije priznati pluralnost našega društva kako na razini nacionalnoga, religijskoga, svjetonazorskoga, tako i na razini drugih razlika, pa i onih subkulturnih, i uz to se, na području javnih odnosa, odreći svake vrste pretpostavljene nadmoći i savršenstva. Tek priznavajući i tolerirajući razlike, otvara se mogućnost zajedničkog življenja.
Pravo na vlastitu razliku uvijek je vezano uz odgovornost za razliku drugoga. Put prema skladnijem pluralnom društvu nema za cilj imaginarno jedinstvo, nikakvo nasilno svraćanje na svoj put, vjeru ili ideju, nego napuštanje svake takve pomisli. Istodobno, put prema skladnijem društvu nema za cilj ni anarhiju razlika. U kontekstu tolerancije to znači da tolerancija nikada ne može biti cilj odnosa, ni onih najbližih - među prijateljima i u obitelji - ni onih na razini većih zajednica, države i društva. Ondje gdje se tolerancija uspostavlja kao cilj, kad-tad dogodit će se razlaz, pakao ili rat. Iskusili smo da prakticiranje tolerancije kao cilja dovodi do etičkoga nihilizma, nemoralnih i katastrofalnih odluka što se ugnijezdilo u plošnoj političkoj korektnosti, odnosno u cinizmu i egoističnoj obrani partikularne pozicije (moći i udobnosti!) po kojoj su svi u konfliktu jednaki. U konačnici, tolerancija kao cilj proizvodi nesnošljivost jer joj je svatko, i kolektiv i pojedinac, osobito s moralnim stavom, najblaže kazano, opasnost.
Smisao tolerancije nije dakle u njoj samoj. Ona je pretpostavka i polazište, metoda do višega cilja koji nadilazi svaku stranu i svaku poziciju u sukobu. Tolerancija je atmosfera, dijaloška gostoljubivost, odgovornost za drugoga i izniman napor da se drugoga shvati iz njega samoga i kad je on u krivu, da mu se i oponira, s njime polemizira ili sukobljava ali iz perspektive dobra i s ciljem dolaska do istine, poštivajući činjenice, logiku i kontekst. Tolerancija uvijek uključuje ljudsku nesavršenost, konačnost i patnju koje su zajedničke svima, te pretpostavlja slobodu, istinu i pomirenje kao cilj svima. Zato je društvo u kojem nema ili se ne traži tolerancija kao metoda krajnje netolerantno. /Oslobođenje/
17/11/08.
Kudićevo hrvatstvo, II
Lokalni izbori - kratka povijest
Mučno je bilo čuti da u Izbornom povjerenstvu imaju dvojica Hrvata i da je jedan od njih - Mile Kudić iz Rame - bio najžešći pristaša osinjskog esdeseovca Branka Petrića.
Piše: Mirko Filipović
Dogodilo se nešto vrlo značajno za svaku lokalnu zajednicu u bilo kojoj državi: održani su lokalno izbori, to znači izbori za općinske vijećnike i načelnike općina. U normalnim situacijama izborna aktivnost odvija se mjesec-dva dana prije dana izbora (osim u Americi, gdje to traje mjesecima!), a za izbore građani uglavnom ne trebaju ništa drugo uraditi, nego na dan izbora doći na propisano mjesto, pokazati osobnu iskaznicu, uzeti listiće, zaokružiti po volji koga hoće, ubaciti u kutiju i - mirna Bosna!
Komplicirani uvjeti
U Bosni još vijek traje izvanredno stanje te mnogi građani nemaju osobnih iskaznica, jer ne žive na teritoriju države, nego u inozemstvu, gdje su otišli ili bili prognani. Oni koji žive u Bosni mogli su - kao i svugdje drugdje - samo doći na glasačko mjesto i odglasovati. Oni koji su izvadili osobnu iskaznicu a žive u inozemstvu morali su na dan izbora doputovati, naći svoje glasačko mjesto i odglasovati. Oni, međutim, koji još nisu izvadili bosansku osobnu a žive inozemstvu morali su odraditi vrlo kompliciranu proceduru da bi mogli glasovati.
Izbori su održani u nedjelju 5. listopada, a za takve su izbori započinjali od dana raspisivanja izbora u svibnju mjesecu, jer su se do 20. lipnja morali prijaviti Izbornom povjerenstvu BiH da žele glasovati putem pošte. Trebalo je tada ispuniti propisani formular, izvaditi uvjerenje o bosanskom državljanstvu, uvjerenje o prebivalištu u BiH i fotokopirati neki važeći dokument iz države u kojoj žive. Ako to sve prođe kod Izbornog povjerenstva, pred sam dan izbora dobivaju poštom glasačke listiće, a onda ih popunjene opet poštom vraćaju Izbornom povjerenstvu. Procedura je komplicirana i zato što se mora putovati i tragati za uvjerenjima o državljanstvu i prebivalištu i zato što je formular tako napravljen da ga i stručnjak poteško može pravilno popuniti: a svaka nepravilnost znači poništenje glasa.
Hrvati iz derventske, bosanskobrodske i dobojske općine imali su slijedeću situaciju:
a) većina ih je u inozemstvu i nemaju izvađene bosanske osobne, što znači da moraju glasovati poštom;
b) stranaka je puno a onih koji izlaze na izbore premalo, pa se svi glasovi izgube: zato u prošlom mandatu u Derventi i Doboju nisu uspjeli izglasati ni jednog vijećnika a u Bosanskom Brodu samo dva;
c) narod je svakakav: neki su se uzoholili, zbog kompleksa manje vrijednosti, pa neće da čuju o svom bosanstvu, neki se kukavički boje za svoju stražnjicu ako bilo što urade za Bosnu, a najveći broj nema pravih informacija ili nema vremena da prati događanja, a ako i prati, ne zna kako da pravilno postupi da bi ispunio sve potrebne zahtjeve;
d) država Bosna i Hercegovina preko svojih diplomatskih predstavništava ne radi ništa: uopće i ne kontaktira s Hrvatima niti oni s njom, što je - naravno - skandalozno, ali je tako. Kakav je rad diplomatskih predstavništva BiH svjedoči činjenica da je u njima otkazano glasovanje, jer im se nigdje u svijetu nije prijavio dovoljan broj BH građana za glasovanje. To se ne događa ni jednoj državi na svijetu;
Važan je bio dogovor
U takvoj situaciji najprije je valjalo uvjeriti stranke da se ujedine u koaliciju s jedinstvenom listom. Tako se svi glasovi koje dobije lista broje, a glasači mogu zaokruživati po volji kandidate koji im se sviđaju i oni se - zavisno od dobivenih glasova - pomiču u rangu na listi. To se uspjelo, mada je bilo podosta traljavo, jer su stranke - mada zajedno nastupaju - opet radile jedan protiv druge, mimo dogovora.
Valjalo se dogovoriti i o jednoj nevladinoj udruzi koja bi preuzela na se centralnu ulogu u aktiviranju glasača u inozemstvu i - što je najvažnije - kontrolu jesu li dokumenti prijavljenih glasača kompletirani i jesu li formulari pravilno ispunjeni - da trud ne bude uzalud, odnosno da bude što manje nevažećih dokumenata pa time i glasova. Dogovoreno je da to bude Udruga Hrvata povratnika u Bosansku Posavinu FENIKS, koja je u tu svrhu otvorila ured za pomoć pri glasovanju u Slavonskom Brodu. Tu su se trebale slijevati sve informacije od svih drugih udruga koje su se aktivirale oko animiranja onih koji imaju prvo glasovati za općine u BiH. U akciju se uključilo mnogo udruga koje su odradile velik dio posla, a najveći je učinila Udruga Bosanskih Hrvata PRSTEN iz Zagreba. I tu je, međutim, bilo opstrukcija: neki se iz nekog stranačkog ili (ne)ljudskog ponosa nisu htjeli držati dogovora pa su sami radili pomoć u kontroli ispravnosti dokumentacije te se provukao velik broj nevažećih prijava zbog nedostatka ovog ili onog dokumenta - tako barem tvrdi Središnje izborno povjerenstvo. Neki su otvarali svoje paralelne urede i - bez dogovora s drugima - u ime nekih fiktivnih udruga uzimali novac od donatora koji je namijenjen honoriranju aktivista koji su obilazili potencijalne glasače ili za njih vadili potrebne dokumente.
Kobna intervencija Izbornog povjerenstva
No sve to se, na neki način, moglo i očekivati jer naši političari nisu - nažalost - još uvijek dozreli do svijesti da stranke ne služe samo za međusobnu svađu i rivalstvo nego za aktiviranje što više energije za dobrobit naroda kojemu se služi. Usprkos tome, postignut je izvanredan uspjeh: aktivirano je preko deset tisuća glasača za glasovanje poštom za različite općine - najviše ipak za Derventu i Brod. Mada to nije ni blizu onoliko koliko bi se teoretski moglo, jer je Derventa brojila 21.952 Hrvata a Brod 14.969. To je pak značilo da se i u Derventi i u Brodu moglo očekivati barem po osam vijećnika, što bi značilo da će ovaj puta i Hrvati biti značajan čimbenik u odlučivanju o svojim interesima. No, to nije sve: na osnovi broja mandata u općinama kroji se lista vijeća naroda u RS na slijedećim općim izborima. Velik broj vijećnika u općinama znači da klub Hrvata u Vijeću naroda može biti sastavljen od normalnih a ne od Dodikovih Hrvata, koji glasuju ne za hrvatska narodne interese nego za interese Dodikove stranke, čiji su članovi.
No, usred oduševljenja, došla je vijest o zlu. Član Izbornog povjerenstva SDS-ovac iz Osinje Branko Petrić primijetio je velik broj hrvatskih prijava za Derventu i odmah digao uzbunu i tražio mogućnost kako da se što veći broj pristiglih prijava poništi. Naravno, nitko neće priznati da je upravo on to radio, ali logika govori da je on, jer on najbolje poznaje prilike u Derventi. Kad nisu imali što drugo, dokopali su se pitanja dokumenata o državljanstvu koji nisu izvađeni u Derventi nego u ilegalnom uredu u Slavonskom Brodu. Premda su takva uvjerenja na svim dosadašnjim izborima priznavana i premda nisu građani krivi što država nije prenijela dokumente u Derventu i Brod, povjerenstvo je ustrajalo u poništavanju svih onih koji su takav dokument priložili, a to je značilo preko 2000 glasova. Mučno je bilo čuti da u povjerenstvu imaju dvojica Hrvata i da je jedan od njih - Mile Kudić iz Rame - bio najžešći pristaša osinjskog esdeseovca Branka Petrića.
Broj vijećnika koji su mogli biti izabrani tako je prepolovljen, a tome su kumovali i oni naši koji su godinama držali dokumente u Brodu, mada država nije stajala iza njih, te tako prisiljavali naše ljude da plaćaju dvostruku taksu - i njima i onima u Derventi, jer su svi opet morali njihove formulare prepisivati u Derventi. Kriva je tu i Hrvatska, koja je dozvoljavala rad takvome uredu iza kojeg nitko ne stoji, i Bosna i Hercegovina, koja nije tražila te dokumente. Svi su krivi a fasovali su građani-glasači. Preko njih fasovali su svi derventski i brodski Hrvati, najviše povratnici.
Plehanski glasnik
16/11/08.
Hrvati su se sveli na jednu i pol stranku
U današnjem Dnevnom listu objavljen je intervju s fra Ivanom Šarčevićem naslovljen HRVATI SU SE SVELI NA JEDNU I POL STRANKU - Hrvatska politika u i prema Bosni i Hercegovini od početka do danas je defenzivna, negdje uzurpatorska, ali gotovo uvijek bezidejna i "prilivodska"
* * *
Doktor Ivan Šarčević ne vjeruje u ozbiljne razgovore oko ustavne reforme. Smatra kako hrvatske političke stranke i dalje nastavljaju koncept Herceg Bosne i priključenja Hrvatskoj. Prema riječima fra Ivana Šarčevića nacionalizam je kušnja koja đavolski uvlači čovjeka u sve što je bitno. Šarčević smatra kako hrvatske stranke nisu prihvatile prijedlog Biskupske konferencije jer nije dovoljno entitetski.
- Trenutno je u svijetu svakako najaktulaniji izbor novoga predsjednika SAD-a. Kao i do sada narodi u BiH dosta emotivno reagiraju na izbor novoga stanovnika Bijele kuće, ovisno o nacionalnim željama. Smatrate li da će Obama više pozornosti posvetiti BiH? To pitam u kontekstu mogućeg izbora Holbrooka za državnog tajnika i njegovih zadnjih pisama i stajališta o situaciji u BiH?
Nisam prognozer i ne poznajem toliko američku politiku. A što se tiče Bosne i Hercegovine, možda će demokrati pokazati više interesa za ovu zemlju. To su, mislim, očekivanja mnogih i kod nas. Ostaje, dakle, pitanje, hoće li neki Holbrooke i američka politika moći započeti s Bosnom i Hercegovinom novu i temeljitiju reorganizaciju ove države? Hoće li moći priznati da su u Daytonu ipak formirali nemoguću državu i to onda stvarno promijeniti?
- Sve upućuje kako slijede ozbiljni razgovori oko ustavne reforme u BiH. Europa je jasna, nema ulaska BiH u EU bez novoga ustava. Očekujete li snažniji utjecaj međunarodne zajednice, poglavito SAD, u tim razgovorima i što je realno očekivati u prvoj fazi tih pregovora?
Ne bih rekao da slijede ozbiljni razgovori oko ustava. Razgovori - da, ali samo s prividom ozbiljnosti i po poznatom balkanskom receptu lukavstva i iscrpljivanja, dakle nepomicanja s mjesta što je put prema gorem. U tome će, na sličan način, sudjelovati i međunarodni predstavnici i s njima Europa. Europa ipak nema jasnih uvjeta za prihvat BiH, a one što ima, ne rješavaju bitne probleme ove države, nego ih još više usložnjavaju. Europa odstupa od sebe same što od početka rata jednako vrednuje sve naše politike i političare, a to znači više uvažava "moćnije".
- Gdje vidite političke slabosti hrvatskih stranaka i lidera i zbog čega se oni ne mogu nametnuti kao strana između dva bloka, RS i tzv. sarajevske politike, koja nudila najbolja kompromisna, rješenja za BiH?
Treba prvo kazati da se hrvatska politika u BiH svela na jednu i pol stranku, na dva HDZ-a, čija je temeljna opcija od početka ista: borba za golu vlast - prije kroz Herceg-Bosnu i priključenje Hrvatskoj, danas kroz hrvatski entitet - a uvijek s ispraznom i sluđujućom frazom o nužnom jedinstvu svih Hrvata koje svi dijele i ugrožavaju osim njih.
Slabost i istočni grijeh hrvatske politike od početka je u više nego problematičnom odnosu prema svojoj državi. To onda uzrokuje podlo parazitiranje na sukobu Srba i Bošnjaka, Banja Luke i Sarajeva. S nedovršenim projektom nacionalne teritorijalizacije, licemjerno pristali na Federaciju, hrvatski političari ne razlikuju obrazloženo bošnjački koncept unitarizacije od dužnosti uvažavanja čitavog državnog teritorija. Hrvatska politika u i prema Bosni i Hercegovini od početka do danas je defenzivna, negdje i uzurpatorska, ali gotovo uvijek bezidejna, dvolična i prilivodska, politika sitnih ljudi koji se u konfliktima ne obaziru na čijoj je strani istina, nego glume čisti obraz i u konačnici pristaju na nemoralna rješenja.
Ništa manje ta se slabost očituje i na razini privrednog kriminala nekih vodećih hrvatskih političara što im ne dopušta da budu protagonisti političkih promjena nego sve moraju raditi izokola, udvornički, preko sumnjivih posrednika, kao što je recimo Dodik, ili poslušnih glasnogovornika. Zato je hrvatsko političko liderstvo izvanjski prvo po uglađenosti u BiH, umiljato i ljeporječivo, spremno na svaki kompromis. Ponaša se samouvjereno, a u stvari svu energiju troši u lukavstvo samospašavanja i završava u podaništvu i etičkom nihilizmu. Stvar se komplicira i time što se i međunarodni politički akteri lakše dogovaraju s onima koji su ucijenjeni.
- Jedna od Vaših zadnjih kolumni u Oslobođenju je posvećena nacionalnom pitanju u BiH. Ljudi su još uvijek strašno opterećeni nacijom. Kako biste ga Vi riješili?
Ja ga nisam riješio, rješavam ga s mukom, jer je nacionalizam kušnja koja se đavolski uvlači u sve što bitno, identitetski, određuje čovjeka: u obitelj, prijateljstvo, zavičaj, domovinu, obrazovanje, kulturu, jezik... Nacionalno je kod nas apsorbiralo i vjeru, jer je postalo apsolut, božanstvo. Nema nijedne vrednote pod čiji se kriterij može kritički podvesti nacionalno. I najveći izraz ljubavi postao je ljubav prema naciji.
Točno je da bi s jedne strane neki u BiH željeli zanijekati nacionalno pripadanje, proglasiti ga zaostalim i primitivnim, ili kategorijom građanina i građanstva riješiti nacionalna prava, što smjera na unitarizam. No, mi imamo više unitarizama. Dva su glavna: onaj ostvaren u RS i onaj željkovani i ostvarivani od većine Bošnjaka u Federaciji. Imamo i one ništa manje grube unitarizme, dakle i hrvatski, po čistim ili većinskim kantonima.
Neki bi opet htjeli kategorijom bosanstva ili ako hoćemo i hercegovstva, što označava pripadanje državi, dakle državljanstvom, istisnuti nacije i po tome nas približiti nekom mutiranom "jugoslavenstvu" kojega čak ni ZAVNOBIH nije predvidio.
S druge strane, srpski i hrvatski hegemonistički nacionalizam ne žele ništa čuti o građanskom, o individualnim ljudskim pravima, ništa od bosanskohercegovačkog, dakle od Bosne i Hercegovine, pa uređuju državu samo na načelu nacionalne (teritorijalne) isključivosti i dominacije. Taj hegemonizam međutim ne poništava samo ljude druge nacionalnosti nego i unutar vlastitoga kolektiva briše svaku manjinsku narodnu, zavičajnu ili individualnu singularnost, slobodu mišljenja i govora, sve partikularnosti koje ne odgovaraju glavnom toku nacionalne politike. Jer što je konkretno za hrvatsku politiku prije značilo a što danas znači, recimo, Ravno, Trebinje, Neretvica, Konjic, Kraljeva Sutjeska, Tuzla, Posavina, a tek Kotor Varoš, Barlovci i Ivanjska., da slučajno ne upitamo za Grahovo, Drvar i Glamoč?
Nacionalno se pitanje u ovoj zemlji rješava zajedno s individualnim, građanskim pravima, a upravo od toga gotovo svi bježe jer je to najteže. Tome se rješenju uklanja i međunarodna zajednica jer ono traži više moralnosti, konkretnijih djela, mnogo više razlikovanja i strpljivosti.
- Ulazak u EU ovdje mnogi doživljavaju samo kako neku materijalnu korist, vrlo se malo priča kako je u stvari nama Europa potrebna i kako moramo ovdje mijenjati standarde, ponašanje i odnos prema vrijednostima. Kako promijeniti taj, očigledno naslijeđeni, mentalitet?
Što se tiče ulaska u Europu, to je pitanje, čini mi se, kod nas doživjelo promjene, ako se ikada i imala pravo znanje o Europi. Kad se rušio komunizam, povratak Europi su mnogi razumijevali ne samo kao ekonomski bolji život nego kao slobodu u punom njezinom značenju. Hrvati su pad komunizma shvaćali i kao bijeg s Balkana među europske kulturne narode, bez susjeda, ali i bez promjena. Muslimani-Bošnjaci su u tome međusobno razlikuju. Jedni su sebe smatrali sastavnim dijelom Europe, a drugi su, recimo oni s nostalgijom za Osmanskim imperijem, htjeli predstaviti i sebe i Bosnu kao mjesto i kulturu od koje svi u svijetu, pa tako i Europa, trebaju učiti toleranciju. Politička i religiozna struja Srba u velikosrpskom projektu smatrala je da joj nitko ne treba. I kod Srba je najviše iz povijesti i tradicije prisutna sumnjičavost pa i animozitet prema (katoličko-vatikanskoj) Europi.
Ratovima i sukobima dogodilo se razočaranje u političku Europu zbog njezina cinizma, neimenovanja uzroka rata, nerazlikovanja agresora i žrtve. Uz to, zahtjevi koje postavlja EU postali su preteški za naše politike i mentalitete, pa se Europa doživljava kao samovoljni kolonizator. Ako se tome pridruži pravoslavna predmoderna, islamska fundamentalistička, kod nas katolika obranaška pretkoncilska religiozna orijentacija koja u Europi vidi samo nemoral i bezboštvo, onda postajemo Europi i ona nama još veći stranci. Od žara za Europom dobro smo ohladili i vratili se na Balkan, ne geografski nego duhom i mentalitetom. Sada je pitanje Europe prepušteno samo političarima, koji su utilitaristi i sve svode na kapital i ekonomsko blagostanje bez poretka vrednota, kako to Vi i primjećujete.
- Želio bih da kažete koliko vjerske zajednice mogu učiniti da se dođe do prihvatljivog ustava i približavanja BiH EU?
Nije, odnosno ne bi trebala biti osnovna preokupacija Crkve i vjerskih zajednica ustav BiH, ni ulazak u Europu, nego stvaranje pozitivne klime za to. Nije dakle djelovanje Crkve i vjerskih zajednica uvjetovano državnim ili nacionalnim razlogom, nego razlogom humanosti i vjere u Boga. Ta pozitivna klima bi značila izlazak prema drugima, briga i za njih, za manjine, kad su njihova prava i sloboda ugroženi, bez straha da će se sebe i svoje izgubiti, bez straha da će biti poništena istina. To je osnovno u Isusovoj praksi i u Evanđelju, a i u glavnim zahtjevima drugih vjera.
U ovom kontekstu treba kazati da je bilo dobrih prijedloga za ustavno rješenje BiH i od strane vjernika i udruga u kojima su i vjernici. Prije nekoliko godina i Biskupska konferencija je ponudila pisani prijedlog reorganizacije države. No, taj prijedlog nisu ozbiljno razmatrali ni hrvatski (katolički!) političari, možda jer nije dovoljno (entitetsko) hrvatski, a izgleda da su se i predlagatelji ohladili ili predomislili jer ga neuvjerljivo zastupaju. Svećenici ga ignoriraju, dok većina vjernika i ne zna za njega.
- I sami ste nedavno konstatirali da je dijaloga između vjerskih zajednica vrlo malo. Pa, kako će onda vjernici graditi međusobno povjerenje?
Ovu ste rečenicu možda izvukli iz konteksta. Ne komuniciraju, ne dijalogiziraju vjerske zajednice nego njihovi predstavnici i vjernici. Dijalog, međutim, nije dužnost ni privilegij izabranih, nikoje elite, nego elementarna ljudska potreba i obveza. Zato ne trebaju vjernici kao "ovce" čekati što će kazati njihovi glavni u stvarima koje od njih traži i ljudskost i vjera. Očekivati da dijalog počne samo s nekog vrha, znači ono što imamo sada. Većina u ovoj zemlji nije za dijalog, ni mnogi od nas katolika, bez obzira na službenu orijentaciju crkvenog učiteljstva i bez obzira što je dijalog posve u duhu Evanđelja.
Najgore je što se uvuklo nepovjerenje među obične ljude, dakle što je zastrašujuće narušen dijalog na razini običnog, svakodnevnog života, od pozdrava, kavana, čekanja na šalterima ili na posao, do susjedskih odnosa. Isto tako je narušen dijalog i na drugoj razini, onoj o kojoj se najviše sporimo, razini društvenog dogovaranja oko zajedničkih političkih, socijalnih, obrazovnih, zdravstvenih i drugih problema. Tu su se privredni kriminal, divlje namicanje bogatstva, korumpirano tužiteljstvo i odvjetništvo, svi prekriveni lažnom brigom samo za svoj narod, ustoličili u nedodirljivost a između sebe savršeno dijalogiziraju.
Na trećoj razini dijaloga, dijaloga stručnjaka, teologa i onoga na koji Vi mislite, dijaloga među vjerskim predstavnicima, ima puno straha, puno deklarativnog i apologetskog. Iza leđa se druge obezvrjeđuje i omalovažava. Ništa nije bolje ni na četvrtoj razini dijaloga, na onoj zajedničkih molitava, jer se u konačnici, iako se na kaže, smatra da je uzaludno moliti jer nas ni Bog više ne može pomiriti. Za vjernika je međutim pitanje drugoga bitno vezano za njegov odnos s Bogom, i nije tek i samo ekonomsko, demografsko ili nacionalno pitanje.
Razgovarao Antun Mrkonjić
16/11/08.
Tolerancija
U petak je u Kino dvorani u Prozoru održana završna radionica na temu Sudjelovanje i tolerancija u osnovnim školama u Prozor-Rami. Tom prigodom prezentirani su najbolji literarni radovi na temu tolerancije. Povodom današnjeg Svjetskog dana tolerancije donosimo Vam jedan literarni rad - pismo na temu tolerancije:
Draga Azra, pišem ti ovo pismo s povodom. Povod mom pisanju ovog pisma tebi je tema: ŠTO JE ZA MENE TOLERANCIJA?
Ja sam Anamarija iz Rame, Hrvatica sam po nacionalnosti, katolkinja po vjeri i pišem ovo pismo tebi koja si, Bošnjakinja po nacionalnosti, muslimanka po vjeri, ali ipak, imamo nešto zajedničko, a to je domovina! Zajedničko nam je i to što smo rođene poslije onog krvavog rata što su vodili naši narodi, moj i tvoj, jedan protiv drugoga! Moj tata je ratovao protiv tvoga, možda ne baš licem u lice, ali su bili u suprotnim vojskama?! Kakav je rezultat tog krvavog i nepotrebnog rata? Sto smo dobili tim ratom? Ništa posebno, puno tuge i boli, puno mrtvih i ranjenih, puno prolivenih suza, puno razorenih obitelji, puno uništenih i spaljenih ognjišta i domova... Mi smo ta, nazovi "sretna" generacija koja je rođena poslije rata i koja nije imala direktan dodir sa ratom i ratnim nedaćama ali itekako osjećamo posljedice rata. Ja sam učenica VII. razreda osnovne škole i radimo po hrvatskom planu i programu. Ti si također učenica VII. razreda, ali radiš po bosanskom planu i programu.
Ja idem u školu sa svojim sunarodnjacima, a ti sa svojim i nemamo nikakvog kontakta s onim drugima. Kod vas je malo drugačije, kod vas su dvije škole pod jednim krovom pa se znaju desiti i fizički obračuni između učenika, barem tako javljaju ponekad u vijestima. Često se uhvatim kako razmišljam, Bože: Pa je li vrijedilo ratovati, jesu li ostvareni ratni ciljevi, jeli se zna tko je u ovoj državi pobijedio, a tko izgubio?" Često gledam dnevnike i druge vijesti, ne svojom voljom, već očevom, i stalno slušam kako svi kukaju! Srbi kukaju kako su oštećeni, zakinuti, prevareni, izigrani...
Bošnjaci kukaju kako su oni najgore prošli, kako su samo oni gubitnici...
Hrvati opet nekako najgore žale da su i prevareni i zakinuti od svih...
Onda se pitam, pa Bože, tko je onaj pobjednik u tom ratu, svi kukaju da su izgubili previše, da su zakinuti, imali tu pobjednika, uopće? Zar je bilo potrebno četiri godine ratovati, svatko protiv svakoga?
Zar je bilo potrebno nekoliko stotina tisuća mrtvih? Zar je bilo potrebno još puno više ranjenih? Zar je bilo potrebno na tisuće i tisuće razorenih i spaljenih domova? Zar je bilo potrebno na stotine uništenih bogomolja? Zar je sve to bilo potrebno da bi danas svi bili nezadovoljni? Zar je sve to bilo potrebno da bi danas bili bez pobjednika? Draga Azra, mislim kako smo uskraćeni za puno toga. Mislim da nam fale sretni roditelji da bi se mogli s nama igrati, jer naši su roditelji opterećeni ratnim traumama!
Mislim da nam fali slobode, jer ako kreneš u krivi dio grada kažu ne tamo, tamo su "njihovi"!
Ako hoćeš slobodnu igru u šumi ili na livadi govore ne tamo, tamo je minirano! Što god da počnemo čeka nas ono famozno "NE"! Draga Azra, iskreno se nadam da smo generacija koja će i za najteža pitanja pronaći odgovor u duhu mira i tolerancije.
Čvrsto vjerujem da će u budućnosti tolerancija i razum biti glavno oružje svih onih koji žive u ovoj domovini. Iskreno se nadam da će ovaj rat biti upamćen kao zadnji rat koji se desio na ovim prostorima. Vjerujem da će se sva neriješena pitanja rješavati dijalogom i tolerancijom. Vjerujem da će upravo tolerancija omogućiti da u miru živimo u svim svojim različitostima. Draga Azra, iskreno se nadam da i ti razmišljaš na isti ili sličan način i da će naša generacija i generacije koje dolaze biti nositelji tolerancije. Tolerancija je lijek protiv svih nesuglasica koje prerastaju u ozbiljnije sukobe. Eto draga Azra, zaista se nadam da smo mi ti koji će u potpunosti implementirati toleranciju u svakidašnjem životu, vjerujem kako i ti isto razmišljaš, pa te u duhu tolerancije i iskreno pozdravljam. Kad zaživi tolerancija svijet će biti puno bolji jer da bi uopće opstao treba mu puno, puno tolerancije. Jednostavno, tolerancija je svijetu prijeko potrebna jer bez tolerancije svijet nema perspektive. Draga Azra, živimo toleranciju, koristimo je svakodnevno i svijetom će vladat sreća i zadovoljstvo.
Pozdravlja te tvoja tolerantna vršnjakinja Anamarija!
Iskreno se nadam da su svi shvatili da je svijetu prijeko potrebna tolerancija
kako bi opstao u ovom burnom vremenu. Pa stoga moja poruka svima je živimo toleranciju i sagradimo novi svijet u duhu mira!!!
14/11/08.
Dodijeljene nagrade "A. B. Šimić" Rajku Glibi i Antunu Lučiću
U povodu kulturne manifestacije "Šimićevi susreti" Društvo hrvatskih književnika Herceg-Bosne večeras je u Mostaru dodijelilo godišnje nagrade "Antun Branko Šimić" hrvatskim književnicima Rajku Glibi za zbirku pjesama "Očitovanja" te Antunu Lučiću za književno-znanstvene rasprave "Veze ljudi, životinja i stvari".
Književnik Antun Lučić ovom prigodom je izrazio zadovoljstvo što su nagrađeni oni žanrovi koji to uistinu zaslužuju.
Obojica nagrađenih, Lučić i Glibo, složili su se da će im dodijeljene nagrade biti poticaj da stvaraju dalje, otvorenije i s prijateljskim nakanama.
Knjiga uskopaljskog književnika Antuna Lučića "Veze ljudi, životinja i stvari", zapravo je djelu koje je izvorno započeto i obrađeno kao doktorski znanstveni rad, uspješno obranjen na zagrebačkom Sveučilištu 2000., a kasnije još dodatno dorađen, obogaćen, te prilagođen za javnost.
Riječ je o djelu u kojemu se obrađuje život, životno stvaralaštvo i ostavština plodonosnog hrvatskog književnika Vitomira Lukića.
Za djelo 'Veze ljudi, životinja i stvari' može se reći da tvore vrijedan i nezaobilazan izvor informacija za sve one koji u budućnosti namjeravaju proučavati djelo i istraživati životnu ostavštinu Vitomira Lukića, ali i cijelu hrvatsku književnost druge polovice 20. stoljeća, kazala je o nagrađenoj knjizi Mirna Brkić.
Za pjesnika Rajka Glibu Fabijan Lovrić istaknuo je kako je on postmodernist, ali u mjeri u kojoj to traži ritmičnost i harmoničnost pjesme i pjesničkog jezika.
"U pjesmama se zrcali jedna skromnošću natopljena sudbina, prožeta svjetlošću i sjajem leksičkog blaga pjesnikove vedre i blage čovječnosti. Od takve poezije čitatelj se nerado odvaja dok, makar površno, ne ovlada njezinom cjelovitošću", kazao je Lovrić. /bljesak.info/
14/11/08.
Kalendar sv. Ante 2009.
U izdanju Svjetla riječi nedavno je iz tiska izišao Kalendar sv. Ante za 2009. godinu - knjiga, dvanaestlisni, zidni i džepni.
Knjiga Kalendar sv. Ante na 312 stranica donosi mnoštvo vrijednih i zanimljivih članaka. Među objavljenim je i članak Ante Jeličića Gračac - mjesto ljubavi i zajedništva, koji smo objavili na našim stranicama.
Na dvanaestlisnom kalendaru za sljedeću godinu, kada franjevci slave 800. obljetnicu Franjevačkog pokreta, doneseni su likovni prikazi sv. Franje Asiškog od najpoznatijih hrvatskih umjetnika. Od likovni prikaza dva su iz Rame: mozaik Stigmatizacija sv. Franje od Blaženke Salavarde, nalazi se u šćitskoj galeriji "fra Ljubo Lucić" i Sv. Franjo od Josipa Poljana, nalazi se u župnom dvorištu u Rumbocima.
U džepnom kalendaru objavljen je kalendarij, poruke kršćanske vjere te telefonski imenik katoličkih ustanova u BiH.
Kalendari sv. Ante 2009. mogu se nabaviti u suvenirnici na Šćitu!
13/11/08.
Orašac: Sv. Nikola Tavelić
Sutra, u petak 14. studenog je spomendan mučeničke smrti fra Nikole Tavelića, zaštitnika crkve na Orašcu. Svetu misu u 11 sati predvodit će ramski gvardijan fra Mato Topić.
Fra Nikola Tavelić rođen je u Šibeniku oko 1340. godine, a umro u Jeruzalemu mučeničkom smrću 14. studenog 1391. godine. Papa Pavao VI. proglašava ga je svetim 21. lipnja 1970. godine.
Gradnja crkve na Orašcu započela je gradnjom kuće za svećenika i iz nju vjeronaučne dvorane 1979. godine, a onda i crkve 1972. godine kada je i posvećena sv. Nikoli Taveliću.
13/11/08.
Nagrade Rajku Glibi i Antunu Lučiću
Povodom "Šimićevih susreta" u petak, 14. studenoga, s početkom u 19 sati, u Maloj sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Mostaru, bit će dodijeljene nagrade "Antun Branko Šimić" hrvatskim književnicima Rajku Glibi (rođen u Donjoj Vasti, župa Uzdol) za zbirku pjesama "Očitovanja" i Antunu Lučiću (rođen u Bugojnu) za književno-znanstvenu raspravu "Veze, ljudi, životinja i stvari".
12/11/08.
Radionica: Konflikti i nenasilno rješavanje konflikata u razredu
Centar za obrazovanje Međunarodnog foruma Bosna u našoj općini organizira XXI. radionicu pod naslovom "Konflikti i nenasilno rješavanje konflikata u razredu". Radionica će se održati 15. studenoga 2008. godine u Motelu Rama, s početkom u 10 sati.
Cilj radionice je:
1. U grupnoj interakciji odrediti pojam konflikta;
2. Osvijestiti osobni odnos učesnika prema problemu konflikta, posebno s obzirom na rješavanje konfliktnih situacija u razredu;
3. Osnažiti spoznaju o prirodi razrješavanja konflikata, mogućnostima izbora koje nastavnik ima u konfliktnim situacijama, te povezanosti konflikta i tolerancije u svakidašnjem životu;
4. Dobiti povratnu informaciju o sadržajnoj i metodičkoj upotrebljivosti pedagoške radionice u razredu.
Ova radionica je dio dugoročnog projekta rekonstruiranja i razumijevanja kulturne i obrazovne realnosti Bosne i Hercegovine. Uslijedila je nakon niza radionica koje je MFB Centar za obrazovanje organizirao tijekom protekle dvije godine pod naslovom "Tolerancija i religijski principi", u kojima su uspješno učestvovali nastavnici osnovnih i srednjih škola, vjeroučitelji/teolozi i studenti humanističkih i društvenih znanosti.
12/11/08.
Svjetski dan tolerancije
Dana 16. studenoga obilježava se Svjetski dan tolerancije. Tolerancija je poštivanje, prihvaćanje i uvažavanje drugoga, drugih naroda, uvjerenja i mišljenja. Ovaj dan obilježava se i u osnovnim školama naše općine. Sve su škole, u vremenu od 27. listopada do 14. studenog, uz redovitu nastavu, na sastancima Vijeća učenika i u radionicama imali priliku izraziti se na temu tolerancije. Pored učenika i osoblja škola, svoj su doprinos dali Srednja škola Prozor i obrazovne i nadležne općinske vlasti.
Završna radionica ovog projekta održat će se 14. studenoga 2008. u Kino dvorani u Prozoru s početkom u 11,30 sati. Uz izložbu učeničkih radova i prezentaciju teme "Tolerancija" izabrat će se najbolji literarni i likovni radovi na spomenutu temu i dodijeliti prigodne nagrade.
11/11/08.
Konzum u Rami
Maloprodajni trgovački lanac Konzum u subotu 15. 11. u 10 sati otvorit će svoju trgovinu u objektu EuroBisera, koji se nalazi na izlazu iz Prozora u smjeru Jablanice. Konzum je u većinskom vlasništvu tvrtke Agrokor d.d., a u Hrvatskoj zapošljava više od 12.000 ljudi. Kako je najavljeno Konzum će u našoj općini zaposliti 13 radnika. Njegovi prodajni objekti u BiH nalaze se u Sarajevu, Zenici, Lukavcu, Tuzli, Travniku, Sanskom Mostu, Tešnju, Doboju, Bihaću, Gračanici, Tesliću, Jablanici, Travniku.
11/11/08.
Pečenje rakije
Po starom običaju ramskom,
u jesen se rakija šljivovica peče,
uz kazan se skupi veselo društvo
i radosna pjesma se ori svako večer!
U Rami ovih dana rakijski kazan - ili kako ga rado nazivamo veseli stroj - postaje svakodnevnica, jer se peče nadaleko poznata ramska šljivovica. Pečenje rakije nije lagan niti ugodan posao, ali zlatne kapi prave šljive obilato nagrade uloženi trud.
Rakija je neizbježna u svim tradicionalnim prigodama, tugama ili radostima. Postala je neodvojivi dio ramske tradicije. Ljubitelji dobre kapljice (a malo ih je koji nisu!), uvijek će rado za flašu prave, dobre domaće rakije mijenjati flašu konjaka, vinjaka, viskija...
Rakija je uhvatila dima,
Moj kolega samo nek' je ima.
Od rakije nema bolje žene
Po tri dana ona ljulja mene.
Tri sam dana sjedila na šljivi
I izvezla maramicu Ivi.
Oj rakijo rodila na glogu
Ja bez tebe živjeti ne mogu.
Dok iz flaše teče šljivovica
Ne treba mi doktor ni bolnica.
10/11/08.
Sport
Jučer je u sportskoj dvorani u Prozoru HKK Rama ugostio ligu mladih košarkaša Srednjobosanskog kantona /I kolo/. Odigrane su slijedeće utakmice:
HKK Rama - KK Novi Travnik (kadeti) 78:36
HKK Rama - KK Novi Travnik (pioniri) 62:41
Prijateljski susreti:
HKK Rama - HKK Tomislavgrad 96. god. 54:18
HKK Rama - HKK Tomislavgrad 97-99. god. 32:18
Prvenstvo prve lige HB - III kolo:
HKK Rama - HKK Busovača 90:80
HNK Rama ovaj je vikend odigrao utakmicu 13. kola prvenstva u drugoj ligi Jug.
Lokomotiva /Vrapčići/ - Rama 3:0
8/11/08.
Mozaik religija
Ekipa Federalne televizije od 7. do 9. 11. boravi u posjeti samostanu i župi Rama-Šćit, povodom snimanja dokumentarno-suvremenog program Mozaik religija. Razlog dolaska je upoznavanje s vjerskim životom i aktivnostima u našoj župi.
Emisija Mozaik religija na Federalnoj televiziji djeluje već 7 godina. Bavi se raznim temama kao što su izgradnja vjerskih objekata, pitanjem povratka u župe koje su stradale u proteklom ratu, te brojnim edukativnim temama vezanim za vjeru i opstanak katoličkog puka na prostorima Bosne i Hercegovina.
Mozaik religija emitira se na spomenutoj televiziju subotom u 12,05 sati. Program iz Rame emitirat će se u jednoj od narednih subota. Posjetitelji stranica biti će na vrijeme obaviješteni!
7/11/08.
Iz časopisa Suvremena pitanja
Sinoć su u Prozoru, u organizaciji Matice hrvatske Prozor-Rama i Matice hrvatske Mostar, predstavljeni časopisi za povijest i kulturu Suvremena pitanja. U broju 4., iz listopada 2007. objavljen je tekst Josipa Grubeše, pod nazivom Umjetnička djela i Muzej franjevačkog samostana Šćit. Tekst možete pročitati u nastavku. Josip Grubeša rođen je u Prozoru i profesor je na Filozofskom fakultetu u Mostaru.
UMJETNIČKA DJELA I MUZEJ FRANJEVAČKOGA SAMOSTANA ŠĆIT
1. Uvod
Rama, prostor između planina Raduše, Ljubuše, Vrana, Čvrsnice te obronaka Bitovnje i Zeca. Tim su pojmom od davnine označavani rijeka i područje uz njezin tok. Rijeka Rama izvirala je kod sela Varvara i ulijevala se u Neretvu kod Ustirame. Gradnjom umjetnoga jezera 1968. rijeka je potopljena pa se danas Ramom naziva kraj podijeljen na Gornju i Donju Ramu. Gornjoj pripadaju župe Šćit, Rumboci, Prozor i Uzdol, a Donjoj Gračac i Doljani.
Još prije dolaska Turaka u Rami je postojao franjevački samostan i crkva sv. Petra i Pavla na Šćitu. Njezinim padom pod Turke 1482. samostan je postao najvažnije duhovno središte gdje se ramski puk molio, školovao, odgajao, poučavao u vjeri i moralu, raznim praktičnim poslovima kao i u čuvanju dobrih običaja. To je bio dodatan razlog što su crkva i franjevački samostan trajno bili na udaru lokalnih vlastodržaca, a višekratno paljenje samostana značilo je selidbu ili stradavanje Ramaca. Za ramske katolike najtragičniji događaj svakako je onaj iz 1687. kada su spaljeni crkva i samostan, a franjevci s narodom pobjegli u Sinj te sa sobom ponijeli i Gospinu sliku koja se u Rami posebno štovala. Danas je ta slika poznata kao Gospa Sirijska.
U drugoj polovici 19. stoljeća za ramski puk dolaze nešto povoljnije prilike. Fratri su 1855. uspjeli otkupiti svoje staro zemljište te na starim temeljima započeli gradnju novoga samostana. Ubrzo je izgrađena prostrana kuća s dvanaest soba, kuhinjom i župnim uredom. Ovaj samostan služio je svojoj svrsi do izgradnje novoga tridesetih godina 20. stoljeća.
Nova teška stradanja Hrvata ovoga kraja dogodila su se u Drugom svjetskom ratu. Velik broj Ramaca tada je poginuo ili nestao, a šćitska je crkva zapaljena. Uz nju su izgorjele sakristija i knjižnica s vrijednim crkvenim ruhom i bogatim knjižnim blagom.
2. Umjetnička djela u Kući mira i samostanu
Proteklih nekoliko godina župa Šćit sa svojim fratrima na čelu učinila je mnogo na graditeljskom i kulturnom planu. Na Šćitu je izgrađeno novo krilo samostana, a u starom je dijelu otvorena Kuća mira. U proširenom i preuređenom samostanskom dvorištu postavljeno je nekoliko izvrsnih umjetničkih ostvarenja te je formirana zavičajno-etnografska zbirka.
Za ljude koji u netaknutu prirodnom okružju, kroz rad, šport, relaksaciju i susrete s drugim ljudima žele provesti svoje slobodno vrijeme, Kuća mira otvorena je 2001. Riječ je o objektu koji nudi smještaj za 40 osoba u 12 jednokrevetnih, 9 dvokrevetnih i 3 trokrevetne sobe. Tu su i dvorana za sastanke, meditaciju i molitvu, male dvorane za rad po grupama te velika dvorana s pozornicom za 200 osoba. Na usluzi je restoran s oko 100 mjesta, suvenirnica, čitaonica, internetski klub i kavana.
Kuća mira pravi je prostor za seminare, simpozije, konferencije, pastoralne i kulturne projekte te međureligijske susrete. Na raspolaganju je knjižnica s deset tisuća naslova stavljena u funkciju 2001. Uz zatvorene, korisnicima se nude i drugi sadržaji: sportske aktivnosti na vodi, ribolov, podvodni ribolov, trimstaze, gaj za šetnju, voćnjak za relaksaciju, planinarenje.
U Kući mira može se vidjeti velik broj umjetničkih djela. Posebnu kolekciju čine portreti franjevaca, ramskih i onih koji su u Rami ostavili svoj trag, a nisu podrijetlom iz ovog kraja. Osim portreta tu su i druga umjetnička djela, od manje poznatih do velikih umjetnika. Tako se u atriju prema restoranu nalaze djela Zlatka Kesera, Mile Blaževića i Vlatka Blažanovića. U hodniku pred restoranom visi slika Ede Murtića Krajolik sa sivim nebom te medaljoni u terakoti Mile Blaževića: Sveti Mihael, Polaganje u grob, Panorama Rame, jaganjac s knjigom. U hodniku prema terasi nalaze se mozaici Blaženke Salavarde: Naviještanje, Anđeo, Anđeo koji trubi, Bijeg u Egipat, Pieta. U restoranu je jedinstvena slika Matka Vekića, veliki triptih Posljednje večere te Četvorica evanđelista i Krštenje na Jordanu. Prolazeći po katovima, možemo susresti djela Mile Blaževića, ramski križevi ili križevi općenito te djela iz ciklusa vitezova. Na prvom katu, u fratarskoj blagovaonici, Đuro Seder još je 1985. oslikao Sv. Franju s braćom, a u fratarskoj razgovornici nalaze se Sederova djela: Raspeće, Isusov susret sa ženama, Pad pod križem, Ramski mučenici. Na drugom katu, u Dvorani prijateljstva, nalazi se Blaževićev Franjevac te djela Igora Rončevića: Četiri godišnja doba, Plivačice, Rama, Rama - mijene u pejzažu, Jezero. Na istom katu u hodniku nalaze se djela Vlatka Blažanovića: Maslinska gora, Golgota, Posljednja večera. U potkrovlju je Blažanovićeva slika Majka s djetetom.
Po fratarskim sobama i hodnicima samostana nalaze se još mnoga djela. Ivinoga nisu niti izložena, osobito poveća kolekcija naivaca: Rabuzin, Večenaj, Melihak, Vujčec te Ivan Lacković Croata.
U spomen na ramske mučenike u prizemlju franjevačkoga samostana otvorena je i uređena kapelica svetoga Petra. Nju je umjetnički obogatio Igor Rončević slikom Posljednja večera te vitrajima s prizorima ramskih mučenika u pokretu i Ratna kroz vatru (1942.), vodu (1968.) i krv (1942.).
Tko danas posjeti šćitski poluotok, zasigurno će postati svjedok jedinstvenoga prožimanja religioznoga i umjetničkoga. Na malom prostoru ostat će zatečen ljepotom prirode. Kroz razgledanje umjetničkih djela u ramskoj crkvi i perivoju doživjet će susret lijepoga i svetoga, susret slobode i ljubavi.
3. Umjetnička djela u crkvi i perivoju
Govor o umjetničkim djelima u crkvi treba započeti slikom Gabriela Jurkića koji je 1955. po fotografiji slike Alberta De Ruhdena Gospa Ramska iz 1892., stoje zajedno s crkvom izgorjela 1942., u nešto smanjenim mjerama i uz dodatke vlastita pejzaža preslikao prijašnju sliku. Josip Poljan oslikao je prozore na crkvi, prozore na vratima i rozetu na fasadi. Pozlaćeni bakreni tabernakul, koji u svom središtu prikazuje scenu večere u Emausu, također je Poljanovo djelo. Josip Biffel (1968.) izradio je tri freske na desnom zidu, u apsidi crkve. Srednja slika, Marija zaštitnica ramskogpuka (72 kvadratna metra), te dvije bočne (po 27 kvadratnih metara), Rođenje Marijino i Duhovi, ubrajaju se u najbolja djela ovoga slikara. Biffel je izradio i sliku sv. Terezije, korsku ogradu sa simbolima sakramenta u grafitnoj tehnici kao i postaje križnoga puta (ulje na platnu). Srednja slika iznad oltara želi sjediniti nebo i zemlju, prošlo i sadašnje, tradiciju i aktualnost. Slika je podijeljena u dijelove, donji, uski dio prikazuje kako ramski puk počiva na kostima svojih predaka i mučenika, kako se iz kostiju, na predlošku starozavjetnoga proroka Ezekiela, rađa novi život. Sljedeći dio prikazuje ramski puk sa svojim fratrima kako uzdiže ruke, poglede i molitve nebeskoj zagovornici koja iz visina milostivim pogledom, raširenih ruku i plavo-žutoga plašta prihvaća molitve svoga naroda. U nebeskoj sferi uz Mariju prepoznaju se franjevački velikani. S desne strane tu su Franjo Asiški, u blagom pogledu prema zemlji i razgovoru s vukom, te Nikola Tavelić, u vatri, s križem u ruci i vapajem prema nebu. S Gospine lijeve strane nalazi se sv. Ante s ispruženim rukama te kako nogom gazi mač čovjeka čija je halja stilizirani hrvatski grb. Do njega stoji ostarjeli franjevac s podignutim križem u desnoj ruci i turskom poveljom u lijevoj iza koje se skriva obitelj. Mozaik Blaženke Salavarde Sv. Ante u ljiljanima smješten je u gornjoj desnoj niši, kao i mozaik Rane sv. Franje u kapelici crkve.
Na ulasku u samostanski perivoj nalazi se medaljon kipara Mile Blaževića. Medaljon je nastao po fotografiji s kraja 19. stoljeća. Na njemu su prikazani ramski gvardijan, kasnije provincijal Bosne Srebrene, fra Bono Milišić i župljani u ramskoj nošnji. Na obrubu reljefnoga medaljona utisnute su riječi koje su stajale na nadgrobnom spomeniku ramskih mučenika iz 1557., pronađenom 1856. pri prekopavanju spaljene crkve: lam iustificati in coelis, quamvis corpora eorum iacent in terris (Iako njihova tijela počivaju u zemlji, već su opravdani na nebu).
S lijeve strane ulaza nalazi se ramski križ, visok četiri metra i težak dvije tone. Postavljen 1996. izrasta iz zemlje na malo povišenom humku, a za njegovo postolje Blažević je oblikovao stećak i na njemu stilizirao ples u širokim nošnjama. Na prednjoj strani križa, u središtu, dominira raspeti i istodobno uskrsli Krist. Isus je kao vijencem okružen apostolima, dok se u lijevom kraku križa nalazi arkanđeo Mihael. U desnom je prikazano Isusovo polaganje u grob. Druga strana križa sažeti je Novi zavjet. U središtu je Isus Krist u veličanstvenu stavu suca živih i mrtvih, uzdignute desne ruke, a u lijevoj, na koljenu, drži otvorenu Knjigu života. Uokolo Isusa simboli su četvorice evanđelista: anđeo - Matej, lav - Marko, vol - Luka, orao - Ivan.
Iza ramskoga križa, gotovo skrivene, nalaze se ploče s dugim popisom imena (1366 i 163) ubijenih i poginulih iz posljednjih dvaju ratova, postavljene 2001. Ploče su djelo Mile Blaževića u bronci.
U perivoju ramskoga samostana nalazi se i velika brončana skulptura Ramske majke (250 cm), također djelo kipara Mile Blaževića iz 1999. Skulptura ne prikazuje tjelesnu veličinu ramskih majka, nego onu unutarnju snagu koju Blažević prenosi kroz oštre i nezgrapne konture nošnje, od krpe na glavi do pregače i opanaka. Majka djeluje zamišljeno, izdužena vrata i pravih crta, očiju zagledanih ispred sebe, s djetetom u naručju ispod golemih zaštitničkih dlanova. Pri blagoslovu Ramske majke fra Mijo Džolan rekao je: "Tvoj umjetnički lik, Ramska majko, zaustavljamo u bronci jer su nam rekli da ovaj materijal najdulje odolijeva eroziji, štoviše vremenom poprima boje i mirisa okoliša. Stavljamo ga u ambijent tvojih vertikala, u prostor tvog osluškivanja poruka Neba. Možda ćemo tako najlakše spoznati istinu tvoje ljepote, kako si rasla uz Divu, kako si tugu dijelile s Majkom od milosti, kako si uz križ slušala jedinu radosnu vijest za tvoju djecu, koju si uporno darivala životu pobjeđujući tako zlo koje ih je ubijalo, razgonilo, ponižavalo."
Trolist žena koje za Ramu imaju posebno značenje, uz Majku od milosti i zemaljsku majku, tvori i djevojka Diva Grabovčeva. Djevojački grob pronašao je Ćiro Truhelka na lokalitetu Kedžara (tur. djevojka) na Vranu. Divina skulptura, djelo Kuzme Kovačića, nalazi se s desne strane ulaza u samostansko dvorište. Postavljena je 1997. Djelo u bronci (155 cm) prikazuje Divu kako kleči, glave upravljene k Nebu, dok rukama pokriva rodnicu. Na skulpturi je urezan natpis - poruka ramske mučenice Dive: Zlo u mraku ima oči, a na svjetlu oslijepi. Dolazi se pješice, odlazi s krilima. Sve se ostavi netaknuto i sve se ponese. Zauvijek!
Još jedno djelo Kuzme Kovačića u perivoju samostana našlo je svoje mjesto. Riječ je o Posljednjoj večeri, kružnoj skulpturi u bronci, dimenzija 170 x 308 cm. Skulpturom dominira gromadna Isusova figura, a pozornost privlači prazno mjesto za stolom između učenika. Za prazno mjesto M. Džolan kaže: "Može biti daje Kuzmino statičko središte skulpture Posljednje večere negdje drugdje, no ono navjestiteljsko središte, koje mi ne da mira, jest ono mjesto gdje se tek treba nešto dogoditi. To je onaj prazni prostor pored Jude iz Kariota. Taj prostor čeka na čovjeka. Tek kad ga netko zauzme, započinje puni dijalog sa skulpturom."
Na ulazu u šćitsku crkvu, na vanjskoj strani Gospinih vrata posvećenoj Divi Grabovčevoj, Kovačićje u bronci prikazao Divu kako spokojno počiva u grobu, s rukama na rodnici, zaogrnute glave ramskom krpom, okružena cvijećem, ovcama i psom, onako kako legenda govori da ju je našao Tahir-beg. Ovaj duboki reljef iz 1997., dimenzija 290 x 185, predstavlja otvoren grob i rađanje na novi život. Na unutarnjoj strani Gospinih vrata, koja po predaji označavaju vrata kuda su ramski fratri iznijeli iz crkve Gospinu sliku 1687. bježeći pred Turcima u Cetinsku krajinu, Kovačićje u dubokom reljefu urezao taj događaj. Fratri nose sliku koja ih gotovo dvostruko nadmašuje. Slika je nošena silom odoz-gor, u prozračnom oblaku i zrakama svjetlosti što pri dnu vrata obasjavaju šćitsku crkvu u plamenu. Iznad slike u staklu nalaze se tri simbola od čistoga zlata, rad zlatara Franje Rodica: križ (vjera), sidro (ufanje) i srce (ljubav). S Gospinih vrata posebno je odljeven Gospin lik s okvirom (80 x 70 cm), ukrašen zavjetnim darovima i dragim kamenjem. Krunu Gospe od milosti resi dvanaest zvijezda. Jedanaest zvijezda izliveno je od srebra i presvučeno 24-karatnim zlatnim pločicama. Jedna zvijezda načinjena je od plavoga dragulja royal topaz. Reljef krase i drugi dragulji: četiri crvena granata, pet plavih royal topaza, osam velikih bezbojnih akvamarina i trideset i četiri mala bezbojna akvamarina.
4. Etnografska zbirka
Krajem 20. stoljeća u šćitskom se samostanu započelo s formiranjem zavičajno etnografske zbirke. Neizmjernom upornošću i trudom intenzivno se počelo prikupljati materijale za postav. Mnoge su ramske obitelji svoje sačuvane uspomene na prošlost podarile samostanu tako da ova zbirka danas brojem i raznovrsnošću predmeta premašuje etnografski materijal iz Rame u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu i Etnografskom muzeju u Zagrebu.
U starom samostanu iz 1857., koji se uređuje u izvornom obliku, na tri kata nalaze se, uz odjevne predmete iz 19. i 20. stoljeća, predmeti iz gospodarstva, prijevoza, stambene kulture, tekstilne radinosti, flore i faune, kao i još nekih karakterističnih pojava iz života ramskoga čovjeka prošla dva stoljeća.
Ako bi se eksponati izložbe i predmeti iz cijele etnografske zbirke šćitskoga samostana trebali stupnjevati, prvo bi mjesto bez sumnje pripalo narodnoj nošnji jer je nošnja jedno od najvažnijih identitetskih obilježja etničke zajednice. Po tradicionalnoj nošnji Ramci su bili i još uvijek su prepoznatljivi, a posebno je zanimljivo njihovo svečano ruho koje plijeni pozornost bogatom ornamentikom i koloritom.
Pred redovnicima šćitskoga samostana stoji zadaća čuvanja, adekvatne zaštite i smještaja predmeta kao i utemeljenja dokumentacije etnografske zbirke na suvremenim muzeološkim principima.
7/11/08.
Tragom starih fotografija, IV
Ovoga puta objavljujemo fotografiju Rame iz 1928. godine. Fotografiju je snimio S. Sultagić, a nakladnik je Društvo planinara u Bosni i Hercegovini. Slutagić je snimio još nekoliko fotografija Rame iz ovoga vremena, prvenstveno Franjevačkog samostan na Šćitu!
Rama prije potopa
Za bolje razumijevanje Rame prije potopa donesena je legenda:
1. Franjevački samostan Rama-Šćit
2. Potok Brodac
3. Jaklićki most
4. Put za Jakliće
5. Crvena jabuka - mjesto na kojem se spajaju putovi iz Jaklića i Rumboka i vode prema samostanu
6. Proslap
7. Kopčići
8. Jelešac
9. Škarine
5/11/08.
Predstavljanje časopisa Suvremena pitanja
Sutra će u Prozoru, u organizaciji Matice hrvatske Prozor-Rama i Matice hrvatske Mostar, u dvorani Hidrocentrale u 18 sati biti predstavljeni časopisi za povijest i kulturu pod nazivom Suvremena pitanja. Izdavač časopisa je Matica hrvatska Mostar.
U predstavljanju sudjeluju:
Šimun Novaković, prof., predsjednik MH Prozor-Rama
Josip Muselimović, odvjetnik, predsjednik MH Mostar
Josip Grbeš, prof.
Ivan Sivrić, prof., glavni urednik časopisa
Tekstove iz časopisa čita Tina Čović, glumica.
3/11/08.
Šport
HNK Rama ovaj je vikend odigrao utakmicu 12. kola prvenstva u drugoj ligi Jug. Na gradskom stadionu u Prozoru odigran je susret protiv HNK Soko iz Drežnice. Zgoditkom Ostojića u drugom poluvremenu naš je klub ostvario pobjedu 1:0. U idućem kolu HMK Rama gostuje kod Lokomotive u Vrapčićima.
Mladi nogometaši HNK Rama odigrali su prvenstvene susrete u Omladinskoj ligi. U gostima kod ekipe Soko iz Drežnice pioniri Rame pobijedili su svoje vršnjake 3:0, a stariji pioniri Rame pobijedili 6:3. U idućem kolu mladi nogometaši Rame ugostit će dvije selekcije mladih nogometaša iz Stoca.
U drugom kolu prvenstva košarkaša u prvoj ligi Herceg Bosne HNK Rame gostovao je u Širokom Brijegu, gdje je poražen 96:66. Idućeg vikenda naši će košarkaši ugostiti sastav HKK Busovače. /A. Burić/
3/11/08.
Zanemareno razlikovanje
Piše: Fra Ivan Šarčević
Stara latinska izreka kaže: Tko dobro razlikuje, dobro poučava!
Nacionalna svijest, nacionalni pokreti, naši nacionalizmi kao i oni u svijetu nisu istoznačni. Iako ne u svim svojim fazama, rat je u svojoj završnici bio stvaranje nacionalno čistog teritorija pa su se za taj cilj koristila sva sredstva: od "humanog preseljenja", poništavanja svega što nosi epitet drugoga, do genocida. Budući da ti različiti nacionalistički projekti u BiH nisu dokraja "uspjeli", svi su u ovoj zemlji ostali frustrirani.
Tu frustriranost ozakonio je Daytonski sporazum - dakle involvirane političke sile iz međunarodne zajednice - stvarajući Bosnu i Hercegovinu nemogućom državom jer su je zasnovali na etničkom čišćenju na dva entiteta (državice u državi), na dva posve isključiva modela. Republika Srpska se ozakonjuje kao ustupak i ratni profit miloševićevsko-karadžićevske Velike Srbije. Gotovo očišćena od drugih, stvara se po modelu kojega baštinimo od Francuske revolucije, Napoleonove Francuske i drugih zapadnih zemalja, po modelu državne nacije. U Federaciji Bosne i Hercegovine kombinira se model državne nacije, što u konkretnosti održavaju nacionalni (čisti ili većinski) kantoni i model suživota narodâ u miješanim kantonima. Odatle je ova država rastrgana i raspolućena pri čemu je Federacija "nemirnija" jer je proces majorizacije i "osvajanja" tuđeg i dalje omogućen, dok je RS "mirna", jer je proces čišćenja gotovo okončan.
No, neriješeno nacionalno pitanje traži da ga se ne otklanja niti na brzinu rješava. Ono je činjenica. Nacionalni pokreti ili nacionalizmi nisu uvijek isti, pa "kada se kaže da su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije bili međuetnički sukobi inspirirani nacionalizmom, onda pri tome nužno valja razlikovati između hegemonističkog i agresivnog od emancipacijskog i obrambenog nacionalizma, u svakome od tih sukoba i u svakoj od ratnih faza" (I. Bubalo).
Iz prošloga sistema baštinjena "averzija" prema svemu nacionalnome i nerješavanje nacionalnoga pitanja, pomiješani s cinizmom međunarodnih politika sklonih priklanjanju sili moćnijih - zbog čega ne žele utvrditi ni uzrok rata niti razlikovati agresora od žrtve - izjednačili su sve naše nacionalizme omogućivši da se svi do jednoga izokrenu u hegemonističke, u apsolutiziranju svoje nacije u odnosu na druge sa svim oznakama religije koja spašava kolektiv i čovjeka i nudi mu univerzalne vrednote.
Ovom se nacionalizmu adekvatno ne suprotstavlja nijedna veća stranka u BiH, čak ni tzv. lijeve stranke, ni akademske institucije, ni intelektualci, ni novinari, ni međunarodni tolerantni kozmopoliti (i globalisti), ni religiozni pacifisti. Gotovo svi antinacionalisti u ovoj zemlji su redovito jednostavno protiv nacionalizma, sve dotle da naciju smatraju samo primitivnom, zaostalom i pretpolitičkom kategorijom, i misle da su stvar riješili nijekanjem i nerazlikovanjem nacionalizama. Pri tome se neki od tih antinacionalista pozivaju na neku od nadnacionalnih kategorija, najviše, na "apstraktno građanstvo", kako to označava E. Kazaz, ili na gotovo metafizičku ideju bosanstva koja bi trebala zamijeniti nacionalno svrstavanje.
No, ni po čemu - ni povijesno, ni konfesionalno, ni etnički, čak ni po nacionalizmima - Bosna i Hercegovina nije "Jugoslavija u malom" kao po tom surogatu bosanstva (jugoslavenstva!) koje se miješa s građanstvom i koje kategorijom pripadnosti državi (državljanstvom) želi poništiti nacionalizam, odnosno zaostale nacije, i kojemu je u konačnici kao svejedno koje je kulturološke određenosti, svjetonazora, jezika i religije, a u biti upada u klopku moćnijeg nacionalizma koji se uvijek nudi kao patriotizam. Je li i važni ZAVNOBiH u svojoj nacionalnoj definiciji republike BiH predvidio građanstvo i bosanstvo?
Kako god, nije nerješivo nacionalno pitanje u ovoj državi. To ne mogu (neće) učiniti naši politički akteri, jer se teško odriču moći i vlasti kojima je osnovna poluga hegemonistički nacionalizam i apsolutno nijekanje drugoga. Međunarodna zajednica je "primirila" vanjsku nacionalističku agresiju na BiH, ali ne i onu unutarnju. Taj proces traje dugo, jer nacionalizam je đavolska kušnja koja se uvlači u svakoga i kad se najmanje nada i kad je čak niječe. Taj se proces ne bi trebao ograničiti na karijeristički mandat pojedinoga visokog predstavnika ili na neke ad hoc formirane vatrogasne delegacije, nego na uporno i ustrajno nadziranje (pa i kažnjavanje) hegemonističkog nacionalizama.
Nama unutra je da se - od relevantnih institucija (i nacionalnih i religijskih) do pojedinaca - pozabavimo i oslobađamo kako vlastite napasti hegemonije nad drugima tako i nacionalizma drugih, da se ne uklanjamo u sigurnu zavjetrinu nejasnoga antinacionalizma, da ne tražimo surogate za nacionalno i da mu pogledamo u oči, jer nam hegemonistički nacionalizam oduzima ono najljepše: sve vrednote - i vrednote tradicije, i patriotizma, i države, i slobode, i dostojanstva, i humanizma, a i same vjere.
3/11/08.
Spomendan smrti: Fra Jerko Petričević
Fra Jerko (Gabrijel) Petričević rodio se u Jaklićima 27. studenog 1909. od roditelja Stjepana i Anđe r. Jelić. Pučku je školu završio na Šćitu, gimnaziju u Visokom, teologiju u Sarajevu. U Franjevački je red stupio 19. lipnja 1929. Privremene zavjete položio je 30. lipnja 1930., a vječne 30. lipnja 1933. Svećenički red primio je 13. ožujka 1937. godine.
Djelovao je u slijedećim mjestima naše provincije: počeo je kao duhovni pomoćnik u Tuzli 1937. Iste godine postaje duhovni pomoćnik na Šćitu i tu je dužnost u ovom mjestu vršio do 1940. godine. Od 1940. do 1946. bio je vjeroučitelj i duhovni pomoćnik u Beogradu. Od 1946. do 1948. župnik je u Podhumu kod Ostrošca. Od 1948. do 1955. bio je gvardijan i župnik na Šćitu, a od 1955. do 1958. župnik u Uskoplju-Gornjem Vakufu. Godine 1958. bio je kratko vrijeme župnik u Čukliću kraj Livna. Od 1959. do 1967. župnik je u Doljanima. Od 1967. do 1970. duhovni je pomoćnik na Šćitu. 1971. bio je kratko vrijeme duhovni pomoćnik u Podmilačju. Od 1971. do 1986. radio je i boravio na Šćitu gdje je umro 3. studenoga 1986. Pokopan je 4. studenog 1986. na groblju u Ripcima.
Fra Jerko je bio dva puta i osuđivan radi otkupa rakije i nekakva krmeta, pa opet radi neke krave, koja se udavila. Bilo je i većih osuda do 18 mjeseci i mnogo globe. Ipak niti je platio globu niti je išao u zatvor.
Fra Jerko je bio vrlo originalna, kompleksna i svojevrsna ličnost. Bio je čovjek koji je imao svoj stav i svoje mišljenje i onda kad ga je to koštalo i kad je zbog toga morao stradavati. Bio je usamljeni individualac koji je znao stvarati svoj vlastiti svijet i živjeti u svom vlastitom ambijentu. Njegova dosljednost i neustrašivost dolazila je osobito do izražaja kad je bio gvardijan na Šćitu. Kad su ljudi u poratnim godinama, prestrašeni i neinformirani, preko noći mijenjali svoje mišljenje i uvjerenja, fra Jero je ostajao nepokolebljiv u svom uvjerenju sve dok mu se suprotno nije dokazalo. Njegovo društvo bila su djeca i mali ljudi. Znao je s njima biti solidaran i zastupati njihove interese.
1/11/08.
Svi sveti, 2008.
Danas je u 11 sati, povodom blagdana Svih sveti, na groblju u Ripcima slavljena sveta misa koju je predvodio fra Mato Topić.
Ovih dana odlazimo na groblja da potvrdimo da su naši pokojni dio našega životnog puta. Rijetko smo kada tako odmjereni u svojim pokretima kao u izražavanju pijeteta u ophođenju s pokojnima. Nismo ni od velikih riječi. Najviše smo za šutnju i tihu molitvu jer na taj način izražavamo poštovanje i zahvalnost pokojnima, umrlima, nastradalima, nestalima!
Fotografije s groblja u Ripcima možete pogledati u galeriji slika!
1/11/08.
Svetkovina Svih svetih i Dušni dan
Gotovo 1200 godina Crkva slavi 1. studenoga svetkovinu Svih svetih. Papa Bonifacije IV. (608-615) posvetio je oko god. 610. rimski Panteon Bogorodici i svim mučenicima. Godinama se svetkovina Svih svetih u Rimu slavila 13. svibnja, a kasnije je prihvaćen irski i engleski datum svetkovine 1. studenoga. Papa Grgur III. posvetio je oko god. 740. u bazilici Sv. Petra u Rimu posebnu kapelicu u čast Spasitelju, njegovoj Majci, apostolima, mučenicima i svim svetima. God. 827. papa Grgur IV. odredio je da se 1. studenoga u cijeloj Crkvi na svečani način slavi spomen Svih svetih. Ta je svetkovina spomen svih svetaca, proglašenih i neproglašenih, koji su svoj život proživjeli na čast Bogu, u duhu i po zahtjevima Evanđelja i na korist bližnjima. Svetkovina Svih svetih je zapovjedani blagdan u Katoličkoj crkvi.
Dan nakon Svih Svetih je Dušni dan (2. studenoga). Na taj se dan Crkva sjeća svih vjernih mrtvih, a tradicija potječe iz 7. stoljeća. Redovnik Odilo (+1049) iz samostana Cluny uspostavio je 2. studenoga kao dan kad su se redovnici posebno molili za sve vjerne mrtve. Toga se dana u crkvama slave Mise za sve vjerne mrtve iz te župe ili biskupije, odnosno za duše svih umrlih vjernika. Prema tradiciji se na taj dan obilazi grobove pokojnika, premda se običaj, zbog toga što je svetkovina Svih Svetih u većini zemalja i neradni dan, posjećivanja grobova premjestio i na 1. studenoga.
Već u 4. stoljeću nalazimo prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih Svetih. Naime, Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima. /kta/
Misa na Svi svete u Rami je u 11 sati na groblju Ripci, a u 14 sati na groblju u Rumbocima!
